1

Poslovni broj: 31. K-203/2020-13

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31 000 Osijek                                                                       Poslovni broj: 31. K-203/2020-13

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              O. po sucu Ivanu Sajteru, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Gordane Šantor-Gregačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okr. D. B., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03.,190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08.,  57/11. i 143/12, u daljnjem tekstu: KZ/97) povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u O. na raspravi održane dana 29., ožujka 2021. u prisutnosti zamjenika ODO-a u O. D. L., okr. D. B. i branitelja okr. J. J., odvjetnika iz O., a objavljene dana 30. ožujka 2021. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

Okr. D. B., OIB:, sin J. i J., r. B., rođen godine u O., s prebivalištem u O., P. 53, državljanin Republike Hrvatske, umirovljenik, s mjesečnom mirovinom od 1.850,00 kuna, oženjen, bez djece, pismen, sa završenom SSS, dobrih imovinskih prilika, lošeg zdravstvenog stanja, vlasnik osobnog automobila i motocikla, vojsku služio u P. 1997. s činom narednika, kazneno neosuđivan, ne vodi se postupak za drugo kazneno djelo, brani se sa slobode,

k r i v   j e

 

što je:

 

              dana 2. kolovoza 2012. godine, oko 09,30 sati, u O., P. 53, u zajedničkom dvorištu, iako svjestan da snažnim odgurivanjem rukama u predjelu prsa druga od njega znatno starija i fizička slabija osoba može izgubiti ravnotežu i prilikom pada udariti tijelom i glavom te pretrpjeti teške tjelesne povrede, unatoč tome, pristajući da ga teško tjelesno povrijedi, revoltiran prethodnim verbalnim sukobom s njegovom suprugom V. T., susjeda I. T., rođenog. godine, s obje ruke snažno odgurnuo u predjelu prsa, uslijed čega je I. T. izgubio ravnotežu i u padu leđima i glavom udario u automobil parkiran neposredno iza njega, te potom pao na stražnjicu, uslijed kojih je udaraca i pada pretrpio tjelesnu povredu u vidu oguljotine V. prsta desne šake, tešku tjelesnu povredu u vidu kompresivnog prijeloma trupa XII prsnog kralješka te osobito tešku tjelesnu povredu tj. tešku i po život opasnu povredu u vidu krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga (subduralni hematom), zbog kojih je ozljeda, odnosno traumatskog krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga (subduralnog hematoma) i prijeloma prsne kralježnice, I. T. dana 4. prosinca 2012. godine u 6,20 sati preminuo,

 

              dakle, drugoga tjelesno ozlijedio tako teško da je uslijed toga ozlijeđeni umro,

 

              čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 99. st. 2. i 3. KZ/97, a kažnjivo po čl. 99. st. 3. KZ/97.,

 

              pa se okr. D. B. za navedeno kazneno djelo, na temelju odredbe čl. 99. st. 3. KZ/97. i čl. 57. st. 2. b KZ/97,

 

o s u đ u j e 

 

na KAZNU ZATVORA u trajanju od  7 (sedam) mjeseci

             

             Sukladno čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. t. 1. i 6. ZKP/08, nalaže se okr. D. B. da sudu na ime troškova kaznenog postupka, platiti ukupan iznos od 37.612,00 kuna, koji čini iznos od 30.936,00 kuna na ime provedenog sudsko-medicinskog vještačenja, iznos obdukcije od 5.676,00 kuna, te iznos sudskog paušala od 1.000,00 kuna.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, u vezi čl. 145. st. 2. t. 8. ZKP/08, nalaže se okr. D. B., OIB:, da punomoćniku oštećenika H. K., odvjetniku iz O. u roku od 15 dana isplati iznos od 45.937,50 kuna, na ime nagrade za zastupanje oštećenika.

 

Obrazloženje

 

Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u O. pod br. K-DO-829/2012-25 od 18. veljače 2013. godine, optužen je okr. D. B., zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 99. st. 2. i 3. KZ/97, a kažnjivo po čl. 99. st. 3. KZ/97.

 

              Očitujući se o optužbi okr. D. B. je izjavio da se ne smatra krivim.

 

              Treba naznačiti da je ovaj postupak proveden pred sucem pojedincem koji je imao ovlasti vijeća jer su stranke dale svoj nedvojbenu suglasnost na takvo vođenje procesa.

 

              U dokaznom postupku ispitani su okr. D. B., ošt. V. T., svjedoci B. Č. i Z. V. te vještaci dr. med. B. D., dr. med. B. S., prof. dr. sc. P. M., dr. med., spec. neurokirurg i dr. med. M. U., a pročitani su sljedeći dokazi: medicinska dokumentacija na ime pokojnog ošt. I. T. (stranica 17-35 spisa, stranica 53. -59.  spisa), zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu ošt. I. T. i okr. D. B. (stranica 36-37 spisa), fotodokumentacija (list 70-72 spisa), zapisnik sekcije broj 239/12 (list 85-92 spisa), liječnički karton na ime ošt. pok. I. T. (list 128.-145. spisa), iskaz oštećene V. T. (stranica 47.-49. spisa, stranica 148.-149. spisa), iskaz svjedoka J. B., (list 148-149 spisa), nalaz i mišljenje vještaka dr. med. B. D. (stranica 50-52 spisa), obdukcijski nalaz i mišljenje vještaka dr. med. B. D. (list 151-154 spisa), iskaz vještaka dr. med. B. D. dan na ročištu od 4. travnja 2014. (list 164.-165. spisa), kombinirani nalaz i mišljenje O. medicinskog fakulteta S. u Z. sastavljen od vještaka prof. dr. sc. P. M., dr. med. prof. dr. sc. V. G., dr. med. i prof. dr. sc. D. S. dr. med., te iskazi navedenih vještaka sa raspravnog ročišta od 27. travnja 2016. godine (stranica 210. do 213. spisa), iskaz dr. med. B. D. od 10. prosinca 2018. (stranica 335. do 337. spisa), nalaz i mišljenje vještaka dr. med. M. U. (raspravna sposobnost ošt. V. T., stranica 340. do 341. spisa), iskaz vještaka prof. dr. sc. P. M., dr. med. od 5. ožujka 2019., medicinska dokumentacija na ime okrivljenika (stranica 348. do 350. spisa) i izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika.

Okr. D. B. u obrani naveo je da nije počinio djelo za koje je optužen jer da se kritičnog događaja branio od napada oštećenika na njega. Ukazao je sudu da je pokojnog oštećenika znao još od djetinjstva, da s njim nije imao nikakvih problema. Štoviše, naveo je da je njegov otac često pomagao ošt. I. T. i da mu je popravljao automobil. Oštećenik je volio piti i bio je nagao kad popije. Neko vrijeme tijekom Domovinskog rata ga nije viđao jer je sudjelovao u ratu. Kasnije se zaposlio kao tjelohranitelj jer je odličan poznavatelj borilačkih vještina kao što su taekwondo i judo. Tako je od 1997. do 2002. radio kao tjelohranitelj određenih poznatijih osječkih osoba, a bio je i zaštitar na aerodromu, zatim je radio kao bravar. Od 2004. oštećenik je počeo učestalo piti jer mu je preminuo sin, čak je išao na prisilno liječenje od alkohola nakon jednog nasilja u obitelji. Imao je tešku prometnu nesreću u 2008., a oštećenik se raspitivao za njegovo zdravlje, pozdravljao ga je i razgovarali su. Imao je problema sa suprugom ošt. I. T., V. T., koja je bila ljubomorna na njega i njegovu obitelj i kojoj je smetalo to što je njegova obitelj imućna. Vezano za kritični događaj, sjeća se da je tog jutra odvezao auto u servis, a prilikom povratka je čuo pse kako laju u dvorištu. Ima dva pekinezera, kojima je jako privržen i to su dobri psi. Kada je ušao u dvorište psi su potrčali prema njemu, a V. T. je bila u dvorištu i panično je počela vikati bojeći se da će ju psi napasti. Uzeo je oba psa u ruke i odnio ih je u svoje dvorište. Kada je prolazio kraj V., ona mu je rekla da to nije njegovo dvorište; da je on bezobrazan i drzak i da nema pravo puštati svoje pse van u zajedničko dvorište. Rekla mu je da će ih pobiti ili otrovati ako ih opet bude tako puštao van. Naglasio je da nema djece i da jako voli svoje pse i da je tada osjetio panični strah za njih i da je u strahu za pse prišao V. i rekao joj je da će joj polomiti ruke i noge ako se bilo što dogodi njegovim psima. Na te njegove riječi V. T. je problijedila, a tada mu je prišao otac i s leđa mu je rekao: ''Pusti budalu'', te je krenuo sa psima prema svom dvorištu. U tom trenutku vidio je ošt. I. T. koji je prema njemu išao u papučama i kratkim hlačama i to na takav način da je ostao iznenađen i nije se mogao izmaknuti ni lijevo ni desno, te nije imao izbora, već je automatski digao obje ruke u namjeri da ga zaustavi. Tvrdi da se zapravo branio od oštećenikovog napada. U tom trenutku oštećenik se odbio od njegovih ruku, zateturao je i leđima je udario na parkirano vozilo, te je pao na zemlju. Pao je tako da je zapravo sjeo. Oštećenik je bio jako krupan i imao je oko 130 kg,  pa se lagano podizao oslonivši se na desnu ruku. Nakon pada otišao je kući, a i oštećenik je otišao prema svojoj kući. Za to vrijeme ga je vrijeđala V. T., te je vidio kako je oštećenik pokazivao rukom na svoja leđa. Na to mu je odgovorio: "Zašto si išao na mene?". V. T. je pozvala policiju koja je napravila zapisnik i oni su mu rekli da je to samo prekršaj i da nije ništa strašno. To je bilo sve što se toga dana dogodilo. Nakon nekog vremena čuo je da je oštećenik u bolnici i da je operiran zbog leđa, pa je nazvao jednu prijateljicu koja radi u bolnici i koja mu je rekla da je oštećenik operiran zbog teške ozljede glave. Bio je šokiran jer oštećenik nije glavom udario niti u vozilo, a ni u tlo. Ponavlja da ga nije udario u glavu. Smatra da je čitav ovaj kazneni postupak posljedica želje oštećene V. T. da ostvari financijsku korist i da koristi svoje veze koje ima u ''bolnici i u pravosuđu jer je zaposlila kći na sudu, a kum joj je zaposlio sina u Općinskom državnog odvjetništvu koji moguće ima utjecaja na ovaj predmet''.

 

Oštećena V. T. je ispitana u O. državnom odvjetništvu u O. dana 18. listopada 2012. godine, te na raspravi 10. listopada 2013., a potom i izvanraspravno 3. lipnja 2019. godine u D. S.. K. u S.. Tako je iskazala da je sa oštećenikom živjela u P. ulici 53 u O., u dvorišnom stanu. Dvorište dijele s obitelji B., odnosno s okr. D. B. i njegovim ocem J. B.. B. imaju dva psa koje drže zatvorene u kući ili u svom dijelu ograđenog dvorišta. Kritičnog dana i to negdje nakon 9,00 sati bila je na dvorištu ispred svog stana i zalijevala je cvijeće. U jednom trenutku okrivljenik je s ulice došao u dvorište, a njegov otac je pustio pse iz dvorišta koji su se radovali njegovom dolasku. Odmah nakon toga, psi su navalili na nju i počeli su jako lajati. Jako se uplašila i počela je vikati, a to je čuo i njen suprug I. T. koji je bio u stanu. Okrivljenik je vikao na njih oboje, a ona ga je pitala zašto je pustio pse kada su se dogovorili da pse drži u ograđenom dijelu svog dvorišta. Okrivljenik joj je rekao da može raditi što hoće i da im ona ništa ne može. Stajala je blizu osobnog automobila obitelji B. koji je bio parkiran pred vratima njenog stana. Tada je došao I. T., stao je pored nje, a okrivljenik je prišao njenom suprugu koji nije mogao govoriti zbog bolesti jer je zbog raka grla od 1997. imao otvor na ždrijelu i nosio je aparat. Okrivljenik ga je s obje ruke snažno odgurnuo u prsa. Suprug je pao prema natrag i u padu je udario glavom i leđima o parkirani automobil, te je pao na tlo. Zatim joj je rekao da ga jako bole leđa. Okrivljenikov otac je pokušao smiriti okrivljenika koji je nastavio vikati i izražavati nezadovoljstvo. Pokušala je pomoći suprugu da se podigne, te je uvela muža u stan i pozvala je policiju. Nije vidjela ozljede na tijelu supruga, ali tvrdi da je on udario glavom i leđima u parkirani automobil. To je bio jedan veliki crveni terenac. Suprug joj je rekao da ga jako boli kičma. Inače, imali su problema sa okrivljenikom i njegovim ocem zbog njihovih pasa koji su im smetali jer laju i zbog kojih nisu mogli izaći u dvorište. Okrivljenikovi psi su je već dva puta ugrizli. Okrivljenik je fizički snažan jer diže utege i više od 50 godina je mlađi od njenog supruga. Istina je da je suprug znao popiti, ali se nije liječio od alkoholizma. Kritičnog događaja nije bio u alkoholiziranom stanju jer je bilo jutro. Nije istina da je njen suprug prije ovog događaja pao na dvorištu i da je udario glavom. Smatra da je okr. D. B. isključivi krivac za smrt njenog supruga. Izvanraspravno ispitana svojim je riječima opisala inkriminirani događaj na način da je rekla da je okrivljenik: ''naglo ruknuo njenog supruga, koji je zatim u padu udario u auto, te je cocnuo dolje, a onda mu je ona priskočila u pomoć.'' Ponavljala je da je njen suprug bio jako bolestan i da je s tom bolešću dugo živio, ali da je umro od posljedica tog udarca. Nakon pada, pozivala je supruga da se digne, ali on to nije mogao učiniti. Zato mu je pomogla da ustane, suprug je napravio dva do tri koraka, pa je sjeo jer nije više mogao dalje. Upitana na sudu jasno i nedvojbeno je odgovorila da joj se prije ovog događaja suprug nije žalio da je pao i da se udario u glavu.

 

              Sud je pročitao iskaz svjedoka J. B. danog na raspravnom ročištu od 10. listopada 2013., jer je ispitani svjedok u međuvremenu preminuo. Navedeni svjedok je kao otac okrivljenika otklonio blagodat nesvjedočenja, te je iskazao da je kritičnog dana pustio dva psa u zajedničko dvorište jer se sin vraćao kući, a psi su njegovi ljubimci. U dvorištu kraj cvijeća bila je V. T. i rekla mu je da ne pušta pse i da će ih potrovati. Na te riječi okrivljenik joj je odgovorio da će joj polomiti obje ruke i noge ako ih bude dirnula. U tom trenutku iz stana je izašao oštećenik i krenuo je prema okrivljeniku koji je dignuo ruke, a oštećenik je posrnuo na auto. Oštećenik je bio težak otprilike kao i okrivljenik, te nije vidio nikakav kontakt između njih dvojice. Okrivljenik je dignuo ruku, a oštećenik se od te ruke mogao samo odbiti. Nije bilo nikakvog udarca. Nakon toga, oštećenik se pridigao i otišao u svoj stan, a poslije se žalio da ga bole leđa. Naveo je da mu je poznato da je šest dana prije ovog događaja oštećenik pao sa stolice u dvorištu i vidio ga je kako leži na leđima, te su mu okrivljenik i susjeda Ž. pomogli da se podigne. 

 

Iz traumatološkog lista broj: KTK 12221-12 od 2. kolovoza 2012. godine dokazano je da je oštećenik zaprimljen u 11,10 sati na Kliniku za kirurgiju KBC O., Klinički odjel za traumatologiju te da ga je pregledao pročelnik Odjela doc. dr. sc. I. L., prim. dr. med., specijalist opće kirurgije i traumatologije, koji je pregledom utvrdio oguljotinu petog prsta desne šake i bolnost spinoznih nastavaka lumbalne kralježnice, a dijagnosticirao je sljedeće ozljede: kompresivni prijelom trupa 12 prsnog kralješka, krvarenje unutar tvrde ovojnice mozga (subduralni hematom), te hipertenzivna kardiomiopatija. Dana 3. kolovoza 2012.  ordinirano je ortopedsko pomagalo (ortoza) zbog imobilizacije prijeloma. Dana 4. kolovoza 2012. započeta je fizikalna terapija, a 6. kolovoza 2012. oštećenik je doživio epileptički napad koji je ponovljen, te je konzultiran neurolog i psihijatar i učinjen je hitni CT mozga, pa je podvrgnut hitnom neurokirurškom zahvatu koji je učinjen 6. kolovoza 2012.

 

Iz sprovodnice Odjela za patološku anatomiju KBC O. utvrđeno je da je 4. prosinca 2012. u 06,20 sati došlo do kardiorespiratornog aresta i smrti oštećenika I. T.. S obzirom na opće stanje pacijenta, nije provođena reanimacija.

 

Sve prethodno navedeno predstavljaju nedvojbeno utvrđene činjenice.

 

No, za odluku o postojanju objektivnih obilježja kaznenih djela teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom iz čl. 99. st. 3. KZ/97., bilo je nužno utvrditi da li je posljedica smrti ošt. I. T. u uzročnoj vezi sa nanesenom ozljedom. Dakle, za odluku o krivnji ključno je bilo zaključiti postoji li uzročni odnos između nastale teške tjelesne ozljede i smrti oštećenika.

 

Nadalje, nužno je bilo utvrditi subjektivno obilježje ovog kaznenog djela koja se kod teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću sastoji u namjeri okrivljenika za nanošenje teške tjelesne ozljede, a za smrt okrivljenik odgovara samo ako se takva posljedica može pripisati njegovom nehaju.

 

Obrana je osporavala obje navedene premise optužbe.

 

Naime, obrana je poricala da je okr. D. B. imao namjeru nanijeti tešku tjelesnu ozljedu oštećeniku, a osporavala je i da je do smrti došlo upravo zbog te i takve teške tjelesne ozljede. Obrana je željela uvjeriti sud da je oštećenik bio kronični alkoholičar koji je učestalo padao i posrtao i da je nekoliko dana prije inkriminiranog događaja pao te da je zbog tog ranijeg pada, koji je bio šest dana ranije, kako je to tvrdio svjedok J. B. na raspravnom ročištu od 10. listopada 2013., došlo do kasnije evidentiranih posljedica. U tom smjeru obrana je predložila ispitivanje dva svjedoka B. Č. i Z. V., koje je sud usvojio i koji su ispitani u tijeku rasprave.

 

Svjedok Z. V. je iskazao da je dobro poznavao preminulog I. T. koji je veći dio života provodio u lokalnoj gostionici M. u koju je i sam često zalazio. O kritičnom događaju nema nikakvih saznanja, ali je pričao sa okrivljenikom i saznao je zašto je on optužen, pa mu je odlučio pomoći svojim svjedočkim iskazom. Zna da je okrivljenik u dva do tri navrata pao u lokalu jer je to vidio, a i vidio je da su okrivljenika pijanog vodili kući. Također je i sam je dva do tri puta oštećenika pijanog vodio kući iz kafića. Pred kraj života oštećenik je bio ozbiljno bolestan i bolovao je od raka na grlu, te je mislio da je od toga i umro. Osim toga, dodao je da se oštećenik bio jako udebljao i da se otežano kretao, ali tvrdi da je on i dalje pio. Misli da je ošt. I. T. umro prije dvije ili tri godine. Viđao ga je pijanog i u ljetu 2012., ali ne zna točno kada.

 

Svjedok B. Č. je iskazao da je bio dugogodišnji prijatelj sa pokojnim okrivljenikovim ocem. Tako mu je J. B. jednom prilikom ispričao da je došlo do sukoba između njegovog sina D. i susjede T. i to zbog D. pasa, te da se u taj sukob umiješao susjedin suprug. Sam događaj nije vidio, niti o njemu išta drugo zna, osim onoga što mu je o tome ispričao J. B., koji mu je naveo da je T. krenuo prema D., a da je D. stavio ruke ispred sebe, te da se T. odbio od njegovih ruku i da je pao na stražnjicu. Još je dodao da je viđao I. T. kako u pijanom stanju leži kraj klupe u dvorištu koje T. dijele sa B..

 

U pogledu utvrđenja uzročne veze (kauzalni neksus) između evidentirane teške tjelesne ozljede i smrti ošt. I. T., dana 15. listopada 2012. provedeno je sudsko-medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. sc. B. D., dr. med., specijalistu sudske medicine, te je dana 4. prosinca 2012., sudski vještak prof. dr. sc. M. M., spec. sudske medicine i patologije, izvršio obdukciju. Nakon obdukcije, provedeno je dopunsko sudsko-medicinsko vještačenje upravo zbog utvrđenja uzročno posljedične veze između ozljeda nastalih 2. kolovoza 2012. i uzroka smrti oštećenika. Potom je sud naložio sudsko-medicinsko nadvještačenje koje je proveo O. za sudbena mišljenja M. fakulteta, S. u Z.. Taj odbor je bio sastavljen od liječnika prof. dr. sc. P. M., dr. med., spec. neurokirurga, prof. dr. sc. V. G., dr. med., spec. internista, subspec. intenzivista i nefrologa, te specijaliste hitne medicine i prof. dr. sc. D. S., dr. med., spec. sudske medicine.

 

              Navedenim sudsko-medicinskim vještačenjem sud je nedvojbeno i kao izvjesno zaključio da je oštećenik I. T. umro nasilnom smrću uslijed traumatskog krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga (subduralni hematom) i kompresivnih prijeloma trupa XII. prsnog kralješka, koje su ozljede nastale dana 2. kolovoza 2012.

 

Nadalje, sud je zaključio da je smrt oštećenika izravno povezana s navedenim ozljeđivanjem. Naime, navedeno stajalište suda je zaključak sudskomedicinskog vještaka B. D. kojeg je iznio u vještačkom nalazu od 4. studenog 2013. (stranice 151. – 154. spisa). Ovaj vještak je jasno ustanovio da je u traumatološkom listu oštećenika od travnja 2012. navedeno da je oštećenik zadobio nagnječenje prsnog koša i lakta, koje ozljede je pravno kvalificirao kao lake tjelesne ozljede. Naglasio je i zaključio da ta od ranije evidentirana trauma prsišta i lakta (nakon pada oštećenika u travnju 2012.) nije mogla prouzročiti krvarenje unutar tvrde ovojnice mozga, jer bi se od travnja do kolovoza 2012. razvio kronični subduralni hematom koji bi se po svojim karakteristikama bitno razlikovao od utvrđenog subakutnog krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga. Ovaj vještak je zaključio da je padom oštećenika na tlo i to najvjerojatnije na stražnjicu došlo do prijeloma XII. prsnog kralješka, a u sklopu tog pada i do naglog patološkog pomicanja mozga u odnosu na kosti lubanje i tvrdu ovojnicu mozga što je uzrokovalo pucanje vena i krvarenje unutar tvrde ovojnice mozga. Upravo u vezi tog pada nastalo je i nagnječenje baze lijevog sljepoočnog režnja mozga. Vještak je utvrdio da je krvarenje unutar tvrde ovojnice mozga imalo svoj asimptomatski period od 2. do 6. kolovoza 2012., a 6. kolovoza 2012. se razvila epilepsija kao prvi znak krvarenja. Oštećenik je hitno operiran zbog životne ugroženosti, ali je 4. prosinca 2012., unatoč aktivnom tretmanu i dugotrajnom liječenju, preminuo. Vještak je zaključio da je ova smrt oštećenika bila u izravnoj vezi s ozljedom od dana 2. kolovoza 2012. Vještak je napomenuo da je u procesu umiranja participiralo i znatno narušeno zdravlje oštećenika prije ozljeđivanja, ali je ozljeđivanje kritične zgode u znatno većem omjeru doprinijelo smrtnom ishodu. Zato se ova smrt kvalificira kao nasilna.

 

              Navedeni vještak je ponovio svoje zaključke na raspravnim ročištima od 4. travnja 2014., 11. prosinca 2015. i 3. studenog 2020., kada je iskazao da su evidentirane ozljede oštećenika u apsolutno uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovom smrću. Naglasio je da je oštećenik I. T. do kritične zgode 2. kolovoza 2012. funkcionirao u skladu svog zdravstvenog stanja i svojim godinama u smislu postojećih patoloških promjena u organizmu, ali da je nakon ozljede došlo do urušavanja njegovog zdravlja, što je u konačnici rezultiralo smrću. Oštećenik je bio starije životne dobi i imao je od prije oštećeno zdravlje, no predmetna je ozljeda pokrenula proces umiranja i ona je u znatno većoj mjeri bila provokator smrti. Vještak je apsolutno isključio mogućnost da je pokojni oštećenik umro prirodnom smrću. Odgovarajući na pitanja branitelja, naveo je da ne može isključiti teoretsku mogućnost da je oštećenik mogao pasti i udariti glavom dva do tri tjedna prije kritične zgode i da je taj pad mogao prouzročiti krvarenje unutar tvrde ovojnice mozga koje je prepoznato 6. kolovoza 2012. No, napomenuo je da za takvu mogućnost nije našao nikakve dokaze. Iskazao je da bi se proglasilo da je neka smrt prirodna, prije tog zaključka treba isključiti sve ozljede koje mogu biti pokretač patofizioloških mehanizama. S obzirom da su kod pokojnika evidentirane ozljede koje su pokrenule čitav niz mehanizama, njegova se smrt prema osnovnim postulatima sudske medicine mora proglasiti kao nasilna. Osnovni uzrok smrti je ozljeda, a stanje koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti je multiorgansko zatajenje funkcija jetre i pluća. Nakon operacije mozga oštećenik je došao svijesti, bio je pospan i nije govorio. Bio je suženih, ali simetričnih zjenica uz izraženu oduzetost desne ruke i desne noge, a tijekom hospitalizacije njegovo se stanje svijesti pogoršavalo, sve do kome. Za nastanak takve kraniocelebralne ozljede bila je dovoljna sila slabog do srednje jakog intenziteta. Na ročištu od 3. studenog 2020., nakon iskaza kolege vještaka prof. dr. med. P. M., spec. za neurokirurgiju, vještak D. je iskazao da se sa medicinskog aspekta ne može utvrditi točan datum nastanka subakutnog subdularnog hematoma i da se vještačenjem ne može isključiti mogućnost da je oštećenik navedeni hematom zadobio nekoliko dana prije 2. kolovoza 2012. No, zaključio je da medicinska dokumentacija na ime oštećenika i hodogram njegovog liječenja ukazuje da su sve tjelesne ozljede nastale upravo 2. kolovoza 2012.

 

              U postupku je provedeno i dopunsko vještačenje koje je proveo M. fakultet u Z. u sastavu od tri liječnika vještaka (stranice 191. do 209. spisa). Iz tog nalaza vidljivi su zaključci (stranica 206. do 208. spisa), koji predstavljaju odgovore na sva postavljenja pitanja suda. Tako je ovo tijelo utvrdilo da je kritičnog dana 2. kolovoza 2012. pok. I. T. zadobio kompresijski prijelom XII. prsnog kralješka i oguljotinu petog prsta desne šake. Dana 6. kolovoza 2012. oštećeniku je dijagnosticiran subdularni hematom i podvrgnut je operacijskom zahvatu kada mu je uklonjen subakutni subdularni hematom. Uzrok smrti oštećenika koji je umro 4. prosinca 2012. u 06,20 sati su komplikacije (ponavljane upale dišnih i mokraćnih putova i ponavljana krvarenja iz probavnog sustava), koje su nastale nakon ozljede glave komplicirane subakutnim subdularnim hematomom. Recidivi respiratorne infekcije s hospitalnim rezistentnim uzročnicima su u pravilu posljedica hospitalnog boravka oštećenika i kontakta s bolničkim, visoko rezistentnim sojevima bakterija i gljivicama i ti uzročnici bi se mogli isključiti da nije bilo potrebe za njegovim bolničkim boravkom. Krvarenje iz probavnog trakta je česta komplikacija kod pacijenta s neurokranijskom povredom i to kod dugotrajnog hospitalnog liječenja. Te dvije komplikacije su posljedica neurokranijske ozljede i bitno su doprinijele smrtnom ishodu. Nadalje, ovo tijelo vještačenja je zaključilo da između ozljede glave oštećenika i subakutnog subduralnog hematoma koje je dijagnosticiran i operiran 6. kolovoza 2012. i smrti od 4. prosinca 2012. postoji uzročno- posljedična veza. Ipak, tijelo se ogradilo u konačnom zaključku o tome kada je nastala ozljeda glave s navedenim subakutnim subduralnim hematomom jer na temelju raspoložive medicinske dokumentacije nije bilo moguće utvrditi siguran nastanak krvarenja ispod tvrde moždane ovojnice. Zaključno je Odbor za sudbena mišljenja naveo da je ozljeda glave komplicirana subakutnim subdularnim hematomom teška i životno ugrožavajuća, ali da nije neposredni uzrok smrti ošt. I. T. jer je dijagnosticirana 6. kolovoza 2012. i istog dana provedeno je hitno operacijsko liječenje, pa je uklonjena neposredna životna ugroza uz dobar neposredni oporavak i uredan postoperativni CT nalaz mozga. Odbor napominje da je velika vjerojatnost da uz pravodobnu dijagnostiku i liječenje ne bi došlo do smrti ili težih trajnih posljedica da je oštećenik bio mlad i zdrav bolesnik, odnosno da nije imao bolesti prije ozljede. Odnos između ozljede glave komplicirane subakutnim subdularnim hematomom i dobi i prethodnih bolesti oštećenika te nastanka smrtnog ishoda iznosi 1/3:2/3.

 

              Liječnici vještaci (sva trojica prethodno imenovanih) koji su bili članovi navedenog tijela vještačenja ispitani su i na sudu na raspravnom ročištu od 27. travnja 2016., te su oni u bitnom ponovili svoje zaključke i nisu odstupili od pisanog nalaza i mišljenja. Vještak prof. dr. sc. P. M., dr. med. spec. neurokirurg je ponovno ispitan na ročištu od 3. studenog 2020. te je iskazao da subakutni subdularni hematom nastaje u vremenu od 2 dana do dva tjedna prije no što se utvrdi, tj. pokaže znakove i simptome i potvrdi neurološkim pregledom, kao i da nikakvom dodatnom ekspertizom nije moguće utvrditi točno vrijeme i točan mehanizam njegovog nastanka.

             

              Analizirajući dokaze izvedene tijekom ovog postupka i tako utvrđene činjenice, sud je kao izvjesno utvrdio da je okr. D. B. počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom iz čl. 99. st. 2. i 3. KZ/97, te da za to nema ispričavajućih okolnosti. 

 

Naime, nedvojbeno je da je okrivljenik dana 2. kolovoza 2012. oko 09,30 sati, u zajedničkom dvorištu kojeg dijeli sa susjedom I. T. u ulici P. 53 u O., nanio tešku tjelesnu ozljedu oštećeniku I. T. i to na način da je oštećenika snažno odgurnuo s obje ruke u prsa nakon čega je oštećenik izgubio ravnotežu i u padu leđima glavom udario o parkirani automobil, te je potom pao na stražnjicu. Dokazano je da je tom prilikom oštećenik zadobio oguljotinu petog prsta desne šake,  kompresivni prijelom trupa XII. prsnog kralješka koja ozljeda predstavlja tešku tjelesnu ozljedu, te da je došlo do krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga (subakutni subdularni hematom), koja ozljeda predstavlja osobito tešku tjelesnu i po život opasnu ozljedu.

 

Dokazano je da je oštećenik preminuo 4. prosinca 2012. upravo zbog te ozljede i nastalih komplikacija tijekom liječenja u postoperativnom procesu. Navedeni sudski zaključak je utemeljen na rezultatima opsežnog sudsko-medicinskog vještačenja i to kako vještačenja po sudskom vještaku liječniku B. D., tako i na temelju obdukcije koju je proveo vještak liječnik M. M., te na temelju dodatnog vještačenja liječnika B. D., a zatim i kombiniranog medicinskog vještačenja koje je proveo O. za sudbena mišljenja M. fakulteta S. u Z..

 

Iskazi medicinskih vještaka su dovoljno razumljivi i jasni, međusobno su povezani, sačinjeni su sukladno pravilima struke, objektivni su te predstavljaju vjerodostojne dokaze.

 

Nasuprot tome, obrana nije dokazala niti jednu od svojih činjeničnih tvrdnji.

 

Dakle, obrana nije dokazala da je okrivljenik kritične zgode postupao u nužnoj obrani, niti je uspjela uvjeriti sud da je razumno sumnjati da je oštećenik preminuo zbog posljedica nastalih u nekom ranijem padu (koji je navodno bio šest dana prije kritičnog događaja i to kada je oštećenik pao na leđa, sa stolice u dvorištu, prema iskazu svjedoka J. B., odnosno u kolovozu 2012. na putu kući iz gostionice, kako to iskazuje svjedok Z. V.). U odnosu na postupanje u nužnoj obrani, svjedok J. B. je iskazao da je tempore criminis oštećenik trčeći prema njegovom sinu jednostavno naletio na podignutu ruku D. B. i tako se odbio od njegove ruke da je pao. No, sud nije povjerovao takvom iskazu. Naime, sasvim je neživotno da ozbiljno bolesni 79. godišnji oštećenik krupnije građe koji se otežano kreće i kojemu je kirurški odstranjen grkljan nalijeće na duplo mlađeg fizički snažnog i utreniranog okrivljenika koji radi kao tjelohranitelj, diže utege i bavi se borilačkim sportovima (judo i taekwondo) i onda se tako od njegove podignute ruke odbija i pada na tlo.

 

Dakle, sudu nije uvjerljivo, niti logično da se kritični događaj odvio na način kako ga to opisuje ovaj svjedok, pa sud smatra da je svjedok J. B. svojim iskazom jednostavno želio pogodovati svom sinu opisujući događaj na način kako je to sinu najviše odgovaralo. Ovdje sud smatra potrebnim napomenuti bitan nesklad u jednom dijelu obrane s iskazom svjedoka J. B. i to u pogledu navodne bliskosti pokojnog oštećenika i ovog svjedoka. Naime, okrivljenik je u obrani naveo  da je njegov otac često pomagao ošt. I. T. i da mu je popravljao automobil, dok je okrivljenikov otac tu dobrosusjedsku bliskost i spremnost za pomoć oštećeniku vrlo slikovito opisao iskazavši na raspravi: ''gospodin T. mi je bio zadnje slovo u abecedi''. Ovaj dio svjedočkog iskaza nije od relevantne važnosti jer nema direktne povezanosti sa meritumom ovog kaznenog predmeta, ali je dobar pokazatelj očito dugotrajnog lošeg međuljudskog odnosa između ove dvije obitelji (B. i T.).

 

Iskaz svjedoka B. Č. je od sekundarnog značaja jer on samo prepričava ono što mu je navodno rekao pokojni svjedok J. B.. Ovaj svjedok u detalje i gotovo identično opisuje predmetni događaj kao što ga opisuje i sam okrivljenik u obrani, čime dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost onoga što prepričava, jer on nakon više od osam godina koliko je prošlo od kritičnog događaja koristi iste sintagme, rečenične konstrukcije i fraze kao i okrivljenik (a i kao okrivljenikov pokojni otac). No, sve i da ovaj svjedok ima tako dobru memoriju, njegovo prepričavanje ostaje samo to, prepričavanje koje nema svjedočku snagu i značaj iskaza osobe koja je neposredni (izravni) očevidac. Iz iskaza B. Č. sud može zaključiti jedino to da je ovaj svjedok u više navrata dolazio kod J. B. tražiti savjete kako ishoditi vojnu mirovinu.

 

O navodnom padu oštećenika prije kritičnog događaja iskazivao je i svjedok Z. V.. No, ovaj svjedok je govorio vrlo općenito o tome kako je pokojni oštećenik bio alkoholičar koji je učestalo padao i to kako u lokalnom ugostiteljskom objektu, tako i po ulici na putu kući. Njegov iskaz obuhvaća razdoblje zajedničkog poznanstva i to od ''1962. kada su kao mladi doselili u P. ulicu u O.. Ovaj svjedok iskazuje neodređeno i nepovezano, vrlo uopćeno i bez konkretnih okolnosti bitnih za predmetnu inkriminaciju. Na primjer, iako ovaj svjedok tvrdi da je vrlo dobro poznavao pokojnika I. T. koji mu je bio susjed i s kojim se vrlo često viđao i družio, on ipak ne zna kada je taj njegov susjed preminuo jer kaže da je umro prije ''dvije ili tri godine'' (dakle, 2018. ili 2019.), što je čak 6 ili 7 godina nakon stvarnog dana njegove smrti (ošt. I. T. je umro 2012.). Osim toga, okrivljenik i njegov otac (a posredno i svjedok Č.) su tvrdili da je oštećenik pao 6 dana prije u svom dvorištu, dok ovaj svjedok tvrdi da je oštećenik pijan padao u lokalnoj birtiji i na putu kući. S obzirom na evidentne manjkavosti, nelogičnosti i brojne nedosljednosti, sud nije prihvatio ovaj iskaz kao vjerodostojan dokaz smatrajući ga takvim kojim svjedok V. želi pogodovati okrivljeniku dajući mu činjeničnu podlogu za primjenu kaznenopravnog načela ''u sumnji u korist okrivljenika'' (lat. in dubio pro reo).

 

Naime, načelo in dubio pro reo iz čl. 3. st. 2. ZKP/08 je sastavni dio presumpcije nedužnosti (koja pretpostavka je propisana u stavku prvom istog članka), a koje načelo propisuje da se svaka ozbiljna sumnja u postojanje odlučnih činjenica mora odraziti u okrivljenikovu korist. Ovo načelo govori o tome kako treba postupiti sud kada mu nije jasno da li postoje ili ne postoje određene činjenice, ali se ipak mora opredijeliti u određenom smjeru budući da kazneni predmet ne smije ostati neriješen. Dakle, činjenice izvedene u postupku ili pak indiciji (koje sud uzima kao dokaze iz kojih izvodi zaključak o odlučujućim činjenicama) moraju sud dovesti u razboritu dvojbu, tj. u sumnju, odnosno u zaključak o tome to da je objektivno gledajući i razborito rezonirajući sasvim moguće da se inkriminirani događaj nije odvio na način kako je to navedeno u optužnom aktu, već na neki drugi način koji bi isključio postojanje okrivljenikove krivnje (bio bi izvan njegove krivnje). Ta sumnja se može odnositi na materijalnopravne činjenice (one koje čine obilježja kaznenog djela, te na one o kojima ovisi protupravnost, krivnja ili kažnjivost) ili na tzv. mješovite činjenice (one vremenske, prostorne ili osobne činjenice koje su bitne za odluku o važenju kaznenog zakona). Dvojba u vezi relevantnih (odlučujućih) činjenica postoji onda kada su sumnjive same te odlučujuće činjenice, zatim kada se sumnja da postoje činjenice koje proturječe tim činjenicama ili kada postoji sumnja koja upućuje na postojanje nečega trećeg.

No, na ovom mjestu treba ponoviti i jasno istaknuti da nakon provedenog dokaznog postupka sud nije u ostao u razumnoj dvojbi o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela, niti je ostao u razboritoj sumnji o postojanju onih činjenica o kojima ovisi primjena kaznenog zakona.

 

Naime, sudsko-medicinski vještak nije utvrdio da iz zdravstvenog kartona pok. oštećenika proizlaze činjenice da bi oštećenik imao bilo kakve padove ili ozljede u vremenu od dva dana do dva tjedna prije dijagnosticiranog krvarenja (to jest do 6. kolovoza 2012.). Vještak je vrlo jasno iskazao da je oštećenik bio starije životne dobi i da je imao oštećeno zdravlje, no da je tek predmetna ozljeda pokrenula proces umiranja i ona je u znatno većoj mjeri bila provokator smrti. Obrana nije uspjela dokazati svoje tvrdnje da je oštećenik preminuo zbog neke ranije ozljede koja nema veze sa nanošenjem ozljede od 2. kolovoza 2012.

 

Kada bi sud prihvatio kao uvjerljive i vjerodostojne iskaze onih svjedoka koji nakon osam godina od kritičnog događaja po prvi puta svjedoče o tome da su im poznate neke relevantne činjenice (da oštećenik nije umro od posljedica okrivljenikovog udarca, nego zbog silnih padova po ulicama u alkoholiziranom stanju)  tada bi ironično govoreći sud otvorio Pandorinu kutiju iz koje bi počeli izlaziti neplauzibilni svjedoci, pa bi primjenom načelo in dubio pro reo sud tada olako i nekritički mogao zaključivati da “možda ipak postoji ono čega nema i što ne postoji“ te bi po tom načelu mogao oslobađati počinitelje kaznenih djela.

 

Uz već citirane medicinske ekspertize, sud je prihvatio kao vjerodostojan dokaz i iskaz svjedokinje V. T. koja je u više navrata ispitivana, a čiji iskazi su, unatoč dužem razdoblju koje je prošlo od tih ispitivanja, u bitnome isti i u važnim činjenicama se podudaraju. Ova svjedokinja ne navodi da je njen suprug prije kritičnog događaja bilo gdje pao ili da se on negdje teško tjelesno ozlijedio. Ne, ona vrlo jasno tvrdi da je vidjela kako je okrivljenik gurnuo s obje ruke njenog supruga u prsa te da je suprug posrnuo i pao unatrag te je u padu udario glavom i leđima u automobil obitelji B.. Dakle, do nastalog izljeva krvi i posljedične operacije, te do svih kasnijih problema u liječenju oštećenika došlo je isključivo zato što je okrivljenik odgurnuo njenog supruga tako da je on pao i udario glavom u vozilo koje je bilo parkirano neposredno iza njenog supruga. Način na koji je ova svjedokinja opisala događaj i to nakon više od sedam godina od kritičnog događaja, kada je ispitana u staračkom domu, to jest izbor riječi kojima je iskazala da je okrivljenik ''prvo naglo ruknuo njenog supruga koji je zatim udario u auto, a potom je cocnuo dolje, te mu je ona priskočila u pomoć'', ukazuje na uvjerljivost i autentičnost njenog iskaza i na točan opis događaja. Tako opisujući kritični trenutak, ova svjedokinja iskazuje životno i u skladu sa svojim zdravstvenim stanjem i sa svojom dobi.

 

S obzirom na sve navedeno, sud nije prihvatio kao istinitu obranu okrivljenika, smatrajući ju usmjerenom na izbjegavanje vlastite kaznenopravne odgovornosti. Okrivljenik je želio uvjeriti sud da je postupao u nužnoj obrani, a zatim i da je oštećenik sam pao prije ovog događaja i da je taj pad uzrok njegove smrti. No, obje njegove tvrdnje su ostale nedokazane. Okrivljenik nije uspio dokazati da je oštećenik prvi napao okrivljenika, niti da se uopće nalazio u takvom položaju u kojemu mu je prijetila bilo kakva izravna ili neposredno predstojeća opasnost od oštećenika. Okrivljenik neosnovano pledira da je oštećenik imao namjeru napasti ili ugroziti okrivljenikov tjelesni integritet. Već je ranije navedeno da je oštećenik bio starija i ozbiljno bolesna osoba, koji se znatno udebljao i otežano kretao. Okrivljenik je, sve i da je istinita njegova tvrdnja o navodnom oštrom kretanju oštećenika prema njemu, mogao i drugačije reagirati, pogotovo uzevši u obzir da je dobro upoznat s pravilima obrambenih sportova. Navodni prilazak oštećenika prema njemu se nikako ne može podvesti pod napad, pa čak niti pod nagovještaj napada.

 

Treba naglasiti da je nužna obrana samo ona obrana koja je neophodna (prijeko potrebna) da bi osoba od sebe ili drugoga odbila protupravni napad koji mora biti istodoban ili izravno predstojeći. Stoga se okrivljenikovo ponašanje u vrijeme počinjenja djela nipošto ne može pravno okarakterizirati kao ponašanje u nužnoj obrani.

 

Budući da nema nužne obrane, nema niti eventualnog prekoračenja takve obrane.

 

Treba ponoviti već zauzeto stajalište koje je ovaj sud detaljno elaborirao u prijašnjoj presudi o tome da zaključak tijela mješovitog vještačenja (Odbora) kako ''ozljeda glave komplicirana subakutnim subduralnim hematomom nije neposredni uzrok smrti'', jasno govori o tome da je tijelo utvrdilo kako je zbog zadobivene ozljede došlo do mnogostrukih zdravstvenih komplikacija ošt. I. T. u vidu ponavljane upale dišnih i mokraćnih putova te ponovljenog krvarenja iz probavnog sustava uz komplikaciju s bolničkim bakterijama i gljivicama (acinetobakter Baumani, klebsiella pneumoniae i candida glabrata u urinu). Vještaci su o ovim komplikacijama naveli da one nisu neuobičajene u slučaju bolničkog boravka. Dakle, sve te nabrojane komplikacije su dovele do smrti oštećenika i stoga one predstavljaju neposredni uzrok njegove smrti. Stoga, nastala ozljeda nije neposredni uzrok smrti ošt. I. T., ali je nedvojbeno povod njegovog liječenja koji je pokrenuo čitav niz navedenih patofizioloških mehanizama koji je na kraju doveo do njegove smrti. Takva smrt nije prirodna, već se prema osnovnim načelima sudske medicine mora proglasiti nasilnom. Drugim riječima, da okrivljeni D. B. nije kritičnog događaja gurnuo oštećenog I. T. i da oštećenik nakon toga nije pao i udario glavom u automobil, oštećenik ne bi umro, već bi, unatoč svom općenito lošem zdravstvenom stanju i svom alkoholizmu (već više puta opisanom i za sud nespornom), sigurno, barem neko i to neodređeno vrijeme, još bio živ.

 

Dakle, zaključak Odbora kao tijela vještačenja o tome da ono ''ne može isključiti mogućnost da se oštećenik ozlijedio i prije kritičnog događaja'' predstavlja sasvim razborito ograđivanje tijela vještačenja od isključivog i kategoričkog zaključka i razumno nezauzimanje bezrezervnog stajališta o toj teoretskoj mogućnosti jer o pravnim pitanjima, to jest o povezivanju svih utvrđenih činjenica te donošenju ocjene o vjerodostojnosti dokaza odluku donosi samo i isključivo sud.

 

Nakon što je vještak dr. med. B. D. pregledao oštećenikov zdravstveni karton i nakon što je dao svoj iskaz, ta nakon što je ispitana oštećena V. T. kao svjedokinja, sud je nedvojbeno utvrdio da obrana nije dokazala da bi postojao neki viši stupanj vjerojatnosti koji bi činio osnovanu sumnju u to da je oštećenik I. T. imao takve padove i ozljede u onom vremenu (od dva dana do dva tjedna) koje je bilo potrebno za nastanak predmetnog krvarenja unutar tvrde ovojnice mozga.

 

Slijedom svega, izvan svake razumne dvojbe dokazano je da je okrivljenik ostvario subjektivna i objektivna zakonska obilježja inkriminiranog kaznenog djela.

 

Dakle, dokazano je da je okrivljenik imao namjeru na to da oštećeniku nanese tešku tjelesnu ozljedu jer je bio svjestan da je oštećenik stara, bolesna i fizički slabija osoba i da može izgubiti ravnotežu i pasti ako ga se jako gurne u prsa. Unatoč toj svijesti, okrivljenik je s obje ruke snažno odgurnuo oštećenika i time je pristao da može teško tjelesno ozlijediti oštećenika. Opisanim postupanjem, dokazano je da je okrivljenik djelo počinio s neizravnom namjerom (dolus eventualis). Okrivljenik je imao svijest o postojanju konkretne i ozbiljne opasnosti (tzv. visoki rizik) da odgurivanjem s obje ruke u prsa starog i bolesnog čovjeka ostvari biće djela (nužni elementi kaznenog djela teške tjelesne ozljede), ali je ipak tu radnju voljno poduzeo. Okr. D. B. nije težio ostvarenju posljedice iz bića djela jer bi to bila izravna namjera (direktan dolus), dakle okrivljenik je bio svjestan razborite mogućnosti nastupa posljedice, ali unatoč toj svijesti on je ipak pristao na takvu posljedicu. Naime, iako je mogao izabrati pravo, okrivljenik je svjesno izabrao nepravo zbog čega mu se mora dati jasna društveno-moralna kritika koju predstavlja osuđujuća presuda. Činjenica kasnije smrti ošt. I. T., kao kvalificirana teža posljedica, može se pripisati okrivljenikovom nehaju i to svjesnom nehaju jer je okrivljenik olako smatrao da do takve smrtne posljedice oštećenika neće doći ili da će ju ipak nekako moći spriječiti.

 

Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir stupanj krivnje okrivljenika (neizravna namjera), svrhu kažnjavanja, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno (afekt), kao i sve okolnosti koje utječu na to kazna po mjeri bude lakša ili teža (otegotne i olakotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela te njegov prijašnji život i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

 

Ocjenjujući prethodno navedene subjektivne i objektivne okolnosti, sud je utvrdio da postoji više okolnosti koja svaka za sebe i u međusobnoj povezanosti predstavljaju posebno olakšavajuće činjenice na temelju kojih su okrivljeniku primijenjene odredbe o sudskom ublažavanju kazne.

 

Te olakšavajuće činjenice su sljedeće: stupanj krivnje okrivljenika (postupanje s neizravnom namjerom); oštećenikovo vrlo loše zdravstveno stanje koje je znatno doprinijelo smrtnom ishodu (vještački nalaz govori o 66% ili o 2/3 smrtnog doprinosa); okolnost da je okrivljenik bio u pobuđenom emotivnom stanju izazvan nepriličnim riječima oštećenikove supruge V. T., koja mu je zaprijetila da će mu pobiti pse, a s kojom je i inače bio u lošim susjedskim odnosima; PTSP od kojega boluje koji doseže razinu psihotičnog poremećaja s paničnim atakama popraćenim dezorganiziranim ponašanjem (ambulantni list KBC O., Psihijatrijska klinika od 13. prosinca 2011.); te kaznena neosuđivanost i naposljetku, vrijeme koje je proteklo od izvršenja djela (više od osam godina).

 

Činjenice koje bi predstavljale otežavajuće sud nije utvrdio (iako jedan dio njegove obrane objektivno ima obilježja kaznenog djela klevete na štetu V. T.).

 

Pri tome valja navesti da činjenice da okrivljenik nije posjećivao oštećenika u bolnici i da mu se nije ispričao, ne predstavljaju otegotne okolnosti, već bi, da je do njih došlo, one imale materijalnopravni značaj olakotnih okolnosti.

 

Shodno iznesenom, a uzevši u obzir brojnost olakšavajućih i nepostojanje otegotnih okolnosti, sud je odlučio okr. D. B. osuditi na blažu kaznu od propisane, te je osuđen na kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. To je pravična kazna koja je adekvatna počinjenom djelu.

 

Ovakvom kaznenopravnom sankcijom se može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja kojom će se okrivljeniku dostatno izraziti moralni prijekor zbog počinjenog djela i tako djelovati na okrivljenika, kao i na sve druge, da ne čine kaznena djela, te jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječući na njihovu svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja.

 

              Budući da je okrivljenik proglašen krivim, dužan je sudu platiti trošak postupka kao je to navedeno u izreci. Taj se trošak odnosi na troškove sudskomedicinskog vještačenja i troškove obdukcije koje je sud već predujmio tijelima vještačenja, a kako je to detaljno navedeno u izreci. Paušalna svota je odmjerena sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka (Narodne novine, broj: 145/11), a uzevši u obzir složenost i trajanje ovog kaznenog postupka, kao i okrivljenikovo imovno stanje.

 

              Okrivljeniku je naloženo i da u paricijskom roku isplati trošak punomoćnika oštećenika H. K. odvjetnika iz O. u iznosu od 49.937,50 kuna. Navedeni trošak se na temelji na tbr. 4. t. 1. al. 3. u vezi  tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore (NN 142/12), a odnosi se na nagradu odvjetniku za zastupanje oštećenika na 14 raspravnih ročišta i to za svako ročište po 150 bodova (ročišta od: 25.3.2013., 4. 6. 2013., 10. 10. 2013., 4. 2. 2014., 9. 10. 2015., 11. 12. 2015., 16. 5. 2016., 10. 10. 2017., 6. 12. 2017., 10. 4.2018., 5. 10. 2018., 10.12.2018., 5.3.2018., 23.10.2018. i 26. 3.2021.). Nadalje, na temelju tbr 4. t. 1. al. 7. Tarife, u vezi tbr. 8. Tarife, odvjetnik ima pravo na dodatnu nagradu za zastupanje na ročištima koja su trajala dulje od jednog sata i to po 175 bodova za svaki sljedeći započeti sat (150 regularnih + 25 dodatnih bodova), koja su bila dana 4. 4. 2015., 27. 4. 2016. i 3. 11. 2020. Branitelj ima pravo na naknadu troška zastupanja za ročišta koja su bila odgođena prije izvođenja dokaza, i to u iznosu od pola propisane tarife (tbr.4. t. 4. Tarife), a ta ročišta su sljedeća: 3.9. 2013., 19.11.2013., 21. 5.2014., 10.7.2014., 8.9.2014., 24.2.2016., 29.6.2017. i 12.2. 2018.

 

Stoga, ukupna nagrada koja pripada punomoćniku oštećenika iznosi 3.675 bodova.

             

Tarifnim brojem 50 propisano je da jedan bod iznosi 10 kuna.

 

Dakle, branitelj ima pravo na nagradu od 36.750,00 kuna koji, uvećan za iznos PDV-a od 25% (9.187,50 kuna) čini ukupnu nagradu od 45.937,50 kuna.

 

Okrivljenik D. B. je taj iznos dužan isplatiti punomoćniku oštećenika H. K., odvjetniku iz O. u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

 

Slijedom svega, odlučeno je kao u izreci.

 

Osijek, 30. ožujka 2021.

 

                                                                                                                                                  S U D A C      

                                                                               Ivan Sajter, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa. Žalba se podnosi u 4 (četiri) istovjetna primjerka putem ovog suda, a o njoj odlučuje Županijski sud u Osijeku.

 

DOSTAVITI:             

1. ODO O. na broj: K-DO-829/2012
2. pun. ošt. H. K.
3. okr. D. B.
4. branitelj okr. J. J., odvjetnik iz O.

 

 

za točnost otpravka – ovl. službenik

Ljiljana Stolla