Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 15 Pr-316/2017-63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Adeli Turkalj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T.B., iz G., OIB- … zastupanog po punomoćnicima Ž.B. i P.B., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. j.t.d. iz V. protiv tuženika C.o. d.d., Z., OIB- … radi naknade štete nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. veljače 2021. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja P.B. i punomoćnika tuženika S.Š., diplomiranog pravnika (generalna punomoć SU 996/13), dana 30. ožujka 2021. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku C.o. d.d., Z., OIB- … da tužitelju T.B., iz G., OIB- … u roku od 15 dana isplati na ime naknade imovinske štete zbog izmakle zarade neto iznos od 26.634,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od:
- 771,84 kuna počevši od 15. travnja 2014. godine pa do isplate,
- 1.886,72 kuna počevši od 15. svibnja 2014. godine pa do isplate,
- 1.886,72 kuna počevši od 15. lipnja 2014. godine pa do isplate,
- 1.800,96 kuna počevši od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate,
- 1.972,48 kuna počevši od 15. kolovoza 2014. godine pa do isplate,
- 1.800,96 kuna počevši od 15. rujna 2014. godine pa do isplate,
- 1.886,72 kuna počevši od 15. listopada 2014. godine pa do isplate.
- 1.715,20 kuna počevši od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate
- 1.972,48 kuna počevši od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate,
- 1.925,44 kuna počevši od 15. travnja 2015. godine pa do isplate,
- 1.925,44 kuna počevši od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate,
- 437,60 kuna počevši od 15. lipnja 2015. godine pa do isplate,
- 1.925,44 kuna počevši od 15. srpnja 2015. godine pa do isplate,
- 2.012,96 kuna počevši od 15. kolovoza 2015. godine pa do isplate,
- 1.837,92 kuna počevši od 15. rujna 2015. godine pa do isplate,
- 875,40 kuna počevši od 15. listopada 2015. godine pa do isplate.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika potražuje naknadu imovinske
štete zbog izmakle zarade u neto iznosu od 132.966,33 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom
obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, do 31. srpnja 2015. godine po stopi
određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.
kolovoza 2015. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od:
- 2.809,78 kuna počevši od 15. travnja 2014. godine pa do isplate,
- 6.777,73 kuna počevši od 15. svibnja 2014. godine pa do isplate,
- 6.752,22 kuna počevši od 15. lipnja 2014. godine pa do isplate,
- 6.417,27 kuna počevši od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate,
- 7.142,29 kuna počevši od 15. kolovoza 2014. godine pa do isplate,
- 6.506,26 kuna počevši od 15. rujna 2014. godine pa do isplate,
- 6.814,64 kuna počevši od 15. listopada 2014. godine pa do isplate,
- 9.160,42 kuna počevši od 15. studenog 2014. godine pa do isplate,
- 6.266,35 kuna počevši od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate,
- 7.185,93 kuna počevši od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate,
- 7.356,56 kuna počevši od 15. travnja 2015. godine pa do isplate,
- 7.261,79 kuna počevši od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate,
- 1.646,91 kuna počevši od 15. lipnja 2015. godine pa do isplate,
- 7.245,38 kuna počevši od 15. srpnja 2015. godine pa do isplate,
- 7.593,59 kuna počevši od 15. kolovoza 2015. godine pa do isplate,
- 6.855,88 kuna počevši od 15. rujna 2015. godine pa do isplate,
- 7.227,35 kuna počevši od 15. listopada 2015. godine pa do isplate,
- 7.119,81 kuna počevši od 15. studenog 2015. godine pa do isplate,
- 6.662,65 kuna počevši od 15. prosinca 2015. godine pa do isplate,
- 8.163,52 kuna počevši od 15. siječnja 2016. godine pa do isplate.
III Nalaže se tuženiku C.o. d.d., Z., OIB- … da tužitelju T.B., iz G., OIB- … u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.714,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2021. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 46.660,50 kuna odbija kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj je dana 01. prosinca 2016. godine podnio tužbu protiv tuženika Općinskom
građanskom sudu u Zagrebu radi naknade štete. U tužbi navodi da je u radnom odnosu kod
poslodavca, trgovačkog društva M. d.o.o. sa sjedištem u Z. i da je temeljem Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu, zaključenog dana 14. veljače 2014. godine, upućen na privremeni rad u SR Njemačku na poslove cijevara te da je po navedenom Ugovoru upućen na privremeni rad na vrijeme od 17. veljače 2014. godine pa do 16. veljače 2016. godine. Ističe da je za vrijeme trajanja privremenog rada u inozemstvu na gradilištu u mjestu D., SR Njemačka, dana 26. veljače 2014. godine, prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka na skeli na visini od
34 m, kod radne operacije preuzimanja cijevi, nogom zapeo za čelični nosač i pao. Također ističe
kako se s obzirom na uvjete rada (na iznimnoj visini uz skučeni prostor itd.) ovdje nedvojbeno radi
o opasnoj djelatnosti, a kako je ista opisana u odredbi iz čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima.
Navodi da mu je zbog zadobivenih ozljeda prvotna terapija pružena u bolnici u
D., SR Njemačka te je ukupno vrijeme hospitalizacije u Njemačkoj bilo 3 tjedna, a za koje vrijeme je uz operativni zahvat na koljenu, provođena danonoćna fizikalna terapija, s time da je bio podvrgnut i dodatnom intenzivnom treningu disanja zbog postojeće frakture osmog rebra. Nadalje navodi da su daljnje liječenje i rehabilitacija nastavljeni u Republici Hrvatskoj od 20. ožujka 2014. godine pa sve do rujna 2015. godine, a umjesto da radi u inozemstvu - sukladno zaključenom Ugovoru o radu zbog posljedica ozljede i rehabilitacije bio je na bolovanju u razdoblju od 09. ožujka do 31. prosinca 2014. godine, od 02. ožujka do 30. travnja 2015. godine te od 25. svibnja do 14. rujna 2015. godine, odnosno punih 16 mjeseci.
Ističe da je njegov poslodavac u vrijeme nastanka štetnog događaja imao zaključenu policu
osiguranja od odgovornosti prema djelatnicima sa osiguravajućim društvom C.o. d.d. pod brojem 007624114970. Također ističe da se osiguranje po predmetnoj polici odnosilo na sve djelatnike poslodavca, a mjesto osiguranja bilo je Republika Hrvatska i inozemstvo (osim SAD-a i Kanade), a osigurana je i poslodavčeva odgovornost prema djelatnicima, s time da je po štetnom događaju ugovoreni iznos osiguranja bio 880.000,00 kn.
Naglašava da tužbu podnosi protiv osiguravatelja temeljem odredbe iz čl. 965. Zakona o
obveznim odnosima koje propisuju kako "u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba
može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji
odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze."
Slijedom navedenog, svoj zahtjev za naknadu štete je dana 18. srpnja 2016. godine uputio
upravo osiguravajućem društvu C.o. d.d. Z.- ovdje tuženiku, koji je predmetni zahtjev zaprimio 21. srpnja 2016. godine. Navodi da se tuženik ni na koji način nije očitovao na podneseni zahtjev, pa mu je uputio požurnicu dana 25. kolovoza 2016. godine te mu je na njegovo traženje dana 13. rujna 2016. godine uputio dopis u kojem je precizirao svoj zahtjev i dostavio dodatnu dokumentaciju. Naglašava da je dana 06. listopada 2016. godine uputio tuženiku još jednu požurnicu, a budući se tuženik nije očitovao priznaje li svoju odgovornost i u kojem dijelu, ustao je ovom tužbom radi ostvarivanja svojih prava pred nadležnim sudom.
Ističe da su mu predmetnom ozljedom povrijeđena prava osobnosti i to prije svega pravo na
tjelesno i duševno zdravlje, obzirom na činjenicu da je ozljeda nesumnjivo u prvom trenu izazvala
šok i strah za život i posljedice, te obzirom na fizičke bolove koje trpi još i danas, nastala mu je i
imovinska šteta.
Također navodi da mu je rješenjem HZZ0-a, Područna služba V. od 27. svibnja 2016. godine utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 40 % kao posljedica ozljede na radu.
Naglašava da mu je zbog opisane ozljede na radu prouzročena neimovinska šteta najmanje u
iznosu od 41.000,00 kn te imovinska šteta s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 3.000,00 kn,
kao i daljnja imovinska šteta po osnovi izgubljene zarade. Pojašnjava da je bio na bolovanju što mu
je uzrokovalo imovinsku štetu u vidu smanjene zarade za razdoblje provedeno na bolovanju, s time
da je nakon povratka s bolovanja, unatoč zaključenom Ugovoru o radu za privremeni rad u
inozemstvu temeljem kojeg je trebao raditi u Njemačkoj sve do 16. veljače 2016. godine bio
raspoređen na rad u Republici Hrvatskoj sve do mjeseca veljače, kada je opet počeo raditi u
inozemstvu. Naglašava da je cijelo to vrijeme umjesto da je radio u inozemstvu i ostvarivao plaću u
iznosu od cca 1.928,80 EUR -a, koliko je prosječno primao za jedina 2 mjeseca (siječanj 2015.
neto plaća - 1.996,34 EUR-a, veljača 2015. - neto plaća 1.861,15 EUR-a) koja je u cijelosti odradio
na gradilištu u Njemačkoj, primao je naknadu plaće i plaću u znatno manjem iznosu - što
nedvojbeno čini imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade, koja je uzročno-posljedično povezana sa
štetnim događajem koji mu se dogodio. Naglašava da je u razdoblju od 17. veljače 2014. godine do
16. veljače 2016. godine bio na bolovanju u razdoblju
- od 09. ožujka 2014. do 31. prosinca 2014. godine, - od 02. ožujka 2015. do 30. travnja 2015. godine,
- od 25. svibnja 2015. do 14. rujna 2015. godine.
Navodi da mu je prosječna neto naknada plaće za razdoblje bolovanja u 2014. godini,
odnosno za razdoblje od 01. travnja 2014. do 31. prosinca 2014. godine iznosila 4.028,97 kuna, s
time da je da je u 2015. godini bio na bolovanju od 02. ožujka 2015. do 30. travnja 2015. godine, pa
od 25. svibnja 2015. do 14. rujna 2015. godine, za koje mu je vrijeme prosječna neto naknada plaće
iznosila 3.996,93 kuna. Također navodi da je za mjesec rujan, listopad, studeni, prosinac 2015.
godine i siječanj 2016. godine, kada je umjesto u Njemačkoj radio u Republici Hrvatskoj na ime
plaće je primao prosječno 7.794,20 kuna mjesečno.
Nadalje navodi da je radi saniranja dobivenih ozljeda i skraćivanja bolovanja, kako bi se
mogao što prije vratiti na posao, provodio dugotrajan postupak rehabilitacije te je bio podvrgnut
nizu pregleda ozlijeđenog koljena što mu je uzrokovalo trošak u ukupnom iznosu od
10.600,00 kuna.
Slijedom navedenog tužitelj od tuženika potražuje na ime neimovinske štete iznos od
41.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2016. godine, zatim na
ime naknade imovinske štete zbog izmakle zarade iznos od 204.598,70 kuna sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od 15. u mjesecu za prethodni mjesec te za tuđu
pomoć i njegu iznos od 3.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja
2016. godine te po osnovi troškova liječenja iznos od 10.600,00 kuna također sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2016. godine. Također potražuje i troškove parničnog
postupka sa kamatom od presuđenja do isplate.
Općinski građanski sud u Zagrebu se rješenjem broj Pn- 3630/16-2 od 16. siječnja 2017. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet je ustupio ovom sudu.
U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju
temeljem police osiguranja odgovornosti broj 007624114970. Ističe prigovor suodgovornosti
tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 10 % zbog propuštanja dužne pažnje. Nadalje
osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
Naglašava da mu se tužitelj obratio sa odštetnim zahtjevom u mirnom postupku te da mu je
dana 30. prosinca 2016. godine isplatio iznos od 29.713,50 kuna (27.800,00 kuna na ime
neimovinske štete, 2.925,00 kuna na ime tuđe pomoć i njege te 2.920,00 kuna na ime troškova
liječenja s napomenom da su navedeni iznosi umanjeni za 10 % suodgovornosti tužitelja).
Također naglašava da se u cijelosti protivi dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na
izgubljenu zaradu tužitelja budući je u Ugovoru o radu za privremeni rad u inozemstvu u čl. 6. st.
2. navedeno da radnik koji ima povredu na ino radilištu nema pravo na naknadu materijalne štete po
osnovu izgubljene zarade koja bi bila razlika primljene naknade i inozemne plaće. Slijedom
navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.
U podnesku od 15. ožujka 2017. godine tužitelj ističe da je odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o
radu za privremeni rad u inozemstvu ništetna jer je ista predstavlja odricanje od prava na plaću, a
što je nedopustivo sa stajališta radnog zakonodavstva te se vezano za navedeno poziva i na odluku
Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-987/2012 od dana 28. listopada 2015. godine u
kojoj se navodi da se radnik valjano može odreći svoje tražbine prema poslodavcu nakon što je ona
dospjela, a ne i prije toga.
U istom podnesku naglašava kako iz privitka polici odgovornosti proizlazi da je poslodavac
tužitelja osigurao svoju odgovornost prema djelatnicima u inozemstvu (njih ukupno 300), odnosno,
osigurani su upravo od slučajeva koji se njemu dogodio, pa i ta okolnost ukazuje na to da je
pozivanje tuženika na tužiteljevo odricanje od prava na naknadu štete po osnovi razlike u plaći
neosnovano. Također naglašava da nije, niti se može unaprijed odreći potraživanja po osnovi
naknade štete po bilo kojem njezinom vidu, pa tako i za izgubljenu zaradu koja se očituje u razlici
između naknade plaće koja mu je isplaćivana za vrijeme trajanja bolovanja i plaće koju bi isti
ostvario da nije bilo ozljede na radu, odnosno da je mogao obavljati ugovorene poslove na
ugovorenom mjestu.
Nadalje tužitelj u gore navedenom podnesku čini nespornim da mu je tuženik isplatio iznos
od 29.713,50 kuna te s obzirom na navedeno, iz razloga ekonomičnosti postupka potražuje razliku
od 10% po svakom vidu štete jer nije bilo njegova doprinosa, te ostaje kod zahtjeva za naknadom
imovinske štete s osnova izmakle koristi u iznosu od 204.598,70 kuna.
Na ročištu održanom dana 18. svibnja 2017. godine tuženik je povukao prigovor suodgovornosti.
Na ročištu održanom dana 27. lipnja 2017. godine tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva
koji se odnosi na neimovinsku štetu, tuđu pomoć i njegu te troškove liječenja te je ostao kod
tužbenog zahtjeva kojim potražuje izgubljenu zaradu, a tuženik je predložio da se provede dokaz
vještačenjem po vještaku medicine rada na okolnost opravdanosti bolovanja na kojem je tužitelj bio
u periodu od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna 2015. godine.
Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 02. siječnja 2018. godine tužitelj
od tuženika potražuje na ime naknade imovinske štete zbog izmakle koristi ukupan iznos od
159.600,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od 15. u mjesecu
za prethodni mjesec. Također potražuje troškove postupka sa kamatom od presuđenja do isplate.
Na ročištu održanom dana 06. svibnja 2019. godine tuženik je učinio nespornom visinu
tužbenog zahtjeva i tijek kamate, s time da i dalje osporava osnovu, te navodi ako sud smatra da je
osnovan tužbeni zahtjev, osporava potraživanje tužitelja za razdoblje od 25. svibnja 2015. godine do
14. rujna 2015. godine.
Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u Ugovor o radu za privremeni rad u inozemstvu od 14. veljače 2014. (str. 9-10 spisa), prijavu o ozljedi na radu (str. 11-14 spisa), izjave tužitelja, neposredno nadređenog tužitelju i očevica B.M. (str. 19- 21 spisa), ovjereni prijevod medicinske dokumentacije s njemačkog jezika (str. 22-28 spisa), policu C.o. broj 007624114970 uz privitak (str. 29 i 30 spisa), zahtjev za izvansudsku naknadu štete od 18. srpnja 2016. (str. 31-34 spisa), korespondenciju između tužitelja i tuženika vezano za mirno rješenje spora (str. 35-38 spisa), medicinsku dokumentaciju (str. 40-62 spisa), liječničku potvrdu od 01. srpnja 2016. (str. 63 spisa), rješenje HZMO-a od 27. svibnja 2016. (str. 64 spisa), nalaz Zavoda od 14. siječnja 2016. s fotografijama ozljede tužitelja (str. 65-68 spisa), račune M. d.o.o. V., S.K., Ordinacije dr. D.S., Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju V.t. (str. 69-84 spisa), karton tužitelja za razdoblje od 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. izdan od M. d.o.o. Z. (str. 85 spisa), obračunske liste plaća tužitelja (str. 86-98 spisa), uvjete za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti od 01. siječnja 2006. (str. 133-139 spisa) i osobni zdravstveni karton tužitelja (str. 146-154 spisa).
Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka B.S. zamolbenim putem kod Općinskog suda u Čakovcu (str. 298 spisa).
Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku L.T.G. iz V.T. d.o.o. (str. 166-237 spisa), kao i njezinim dopunskim vještačenjem (str. 302-305 spisa).
Također je proveden i dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada dr.
D.V. (str. 254-255 spisa) koji se dodatno pisano očitovao dana 20. svibnja 2019. (str. 280 spisa).
Na temelju ovako provedenog postupka, cijeneći dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o
parničnom postupku (dalje ZPP-a) ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
Među parničnim strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost.
Također nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamate.
Među parničnim strankama je sporno je li tuženik kao osiguravatelj poslodavca tužitelja
dužan tužitelju naknaditi štetu s osnova izgubljene zarade, a s obzirom na odredbu čl.6. Ugovora o
radu za privremeni rad u inozemstvu sklopljenog dana 14. veljače 2014. godine između tužitelja i
njegovog poslodavca M. d.o.o.
Iz police C.o. d.d. broj 007624114970 proizlazi da je predmet osiguranja odgovornost prema djelatnicima i da je poslodavac tužitelja osigurao sve svoje djelatnike za razdoblje od 01. siječnja 2014. do 01. siječnja 2015. godine te da je mjesto osiguranja Republika Hrvatska i inozemstvo (osim SAD i Kanade).
Iz čl.2. Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu sklopljenog između M. d.o.o. kao poslodavca i tužitelja kao radnika dana 14. veljače 2014. godine proizlazi da se tužitelj privremeno upućuje na rad u Njemačku na poslove cjevar s danom 17. veljače 2014. godine te da će mu osnovna mjesečna plaća za naprijed navedene poslove iznositi 12,50 Eura bruto po satu.
Nadalje, čl. 3. utvrđeno je da se tužitelj na privremeni rad u inozemstvo upućuje na vrijeme
od 17. veljače 2014. godine do 16. veljače 2016. godine, te da poslodavac može radnika vratiti iz inozemstva i prije isteka naprijed navedenog razdoblja zbog: okončanja ili smanjenja posla na radilištu, nepoštivanja propisane tehnologije i radne discipline, nepoštivanja običaja i propisa zemlje rada, neizvršavanja radnih obveza i neostvarivanja planiranih efekata, teže povrede radne obveze, bolesti radnika te drugih opravdanih razloga.
Odredbom čl. 6. st.1. Ugovora određeno je da za slučaj da se radnik razboli ili ozlijedi na
radu, obvezno se upućuje na nastavak liječenja u RH (u mjesto svog stalnog prebivališta), a u st. 2.
da radnik koji je imao povredu na ino radilištu nema pravo na naknadu materijalne štete po osnovi
izgubljene zarade koja bi bila razlika primljene naknade i inozemne plaće. Nadalje st. 3. istog
članka određeno je da se poslodavčeva odgovornost za sve vidove materijalne i nematerijalne štete
kao posljedica ozljede na radu, prosuđuje po načelu kao da je ozljeda nastala na domaćem radilištu.
Uvidom u Prijavu o ozljedi na radu utvrđeno je da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme obavljanja
redovnih poslova dana 26. veljače 2014. godine na način da je obavljao montažu čeličnih cijevi te
je pri preuzimanju cijevi nogom zapeo za čelični nosač i pao na pod skele.
Iz liječničke potvrde od 01. srpnja 2016. godine proizlazi da je tužitelj imao povredu na radu
2014. godine (povreda stražnjeg križnog ligamenta) i da je koristio bolovanje od 09. ožujka do 31.
prosinca 2014. godine, od 02. ožujka do 30. travnja 2015. godine, te nastavno vezano bolovanje od
25. svibnja do 14. rujna 2015. godine.
Odredbom čl. 5. st.2. Zakona o radu (NN 149/09, dalje ZR) propisano je da je poslodavac
dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika,
a u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima.
Odredbom čl. 103.st.1. ZR-a propisano je ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa
radom poslodavac ju je dužan radniku naknaditi po općim propisima obveznog prava.
Odredbom čl. 965. st.1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15, dalje ZOO)
propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno
od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše
do iznosa osigurateljeve obveze.
Nadalje, sukladno odredbi čl. 1095. ZOO-a tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu za
vrijeme dok zbog nesposobnosti za rad nije radio, a ista se sastoji od razlike između primljene
naknade za bolovanje i plaće koju bi primao.
Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem
po stalnom sudskom vještaku L.T.G. iz V.T. d.o.o.
Iz nalaza i mišljenja gore navedenog vještaka od 13. prosinca 2017. godine proizlazi da je
razlika između plaće koju bi tužitelj ostvario na radu u Njemačkoj i plaće zajedno s naknadom plaće
za bolovanje koju je ostvario u Republici Hrvatskoj u razdoblju od ožujka 2014. godine do siječnja
2016. godine iznosi ukupno 157.100,61 kuna neto.
Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, s
time da se jedini prigovor tužitelja odnosi na obračun iznosa ostvarene neto plaće tj. neto razlike za
mjesec listopad 2014. godine budući iz obračunskog lista plaće za taj mjesec proizlazi da mu je
isplaćena pomoć za dugotrajno bolovanje u iznosu od 2.500,00 kuna, a koja pomoć se ne može
obračunati u iznos naknade plaće koju je tužitelj ostvarivao za vrijeme bolovanja, odnosno razlika u
plaći koju bi tužitelj ostvario ne može se umanjiti za taj iznos, te s obzirom na navedeno od tuženika
na ime naknade imovinske štete zbog izmakle zarade potražuje iznos od 159.600,61 kuna neto.
Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, ali je na ročištu 12. travnja 2018. godine učinio nespornim matematički izračun visine tužbenog zahtjeva.
S obzirom da je tuženik predložio da se provede vještačenje po vještaku medicine rada na
okolnost je li bolovanje u utuženom periodu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem sud je proveo
dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada dr. D.V.
Iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 22. svibnja 2018. godine proizlazi da je tužitelj u
štetnom događaju 26. veljače 2014. godine zadobio prijelom VIII. rebra lijevo te koštano istrgnuće
stražnjeg križnog ligamenta desnog koljena zbog čega je bolnički liječen od 05. ožujka 2014. do 19.
ožujka 2014. godine, tijekom kojeg perioda je i operiran. Vještak navodi da je po otpustu tužitelj
provodio ambulantno liječenje kod ortopeda i fizijatra, provodio je stacionarne i ambulantne
fizikalne terapije u svrhu smanjenja bolova u desnom koljenu, povećanja opsega pokretljivosti u
istom, te jačanja natkoljene muskulature te je za to vrijeme tužitelj bio privremeno nesposoban za
rad, koja je prema liječničkoj potvrdi ordinarijusa tužitelja trajala od 09. ožujka 2014. do 31.
prosinca 2014. godine, od 02. ožujka 2015. do 30. travnja 2015. godine te od 25. svibnja 2015. do
14. rujna 2015. godine.
Vještak navodi da je tijekom perioda od 09. ožujka 2014. do 31. prosinca 2014. godine
tužitelj operiran i intenzivno je provodio fizikalnu terapiju, a krajem tog perioda fizijatar je utvrdio
da je kod tužitelja došlo do poboljšanja stanja, da je fleksija u koljenu izvediva do 135 st., a
ekstenzija u punom opsegu, a mišićna snaga povećana.
Nadalje vještak navodi da je tijekom perioda od 02. ožujka 2015. do 30. travnja 2015.
godine tužitelj provodio fizikalnu terapiju jer pokret fleksije u koljenu nije bio potpun, a
muskulatura natkoljenice je bila hipotrofična.
Također vještak navodi da je tijekom perioda od 25. svibnja 2015. do 14. rujna 2015. godine
tužitelj obavio pregled kod ortopeda 30. lipnja 2015. godine, a 10. rujna 2015. godine je obavio
pretragu MR desnog koljena, a tijekom tog perioda ordinarijus u rubrici anamneza i status nije
upisao nikakve podatke o zdravstvenom stanju tužitelja, niti je u tom periodu tužitelj provodio bilo
kakvu terapiju.
Zaključno vještak navodi da smatra da bolovanje tužitelja u ovom potonjem periodu od 25.
svibnja 2015. do 14. rujna 2015. godine nije opravdano, a izostanci s posla radi obavljanja pregleda
i pretrage su se mogli opravdati pojedinačno.
Tuženik nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje, dok je tužitelj prigovorio istome navodeći da je za utvrđenje početka ili prestanka privremene nesposobnosti za rad isključivo
nadležan izabrani doktor, a sve sukladno odredbi čl. 46. st.1. i 2. Zakona o obveznom zdravstvenom
osiguranju. Također ističe da je sukladno odredbi čl. 36.st. 6. i 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nadzor nad korištenjem privremene nesposobnosti osiguranika isključivo nadležan zavod te da se opravdanost bolovanja utvrđuje u postupku i na način uređen Pravilnikom o kontroli privremene nesposobnosti za rad, a ne vještačenjem u parničnom postupku. S obzirom na navedeno predložio je da se na okolnost je li bolovanje bilo opravdano ili nije sasluša svjedok liječnica tužitelja dr. B.S.
Na ročištu održanom 06. svibnja 2019. godine tuženik je naveo da vještak medicine rada dr.
D.V. nije odgovorio na zadatak suda te je predložio da se pozove isti i očituje se je li bolovanje tužitelja u periodu od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna 2015. godine bilo u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.
Vještak dr. D.V. se pisano očitovao dana 20. svibnja 2019. godine navodeći da je tijekom spornog perioda ordinarijus kao glavnu dijagnozu upisivao dijagnozu "unutrašnje ozljede koljena", šifra prema MKB M23 te smatra da iako je potonje bolovanje vođeno pod gore navedenoj dijagnozi, isto neopravdano, a time smatra da nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Navodi da se tijekom tog bolovanja tužitelj ordinarijusu javljao radi administrativnih razloga, potom radi liječenja kožnih promjena, jednom radi upućivanja ortopedu, a jednom radi upućivanja na pretragu MR koljena.
Nakon pisanog očitovanja vještaka, tužitelj je i dalje ostao kod naprijed navedenih prigovora
i prijedloga za saslušanjem svjedoka dr. B.S., dok se tuženik više nije očitovao.
Iz iskaza svjedoka dr. B.S. (koja je saslušana zamolbenim putem kod Općinskog suda u Č.) proizlazi da je liječnica obiteljske medicine i da je tužitelj njezin pacijent. Navodi da je tužitelj zadobio ozljedu na radu 26. veljače 2014. godine te da je njegovo bolovanje u razdoblju od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna 2015. godine bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 26. veljače 2014. godine. Pojašnjava da je kod tužitelja došlo do prekida bolovanja koje je trajalo 20ak dana, ali je isti imao i nadalje tegobe i to bolove u koljenu, slabost muskulature i nestabilnost koljena pa mu je ponovno otvorila bolovanje pod istom dijagnozom, a dijagnoza je bila ista iz razloga jer prekid bolovanja nije bio duži od 30 dana, a radilo se o ozljedi na radu, s time da je tužitelj imao iste tegobe koje je imao i prije prekida bolovanja. Ističe da se u to vrijeme u zdravstvene kartone pacijenata nije uvijek sve upisivalo, a sve ono što nije posebno upisano smatralo se "stanjem bez promjene" kod određenog pacijenta što je i ovdje bio slučaj, s time da je unatrag nekoliko godina program poboljšan, te određene elemente iz zdravstvenog kartona mogu kopirati i s novim datumom potvrditi.
Naglašava da tužitelj u spornom razdoblju nije mogao obavljati poslove svog radnog mjesta
- cjevar jer mu je muskulatura i nadalje bila oslabljena i koljeno mu je bilo nestabilno. On za
obavljanje tog posla, što je fizički posao, mora stajati odnosno kleknuti i slično, nešto prenositi
mora imati stabilno koljeno, a kako se radilo o relativno mladoj osobi nije joj u interesu da isti zbog
nedovršenja liječenja ostane trajni invalid. Koliko se sjeća, tužitelj je išao na još jednu magnetsku
rezonancu u tom razdoblju i ona je pokazala da oštećenje koljena kod tužitelja i nadalje ostaje, a sve
je to upisano u zdravstvenom kartonu. Ističe da je nakon toga tužitelj ipak odlučio prekinuti
bolovanje iako je njezina sugestija bila da se to bolovanje još i dalje nastavi.
Vezano za kontrole HZZO-a, u pogledu bolovanja pacijenata navodi da ima kontrole HZZO-
a, te da je u razdoblju od 2014. do 2016. godine pisala očitovanja HZZO-u za svako bolovanje pa je
tako pisala očitovanja i za sva bolovanja koja su otvorena zbog povrede na radu, jer takva bolovanja
HZZO posebno pazi i pregledava, ali joj ništa u svezi bolovanja tužitelja nije predbačeno te nije
imala nikakvu opomenu vezano uz isto. Naglasila je da ne daje bolovanje bez razloga.
Vještak L.T.G. iz V.T. d.o.o. izradila je dopunski nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila razliku između isplaćene plaće i naknade plaće te plaće i naknade
plaće koju bi tužitelj dobivao u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o radu od 14.
veljače 2014. godine, s time da je u jednoj varijanti uzela u obzir privremenu nesposobnost za rad
tužitelja u razdoblju od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna 2015. godine kao posljedicu povrede
na radu, a u drugoj varijanti je privremenu nesposobnost za rad u tom razdoblju uzela kao da se radi
o bolesti, a ne o povredi na radu.
Vještak navodi da je mišljenja da razlika između potencijalne plaće koju bi tužitelj ostvario
da nije bilo štetnog događaja, a da je radio u RH i naknade plaće za bolovanje koju je ostvario
iznosi ukupno:
- 19.544,96 kuna neto za razdoblje od ožujka 2014. do travnja 2015. godine, odnosno
26.634,28 kuna neto za razdoblje od ožujka 2014. godine do rujna 2015. godine.
Na navedeni dopunski nalaz i mišljenje ni tužitelj ni tuženik nisu imali primjedbi, s time da
je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s osnovnim nalazom i mišljenjem jer smatra da je odredba čl. 6.
Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 14. veljače 2014. godine ništetna.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunski nalaz i mišljenje u cijelosti budući
su isti stručni, objektivni, sukladni priležećoj dokumentaciji i detaljno obrazloženi.
Vezano za spornu odredbu čl. 6. Ugovora o radu za privremeni rad u inozemstvu od 14.
veljače 2014. godine, sud je kao prethodno pitanje sukladno odredbi čl.12. ZPP-a utvrdio da se ne
radi o ništetnosti dijela gore navedenog Ugovora, budući odredba čl.6. po mišljenju ovog suda nije
protivna moralu društva, Ustavu RH niti prisilnim propisima.
Naime, odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu RH,
prisilnim propisima i moralu društva ništetan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku
drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Sukladno odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva.
U konkretnom slučaju tužitelj i njegov poslodavac su slobodnom voljom sklopili gore
navedeni Ugovor i u čl. 6. istog ugovorili da radnik koji je imao povredu na radu na ino radilištu
nema pravo na naknadu štete po osnovi izgubljene zarade koja bi bila razlika između primljene
naknade i inozemne plaće te da se poslodavčeva odgovornost za sve vidove materijalne i
nematerijalne štete kao posljedica povrede na radu prosuđuje po načelu kao da je ozljeda nastala na
domaćem radilištu.
Sud smatra da sporna odredba čl.6. ne predstavlja, kako to tužitelj navodi odricanje od prava
na plaću prije nego što je ista dospjela, već se u konkretnom slučaju radi o ugovaranju opsega prava
na naknadu štete. Dakle, tužitelj se sklapanjem Ugovora nije odrekao prava na naknadu štete, već je
slobodnom voljom ugovorio da će mu poslodavac u slučaju povrede na radu na ino radilištu
umjesto naknade štete po osnovi izgubljene razlike koja bi bila razlika primljene naknade i
inozemne plaće isplatiti naknadu štete kao da je ozljeda na radu nastala na domaćem radilištu. U
konkretnom slučaju ne radi se o odricanju prava na naknadu štete, već o ugovaranju opsega
naknade štete koju je poslodavac dužan isplatiti tužitelju za slučaj povrede na radu na ino radilištu,
a što po mišljenju ovog suda nije suprotno niti Ustavu RH niti prisilnim propisima, ni moralu
društva.
Nadalje, sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka dr. B.S. koja je navela da je bolovanje tužitelja u razdoblju od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna 2015. godine bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 26. veljače 2014. godine. Naime, ista je pojasnila da je kod tužitelja došlo do prekida bolovanja koje je trajalo 20ak dana, ali da je tužitelj i dalje imao tegobe i to bolove u koljenu, slabost muskulature i nestabilnost koljena te mu je ponovno otvorila bolovanje pod istom dijagnozom. Naglasila je da u tom periodu tužitelj nije mogao obavljati poslove svog radnog mjesta - cjevar jer mu je muskulatura i nadalje bila oslabljena i koljeno mu je bilo nestabilno, a za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta, a koji je fizički posao tužitelj je trebao stajati, kleknuti, nešto prenositi, a za sve to mu je trebalo stabilno koljeno.
Također je naglasila da je tužitelj sam odlučio prekinuti bolovanje, iako je njezina sugestija bila da se bolovanje i dalje nastavi.
Slijedom navedenog sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicine rada dr. D.V. kao ni njegovo pisano očitovanje, budući je ocijenio da liječnica tužitelja svjedok dr. B.S. ima zasigurno više saznanja o tužiteljevom zdravstvenom stanju od vještaka koji je svoj nalaz i mišljenje sačinio samo na temelju uvida u medicinsku dokumentaciju u sudskom spisu.
Stoga je sud zaključio da je tužitelj i u periodu od 25. svibnja 2015. godine do 14. rujna
2015. godine bio na bolovanju koje je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 26.
veljače 2014. godine.
Treba naglasiti da tuženik kao osiguravatelj odgovara u granicama obveza osiguranika
(poslodavca tužitelja) koje proizlaze iz Ugovora o radu kojim su regulirana prava i obveze tužitelja i
poslodavca tužitelja.
Kako je sud zauzeo pravno shvaćanje da odredba čl.6. Ugovora o radu za privremeni rad u
inozemstvu od 14. veljače 2014. godine nije ništetna, zaključio je da tužitelj nema pravo na naknadu
materijalne štete po osnovi izgubljene zarade kao da je radio na ino radilištu, već isti ima pravo na
naknadu materijalne štete po osnovi izgubljene zarade kao da je radio na domaćem radilištu.
Slijedom navedenog, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je tužitelju dosudio iznos od
26.634,28 kuna neto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od
15. u mjesecu za prethodni mjesec, a odbio je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 132.966,33 kuna
neto, a kojim tužitelj potražuje izgubljenu zaradu kao razliku između primljene naknade za
bolovanje i inozemne plaće kao i izgubljenu zaradu kao razliku između primljene plaće i inozemne
plaće za razdoblje od 15. rujna 2015. godine do prosinca 2015. godine, odnosno za razdoblje koje
je tužitelj radio u Republici Hrvatskoj do vraćanja na rad u Njemačku.
Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2.ZPP-a, a u svezi s čl.155.ZPP-a.
Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i u okviru
zahtjeva za naknadu troškova, s time da je vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do 14.
ožujka 2017. godine iznosila 259.198,70 kuna, od 15. ožujka 2017. do 01. siječnja 2018. godine
iznosila je 207.900,00 kuna, a od 02. siječnja 2018. pa nadalje vrijednost predmeta spora iznosi
159.600,61 kuna.
Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava zahtjeva za izvansudsku nagodbu u iznosu od
5.000,00 kuna (Tbr. 28), troška sastava tužbe u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 7/1), troška sastava
podnesaka 15. ožujka 2017. (14. ožujka 2017.), 07. srpnja 2017. (05. srpnja 2017.), 24. studenog
2017. (22. studenog 2017.) i 02. siječnja 2018. (29. prosinca 2017.) u iznosu od 2.500,00 kuna za
svaki (Tbr. 8/1), troška sastava podnesaka 11. lipnja 2018. (08. lipnja 2018.), 22. svibnja 2019. (21.
svibnja 2019.), 13. lipnja 2019. (12. lipnja 2019.) i 15. srpnja 2020. u iznosu od 500,00 kuna za
svaki (Tbr. 8/3) i troška pristupa na ročišta 18. svibnja 2017., 27. lipnja 2017., 12. travnja 2018., 10.
ožujka 2020., 26. svibnja 2020. i 15. veljače 2021. u iznosu od 2.500,00 kuna za svako (Tbr. 9/1)
što ukupno iznosi 37.000,00 kuna.
Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 9.250,00 kuna, pa trošak ukupno iznosi 46.250,00 kuna.
Tužitelj je u ovom postupka uspio 100 % u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a
16,68 % u pogledu visine istog. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u ovom
sporu, sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 58,34 %.
Sud je sukladno odredbi čl. 28. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 70/19,
dalje ZID ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP-a primjenjuje na postupke u
tijeku u kojima do stupanja na snagu tog zakona nije donesena prvostupanjska odluka, utvrdio da je
tuženik uspio u omjeru od 41,66 %. S obzirom na navedeno tužitelju pripada naknada parničnog
troška u omjeru od 16,68 %.
Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 7.714,50 kuna, a s obzirom da je u sporu uspio
u omjeru od 16,68 %. Navedenom iznosu dodan je trošak financijskog vještačenja u iznosu od
4.000,00 kuna, a koji je tužitelju priznat u cijelosti, jer je bio neophodan neovisno o uspjehu u
sporu, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 11.714,50 kuna, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova
postupka u iznosu od 46.660,50 kuna odbija kao neosnovan.
Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 11. lipnja 2018. (08. lipnja 2018.), 22.
svibnja 2019. (21. svibnja 2019.), 13. lipnja 2019. (12. lipnja 2019.) i 15. srpnja 2020. u zatraženom
iznosu s obzirom da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pod Tbr. 8/1
propisano da odvjetniku pripada nagrada za obrazložene podneske, ali ne više od 4 podneska u
prvostupanjskom postupku.
S obzirom da je tužitelju prema Tbr. 8/1 priznata nagrada za sastav 4 obrazložena podneska, sud mu je za gore navedene podneske dosudio nagradu po Tbr. 8/3.
Nadalje, sud tužitelju nije priznao trošak PDV-a na uplatu predujma za provođenje
financijskog vještačenja s obzirom da je PDV sadržan u zatraženom iznosu predujma.
Također mu nije priznao trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje jer isti
nije pristupio navedenom ročištu.
Sud tuženiku nije priznao trošak medicinskog vještačenja po vještaku medicine rada jer je
isti bio nepotreban za vođenje ovog postupka.
Tužitelju je sud priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30. st. 2.
Ovršnog zakona (NN 112/12) po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a, tekućom od dana
presuđenja do isplate.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. ožujka 2021. godine
Sudac
Adela Turkalj, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.