- 1 -              Rev 1173/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1173/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz Ž., A. 95, OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. R. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika O. b. d.d. S., D. rata 61, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja i utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-7/2020-2 od 19. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-742/18 od 8. studenoga 2019., u sjednici održanoj dana 30. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da Ugovor o radu zaključen dana 16. ožujka 2018. god. između M. D. kao radnika i tuženika kao poslodavca predstavlja Ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika u S. od 19. srpnja 2018. god. kojeg je tuženik dao tužiteljici ništava, nedopuštena i nezakonita.

 

II. Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavac nije prestao, te se nalaže tuženiku kao poslodavcu u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu kao radnicu na radnom mjesto Savjetnik, a ukoliko to ne bi bilo moguće na poslove koji odgovaraju njenim stručnim znanjima, radnom iskustvu, radnom stažu i stručnoj spremi.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici, parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri poena.".

 

U točki II. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.“.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnijela je reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i  preinačiti pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je radni odnos zaključen ugovorom o radu  od 16. ožujka 2018. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te zahtjev za zaštitu prava utvrđenjem nedopuštenosti otkaza i vraćanjem tužiteljice na rad.

 

Zahtjev za utvrđenje da ugovor o radu od 16. ožujka 2018. predstavlja ugovor o radu na neodređeno vrijeme prvostupanjski sud odbio je uz obrazloženje da je riječ o zahtjevu o kojem sud nije ovlašten odlučivati.

 

Drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, pošavši od utvrđenja da su stranke u razdoblju od sklopljen 26. svibnja 2014. do 16. ožujka 2018. sklapale više ugovora o radu time da je u razdoblju od 16. rujna 2014. do 30. lipnja 2015. tužiteljica sklopila dva uzastopna ugovora o radu na određeno vrijeme radi zamjene privremeno nenazočnog radnika D. Š., u razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. lipnja 2016. je tužiteljica sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme radi zamjene privremeno nenazočne radnice D. M., a u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. siječnja 2018. je tužiteljica sklopila pet uzastopnih ugovora o radu radi zamjene radnice A. B., koja se nalazila na rodiljnom dopustu, ocijenio je da unatoč kontinuiranom radu tužiteljice kod tuženika temeljem više ugovora u razdoblju dužem od tri godine, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. Zakona o radu za prerastanje ugovora u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Stoga da je taj dio zahtjeva neosnovan.

 

Pošavši od utvrđenja

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. ožujka 2018. god. (s važenjem od 3. travnja 2018. do 30. rujna 2018. god.), na radnom mjestu savjetnika, u poslovnici tuženika S. 3;

 

- da je 19. srpnja 2018. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa temeljene na činjenici da je tužiteljica tijekom rada neovlašteno, u svoju korist, vršila transakcije s računa klijentice V. B.;

 

- da je tužiteljica priznala počinjenje povrede koja joj se stavlja na teret;

 

- da je, nakon što je 2. srpnja 2018. klijentica V. B. usmeno prigovorila da s njenim računom nešto nije u redu, ova klijentica dana 6. srpnja 2018. dala pisanu izjavu na tu okolnost, prvostupanjski sud zaključio je da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, dakle, da je tuženik imao opravdan razloga za otkaz, te da nije bilo postupovnih povreda prilikom otkazivanja. Prvostupanjski sud pritom otklonio je i tvrdnju tužiteljice da je otkaz dan po proteku roka iz čl. 116. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) uz obrazloženje da je ovlaštena osoba tuženika tek 6. srpnja 2018. primitkom pisane izjave V. B. s velikim stupnjem izvjesnosti mogla zaključiti o postojanju povrede, da se početak roka iz čl. 116. st. 2. ZR računa od tog dana, slijedom čega je otkaz dan 19. srpnja 2018. dan unutar zakonskog roka od 15 dana od saznanja za povredu.

 

Utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u tom dijelu drugostupanjski sud prihvatio je u cijelosti.

 

Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije drugostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer presuda, u dijelu kojim je drugostupanjski sud koristeći ovlaštenje iz čl. 377.a ZPP ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje da ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je u situaciji kad su u razdoblju dužem od tri godine sklapani ugovori o radu zbog povećanja obima posla, ali i zbog zamjene privremeno nenazočnih radnika, nastupila iznimka iz 12. st. 3. ZR, zbog čega da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 12. st. 7. ZR. Stoga, suprotno tvrdnji revidentice, koja u revizijom ukazuje na, u takvoj situaciji, neodlučne činjenice sklapanja i ugovora o radu zbog povećanja obima posla, presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Ni u dijelu kojim je odlučeno o dopuštenosti otkaza presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su razlozi presude, razumljivost kojih tužiteljica, zapravo iznoseći nedopušteno tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu saznanja ovlaštenih osoba tuženika za počinjenje povrede osporava, jasni i neproturječni stanju spisa. Okolnost da su se još 2. srpnja 2018. nakon usmene tvrdnje klijentice V. B. pokazale sumnje u nedopušteno postupanje tuženice, ne znači još i saznanje ovlaštene osobe tuženika kao poslodavca za počinjenje povrede obveze iz radnog odnosa.

 

Okolnost da je poslodavac u odluci o otkazu naveo da otkazuje ugovor o radu od 3. travnja 2018., kad između stranaka nema spora da je tužiteljici otkazan ugovor o radu od 19. srpnja 2018. ne čini ni odluku tuženika ni pobijanu odluku nezakonitom i nepodobnom za ispitivanje.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 12. st. 7. i čl. 116. st. 2. ZR.

 

Odredba čl. 12. ZR glasi

 

„1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

 

(2) Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.

 

(3) Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

(4) Ograničenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka ne odnose se na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme.

 

(5) Svaka izmjena, odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja toga ugovora, smatra se svakim sljedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme.

 

(6) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. ovoga članka.

 

(7) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.“.

 

              Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica je unutar razdoblja od 1. lipnja 2014. (početak rada po ugovoru od 26. svibnja 2014.) do  19. srpnja 2018. (četiri godine, jedan mjesec i 19 dana) u razdoblju od 16. rujna 2014. do 30. lipnja 2015. (devet mjeseci i 15 dana), od. 1. travnja do 30. lipnja 2016. (tri mjeseca) i od 1. srpnja 2016. do 31. siječnja 2018. (godina i sedam mjeseci), ili ukupno dvije godine, sedam mjeseci i petnaest dana, radila po ugovorima o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika. Stoga je, kako to osnovano zaključuje drugostupanjski sud, ostvarena iznimka propisana odredbom čl. 12. st. 3. ZR te nisu ostvarene pretpostavke za nastupanje predmnijeve iz čl. 12. st. 7. ZR.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje da je osoba ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa o postojanju povrede koja se tužiteljici stavlja na teret, s velikim stupnjem izvjesnosti mogla zaključiti tek 6. srpnja 2018. pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl.116. st. 2. ZR kada su otklonili tvrdnje tužiteljice da je sporni otkaz dan izvan roka propisanog navedenom odredbom.

 

              Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.