Poslovni broj: 1 Gž-229/2019-2

1

 

 

 

 

 

                                                       

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Kate Brajković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica Đ. I. iz P., OIB: …, i T. A. iz K., OIB: …, zastupanih po punomoćnicama iz Z. odvjetničkog ureda S. O. i N. O. iz P., protiv tuženika R. H., OIB: …, zastupanog po O. državnom odvjetništvu u B., S. služba u D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljica, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, broj Pn-5/2018-15 od 17. siječnja 2019., dana 31. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, broj Pn-5/2018-15 od 17. siječnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tužena R. H. je dužna tužiteljicama Đ. I. iz P., OIB: … i T. A. iz K., OIB: … na ime naknade nematerijalne štete isplatiti svakoj posebno iznos od 230.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena počev od dan podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II.              Nalaže se tužiteljicama da tuženiku nadoknade parnične troškove u iznosu od 20.500,00 (dvadeset-tisuća-petsto) Kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv prvostupanjske presude pravodobnu i dopuštenu žalbu izjavile su tužiteljice iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljica za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe koju su tužiteljice trpjele smrću njihovog izvanbračnog supruga i oca, pok. M. R.. Zahtjev tužiteljice temelje na činjeničnoj osnovi da je smrt pokojnog M. R. rezultat ratnog zločina počinjenog u P. P..

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, smatrajući osnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje žalba, jer presuda nema nedostatke i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je, u smislu članka 8. ZPP-a, provedene dokaze analizirao i cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovi takve analize ukupnih raspravnih rezultata utvrdio činjenično stanje i u svojoj odluci dao dovoljno jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno ne proturječe. 

 

U žalbi se tužiteljice pozivaju na odredbu članka 231. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, i 125/11 -dalje ZOO/05), odnosno odredbu članka 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), koja se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO/05 koja propisuje da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja (stavak 1.), prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (stavak 2.), a isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja (stavak 3.).

 

Dakle, sporna je pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na ocjenu suda da je nastupila zastara tražbine tužiteljica, a obzirom na pozivanje tužiteljica na primjenu duljeg zastarnog roka.

 

               U postupku je utvrđeno:
 

- da iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu br. K-DO-406/10. od 08. lipnja 2011. godine proizlazi da je njome T. M. stavljeno na teret da je kao zapovjednik pričuvne postrojbe M. unutarnjih poslova R. H. čiji su pripadnici nezakonito lišavali slobode, pljačkali, zlostavljali, mučili, tjelesno povređivali i ubijali civilne osobe, počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, između ostalog i na štetu M. R., kojega su dana 26. listopada 1991. godine na području K. neutvrđeni pripadnici  te postrojbe prisilno odveli u štab postrojbe u društvenom domu u P. P., pri čemu su mu oduzeli osobni automobil marke M. reg. oznake D.-394-42 te ga nezakonito zatočili, ispitivali i ponižavali, tako da su mu flomasterom šarali po licu i tijelu, a nakon čega mu se gubi svaki trag,

- da iz presude Županijskog suda u Zagrebu protiv T. M. posl.br. K-rz-2/11 od

02. veljače 2017. godine djelomično preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1892/11-3. od 21. ožujka 2012. godine, proizlazi da je okrivljenik T. M. kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, počinio na štetu više osoba na način da su u razdoblju od 09. listopada do sredine prosinca 1991. godine na području Z. i P. P. pripadnici pričuvne postrojbe M. unutarnjih poslova R. H., čiji je M. bio stvarni zapovjednik, nezakonito lišavali slobode, pljačkali, zlostavljali, mučili, tjelesno povređivali i ubijali civilne osobe, ali nije utvrđeno da bi kazneno djelo bilo počinjeno i na štetu M. R. te je u tom dijelu iz presude ispuštena naprijed citirana inkriminacija iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu br. K-DO-406/10. od 08. lipnja 2011. godine,

 

-da se u obrazloženju  navedene presude navodi da se iz sadržaja dokaza nedvojbeno može utvrditi da je oštećeni M. R. bio zadržan i bio uhićen tijekom listopada 1991. u PP u K., da je od tuda pušten i da su ga od tuda odveli policajci, ili iz P., ili iz P. P.. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je i to da su taj automobil koristili pok. P. M. i pok. A. J., pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a kojom je zapovijedao okrivljeni M.. Utvrđeno je i to da je automobil sa kompletnim osobnim dokumentima oštećenog R. vraćen njegovoj ženi, međutim, nema niti jednog dokaza na temelju kojeg bi se utvrdilo da je M. R. bio prisilno odveden u štab postrojbe u društvenom domu u P. P. i da bi tamo bio nezakonito zatočen, ispitivan i ponižavan, tako da su mu pripadnici postrojbe flomasterom šarali po licu i tijelu a nakon čega bi mu se izgubio svaki trag. Iz činjenice da su automobil oštećenog R. koristili pripadnici postrojbe T. M., ne može se utvrditi preostali dio inkriminacije pogotovo ne onaj koji se odnosi na nezakonito zatočenje, ispitivanje i ponižavanje oštećenog R., a konačno niti onaj dio koji se odnosi na oduzimanje automobila jer konačno, to je mogao učiniti i netko drugi a da nije bio pripadnik postrojbe kojom zapovijeda okrivljeni M., pa onda dati na korištenje pripadnicima postrojbe. Na temelju navedenog sud je utvrdio da ne postoji zapovjedna kaznena odgovornost okrivljenog M. u odnosu na ovu inkriminaciju jer se nije nedvojbeno utvrdilo da su to počinili pripadnici postrojbe kojom je on zapovijedao. Sve su to  indicije da bi pripadnici postrojbe, a s obzirom na to da se spominje da su nakon puštanja iz policijske postaje, oštećenog R. odveli policajci iz P. ili P. P. i s obzirom na to da je automobil kasnije pronađen kod pripadnika postrojbe, no međutim sve to ne čini zatvoreni krug indicija na temelju čega bi se moglo nedvojbeno utvrditi da su to učinili doista pripadnici postrojbe kojom je zapovijedao okrivljeni T. M.,

 

- da je u smrtnom listu, kao datum smrti M. R. naveden 1. studenog 1991.  (l.s. 4 spisa Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P.1028/2012);

 

- da u vezi predmetnog štetnog događaja nije utvrđena ničija kaznena odgovornost, ne vodi se kazneni postupak niti je dokazano da postoje procesne smetnje za njegovo vođenje;

 

             -da su se tužiteljice obratile Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora 2012.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda u pogledu osnovanosti prigovora zastare, odnosno da je nastupila zastara potraživanja naknade štete tužiteljica temeljem odredbe članka 376. stavak 1. ZOO-a i da nema mjesta primjeni produljenog roku zastare, kao kod počinjenja kaznenog djela u smislu odredbe članka 377. ZOO-a, jer za primjenu te odredbe potrebno je da je zbog počinjenog kaznenog djela proveden kazneni postupak i donesena osuđujuća presuda protiv odgovorne osobe, a što u ovom predmetu nije slučaj.

 

              Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, dok je odredbom stavak 2. istog članka propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

              Šteta uz koju tužiteljice vežu svoj tužbeni zahtjev nastala je krajem listopada 1991. Zahtjev za naknadu štete u mirnom postupku tužiteljice su podnijele u rujnu 2012. a tužbu u ovoj pravnoj stvari u kolovozu 2013. Stoga je objektivni zastarni rok iz članka 376. stavak 2. ZOO-a svakako protekao prije podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora i prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

 

             Također je za navesti, da s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, u konkretnoj situaciji, prvostupanjski sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom, jer se počinjenje kaznenog djela ratnog zločina dokazuje pravomoćnom sudskom presudom.

 

Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u svojim odlukama broj Rev 1878/13 od 3. svibnja 2017. i presudi Rev 853/12 od 20. svibnja 2014. Samo iznimno parnični je sud ovlašten utvrditi je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to samo ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije moglo protiv počinitelja provesti kazneni postupak (odluka VSRH u presudi broj Rev-753/10, Rev-53/12, Rev-853/12.). Po stavu ovog suda ovdje se ne radi o pretpostavkama kada je prvostupanjski sud mogao odlučiti o postojanju kaznenog djela kao prethodnom pitanju jer za to moraju postojati procesne zapreke za vođenje kaznenog postupka.

 

              Prema tome, budući u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom ne može se primjenjivati dulji rok zastare koji je predviđen za kazneno gonjenje, pa  potraživanje naknade štete zastarijeva prema odredbama članka 376. ZOO, a ne prema odredbama članka 377. ZOO. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske iznio svoje shvaćanje u odlukama U-III-4645/2014 od 13. travnja 2016., U-III-454/2008 od 9. prosinca 2000., U-III-4500/2011 od 17. siječnja 2013.

             

              Neutemeljeno tužitelji u žalbi prigovaraju i odluci prvostupanjskog suda o troškovima postupka, jer je i odluka o troškovima postupka pravilno određena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a i člankom 163. ZPP-a, pa suprotno prigovorima žalitelja u ovom slučaju nije došlo do povrede prava tužitelja na pošteno suđenje, odnosno nema osnove njihovo pozivanje na pravni stav  Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga (ESLJP), izraženog u presudi C. i B. protiv Hrvatske (zahtjev broj 72152/13) presuda od 6. rujna 2016.

 

              Zbog iznesenog trebalo je odbiti žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku

presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

             

 

Dubrovnik,31. ožujka 2021.   

 

Predsjednica vijeća:

 

Verice Perić Aračić