- 1 -              Rev 1356/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1356/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.-K. P. OIB …, zastupanog po punomoćniku N. T. odvjetniku u P., protiv I-tužene D. R. OIB … iz V., P. z. 1, II-tuženika R. R. OIB … iz S. L., Č. 1A i III-tužene M. G. OIB … iz P., G. 9, zastupani po punomoćniku M. Z. odvjetniku u P., radi utvrđenja ništetnosti, brisanja upisa prava vlasništva, uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji I-III tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-416/2017-2 od 22. studenog 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1188/2016-22 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              " I Utvrđuje se da ugovor o darovanju od 30. ožujka 2010., kojim je tuženik R. R. prenio vlasništvo k.č.br. 3386/1, k.o. B. u korist tuženice D. R. ne proizvodi pravne učinke prema tužitelju.

              II Određuje se brisanje upisa vlasništva tuženice D. R. i  tuženika R. R. na k.č.br. 3386/1, k.o. B. i određuje se uspostava zemljišnoknjižnog stanja prije tih upisa, te je tužitelj ovlašten temeljem ove presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 3386/1, k.o. B. u svoju korist i na svoje ime, što su tuženici dužni trpjeti.

              III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje da je ugovora iz točke I ništav.

              IV Dužni su tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 18.061,25 kuna, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška  odbija.".

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli I-III tuženici iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

              Postupajući pak sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da Ugovor o darovanju od 30. ožujka 2010., kojim je II tuženik u korist I tužene prenio vlasništvo kč.br. 3386/1 k.o. B., ne proizvodi pravne učinke prema tužitelju te tužbeni zahtjev za određivanjem brisanja upisa vlasništva I i II tuženih na predmetnoj nekretnini uz određivanje uspostave prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja te uz ovlašćivanje tužitelja da zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist, a što da su tuženici dužni trpjeti.

 

              Nižestupanjski sudovi su između ostalog utvrdili slijedeće činjenice:

 

              - da je N. R. (prednik tuženika) kao prodavatelj sa tužiteljem kao kupcem 20. lipnja 2003. sklopio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine,

              - da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu,

              - da je tužitelju predmetna nekretnina predana u samostalni posjed te da se on nalazi i danas u kontinuiranom posjedu predmetne nekretnine,

              - da je tužitelj državljanin Republike A.,

              - da u vrijeme sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora tužitelju nije bila izdana suglasnost za stjecanje prava vlasništva u smislu čl. 356. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje: ZVDSP) već da je tek 28. srpnja 2008. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske dalo tužitelju takvu suglasnost,

              - da su I i II tuženici znali da je N. R. predmetnu nekretninu prodao tužitelju, da mu je isplaćena kupovnina te da je ta nekretnina predana u samostalni posjed tužitelju,

              - da je N. R. darovnim ugovorom od 3. rujna 2008. predmetnu nekretninu darovao svom sinu ovdje II-tuženiku, koji se temeljem tog ugovora upisao kao vlasnik te nekretnine u zemljišnu knjigu,

              - da je nakon toga II-tuženik darovnim ugovorom od 3. ožujka 2010. predmetnu nekretninu darovao svojoj majci ovdje I-tuženoj koja se temeljem tog darovnog ugovora upisala kao vlasnica u zemljišnu knjigu,

              - da je u parničnom postupku vođenom između N. R. kao tužitelja i ovdje tužitelja kao tuženika donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđen ništetnim kupoprodajni ugovor od 20. lipnja 2003., te pravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev N. R. za predaju u posjed predmetne nekretnine (jer da je N. R. kao prodavatelj bio nesavjesna strana - čl. 104. st. 3. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91),

              - da je tužitelj i nadalje u samostalnom posjedu predmetne nekretnine te da mu nije vraćena kupovnina,

              - te da je u parničnom postupku vođenom između ovdje tužitelja i tamo tužitelja protiv N. R. i ovdje II tuženika donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđen ništetnim darovni ugovor od 3. rujna 2008. (radi nedostatka forme) te da je istom presudom odbijen tužbeni zahtjev za brisanje prava vlasništva u zemljišnoj knjizi II-tuženika, uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja te upisa prava vlasništva u korist tužitelja (iz razloga što je u međuvremenu kao vlasnica u zemljišnoj knjizi predmetne nekretnine upisana ovdje I-tužena).

 

              Revizijski navodi tuženika kojima pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi nisu uzeti u razmatranje.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada sporni odnos među strankama razmatra u svijetlu primjene odredbe čl. 382. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05).

 

              Prema toj zakonskoj odredbi kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

 

              Kako N. R. tužitelju nije prodao tuđu nekretninu ta odredba se ne može primijeniti na sporni odnos između tužitelja i tuženika. Pitanje darovanja predmetne nekretnine u svjetlu te odredbe odnosi se isključivo na odnos među tuženicima.

 

              Stoga sporni odnos među strankama, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, valja promatrati u svjetlu odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 146/08 - dalje: ZID ZVDSP), odredbe čl. 115. st. 1. i st. 2., odredbe čl. 125. st. 1. i st. 2., odredbe čl. 167. st. 1. i st. 4. ZVDSP i odredbe čl. 482. st. 1. i st. 2. ZOO/05.

 

              Prema odredbi čl. 6. ZID ZVDSP pravni posao kojim je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj koji je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica Europske unije, do stupanja na snagu toga Zakona, konvalidirat će ako je ispunjen i ako su ispunjene opće pretpostavke za valjanost tog pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl. 358.a st. 2. toga Zakona.

 

              Prema odredbi čl. 115. st. 1. ZVDSP na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Prema st. 2. istog zakonskog članka na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđiteljeve ovlasti da raspolaže stvarlju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

 

              Prema odredbi čl. 125. st. 1. ZVDSP kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Prema st. 2. istog zakonskog članka brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1 toga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer u trenutku kada je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugom već valjalo otuđena i predana u samostalni posjed.

 

              Prema odredbi čl. 167. st. 1. ZVDSP ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Prema st. 2. istog zakonskog članka pravo na zaštitu, poput onoga koji je dokazao da je stvar njegovo vlasništvo, ima i onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja posjeda stvari (predmjevani vlasnik).

 

              Prema odredbi čl. 482. st. 1. ZOO/05 ugovor o darovanju nekretnina sklapa se u pisanom obliku. Prema st. 2. istog zakonskog članka ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.

 

              Kada je predmetni kupoprodajni ugovor 20. lipnja 2003. tužitelj kao kupac (državljanin članice Europske unije) sklopio sa N. R. i to bez potrebne suglasnosti iz čl. 265. st. 2. ZVDSP, to taj pravni posao u tom trenutku nije bio valjan. No taj pravni posao je konvalidirao i to na temelju odredbe čl. 6. ZID ZVDSP, jer je ugovor ispunjen (isplaćena kupovnina te nekretnina predana u posjed kupcu). Okolnost da je taj kupoprodajni ugovor pravomoćnom sudskom presudom utvrđen ništetnim, u konkretnom slučaju nije od utjecaja na konvalidaciju tog ugovora. Ovo stoga što je riječ tek o deklaraciji ništetnosti, te stoga što nisu otklonjeni učinci i posljedice ništetnosti tog pravnog posla. Tužitelju kao kupcu nije vraćena kupovnina, a pravomoćno je presuđeno da on nije dužan vratiti posjed predmetne nekretnine prodavatelju N. R..

 

              Stoga dakle tužitelj ima valjan pravni temelj na stjecanje vlasništva predmetne nekretnine.

 

              S druge strane pak, II-tuženik nije imao valjan pravni temelj na stjecanje vlasništva predmetne nekretnine. Ovo stoga što darovni ugovor od 3. rujna 2008. nije bio sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, a niti u obliku solemnizirane privatne isprave (sve imajući u vidu da N. R. kao darodavatelj II-tuženiku nije predao u posjed predmetnu nekretninu - čl. 482. st. 2. ZOO/05). Uostalom ta okolnost tj. ništetnost navedenog ugovora o darovanju je utvrđena prije navedenom pravomoćnom presudom.

 

              Sve i kada bi II-tuženik imao valjan pravni temelj (u darovnom ugovoru od 3. rujna 2008.) za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine (tj. da taj darovni ugovor nije ništetan) tužitelj bi u odnosu na II-tuženika imao jače pravo. Naime, tada bi se radilo o situaciji višestrukog ugovaranja otuđenja predmetne nekretnine od strane N. R. (jednom prodaja tužitelju, a drugi puta darovanje II-tuženiku - čl. 125. st. 1. ZVDSP).

 

              Kako je N. R. (kao prodavatelj) predmetnu nekretninu predao u samostalni posjed tužitelju (kao kupcu), kako je II tuženik znao da je predmetna nekretnina prethodno prodana i predana u samostalni posjed tužitelju te kako je on unatoč tome ishodio upis u zemljišnoj knjizi prava vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist, to on nije postupao u dobroj vjeri, pa tužitelj osnovano zahtijeva brisanje u zemljišnoj knjizi prava vlasništva II-tuženika (čl. 125. st. 2. ZVDSP).

 

              Kako temeljem darovnog ugovora od 3. rujna 2008., u danim okolnostima II-tuženik nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine, to niti I-tužena nije moga steći vlasništvo predmetne nekretnine temeljem darovnog ugovora sklopljenim sa II-tuženikom od 3. ožujka 2010. Naime tim darovnim ugovorom II-tuženik nije mogao valjano I-tuženoj prenijeti u vlasništvo predmetnu nekretninu kada niti sam nije bio vlasnik te nekretnine (čl. 115. st. 2. ZVDSP). Stoga kada je I-tužena temeljem darovnog ugovora od 3. ožujka 2010. upisala u zemljišnu knjigu kao vlasnica predmetne nekretnine, to je ona tim činom bespravno uznemirila tužitelja (kao predmjevanog vlasnika), a uslijed čega se tužbeni zahtjev tužitelja u prihvaćenom dijelu ukazuje osnovanim i u odnosu na I tuženu (čl. 167. st. 4. ZVDSP).

 

              Nisu u pravu tuženici kada smatraju da je u konkretnom slučaju riječ o brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 137/99, 114/01 i 100/04 - dalje: ZZK) ( te da u tom pravcu nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva).

 

              Naime, kada tužitelj zahtijeva na temelju prije navedenih utvrđenih činjenica, brisanje upisa vlasništva I i II tužene, uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja te ovlaštenje za upis svoga prava vlasništva, onda je riječ o tužbi iz čl. 125. st. 2. i čl. 167. st. 4. ZVDSP. Kada je I-tužena ishodila upis vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist na temelju darovnog ugovora sklopljenog sa II-tuženikom, onda se i na nju protežu posljedice odredbe čl. 125. st. 2. ZVDSP. Ovo tim više što je i ona znala da je N. R. predmetnu nekretninu prodao tužitelju, da mu je tu nekretninu predao u samostalan posjed te da mu je isplaćena kupovnina. Konačno kada tužitelj zahtijeva pored ostalog i upis vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist, nedvojbeno je za zaključiti da u konkretnom slučaju nije riječ o brisovnoj tužbi iz čl. 129. ZZK.

 

              Dakle i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je odlučiti na isti način kako su to odlučili nižestupanjski sudovi.

 

              Nisu u pravu tuženici kada smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama u svjetlu primjene prije navedenih odredbi materijalnog prava.

 

              Revizijski navodi tuženika da u trenutku sklapanja darovnog ugovora od 3. ožujka 2010. nije bilo zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi, radi čega se po shvaćanju tuženika I-tuženoj ne može prigovoriti nedostatak dobre vjere, nisu od odlučnog značaja. Ovo stoga, a kako je već ranije rečeno, za primjenu odredbe čl. 125. st. 2. ZVDSP nije odlučno stanje zemljišne knjige već okolnost da je stjecatelj znao da je otuđitelj nekretninu već prodao i predao kupcu u samostalni posjed. Isto tako neodlučni su i revizijski navodi tuženika koji se odnose na ocjenu mogućnosti da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću. Ovo stoga što iz pobijane drugostupanjske presude (izreke i obrazloženja) nepobitno proizlazi da se tužiteljevo vlasništvo predmetne nekretnine temelji na predmetnom kupoprodajnom ugovoru, a ne na dosijedanju.

 

              Stoga, dakle nisu u pravu tuženici niti kada smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. i u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

              Konačno nisu u pravu tuženici niti kada smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, jer da je odlučeno o tužbenom zahtjevu o kome je već pravomoćno presuđeno. Naime, kada je u parničnom postupku vođenom između tužitelja (kao tužitelja u tom postupku) protiv N. R. i ovdje II-tuženika donesena pravomoćna presuda (presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-703/11-5 od 21. siječnja 2012.) kojom je između ostalog odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za određivanje brisanje upisa vlasništva ovdje II-tuženika, za određivanje uspostave ranije zemljišno knjižnog stanja te za uknjižbu prava vlasništva tužitelja i to samo iz razloga što je ovdje I-tužena (koja nije sudjelovala u tom postupku) u međuvremenu upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnica predmetne nekretnine, te kada u ovoj parnici tužitelj zahtijeva brisanje upisa vlasništva i I i II tuženika uz uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja te dužnost tuženika trpljenje njegovog upisa vlasništva u zemljišnu knjigu i to na način da taj tužbeni zahtjev usmjerava protiv ovdje I-III tuženika, onda se ne radi niti o objektivnom, a niti o subjektivnom identitetu spora.

 

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija I-III tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                                          Katarina Buljan, v.r.