- 1 -              Rev-x 291/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 291/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. b. Z. d.d., (danas A. b. d.d.) zastupane po punomoćnici A. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., protiv tuženika T. J. iz V., zastupanog po punomoćnicima I. L. i H. L. H., odvjetnicima iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-153/16-3 od 20. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj P-573/15-81 od 5. listopada 2015., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-573/15-84 od 5. listopada 2015., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 31.950,00 kn, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

 

"I. Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2063/03 od 23.05.2003.g. održava se na snazi u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku T. J. iz V., ..., da isplati iznos od 2.592.558,57 kuna, s time da na iznos od 38.584,16 kuna teče zatezna kamata od 01.07.2006.g. po kamatnoj stopi od 15% sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g. a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 8%-tnih poena, a od 01.08. 2015.g. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.536,05 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23.05.2003.g. do 31.12.2007.g. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 8 postotnih poena, a od 01.08. 2015.g. do isplate, isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena u roku od 8 dana.

 

II. Ukida se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2063/03 od 23.05.2003.g. u dijelu platnog naloga kojim je naloženu tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.003.356,37 kuna, s zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku do 31.12.2007.g. a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 8%-tnih poena, a od 01.08. 2015.g. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 332.638,75 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja tj. od 05.10.2015.g. do isplate uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena u roku od 8 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju osporila sve revizijske navode te predložila reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora u iznosu od 31.950,00 kn.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji kroz više razloga ukazuje.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja u odnosu na postojanje tuženikova dugovanja prema tužitelju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

Tuženik u reviziji kroz navode da sud nije analizirao provedene dokaze sadržajno ukazuje na počinjenje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema ocjeni ovog suda, ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

 

Neutemeljena je tvrdnja tužitelja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka pred nižestupanjskim sudovima iz razloga jer se presude zasnivaju na mjeničnom očitovanju koje nije priloženo spisu. Naime prvostupanjski sud nije u provedenom dokaznom postupku izvršio uvid u navedeno mjenično očitovanje, niti je odluku o tužbenom zahtjevu temeljio na mjeničnom očitovanju.

 

Tužitelj ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa tako i na žalbeni navod kojim se spori visina parničnog troška dosuđenog tužitelju, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Ostalim opsežnim navodima u reviziji kroz pozivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi prigovori su u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu duga osiguranog mjenicom.

 

Tijekom postupka bila je sporna visina duga i zastara potraživanja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da je tuženik predao vlastitu trasiranu bjanko mjenicu tužitelju kao mjeničnom vjerovniku, kao sredstvo osiguranja prema Ugovoru o pristupanju dugu br. 122/00 od 1. lipnja 2000. kojim je jamčio za ugovorne obveze dužnika, sudužnika i pristupatelja dugu te se obvezao da će vratiti dug u iznosu od 2.271.435,61 kn najkasnije do 31. svibnja 2001.,

 

- da je mjenica na kojoj je naveden iznos od 5.595.914,94 kn dospjela na naplatu 5. svibnja 2003. te je tuženiku dostavljena i prezentirana na uvid 8. svibnja 2003. od strane javnog bilježnika M. K.,

 

- da tuženik nije namirio tražbinu iz mjenice,

 

-da je po prijedlogu tužitelja kao ovrhovoditelja Općinski sud u Vinkovcima donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-2063/703 23. svibnja 2003. kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 5.595.914,94 kn sa zateznim kamatama,

 

- da je tuženik uložio prigovor na navedeno rješenje o ovrsi navodeći da je dug u cijelosti izmiren, a povodom kojeg prigovora je pokrenut ovaj parnični postupak,

 

- da je u postupku provedeno zajedničko vještačenje po vještacima A. Z. i K. S. iz kojeg nalaza proizlazi da je glavnica u cijelosti izmirena, ali da po osnovi revalorizacije postoji dug od 2.592.558,57 kn,

 

- da tuženik nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

 

Na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka o visini duga, održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 2.592.558,57 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 38.584,16 kn tekućom od 1. srpnja 2006. do isplate, dok je u dijelu isplate iznosa od 3.003.356,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na ovaj iznos od 31. prosinca 2007. do isplate ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, sve pozivom na odredbe čl. 46. st. 1. i čl. 47. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94 – dalje: ZM). Prigovor tuženika da je mjenica ispunjena protivno sporazumu koju su tužitelj i izdavatelj mjenice imali prilikom izdavanja, cijeni nedopuštenim pozivom na odredbu čl. 16. st. 2. ZM jer tuženik nije dokazao da je tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je prilikom stjecanja mjenice postupao s velikom nepažnjom. Ujedno otklanja prigovor zastare potraživanja, zaključivši da nije protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 78. st. 1. ZM pošto je mjenična obveza dospjela 5. svibnja 2003., a prijedlog za ovrhu podnesen je 22. svibnja 2003.

 

Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu prihvativši činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

 

Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava samo paušalno ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 16. ZM, te na pogrešnu primjenu odredbe čl. 78. ZM.

 

Odredbom čl. 16. st. 1. ZM je propisano da osobe protiv kojih je stavljen zahtjev da ispune svoje obveze iz mjenice ne mogu prema njenom imatelju isticati prigovore koji imaju temelj u njihovim osobnim odnosima sa trasantom ili s kojim prijašnjim imateljem mjenice, osim ako je sadašnji imatelj mjenice prilikom njenog stjecanja svjesno postupio na štetu dužnika. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

 

Odredbom čl. 78. st. 1. ZM propisano je da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti, dok mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti (st. 2.). Nadalje stavkom 3. istog članka ZM propisano je da mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastaruju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

 

Kako je bjanco mjenica je u ovom slučaju izdana radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, vjerovnik iz toga ugovora bio je ovlašten popuniti mjenicu koja služi osiguranju njegove tražbine u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a budući da u postupku nije utvrđeno da između tužitelja i tuženika postoji poseban sporazum o popunjavanju mjenične isprave, to je imatelj mjenice bio ovlašten popuniti mjenicu u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Nadalje, kako tuženik u ovom predmetu nije sudionik osnovnog pravnog posla (Ugovora o kreditu) te kako tužitelj nije mjenicu stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom, tako su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili prigovor tuženika kojim spori da je mjenica ispunjena protivno sporazumu kojeg su tužitelj i izdavatelj imali prilikom izdavanja mjenice, nedopuštenim, te su stoga pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 16. st. 2. ZM.

 

Polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da je mjenična obveza dospjela 5. svibnja 2003., a da je prijedlog za ovrhu podnesen 22. svibnja 2003. pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da potraživanje tužitelja nije u zastari jer nije protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 78. st. 1. ZM.

 

Pošto nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.