- 1 -              Rev 2542/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2542/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., protiv tuženika Ž. T., OIB: iz K., D. 45, kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Z., i tuženika T. P., OIB:…, iz D., S. R. 77, kojeg zastupa D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-63/2016-2 od 29. lipnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj P-1248/2015-11 od 17. prosinca 2015., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizije tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom protiv tuženika odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu 312.711,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženicima naknadi troškove postupka i to tuženiku Ž. T. u iznosu od 13.125,00 kn, a tuženiku T. P. u iznosu od 12.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, odbijeni tužbeni zahtjevi su prihvaćeni te je naloženo tuženicima da tužiteljici svaki naknadi troškove postupka u iznosu od 10.625,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici podijeli su revizije pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tužiteljice i potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška revizije.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizije nisu osnovane.

 

Predmet spora su regresni zahtjevi tužiteljice prema odredbi čl. 1062. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) temeljeni na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

 

- da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama r. kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza V. v. p. (VP …) pri … . S. bataljunu Z. n. g., civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i P. P. P., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu r. kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;

 

- da je tužiteljica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Daruvaru broj P-258/13-22 od 9. srpnja 2013. obvezana kćeri P. P., D. P., naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću, koju je isplatila u ukupnom iznosu od 312.711,51 kn.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim pošavši od utvrđenja da su tuženici pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašeni krivim zbog mučenja P. P., međutim da istom presudom nisu proglašeni krivim i zbog njegovog usmrćenja. Stoga da u situaciji kad nije pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da su ga tuženici i usmrtili, a predmet spora je upravo naknada štete vezane uz smrt bliske osobe (gubitak uzdržavanja), da nije osnovan regresni zahtjev prema tuženicima.

 

Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da kaznenom presudom doista tuženicima nije stavljeno na teret usmrćenje P. P.. Međutim, da su tuženici proglašeni krivim „za mučenje, nečovječno postupanje s civilnim stanovništvom, nanošenje velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, te konačno i ubijanje“.

 

Tvrdnja revidenata da je drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, jer ocjenom dokaza izvedenom na način propisan navedenom odredbom sud nije mogao doći do zaključka da su upravo tuženici odgovorni za smrt P. P., kao i tvrdnja da je pogrešno primijenio materijalno pravo, nije osnovana.

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. tuženici proglašeni su krivim zbog počinjenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZRH) jer su:

 

„u vremenskom razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991.g., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije, u prostorijama R. kolibe u mjestu R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza V. V. p. (. 3.). p. 7... s. b. Z. n. g., kojeg su bili pripadnici, IV- opt. T. P. i V-opt. Ž. T. – kada su u razdoblju od 13. do 16. studenoga 1991.g. civili srpske nacionalnosti, stanovnici sela K., a pod sumnjom da sakrivaju oružje vojnog porijekla nakon što su im pretresene kuće, od strane D. J. i poimenično nepoznatih pripadnika ovoga voda su dovedeni, uhićeni i zatvoreni u improvizirani zatvor lociran u podrumu R. kolibe, J. K., M. K., B. S., N. K., P. P., P. N., M. P., M. D., G. G., N. G., B. B., M. G., F. G. i J. P., a radi izmještanja dovedeni iz sela K., i zatočeni u podrumu J. Ž., J. P. S., S. K., R. G., S. M., N. I., J. C., kao i ženske civilne osobe M. B. i J. Ž., protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a), čl. 13. i čl. 32. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949.g., IV-opt. T. P. i V-opt. Ž. T.“

 

Dakle, tuženicima i drugim imenovanim i neimenovanim osobama se pravomoćnom presudom kaznenog suda stavlja na teret da su određene civile, među kojima i P. P., ubijali, mučili, prema njima nečovječno se odnosili i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.

 

Točna je tvrdnja revidenata da u odnosu na sada pok. P. P. ni jedan od okrivljenika nije proglašen krivim zbog njegova usmrćenja.

 

U takvoj situaciji kad su tuženici zajedno s drugim osobama djelovali na način da je ostvareno biće kaznenog djela ratnog zločina mučenjem, ali i ubijanjem civila, i kad nije sporno da se P. P. nakon što je odveden iz R. kolibe gubi svaki trag te je konačno proglašen umrlim, a ni jedan od okrivljenika koji su proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina nije posebno proglašen krivim za njegovo usmrćenje, pravilno je zaključivanje drugostupanjskog suda je usmrćenje P. P. posljedica zajedničkog postupanja tuženika i drugih osoba navedenih u kaznenoj presudi.

 

Prema odredbi čl. 206. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

 

Na utvrđeno činjenično stanje da su štetu koju je smrću P. P. pretrpjela njegova srodnica prouzročilo više osoba, između kojih i tuženici, a koju štetu je oštećenici naknadila tužiteljica, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 206. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/1 - dalje: ZOO/05) kada je tuženike solidarno obvezao na isplatu plaćenih iznosa naknade štete i kamata.

 

Tvrdnja tuženika da je postupanje osoba koje su proglašene krivima za počinjenje opisanog radnog zločina bilo uz znanje i odobrenje tužiteljice tijekom postupka nije dokazana zbog čega revidenti, ustrajući nedopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP) u tom dijelu u osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovano ukazuju i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Suprotno tvrdnji tuženika Ž. T., koji osporava pravo tužiteljice (kao poslodavca) za isticanje regresnog zahtjeva, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da su tuženici kao pripadnici V. p., bili i pripadnici O. s. Republike Hrvatske, pa se tuženici u odnosu prema tužiteljici nalaze u svojstvu zaposlenika, a tužiteljica je poslodavac oba tuženika.

 

Naime, kako to navodi drugostupanjski sud, iz odredbe čl. 16. Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“ broj 92/91), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, proizlazi da se u oružane snage stupa između ostalog i po osnovi vojne obveze, a ne samo na temelju akta o primanju u aktivnu vojnu službu i na temelju ugovora o primanju u službu, pa neovisno o tome na koji način su tuženici postali pripadnici O. s. Republike Hrvatske, oni se smatraju pripadnicima O. s. Republike Hrvatske i prema tužiteljici su u pravnom odnosu zaposlenika prema poslodavcu.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije podnesene valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizije odbiti kao neosnovane.

 

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil,v.r.