- 1 -              Revt 353/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 353/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P., A.D., B., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 5.100.000,00 kn., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5058/2013-2 od 18. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4395/2011 od 10. prosinca 2012., u sjednici dana 30. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5058/2013-2 od 18. siječnja 2017., u toč. I. izreke kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4395/2011 od 10. prosinca 2011. u točki I. izreke se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4395/2011 od 10. prosinca 2011. sudio je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja P., A.D., S., B., koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, tužitelju P. d.d. B. na ime naknade materijalne štete isplatiti iznos od 5.100.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od 0. rujna 2007. g. pa do isplate po stopi određenoj čl. 2. Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 400.000,00 kn., sve u roku od 15 dana.“

 

2.Nalaže se tužitelju P., A.D., B., platiti tuženiku Republici Hrvatskoj trošak postupka u iznosu od 151.500,00 kn. u roku od osam dana."

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-5058/2013-2 od 18. siječnja 2017. sudio je:

 

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4395/11 od 10. prosinca 2012. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo nakaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 101.625,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4395/11 od 10. prosinca 2012. u dijelu točke II. izreke za iznos od 49.875,00 kn i sudi:

 

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 49.875,00 kn (četrdesetdevettisućaosamstosedamdesetpet kuna).

 

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 62.750,00 kn (šezdesetdvijetisućesedamstopedeset kuna), kao neosnovan.“

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala kao bivšem vlasniku nezakonito mu oduzete nekretnine u Z., na kojoj su treće osobe stekle vlasništvo valjanim pravnim poslom sklopljenim s pravnom osobom koja je organizirana od bivše poslovne jedinice tužitelja.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen u bitnome zbog toga što tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik predmetne nekretnine. Tvrdnje tužitelja da pravo korištenja i vlasništva proizlazi iz ugovora kojeg je prednik tužitelja sklopio s trećim osobama radi održavanja zajedničkih prostora zgrade u kojoj je nalazi poslovni prostor, te popisa osnovnih sredstava sačinjen od strane prednika tužitelja ocijenjene su neosnovanim, jer ugovor o održavanju zgrade i privatni popis osnovnih sredstava nije dokaz o vlasništvu u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV).

 

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, sve ako bi i bila riječ o bivšoj imovini pravne osobe sa sjedištem u Republici Srbiji, tužitelju ne pripada pravo na novčanu naknadu materijalne štete u visini protuvrijednosti izgubljene nekretnine po odredbi čl. 2. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 5/04) koji je stupio na snagu na temelju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 5/04). Tim su Aneksom ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju i zaštiti stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava stečenih do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.). Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, kojom je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku učinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), (jer je drugostupanjska presuda donesena 18. siječnja 2017.) i to samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenu pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, jer presude imaju takvih nedostataka zbog kojih te presude nije moguće ispitati.

 

Prema tvrdnjama tužitelja obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži potrebne navode o činjenicama, dokazima, materijalnom pravu u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, a drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, glede aktivne legitimacije tužitelja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Suprotno navodima tužitelja obrazloženja nižestupanjskih presuda su sačinjena u skladu s odredbama čl. 338. st. 4. i čl. 375. ZPP, a presude je moguće ispitati.

 

U obrazloženju prvostupanjske presude (list. 2.) je navedeno da je u dokaznom postupku pročitan Ugovor od 3. ožujka 1970. o održavanju zajedničkih prostorija, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 22. kolovoza 1991. i 23. prosinca 1992., Popis osnovnih sredstava od 19. kolovoza 1991. kojeg je sačinio tužitelj i potvrda agencije za restrukturiranje i razvoj od 19. studenog 1992., što odgovara podacima iz sudskog zapisnika o izvedenim dokazima, navedeno je kako je sud cijenio izvedene dokaze, te koje su odlučne činjenice utvrđene u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

 

Ocjenom izvedenih dokaza nižestupanjski sudovi su izveli zaključak da tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik nekretnine, a tvrdnje tužitelja u reviziji su usmjerene na pogrešnu ocjenu navedenih dokaza i pogrešan pravni pristup u rješenju spora,

 

Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nje dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, dok pogrešan pravni pristup, sve kada i postoji, sam po sebi ne znači i postojanje neke bitne povrede odredaba postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu štete za koju je prema tvrdnjama tužitelja odgovorna tuženica po pravilima za izvanugovornu odgovornost za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada sudova koji su rješenjem dopustili upis novoosnovanog trgovačkog društva u čiji je temeljni kapital unesena nekretnina u vlasništvu tužitelja.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, dalje ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05), s obzirom na vrijeme navodne štetne radnje.

 

Prema odredbi čl. 154. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Izvanugovorna odgovornost za štetu zbog protupravne radnje nastaje pod pretpostavkom da je nastala šteta u imovini neke osobe, da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke, dakle, subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost, moraju biti ispunjene kumulativno, što znači da izostanak samo jedne od tih pretpostavki dovodi do isključenja odgovornosti za štetu.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete, jer tužitelj nije dokazao štetu (umanjenje imovine).

 

Sve da je tužitelj i bio vlasnik predmetne nekretnine, ne bi imao pravo na naknadu štete primjenom odredaba čl. 2. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 5/04) koji je stupio na snagu na temelju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 5/04).

 

Pravno shvaćanje o navedenim spornim pravnim pitanjima na kojima se temelji obrazloženje drugostupanjske presude prihvaća i ovaj sud.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.