1              Poslovni broj: Gž R-777/2019-4

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-777/2019-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i sudca izvjestitelja, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G., iz N. K., B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. R. i. N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., protiv tuženika H. Ž., P. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., P., R., i R. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 22- Pr- 5691/2018-25 od 28. lipnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 22 Pr-5691/2018-25 od 28. lipnja 2019. na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

 

„ Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka „rješenje“ tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj: 1285/15 od 19. svibnja 2015., kao i da je nedopuštena Odluka tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj: 1389/2015 od 1. lipnja 2015.“

 

II. Nalaže se tužitelju da u roku 8 dana s osnova naknade parničnog troška isplati tuženiku iznos od 4.000,00 kuna (četiri tisuće kuna).

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka „rješenje“ tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj: 1285/15 od 19. svibnja 2015., kao i da je nedopuštena Odluka tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj: 1389/2015 od 1. lipnja 2015.“

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH; dalje u tekstu: ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest pravna ocjena dopuštenosti tuženikova rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta, nadnevka 19. svibnja 2015. S tim u svezi predmet razmatranja ovog drugostupanjskog suda jest i odluka tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj 1389/2015 od 1. lipnja 2015.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, dana 7. prosinca 2013., zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju kojeg tužitelj obavlja poslove radnog mjesta strojovođa I u jedinici K. N. K. (str. 4. i 5. spisa). Iz predmetnog rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015. razvidno kako je ovim rješenjem tuženik odlučio da će tužitelj privremeno obavljati poslove strojovođe i u organizacijskoj jedinici K. O.

 

U obrazloženju ove odluke se navodi kako predmetni premještaj radnika (tužitelja) traje od 31. svibnja 2015. do 30. lipnja 2015. (str. 7. spisa).

 

Između parničnih stranaka nije sporno da je tuženik dana 1. lipnja 2015., pod brojem 1389/2015 donio odluku o privremenom udaljenju radnika (tužitelja) iz Društva. Ovu odluku tuženik je donio stoga jer da tužitelj nije postupio po već navedenom rješenju o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015., što je tuženik smatrao teškom povredom obveze iz radnog odnosa (str. 11. spisa). Također je nesporno kako je još prije podnošenja tužbe od strane tužitelja (23. lipnja 2015.) tuženik dana 18. lipnja 2015. pod brojem 1389/15 donio odluku o vraćanju tužitelja na rad i to sa danom 19. lipnja 2015. (str. 49. spisa).

 

Nije sporno ni to kako je tužitelj faktički zaista i vraćen na rad upravo na radno mjesto iz ugovora o radu, dakle strojovođa I, u jedinici kolodvor N. K.

 

Ovdje je za napomenuti kako je prvostupanjski sud u ovom postupku prvotno donio presudu 23. prosinca 2015. pod poslovnim brojem 22 Pr-1669/15-11, kojom je također usvojio tužbeni zahtjev te utvrdio nedopuštenim odluke koje su predmetne i u sada ponovljenom postupku.

 

Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude od 23. prosinca 2015. zaključio kako je rješenje o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta nedopušteno, a kao razloge za ovaj stav u bitnome ističe kako ova odluka nema uporišta u Zakonu o radu („Narodne novine“ br. 93/14.,127/17. i 98/19, dalje ZR) kao ni u Kolektivnom ugovoru. Dodatno pojašnjava kako je do predmetnog rješenja tuženika od 19. svibnja 2015. došlo zbog potreba promjena u organizaciji i načinu radu tuženika, a iz tih razloga da se tuženik morao savjetovati sa radničkim vijećem. Kako on to nije učinio, odnosno dokazao da je obavio savjetovanje prije donošenje predmetnog rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta, to da je ova odluka nedopuštena. Također prvostupanjski je sud u prvoj presudi donesenoj u ovom postupku naveo kako smatra da je rješenje od 19. svibnja 2015. protivno i odredbi članka 17. Kolektivnog ugovora H. Ž., P. d.o.o, kao i odredbi članka 5. predmetnog ugovora o radu.

 

Odlučujući o žalbi tuženika na prvostupanjsku presudu od 23. prosinca 2015., Županijski je sud u Splitu dana 15. studenog 2018., pod poslovnim brojem Gž R-445/2016-2 donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a.

 

U obrazloženju ovog rješenja od 15. studenog 2018. Županijski je sud u Splitu pored ostalog naveo kako prvostupanjski sud prilikom razmatranja rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015. nije vodio računa o obrazloženju ove odluke u kojem se navodi kako privremeni raspored tužitelja traje od 31. svibnja 2015. do 30. lipnja 2015., dakle kroz jedno relativno kraće vrijeme. Ovu okolnost da je trebalo promatrati i u kontekstu odredbe članka 5. Ugovora o radu u kojem su parnične stranke ugovorile da tužitelj iznimno po potrebi, privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine obavlja i druge poslove u okviru njegove stručne spreme (zamjena odsutnog radnika, ispomaganje i sl.).

 

U navedenoj drugostupanjskoj odluci je također navedeno kako prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje na koji bi način promjena u organizaciji i načinu radu tuženika koju spominje prvostupanjski sud, a posebno je ne obrazlaže, utjecala na položaj tužitelja, pa da bi stoga bilo potrebno obaviti savjetovanje sa radničkom vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a.

 

Slijedom navedenog, Županijski je sud u rješenju od 15. studenog 2018. zaključio kako se za sada ne može prihvati kao zakonita presuda prvostupanjskog suda o nedopuštenosti predmetnog rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015., a posljedično tome da se ne može prihvatiti ni presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenost odluke tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj 1389/2015 od 1. lipnja 2015.

 

Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud, otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, no i nadalje ustraje u pravnom shvaćanju o nedopuštenosti spornih odluka tuženika, koje je iskazao još u prvostupanjskoj presudi od 23. prosinca 2015.

 

Dakle, u bitnome, prvostupanjski sud smatra kako tuženik nije imao valjanog pravnog osnova za donošenjem rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 1285/15 od 19. svibnja 2015. U prilog ovom shvaćanju prvostupanjski sud navodi kako druga organizacijska jedinica u koju se tužitelj spornim rješenjem od 19. svibnja 2015. upućuje na rad i to baš kolodvor O. (za razdoblje od 31. svibnja 2015. do 30. lipnja 2015.) predstavlja potpuno novo mjesto rada, koja mogućnost da nije propisana ugovorom o radu parničnih stranaka od 7. prosinca 2013., u kojem da se ugovoru određuje rad tužitelja samo u mjestu rada N. K.

 

U odnosu na odluka tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj 1389/2015 od 1. lipnja 2015. prvostupanjski sud smatra kako je ista nedopuštena već samim time što je i rješenje o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta nedopušteno. Pored toga prvostupanjski je sud mišljenja kako ova odluka tuženika o privremenom udaljenju tužitelja nema uporišta niti u jednom propisu.

 

Nakon razmatranja žalbe tuženika, sadržaja pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u spisu potrebno je reći slijedeće.

 

Prije svega je za navesti kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

No, ovaj drugostupanjski sud u odnosu na stav prvostupanjskog suda o nedopuštenosti sporne odluke – rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015. kao i odluke tuženika o privremenom udaljenju tuženika iz društva od 1. lipnja 2015., ima drugačije pravno mišljenje.

 

Odredbom članka 5. predmetnog ugovora o radu od 7.prosinca 2013. (str. 4. i 5. spisa), parnične su stranke ugovorile da tužitelj (radnik - strojovođa) iznimno po potrebi, privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine obavlja i druge poslove u okviru njegove stručne spreme (zamjena odsutnog radnika, ispomaganje i sl.). Dakle, ovi drugi poslovi nisu navedeni limitativno već primjera radi. Nadalje iz obrazloženja rješenja o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015. proizlazi kako privremeni raspored tužitelja traje od 31. svibnja 2015. do 30. lipnja 2015., dakle kraće vremensko razdoblje od tek mjesec dana.

 

Slijedom navedenog ovaj je drugostupanjski sud mišljenja kako je tuženik kao poslodavac, a sukladno odredbi članka 5. predmetnog ugovora o radu imao pravo donijeti rješenje o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 19. svibnja 2015.

 

Pri tome je za naglasiti kako u predmetnom slučaju, a prije donošenja predmetnog rješenja od 19. svibnja 2015. poslodavac - tuženik nije bio u obvezi provesti savjetovanje sa radničkim vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a.

 

U tom kontekstu za istaknuti je pravne stavove iskazane u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-801/12 od 18. rujna 2012. te Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III-441/2013 od 19. listopada 2016. Naime u ovim je odlukama iskazano da kada su parnične stranke u ugovoru o radu ugovorile mogućnost raspoređivanja radnika na druge poslove kod poslodavca, (o čemu se u konkretnom slučaju i radi), radnik je u izvršavanju svojih ugovornih obveza dužan prihvatiti i privremeno obavljanje poslova drugog radnog mjesta, pa se "uputa" poslodavca radi obavljanja poslova drugog radnog mjesta ne smatra odlukom važnom za položaj radnika za čije bi se donošenje poslodavac morao prethodno savjetovati sa radničkim vijećem.

 

U svezi odluke tuženika o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj 1389/2019 od 1. lipnja 2015. , a u kojoj je navedeno da udaljenje tužitelja traje od 1. lipnja 2015. do konačnog utvrđenja činjeničnog stanja, ali najdulje 30 dana, za reći je kako je ista dopuštena te da ima svoje pravno uporište u odredbama članka 243. stavci 1. i 2. Kolektivnog ugovora H. Ž., P. d.o.o., dalje u tekstu: KU. Naime odredbom članka 243. stavak 1. KU-a je propisano da se radnik može privremeno udaljiti iz Društva ako su razlozi za udaljenje uzrokovani osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa zbog koje se opravdano može očekivati odluka Poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Odredbom stavka 2. istog članka je propisano kako privremeno udaljenje ne može trajati duže od trideset dana.

 

Dakle, kako su obje sporne odluke tuženika i to baš odluka „rješenje“ o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj: 1285/15 od 19. svibnja 2015. te odluka o privremenom udaljenju tužitelja iz društva broj: 1389/2015 od 01. lipnja 2015., to je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a ovo u suglasju sa odredbom članka 373. točke 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Kako je drugostupanjski sud preinačio pobijanu presudu to je trebalo odlučiti o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, a ovo na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a.

 

Tuženik je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik pa mu za zastupanje u ovom postupku pripada jednokratna nagrada u iznosu od 200 bodova, a ovo na temelju T. br. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa). Također tuženiku pripada trošak sastava dvije žalbe na dvije prvostupanjske presude donesene u ovom postupku i to 60 bodova za jednu žalbu (ukupno 120 bodova), a ovo u suglasju sa Tbr. 10. točka 2. Tarife. Dakle, tuženik je imao ukupni parnični trošak u iznosu od 320 bodova. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T.br. 50 „Tarife“) trošak navedenog zastupanja tuženika iznosi 3.200,00 kuna. Na ovaj iznos trebalo je tuženiku priznati trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42 Tarife) što čini daljnjih 800,00 kuna ili ukupno 4.000,00 kuna. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

U Splitu, 31. ožujka 2021.