- 1 -              Revt 273/2017-2

 

 

 

 

Broj: Revt 273/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. R., javna ustanova, OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & P., Z., protiv tuženika B.-L. C. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & V., Z. radi isplate iznosa od 702.720,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9616/2014-4 od 17. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-757/12  od 24. rujna 2014., u sjednici dana 30. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9616/2014-4 od 17. studenog 2016. se odbija kao neosnovana.

 

              I. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj -757/12  od 24. rujna 2014. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku B.-L. C. d.o.o., OIB …, Z., da tužitelju H. R., javna ustanova, OIB …, Z., plati iznos od 702.720,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2012. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“ (toč. I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog  postupka u iznosu od 20.700,00 kn (toč. II. izreke),  dok je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn odbijen (toč III. izreke).

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-9616/2014-4 od 17. studenog 2016. odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

              Tako je suđeno u sporu radi isplate iznosa od 702.720,00 kn po osnovi pristojbe za radioprijamnike ugrađene u 735 vozila u tuženikovom vlasništvu. Tužbeni zahtjev je odbijen u bitnome zbog toga što tužitelj nije dokazao broj vozila u vlasništvu tuženika tijekom cijele godine za koju se traži naplata pristojbe, niti u kojemu vozilu u vlasništvu tužitelja je ugrađen radio prijamnik.

                           

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj  70/19), jer je drugostupanjska presuda donesena 17. studenog, 2016., i to samo u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.

 

              Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP učinjenu pred prvostupanjskim sudom time što je sud onemogućio tužitelju dostavu potrebnih dokaza o tome u kojim vozilima tuženika postoje ugrađeni radio prijemnici. Prvostupanjska presuda je donesena primjenom pravila o teretu dokaza, pri čemu je sud ocijenio da tužitelj nije dokazao da su u vozilima u vlasništvu tuženika ugrađeni radi prijemnici, iako se radi o općepoznatoj činjenici da su sva vozila proizvedena unazad pet godina prije podnošenja tužbe snabdjevena radio prijemnicima. Ako je ta činjenica sudu bila sporna, trebalo je tužitelju omogućiti dostavu dokaza.

 

              Prema odredbi čl. 8. ZPP sud odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

              U odnosu na navode revizije valja imati na umu i odredbu čl. 219. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (st. 1.). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (st.3.). Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (st. 4.). Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate (čl. 221. st. 4. ZPP).

 

              Tužitelj u reviziji tvrdi da je općepoznata činjenica da su u vozilima proizvedenim unutar pet godina prije podnošenja tužbe sudu ugrađeni radio prijemnici, pa da tu činjenicu nije ni trebao dokazivati, a ako je to bilo sporno, da je sud trebao omogućiti tužitelju da dokaže tu činjenicu.

 

              Međutim, okolnosti glede dokazivanja odlučnih činjenica su u ovom sporu djelomično drugačije nego što to tužitelj tvrdi u reviziji.

 

              Među strankama je bilo sporno je li tužitelj bio vlasnik ukupno 732 vozila tijekom cijele godine za koju se traži plaćanje pristojbe na ugrađene prijemnike, te je li u tim vozilima postojao ugrađen prijemnik i konačno je li pristojbu dužan plaćati korisnik leasinga ili davatelj leasinga (operativnog i financijskog).

 

              Tužitelj je već uz tužbu trebao priložiti odgovarajuće dokaze na kojima temelji činjenične tvrdnje o obvezi tuženika, jer podatak o broju vozila u vlasništvu tuženika tijekom cijele godine nije općepoznata činjenica. Nadalje, i prema shvaćanju ovog suda ne može se smatrati općepoznatom činjenicom da je u sva vozila u vlasništvu tuženika ugrađen prijemnik za koji postoji obveza plaćanja pristojbe. Prije ostalog u tužbi i priloženim dokazima nema nikakvih podataka kad su vozila proizvedena, a sve ako su i proizvedena unazad pet godina prije podnošenja tužbe, ne može se smatrati općepoznatom činjenicom da je u svim vozilima i ugrađen prijemnik.

 

              Nadalje, nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu (dostavljen tužitelju 19. veljače 2014.) osporio tužiteljeve tvrdnje o broju vozila, ugrađenim prijemnicima, kao i pasivnu legitimaciju, tužitelj je imao dovoljno vremena pribaviti potrebne dokaze do pripremnog ročišta koje je održano 9. lipnja 2014., dakle gotovo četiri mjeseca nakon dostave tužitelju odgovora na tužbu.

 

              Stoga tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom time što je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog za odgodu ročišta radi pribavljanja potrebnih dokaza o spornim činjenicama, a time nije pred prvostupanjskim sudom počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju je opisno ukazano u reviziji.

 

              Prvostupanjski sud je ocijenio izvedene dokaze te pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao činjenice odlučne za osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

              Sporno je i u revizijskom stupnju postupka tko je obveznik plaćanja pristojbe HRT-a, koja je pravna osnova za plaćanje pristojbe, te je li tuženik obveznik plaćanja pristojbe za cijelu godinu već zbog toga što je na određeni dan u godini u evidenciji motornih vozila Ministarstva unutarnjih poslova tuženik bio registriran kao vlasnik 732 vozila.

 

              Prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, a pravno shvaćanje o navedenim spornim pravnim pitanjima na kojima se temelji obrazloženje drugostupanjske presude prihvaća i ovaj sud.

 

              Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

              Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva. 

 

              S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP,  upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

              Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tuženiku ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.