- 1 -              Revt 29/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 29/2017-2 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., S., R. S., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u V., protiv tuženika P. Z. L., OIB …, L., kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u V., radi predaje stvari, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2613/2014-4 od 27. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1231/11-43 od 16. prosinca 2013., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2613/2014-4 od 27. srpnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Trgovački sud u Osijeku presudom poslovni broj P-1231/11-43 od 16. prosinca 2013. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku Poljoprivrednoj zadruzi „L.“ iz L. da tužitelju  „T.“ d.o.o. S. preda 1.085.662 kg sirovog suncokretovog ulja te da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“(stavak prvi izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog  postupka u iznosu od 225.700,00 kn (stavak drugi), dok je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 131.425,00 kn odbijen (stavak treći izreke).

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-2613/2014-4 od 27. srpnja 2016.  odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

              Tako je suđeno u sporu radi ispunjenja ugovora sklopljenog između trgovačkog društva U. d.d. B. i U. D. iz L.. Tužitelj svoju pasivnu legitimaciju temelji na tvrdnji da je vjerovnik U. d.d. B. ugovorom o cesiji prenio na njega potraživanje koje glasi na predaju 1.085.662 kg sirovog suncokretovog ulja, a pasivnu legitimaciju tuženika temelji na tvrdnji da je tuženik pravni slijednik dužnika U. D. iz L., na kojega je prešla imovinska cjelina ranijeg dužnika.

             

              Tužbeni zahtjev je odbijen u bitnome zbog toga što su nižestupanjski sudovi našli osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, zato što on nije dužnik iz ugovornog odnosa između U. d.d. B. i U. D. iz L., a nije ni pravni slijednik dužnika U. D. iz L., bilo singularni ili univerzalni.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH i 84/08., 123/08., 57/1., 148/11., 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj  70/19.), (jer je drugostupanjska presuda donesena 27. srpnja 2016.) i to samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.

 

              Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog svih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP učinjenih pred prvostupanjskim sudom i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom.

 

              U reviziji nije određeno navedena i obrazložena svaka pojedinačna bitna povreda odredaba parničnog postupka,  a obrazloženje ovog revizijskog razloga se u bitnome svodi na pogrešan pravni pristup u rješenju spora, poglavito glede pasivne materijalnopravne legitimacije tuženika, a s tim u vezi pogrešnog shvaćanja o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora.

 

              Međutim pogrešan pravni pristup, sve kada i postoji, sam po sebi ne znači i postojanje neke bitne povrede odredaba postupka.

 

              Postojanje bitnih povreda revizijski sud je ovlašten ocijeniti samo u okviru ovređenih navoda u reviziji po čl. 392.a. st. 1. ZPP, dok općenite tvrdnje o bitnim povredama odredaba postupka, koje nisu određeno navedene i obrazložene, nisu razmatrane.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

              Predmet spora je ispunjenje ugovora sklopljenog između trgovačkog društva U. d.d. B. i U. D. iz L., kojim se U. D. obvezala predati U. d.d. B. ugovorenu količinu sirovog suncokretovog ulja. Tužitelj temelji svoju aktivnu legitimaciju na Ugovoru o ustupanju potraživanja od 26. veljače 2002. zaključenim između tužitelja i trgovačkog društva U. d.d. B. kojim ugovorom ustupitelj U. d.d. B. na tužitelja kao primatelja prenosi svoju tražbinu prema M. U.-D. d.o.o. L., a koja glasi na predaju 1.085.662 kg sirovog suncokretovog ulja JUS kvaliteta. Pasivnu legitimaciju tuženika tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik preuzeo imovinu M. U.-D. d.o.o. L. i da je pravni slijednik te zadruge.

 

              Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tuženik pravni slijednik M. U.-D. d.o.o. L..

 

              S tim u vezi je sporno koje su odredbe materijalnog prava mjerodavne za rješenje spora glede navodnog pravnog slijedništva tuženika iza U. D. iz L..

 

              U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj pravna osoba osnovana 1990. sa sjedištem u S.,

 

              - da je dana 26. veljače 2002. u B. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja kojim ustupitelj D.D. U. B. ustupa primatelju T. d.o.o. B. potraživanje koje ima prema M. U. d.o.o. D. L., R. H. koje glasi na predaju 1.085.662 kg sirovog suncokretovog ulja,

 

              - da je u postupku mirne reintegracije dana 12. rujna 1997. u L. sačinjen Komisijski zapisnik u postupku primopredaje i reintegracije kojim se vrši primopredaja pokretnih stvari (kombajna, traktora, priključnih strojeva i opreme), te kojim je utvrđen broj radnika na dan primopredaje i zalihe robe, kao i dugoročne obveze, uključivši obvezu prema vjerovniku U. d.d. B. na predaju 1.085.662 kg.

 

              Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj dokazao aktivnu legitimaciju glede tražbine prema M. U. d.o.o. D. L., ali da tuženik nije pasivno legitimiran jer nije slijednik dužnika M. U. d.o.o. D. L., pa je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              U obrazloženju je navedeno da tužitelj u ovoj parnici nije tužio cesusa (dužnika) nego tuženika koji nije dužnik iz osnovnog posla, najprije tvrdeći da je tuženik pravni slijednik cesusa, a zatim tvrdeći da je na tuženika potpisom Komisijskog zapisnika prenesena imovina M. U.-D. d.o.o. L. još 12. rujna 1997., pa tako i dug prema U. B. d.d.

 

              Tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da prema rezultatima dokaznog postupka tužitelj nije dokazao da je tuženik pravni slijednik M. U.-D. d.o.o. L. jer pravno sljedništvo nije uspostavljeno statusnim promjenama ranijeg dužnika. Nadalje, P. L. nije odgovorna za obveze dužnika M. U.-D. d.o.o. L. niti po odredbi čl. 452. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99., 88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08), koja bi odgovornost proizlazila, za slučaj da je tuženik preuzeo imovinsku cjelinu tog društva i da se dugovi odnose na tu cjelinu, sukladno odredbi članka 452. stavka 2. ZOO-a.

 

              Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava jer drži da sud nije pravilno ispitao univerzalno pravno sljedništvo ranijeg M. U.-D. d.o.o. L. i Poljoprivredne zadruge L. po odredbama Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19.), niti po odredbama ZOO, te da nije ispitao pasivnu legitimaciju tuženika po odredbama propisa koji su mjerodavni za obvezne odnose riješene u postupku mirne reintegracije Podunavlja. Tužitelj tvrdi da se u slučaju M. U.-D. d.o.o. L. i Poljorpivredne zadruge L. radi o identičnoj pravnoj osobi.

 

              Prema shvaćanju ovoga suda prigovor nedostatka pasivne legitimacije je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

              Navodi tužitelja o pasivnoj legitimaciji tuženika, ponovljeni u reviziji,  su se temeljili na više tvrdnji:

 

              - da postoji pravno sljedništvo između M. U.-D. d.o.o. L. i Poljorpivredne zadruge L., dapače da se radi o identičnoj pravnoj osobi,

 

              - da je Poljoprivredna zadruga L. odgovorna za obveze M. U.-D. d.o.o. L., jer je preuzela imovinu tog društva potpisom Komisijskog zapisnika,

 

              - da je Poljoprivredna zadruga L. odgovorna za obveze M. U.-D. d.o.o. L. na temelju propisa o poduzećima i drugim pravnim osobama s područja RH koja su integrirana u postupku mirne reintegracije.

 

              Prije ostalog valja naglasiti da su tvrdnje tužitelja uzajamno kontradiktorne. Nižestupanjski sudovi su cijenili pojedinačne tvrdnje i pravilno primijenili materijalno pravo ocijenivši da tuženik nije identičan pravnoj osobi M. U.-D. d.o.o. L., da nije niti njegov univerzalni niti singularni slijednik, a da nije niti osoba koja odgovara za obveze po pravilima o odgovornosti preuzimatelja imovinske cjeline.

 

              Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova poljoprivredna zadruga L. je osnovana prije okupacije Podunavlja, upisana je u Registar Trgovačkog suda u Osijeku na temelju rješenja Fi-655/79 od 25. prosinca 1979., postojala je bez prekida, izvršeno je usklađivanje općih akata zadruge s odredbama Zakona o zadrugama (Sl. list SFRJ 3/90) i rješenjem od 2. travnja 1991. upisano u sudski registar, a potom je izvršeno i usklađenje općih akata zadruge s odredbama Zakona o zadrugama, o čemu je izvršen upis u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku od 18. studenog 1997.

 

              Radi se o neprekinutom pravnom kontinuitetu subjekta upisa, koji je postojao i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

 

              S druge strane, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je u L., za vrijeme  kad je P. L. zbog okupacije L. svoje sjedište privremeno izmjestila u Z., osnovano trgovačko društvo M. U.-D. d.o.o. L., u kojemu osnivački ulog društva U. B. iznosi 162.000 DEM (nije utvrđeno je li to društvo jedini osnivač  M. U.-D. d.o.o. L.), a to društvo je zauzelo imovinu P. L. i poslovalo u L., sve do mirne reintegracije.

 

              Radi se dakle o dvije pravne osobe između kojih nema nikakvog pravnog sljedništva, s time što je imovinu P. L. privremeno koristilo trgovačko društvo osnovano po osnivaču sa sjedištem u B., a imovina je 1997. vraćena pravom vlasniku o čemu je sačinjen komisijski zapisnik 12. rujna 1997.

 

              Iz navedenih utvrđenja ovaj sud nije našao temeljem koje bi to pravne norme iz ZOO ili ZTD, tuženik bio univerzalni pravni slijednik M. U.-D. d.o.o. L..

 

              Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da Poljoprivredna zadruga L. nije odgovorna za obveze M. U.-D. d.o.o. L., time što je preuzela imovinu tog društva potpisom Komisijskog zapisnika, jer ta odgovornost ne proizlazi iz sadržaja samog zapisnika, a niti iz odredbe čl. 452. ZOO o odgovornosti preuzimatelja imovinske cjeline.

 

              Na listu 4. Komisijskog zapisnika je utvrđeno kako prema knjigovodstvenom stanju dugoročnih obveza stvorenih za vrijeme funkcioniranja M. U.-D. d.o.o. L. postoji obveza tog društva prema U. d.d. B. „iskazano u naturalnom pokazatelju kroz suncokretovo ulje u količini od 1.085.662 kg.“, ali nema odredbe prema kojoj P. L. preuzima tu obvezu prema vjerovniku ili pristupa dugu dotadašnjeg dužnika. Jedino na što se P. L. obvezao je garancija preuzimanja radnika zatečenih u M. U.-D. d.o.o. L., koji će se zaposliti  u P. L. prema sistematizaciji koja će tek biti izrađena.

 

              Nadalje, u ovom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 452. ZOO o pristupanju dugu kod primanja imovinske cjeline.

 

              Prema odredbi čl. 452. ZOO osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (zanatska radnja i sl.) pojedinca ili građanske pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive (st. 1.). Nema pravni učinak prema vjerovnicama odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu (st. 2.).

 

              Pretpostavka za primjenu navedene odredbe je prelazak neke imovinske cjeline na drugu osobu na temelju ugovora.

 

              U ovom slučaju nije riječ o prijenosu imovinske cjeline ili njenog dijela na temelju ugovora, nego o vraćanju vlasniku one imovine koja mu je oduzeta nakon okupacije Podunavlja. Obveze koje su nastale poslovanjem trgovačkih društava na okupiranom području, korištenjem tuđe imovine suprotno volji vlasnika (ranije korisnika), ne može se nikakvim tumačenjem smatrati nužnim ili korisnim troškom poštenog posjednika, niti obvezom koja tereti imovinsku cjelinu bilo po općim pravilima obveznog prava (ZOO) ili po odredbama Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje: ZV).

 

              Suprotno tvrdnji tužitelja Poljoprivredna zadruga L. nije odgovorna za obveze M. U.-D. d.o.o. L. niti na temelju propisa o poduzećima i drugim pravnim osobama s područja RH koja su integrirana u postupku mirne reintegracije.

 

              Ovaj sud je analizirao odredbe Uredbe o potraživanjima prema poduzećima i drugim pravnim osobama s područja Republike Hrvatske oslobođenim u akcijama "Bljesak" i "Oluja" ("Narodne novine", broj 24/96.), te Zakona o rješavanju potraživanja prema poduzećima i drugim pravnim osobama s područja Republike Hrvatske oslobođenih akcijama "Bljesak" i "Oluja" i područja istočne Hrvatske koja su integrirana u postupku mirne reintegracije ("Narodne novine", broj 21/00.), te je ocijenjeno da navedeni propisi ne sadrže odredbe prema kojima bi za obveze pravnih osoba nastale za vrijeme okupacije poslovanjem uz korištenje tuđe imovine, odgovarale osobe koje su do okupacije bile vlasnici ili korisnici te imovine, a čije je sjedište zbog okupacije bilo dislocirano. Ni sam revident nije određeno naveo propis koji bi po njemu bio mjerodavan za uspostavu odgovornosti ovdje tuženice za obveze M. U.-D. d.o.o. L. prema njegovim vjerovnicima.

 

              Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

              Podredno se napominje da je tuženik već u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare o kojemu se nižestupanjski sudovi nisu posebno izjasnili, jer su odbili tužbeni zahtjev zbog drugih razloga, iako je evidentno da je nastupila zastara tražbine istekom trogodišnjeg zastarnog roka po čl. 373. ZOO, jer je Komisijski zapisnik kojim je utvrđeno postojanje obveze  M. U.-D. d.o.o. L. prema U. d.d. B. potpisan  12. rujna 1997., a tužba je sudu podnesena protiv tuženika 2. siječnja 2007.

 

              Zbog iznijetih razloga nisu ostvareni revizijski razlozi određeno navedeni i obrazloženi u reviziji, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb,  30. ožujka 2021.