Posl. broj: 1. P-8/2021-34.

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., protiv tuženika H. R., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2021. u prisutnosti zastupnice tužiteljice I. F.-T., zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Z.i z.z. punomoćnice tuženika D. V., odvjetnice iz Z., 30. ožujka 2021. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. N a l a ž e  s e tuženiku R. H. da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati 171.106,53 kn (stosedamdesetjednutisućustošest kuna i pedesettri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. 04. 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 15.250,00 kn (petnaesettisućadvijestopedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. 03. 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

II. O d b i j a   s e  tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica u tužbi podnesenoj 11. prosinca 2019. navodi da je presudom Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 P-749/07-114 od 20. prosinca 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u V. G. posl. broj: 14 Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014., naloženo Republici Hrvatskoj, Ministarstvu  da R. H. bruto iznos od 71.206,73 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno naznačeni iznos od 16. travnja 2003. do 16. travnja 2006., sve sukladno izreci predmetne prvostupanjske presude te da mu namiri trošak parničnog postupka u iznosu od 18.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2013. do namirenja. Dana 26. veljače 2015., punomoćnik tuženika A. P., odvjetnik iz Z. podnio je u ime i za račun tuženika zahtjev za izravnu naplatu Agenciji temeljem navedenih presuda, povodom kojeg je provedena ovrha na žiro računu Državnog proračuna u ukupnom iznosu od 171.106,53 kune. Navedeni se iznos odnosio na bruto glavnicu u iznosu od 71.206,73 kn sa dospjelom zateznom kamatom do dana naplate te na parnični trošak sa dospjelom zateznom kamatom do dana naplate uz umanjenje za doprinose, poreze i prireze koji terete obveze iz plaće. Budući da je riječ o novčanoj tražbini po osnovi prekovremenog rada, ovdje tuženika kod tužitelja kao poslodavca polazeći od čl. 61. st. 10. Zakona o porezu na dohodak kojim je određeno da (bruto) plaća sadrži doprinose iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, tj. tzv. bruto plaću koja je bila tužena i presuđena prema presudi posl. broj: P-749/07 od 20. 12. 2013., te kako je poslodavac taj koji je u obvezi obračunati i proslijediti novčani iznos na ime mirovinskog osiguranja, poreza na dohodak i prireza u državni proračun, odnosno obvezni mirovinski račun radnika, to postoji aktivna legitimacija za traženje povrate cjelokupno prisilno namirenog iznosa u Državni proračun Republike Hrvatske. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1861/14-2. od 13. prosinca 2016., prihvaćena je revizija tuženice Republike Hrvatske te su ukinute presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj P-749/07-114. od 20. prosinca 2014. i presuda Županijskog suda u V. G. posl. broj: Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014. godine, U ponovljenom postupku koji se vodi i sada pred Općinskim sudom u V. G. posl. broj: Pr-31/17. donijeta je prvostupanjska odluka od 06. 07. 2018., međutim ista je ukinuta rješenjem Županijskog suda u V. G. posl. broj Gžr-36/2018 od 28. kolovoza 2019 i predmet je vraćen na ponovni postupak. Budući da je novčani iznos dosuđen citiranim ukinutim presudama u cijelosti isplaćen, tj. prisilno namiren, a tuženik nema pravnu osnovu temeljem koje bi imao pravo na namirenje to je neosnovano stekao imovinsku korist u ukupnom iznosu od 171.106,53 kune. Tužiteljica se u smislu odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku tuženiku obratila zahtjevom za mirno rješenje spora posl. broj: N-DO-13/2017-4. od 24. ožujka 2017. Tuženik je zahtjev za mirno rješenje spora primio 31. 03. 2017. te je u cijelosti otklonio mogućnost za mirno rješenje spora odgovorom od 07. 04. 2017. Budući da je novčana tražbina isplaćena/naplaćena od strane tuženika temeljem pravnih osnova koje su otpale citiranim ukidnim rješenjem Vrhovnog suda, tuženik je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan tužiteljici naknaditi vrijednost stečenog bez pravne osnove i to u visini postignute imovinske koristi zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja revizijske odluke, u skladu s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno tome, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži da joj plati iznos od 171.106,53 kn sa zakonskom zatezno kamatom od 13. prosinca 2016. pa do isplate.

 

Tuženik se u odgovoru na tužbu podnesenom 17. prosinca 2019. u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini. Ističe prigovor preuranjenosti tužbe i prigovor litispendencije budući među strankama još uvijek nije okončan radni spor iz kojeg je proizašla predmetna naplaćena novčana tražbina te da pravna osnova temeljem koje je izvršeno plaćanje nije pravomoćno preinačena u smislu da bi bio odbijen tužbeni zahtjev nego je ukinuta i vraćena na ponovno suđenje, a da je iz sadržaja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1861/14 od 13. 12. 2016. razvidno kako je neupitno postojanje osnovane tražbine ovdje tuženiku prema Ministarstvo RH-u te da su nižestupanjske presude ukinuti radi različitog tumačenja u odnosu na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema izračunu visine tražbine. U ponovljenom postupku pred Općinskim sudom u V. G. koji se vodio pod brojem Pr-31/17 donesena je presuda 6. 7. 2018, nakon koje se postupak nastavio pred Županijskim sudom u V. G. koji je 28. 8. 2019. donio rješenje broj Gž R-36/2018 kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u V. G. Pr-31/17. od 6. 7. 2018. te predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Postupak se trenutno vodi pred Općinskim sudom u V. G. pod brojem Pr-31/19 te je u fazi zaključenja glavne rasprave, a presuda će biti objavljena 17. 1. 2020. Tuženik ne osporava da je temeljem presude Općinskog suda u V. G. P-749/07 od 20. 12. 2013. i presude Županijskog suda u V. G. Gžr-45/14 od 02. 07. 2014. proveo izravnu naplatu pravomoćno mu dosuđene novčane tražbine. Međutim, tvrdi da tužiteljica neosnovano od njega potražuje isplatu ne samo neto iznosa koji mu je isplaćen zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, nego i iznos koji je na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje s osnova međugeneracijske solidarnosti uplaćen u Državni proračun RH, iznosa mirovinskog osiguranja koji je s osnova individualne kapitalizirane štednje uplaćen u II. stup mirovinskog osiguranja te iznos poreza i prireza na dohodak koji je uplaćen u korist računa jedinice lokalne samouprave. U dijelu potraživanja doprinosa za mirovinskog osiguranje s osnova međugeneracijske solidarnosti uplaćeno u Državni proračun RH, potraživanja doprinosa za mirovinsko osiguranje s osnova individualne kapitalizirane štete uplaćenog REGOS-u u II. stup mirovinskog osiguranja te potraživanja iznosa poreza i prireza na dohodak koji je uplaćen u korist jedinice lokalne samouprave tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te u navedenom dijelu predlaže tužbeni zahtjev odbiti. Obzirom na izloženo, predlaže da se zastane s ovim postupkom do konačnog okončanja postupka koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u V. G. pod brojem Pr-53/19 po rješenju Županijskog suda u V. G. Gž R-36/2018 od 28. 08. 2019. kojim je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na odlučivanje prvostupanjskom sudu, kada će biti poznat sadržaj i visina obveze stjecatelja – ovdje tuženika prema MORH-u s osnove više naplaćenih sredstava temeljem ukinutih presuda Općinskog suda u V. G. P-749/07 od 20. 12. 2013. i Županijskog suda u V. G. Gžr-45/14 od 2. 7. 2014 godine. Zaključno, predlaže da sud odbaci tužbu, odnosno podredno odbije tužbeni zahtjev uz obvezivanje tužiteljice da mu naknadi troškove postupka.

Tuženik podneskom od 20. prosinca 2019. dopunjuje odgovor na tužbu ističući da se predmetna pravna stvar treba tretirati kao radni spor upisne oznake "Pr" budući da je novčana tražbina čiju isplatu tužiteljica traži naplaćena s osnova neisplaćenih dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima ostvarenih radnom tuženika u Ministarstvu Republike Hrvatske te u vezi toga ističe i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i predlaže spis uputiti nadležnom Općinskom sudu u V. G., kao mjesno nadležnom u sporovima iz odnosa s ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske, prema odredbi čl. 61. Zakona o parničnom postupku budući da je on zaposlenik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i PZO, 91. Zrakoplovna baza  u Plesu.

 

Prema odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, proč. tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.

Prema stavku 2. navedenog članka, sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo ako postoji isključiva nadležnost nekog drugo suda najkasnije do upuštanje tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.

Prema odredbi čl. 288.a st. 5. ZPP-a, kad je u ovom Zakonu predviđeno da stranka može staviti određeni prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženik ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno prijedlog stranka može staviti, odnosno poduzeti drugu parničnu radnju sve dok tuženik nije podnio odgovor na tužbu, a ako tužba nije dostavljena tuženiku radi pisanog odgovora na tužbu, sve dok tuženik na pripremnom ročištu ne iznese svoj odgovor na tužbu, osim ako ovim Zakonom nije drukčije predviđeno.

Budući da je tužba u konkretnom slučaju dostavljena tuženiku na odgovor, a tuženik u odgovoru na tužbu kojim se upustio u raspravljanje nije stavio prigovor mjesne nenadležnosti

ovog suda već je to učinio tek u dopuni odgovora na tužbu, sud se nije mogao ni po prigovoru, ni po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim pa je na pripremnom ročištu 10. veljače 2020. rješenjem odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti te je sukladno odredbi čl. 301. st. 2. ZPP-a, odlučeno odmah nastaviti s raspravljanjem o glavnoj stvari.

Činjenica da je predmet zaveden u upisnik "P", a ne u "Pr" nema utjecaja na odlučivanje o predmetu spora.

 

Tužiteljica je podneskom od 10. prosinca 2020. precizirala tužbeni zahtjev kao u izreci (na način da samo promijene zahtjev u pogledu zakonske zatezne kamate tako da sada istu potražuje od 1. travnja 2017., za razliku od tužbe gdje je kamatu tražila od 13. prosinca 2016.).

Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi.

 

U postupku su pročitani: presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 P-749/07-114. od 20. prosinca 2013., presuda Županijskog suda u V. G. posl. broj: 9 Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014., dopis Ministarstva obrane Općinskog državnom odvjetništvu u V. G. od 22. travnja 2015. s izviješćem Službe za operativne financijske poslove Ministarstva od 16. travnja 2015., zahtjev za izravnu naplatu od 26. 1. 2015., potvrda Ministarstva, Porezne uprave od 20. siječnja 2015. s pregledom računa i brojanih oznaka vrste prihoda za uplatu poreza i doprinosa naplaćenih po sudskoj presudi u ovršnom postupku, rekapitulacijom obračuna poreza iz plaće za razdoblje od 2003. do 2006. godine, obračunima obveza iz plaće u ovršnom postupku za 2003. godinu, 2004., 2005. i 2006. godinu, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1861/14-2. od 13. prosinca 2016., presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 Pr-31/17-29. od 6. srpnja 2018., rješenje Županijskog suda u V. G. posl. broj: 9 Gž R-36/2018-3. od 28. kolovoza 2019., zahtjev za mirno rješenje spora broj: N-DO-13/2017-4. od 24. ožujka 2017. s povratnicom, tuženikov odgovor od 4. travnja 2017. na zahtjev za mirno rješenje spora, zapisnik Općinskog suda u V. G. od 3. prosinca 2019. u predmetu posl. broj: 7 Pr-53/2019., presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 1 Pr-53/2019-4. od 17. siječnja 2020., dopis Općinskog državnog odvjetništva u V. G. broj P-DO-206/2007. od 24. siječnja 2020. s žalbom protiv presude Općinskog suda u V. G. posl. broj: 1 Pr-53/2019-4. od 17. siječnja 2020., tuženikov prijedlog za ispravak rješenja o trošku pod točkom II. izreke presude Županijskog suda u V. G. Gž R-3/2020-2. od 1. lipnja 2020. te tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na presudu Županijskog suda u V. G. Gž R-3/2020-2. od 1. lipnja 2020. godine.

Odbijen je prijedlog tuženika za priklopi spisa Općinskog suda u V. G. posl. broj: Pr-53/2019. budući da to nije ni moguće jer se isti još nalazi na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske povodom tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije, a to nije niti potrebno za odluku u ovoj parnici.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

 

Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

 

- da je presudom Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 P-749/07-114. od 20. prosinca 2013. naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju R. H. na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 71.206,73 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 39.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2013. do isplate,

- da je presudom Županijskog suda u V. G. posl. broj 9 Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014. odbijena žalba tužene Republike Hrvatske te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnicu sa zakonskom zateznom kamatom te u odnosu na troškove za iznos od 21.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2013. do isplate, a preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o parničnom trošku na način da je odbijen zahtjev tužitelja R. H. za troškove u iznosu od 18.300,00 kuna s kamatama,

 

- da je presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 P-749/07-114. od 20. prosinca 2013. u potvrđenom dijelu postala pravomoćna 2. srpnja 2014. i ovršna 13. rujna 2014. godine,

 

- da je R. H. po punomoćniku 26. siječnja 2015. agenciji temeljem navedenih presuda podnio zahtjev za izravnu naplatu kojem je priložio i potvrdu Porezne uprave o obračunu poreza, prireza i doprinosa,

 

- da je temeljem navedenog zahtjeva za izravnu naplatu provedena ovrha sa žiro računa Državnog proračuna u ukupnom iznosu od 171.106,53 kune te da su novčana sredstva 30. ožujka 2015. prenesena na račune navedene u izviješću Službe za operativne financijske poslove Ministarstva od 16. travnja 2015., odnosno: iznos od 8.485,42 kuna na račun HR…, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje s osnova individualne kapitalizirane štedne, iznos od 14.241,36 kuna na račun G. Z. HR…, na ime poreza i prireza na dohodak, iznos od 25.456,46 kuna na račun Državnog proračuna RH HR…, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti te iznos od 122.923,29 kuna na račun tuženikovog punomoćnika HR…,

 

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1861/14-2. od 13. prosinca 2016. prihvaćena revizija tuženice Republike Hrvatske te su ukinute Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. broj: 7 P-749/07-114. od 20. prosinca 2013. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj 9 Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

 

- da je Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Z. R. H. 31. ožujka 2017. dostavila zahtjev za mirno rješenje spora od 24. ožujka 2017. kojim traži vraćanje naplaćenog iznosa od 171.106,53 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, a da je R. H. svojim odgovorom od 4. travnja 2017. taj zahtjev odbio,

 

- da je u ponovljenom postupku (nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1861/14-2.) presudom Općinskog suda u V. G. posl. broj 7 Pr-31/17-29. od 6. srpnja 2018. pod točkom I. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja R. H. za isplatu bruto iznosa od 71.206,73 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom II. je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osnovana navedena tražbina te da je ista naplaćena u cijelosti u postupku izravne naplate putem FINA-e 30. 03. 2015.,

 

- da je rješenjem Županijskog suda u V. G. posl. broj: 9 Gž R-36/2018-3. od 28. kolovoza 2019., povodom žalbe tuženice Republike Hrvatske ukinuta presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj 7 Pr-31/17-29. od 6. srpnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkama II. (zahtjev za utvrđenje) i III. (o troškovima postupka), a tužitelj R. H. nije ni pobijao prvostupanjsku presudu pod točkom I. kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu,

 

- da je nakon ovo rješenje, u ponovljenom postupku, Općinski sud u V. G.i presudom posl. broj: 7 Pr-53/2019-4. od 17. siječnja 2020. ponovno usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osnovana navedena tražbina te da je ista naplaćena u cijelosti u postupku izravne naplate putem FINA-e 30. 03. 2015.,

 

- da je povodom žalbe tuženice Republike Hrvatske presudom Županijskog suda u V. G. posl. broj: 9 Gž R-3/2020-2. od 1. lipnja 2020. preinačena presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 Pr-53/2019-4. od 17. siječnja 2020. na način da je tužbeni zahtjev odbijen te je tužitelju naloženo da tuženici naknadi troškove postupka,

 

- da je R. H. kao tužitelj u odnosu na presudu Županijskog suda u V. G. posl. broj: 9 Gž R-3/2020-2. od 1. lipnja 2020. podnije prijedlog za dopuštenje revizije o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije odlučio.

 

              Sporno je, je li tužbeni obvezan tužiteljici vratiti ovrhom ukupno naplaćeni iznos od 171.106,53 kune sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2017., odnosno je li on pasivno legitimiran za iznose koji su naplaćeni na ime doprinosa za mirovinskog osiguranje s osnova međugeneracijske solidarnosti uplaćeno u Državni proračun RH, potraživanja doprinosa za mirovinsko osiguranje s osnova individualne kapitalizirane štedne uplaćenog REGOS-u u II. stup mirovinskog osiguranja te potraživanja iznosa poreza i prireza na dohodak koji je uplaćen u korist jedinice lokalne samouprave.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vrati ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema stavku 3. navedenog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

U konkretnom je slučaju nepobitno da je tuženik ovrhu na računu Državnog proračuna proveo temeljem presuda Općinskog suda u V. G. posl. broj: 7 P-749/07-114. od 20. prosinca 2013. i Županijskog suda u V. G. posl. broj 9 Gžr-45/14-2. od 2. srpnja 2014. tako da upravo te presude predstavljaju osnovu stjecanja novaca.

Budući da su navedene presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1861/14-2. od 13. prosinca 2016. one pravno više ne egzistiraju pa je jasno da se radi "o osnovi koja je kasnije otpala" zbog čega je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je temeljem te osnove prešlo u njegovu imovinu.

Daljnji tijek parnice pred Općinskim sudom u V. G. i odluke koje su u ponovljenim postupcima donesene zbog toga za ovu parnicu nisu odlučan budući da njima ne može biti "vraćena" osnova temeljem koje je tuženik proveo ovrhu već jedino, eventualno, tuženik može steći novu osnovu – novu pravomoćnu i ovršnu presude temeljem koje bi imao pravo naplatiti tražbinu na ime neisplaćenih dodataka na plaću, a što je temeljem ukinute osnove primio, mora vratiti tužiteljici.

Što se opsega vraćanja tiče, prema pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Revr 983/2014-3. od 15. ožujka 2017. i Revr 1781/2021-2. od 21. veljače 2017.), bruto plaća predstavlja imovinu radnika, a sastoji se od iznosa koji se isplaćuju radniku i iznosa koji se ne isplaćuju radniku već se iznosi doprinosa iz

osnove po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u držani proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se ne osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika, odnosno osim neto plaće i doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuju iz plaće "porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se tad dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što ratnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavaca obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda" (VSRH Revr 983/2014-3. od 15. ožujka 2017.).

Budući da je temeljem osnove koje je kasnije otpala došlo do smanjenja imovine tužiteljice i uzročno s tim povećanja imovine tužitelja upravo za naplaćene bruto plaće, tuženik je, temeljem navedenih odredbi obvezan vratiti cijeli iznos koji je ovrhom naplaćen.

Ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-934/2017-2. od 9. srpnja 2019. predmetu spora povodom zahtjeva za vraćanje naknada plaća i drugih novčanih primanja za vrijeme specijalizacije u kojem je izraženo da je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće, a naročito iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-143/2018-2. od 6. svibnja 2020., a kojom je odbijena revizija protiv presude Županijskog suda u S. poslovni broj: Gž R-64/16-2. od 3. studenoga 2017. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos koji je primila po osnovi bruto plaće, a koja je osnova naknadno otpala pri čemu se iz drugostupanjske presude jasno vidi da se radi o bruto plaći te se u obrazloženju navodi: "… bez obzira što je poslodavaca iznose doprinosa, poreza i prireza isplaćivao adresatima kako je to obvezan imperativnim propisima, novčane iznose s navedene osnove dužna je vratiti tuženika jer se ista i u tom dijelu neosnovano obogatila (primjerice imat će veću mirovinu temeljem plaćenih iznosa, imala je zdravstveno osiguranje, jedino je ona legitimirana tražiti povrat poreza".".

 

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Budući da tuženik u vrijeme stjecanja nije bio nepošten jer je egzistirala pravomoćna i ovršna presude temeljem koje je podnio zahtjev za izravnu naplatu, a tužiteljica mu je nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zahtjev za mirno rješenje spora dostavila 31. ožujka 2017., osnovan je zahtjev tužiteljice za zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2017. godine.

Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je  tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

Tužiteljici su, temeljem odredbe čl. 163. ZPP-a, priznati troškovi zastupanja, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a kao potrebni su joj priznati troškovi: sastavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora po tbr. 28. u iznosu od 2.500,00 kn; sastava tužbe po tbr. 7/1 u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na ročištu 10. 02. 2020. po tbr. 9/2 u iznosu od 1.250,00 kn; zastupanja na ročištima 12. 10. 2020. i 04. 03. 2021. po tbr. 9/1 u iznosima od po 2.500,00 kuna, sastava žalbi protiv rješenja od 05. 05. 2020. i 28. 05. 2020. po tbr. 10/5 u iznosima od po 1.250,00 kuna te sastava podnesaka od 01. 07. 2020., 15. 09. 2020. i 10. 12. 2020. po tbr. 8/3 u iznosima od po 500,00 kuna.

Sukladno tome, tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 15.250,00 kuna, a tuženikov zahtjev za naknadu troškova je odbijen u cijelosti.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

 

U Zlataru 30. ožujka 2021. godine

 

S u d a c:

Damir Čižmek

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana.

 

DNA:

 

1. zastupniku tužiteljice Općinskom državnom odvjetništvu u Z.
2. punomoćniku tuženika A. P., odvjetniku iz Z.