- 1 -              Rev 2286/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2286/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-5/19-2 od 25. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-323/18-96 od 30. studenoga 2018., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

1.              Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se djelomično preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-5/19-2 od 25. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-323/18-96 od 30. studenoga 2018. u dijelu točke I. i točke III. izreke i sudi:

              I.              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika A. o. d.d. Z., i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-323/18-96 od 30. studenoga 2018. za iznos od 11.400,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2018. godine do isplate, po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena.

              II.              Uvažava se žalba tuženika A. o. d.d. Z. kao osnovana i preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-323/18-96 od 30. studenoga 2018. te se dio tužbenog zahtjeva u iznosu 2.208,00 kuna (do suđenih 13.608,00 kuna) odbija kao neosnovan.

              III.              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 2.727,25 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2018. godine do isplate, po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.“

 

              2. U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

 

              3. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troškova revizijskog postupka naknadi iznos od 300,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, te je potvrđena prvostupanjska presuda koja glasi:

 

              „I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 13.608,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2018. godine do isplate, po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena. 

              II. Odbija se tužitelj s ostatkom tužbenog zahtjeva u iznosu od 30.912,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom.

              III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku razmjerni dio troška postupka u iznosu od 6.377,67 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2018. godine do isplate, po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

i riješio je

 

              O prijedlogu tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi odlučiti će se naknadno posebnim rješenjem.“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se nižestupanjske odluke preinače i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose. To znači da pitanje mora biti individualizirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju, u okviru koje zakonske norme, ili određenog pravnog instituta, je riječ. Uz to stranka mora izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od procesnih pretpostavki za dopuštenost izvanredne revizije iz čl. 382. st. 3. ZPP-a, tada nema niti pretpostavki za razmatranje revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

              Tuženik u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

              „Koji trenutak se u smislu odlučivanja o prigovoru zastare za nematerijalnu i materijalnu štetu (tuđu pomoć i njega) nastalu prije 01.01.2006. god. može smatrati relevantnim za saznanje za štetu i osobu štetnika?“

 

              Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja revident se pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu Gžn-688/13, Gžn-3113/11, Gžn-322/10, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-803/05, Rev-3531/99.

 

              Predmet postupka je naknada nematerijalne štete s osnova fizičkih boli, straha, naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, kao i naknada materijalne štete za tuđu pomoć i njegu, sve u ukupnom iznosu 44.520,00 kuna.

 

              Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili sljedeće činjenice: da se štetni događaj dogodio na način daje tužitelj kao pješak prelazio kolnik gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza između vozila koja su bila zaustavljena u koloni na lijevoj i desnoj prometnoj traci istočnog kolničkog traka predmetne ulice što znači da je tužitelj prilikom prelaska ceste prošao između kolone vozila a osiguranik tuženika koji je krenuo sa semafora nije bio u mogućnosti odmah opaziti tužitelja već ga je mogao vidjeti na odaljenosti od 21,5 metara odmjesta naleta, a do nezgode ne bi došlo da je tada odmah snažno zakočio na koji način bi stao tik ispred putanje prelaska tužitelja na putu od oko 21,2 metara, ali i tužitelj je mogao pogledom u desnu stranu opaziti nailazak osobnog vozila na istoj udaljenosti od 21,5 metara pa da je zastao ili prema svojim sposobnostima potrčao preko nastupajuće vozne trake nesreća se ne bi dogodila, da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 60%, a tuženika 40%, da je liječenje tužitelja trajalo do 4. studenog 2005., da je tužitelj pretrpio primarni kratkotrajni strah jačeg intenziteta a do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacija na nastalo stanje, u toku daljnjeg liječenja bio je prisutan tzv. sekundarni strah i to jači 4 dana, srednji 6 dana i manji 8 dana, kasni strah slabijeg intenziteta u trajanju od 2 mjeseca bio je pristupan radi brige za stanje zdravlja i ishod liječenja te strah od učešća u prometu, da je došlo do umanjenja životne aktivnosti kao izravne posljedice ozljeda iz štetnog događaja od 15%, da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega po 4 sata dnevno od 21. siječnja do 8. travnja 2005, a nakon 29. travnja 2005. još mjesec dana po 2 sata dnevno.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev, zauzevši pravno shvaćanje da je neosnovan tuženikov prigovor zastare primjenom odredbe čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) prema kojoj trogodišnji zastarni rok teče od dana od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Obzirom se štetni događaj dogodio 20. prosinca 2004., da je liječenje završeno 4. studenog 2005., a da je tužba podnesena 7. srpnja 2008. to sudovi smatraju da je tužitelj za osobu štetnika, opseg i visinu štete saznao završetkom liječenja, te da je stoga tužba podnesena unutar zastarnog roka od 3 godine.

 

              Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se u cijelosti prihvatiti kao pravilno. Naime, odredbom čl. 376. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

              Kako je tužitelj potraživao različite vidove štete, za svaki vid štete zastara počinje teći od dana kada je tužitelj kao oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, s time da je za pretrpljene fizičke bolove trenutak saznanja za štetu onda kada su ti bolovi prestali, a najkasnije kad je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo zdravlje narušeno štetnim događajem, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti trenutak saznanja je vrijeme kada je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo zdravlje, za strah to je trenutak njegova prestanka, odnosno trenutak kada je postalo izvjesno njegovo trajanje i postojanje, za tuđu pomoć i njegu to je prestanak potrebe za takvom pomoći.

 

              Valja dakle naglasiti da pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu početka tijeka zastare za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu nije u skladu sa shvaćanjem ovog suda izraženo u većem broju odluka primjerice Revx-794/11 od 25. siječnja 2012., Revr-188/04 od 30. ožujka 2005. itd., te je stoga osnovana tvrdnja tuženika da je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

 

              Obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da je liječenje tužitelja završeno 4. studenog 2005., da je tužba u ovoj stvari podnesena 7. srpnja 2008., to je zahtjev tužitelja za naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove, strah, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti podnesen unutar propisanog roka od 3 godine. Međutim u postupku je utvrđeno da je tužitelju tuđa pomoć bila potrebna još mjesec dana nakon izlaska iz toplica 29. travnja 2005., dakle do 29. svibnja 2005. pa primjenom odredbe iz čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a proizlazi da je tuženikov prigovor zastare osnovan u pogledu potraživanja tužitelja za naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu.

 

              Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava za taj vid štete trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te je slijedom navedenog valjalo djelomično preinačiti nižestupanjske presude a djelomično odbiti reviziju kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              S obzirom na to da se djelomičnim preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima koja se temelji se na odredbama iz čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

 

              Strankama pripada pravo na naknadu parničnih troškova obzirom na njihov uspjeh u sporu koji se ocjenjuje u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, pa kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je djelomično preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kako je tuženik uspio u sporu sa 74,40%, a tužitelj sa 25,60% to je valjalo tuženiku dosuditi i daljnji trošak od 2.727,25 kuna.

 

              Ujedno je valjalo na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi tuženiku troškove revizijskog postupka i to za sastav revizije 1.875,00 kuna.  Kako je u revizijskoj fazi postupka tuženik uspio sa 16%, to je valjalo istome dosuditi na ime troškova revizijskog postupka iznos od 300,00 kuna.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.