- 1 -              Rev 4983/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4983/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. T. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1071/2018-3 od 4. srpnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4039/2013-53 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1071/2018-3 od 4. srpnja 2019. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4039/2013-53 od 29. lipnja 2018. u revizijom tuženika osporenom dijelu, onome koji se odnosi na odluku kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženik obvezan na isplatu te u odluci o parničnom trošku (iz točke I. i III. izreke prvostupanjske presude) - i predmet se u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju 334.604,65 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća pa do isplate (pa tako na prvi iznos od 3.198,54 kn počev od 5. siječnja 2004.),

 

- u točki III izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju od 20.715,50 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 29. lipnja 2018. do isplate.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom u sporu nije uspio tuženik je podnio reviziju jer je (kako drži) u postupku počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i zahtjev tužitelja odbije, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovnu raspravu i odluku.

 

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 334.604,65 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća pa do isplate (na prvi iznos od 3.198,54 kn počev od 5. siječnja 2004.).

 

Sporno je u revizijskom stupnju pripada li tužitelju taj utuženi iznos u svezi činjenice da je sa tuženikom bio u ortačkom odnosu koji je prestao.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „su tužitelj i tuženik bili ortaci i da su 1. listopada 1998. zaključili Sporazumno utanačenje, ovjereno kod javnog bilježnika i prema kojem su se suglasili da su 1. listopada 1998. zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., … s J. B. u kojem će obavljati ugostiteljsku djelatnost, ili neku drugu ako ista ne bude rentabilna, da se poslovni prostor može uz njihovu suglasnost dati u podzakup, da poslovni prostor tereti zakupnina u iznosu od 370,00 DEM mjesečno, kao i troškovi režija, plaća, poreza, doprinosa i sl., a koje troškove, kao i troškove eventualne adaptacije ili dogradnje će snositi svaki u ½ dijela“,

 

- da je „tužitelj vodio ugostiteljski objekt do 2002., a nadalje tuženik i u kojem je tužitelj od 2002. pa do sredine 2008. bio zaposlen“: da je tuženik tužitelju, koji je tada bio poslovođa u lokalu, otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu od 1. srpnja 2008.“,

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda posl. br. Pr-577/09 od 28. listopada 2010. „odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena i nezakonita“,

 

- da je „tužitelj raskinuo ugovor o ortakluku dopisom od 19. svibnja 2008.“.

 

              Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je “djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju prosječnu mjesečnu dobit na bazi dobiti ostvarene za cijelu godinu i to ½ dijela za razdoblje od 2004. do 19. svibnja 2008., sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečno navedeni iznos od 5.-og u mjesecu pa do isplate, dok je za više zatraženi iznos tužbeni zahtjev za 2003. i od 19. svibnja 2008. pa do kraja 2010. odbijen kao neosnovan...“: to obzirom na utvrđenje da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja za 2003., a od 19. svibnja 2008., kada je raskinuo ugovor o ortakluku, „ne pripada mu pravo na isplatu“,

 

              - da je pritom pravilno ocijenio, “polazeći od sadržaja Sporazumnog utanačenja sklopljenog između stranaka 1. listopada 1998., koji je faktično Ugovor o ortakluku, kao i da je tužitelj uložio polovicu svih potrebnih ulaganja i do 2002. vodio obrt, a nadalje tuženik koji tvrdi da je između stranaka postignut usmeni sporazum o podjeli dobiti ostvarene zajedničkim poslovanjem u ugostiteljskom objektu na jednake dijelove“, da stranke ugovora o ortakluku „...ostvarenu zaradu trebaju dijeliti na jednake dijelove jer tuženik nije dokazao u kojoj visini je isplaćivao, kako tvrdi, ostvarenu dobit tužitelju“,

 

              - da je tako utvrdio i visinu ostvarene prijeporne zarade (na temelju provedenog vještačenja), s time da se „dobit za cijelu godinu može iskazati kao 1/12 prosječne mjesečne dobiti“ - tako da su neosnovani žalbeni prigovori o dosuđenom tijeku zakonskih zateznim kamata,

 

              - da time, a jer ortaci koji su se ujedinili radi postizanja zajedničkog cilja imaju pravo na diobu dobiti sukladno svojim ortačkim ulozima, pravilnom primjenom odredbi članka 647s. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99: dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na isplatu 1/2 ostvarene zarade u predmetnom ugostiteljskom objektu za razdoblje od 2004. do 19. svibnja 2008. i to u iznosima dosuđenim po prvostupanjskom sudu.

 

              U postupku u kojemu su donesene odluke nižestupanjskih sudova sa takvim shvaćanjem ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

 

Naime, nižestupanjske presude nisu opravdane logičnim, dostatnim razlozima iz njihovih obrazloženja - u svezi navoda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada ono što je utužio (u prihvaćenom i sada osporavanom dijelu) i to po mjesecima, od zarade koju je ugostiteljski objekt ostvarivao u utuženom razdoblju radom zbog kojeg je nastao prijeporni ortakluk.

 

Konkretno, kada se prihvati, kako je to nižestupanjskim presudama i učinjeno, da se o zahtjevu tužitelja ima suditi na temelju ugovora kojeg je sklopio sa tuženikom, a koji ugovor ima značaj ugovora o ortakluku, primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), sve obzirom da su odredbe o ugovoru o ortakluku stupile na snagu 22. siječnja 1994., prema odredbi čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 3/94, na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) - kada je ugovor sklopljen, i to:

 

- čl. 647a., prema kojima: (stavak 1.) "Ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja"., (stavak 2.) "Ortakluk je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti.",

 

- čl. 647b., prema kojima: (stavak 1.) "Imovinu ortakluka čine ulozi ortaka (glavnica) te imovina stečena poslovanjem ortakluka.", (stavak 2.) "U imovinu ortakluka ulaze i naknade za uništene, oštećene ili oduzete stvari koje pripadaju imovini ortakluka.", (stavak 3.) "Imovina ortakluka zajednička je imovina ortaka.", (stavak 4.) "Imovina ortaka koja kao ulog nije unesena u zajedničku imovinu, njegova je posebna, od zajedničke odvojena, imovina.",

 

- čl. 647š., prema kojima: "Ortakluk prestaje: 1. ostvarenjem zajedničkog cilja ili ako njegovo ostvarenje postaje nemogućim, 2. protekom vremena na koje je sklopljen ugovor o ortakluku, 3. propašću zajedničke imovine, 4. sporazumom ortaka, 5. smrću odnosno prestankom postojanja te istupom ortaka, ako ortakluk čine dva ortaka.",

 

- čl. 647u., prema kojima: (stavak 1.) "Nakon prestanka ortakluka slijedi dioba zajedničke imovine.", (stavak 2.) "Stvari koje je ortak dao na upotrebu ortakluku, vraćaju mu se. On nema pravo na naknadu za slučajnu propast stvari, niti za njezino pogoršanje zbog redovite upotrebe.",

 

- čl. 647v., prema kojima: (stavak 1.) "Iz zajedničke imovine najprije se podmiruju dugovanja ortakluka. Za nedospjela i sporna dugovanja ostavlja se onoliko koliko je potrebno za njihovo podmirenje.", (stavak 2.) "Nakon podmirenja zajedničkih dugova, vraćaju se ulozi. Za nenovčane uloge, osim onih koji su se sastojali u radu ili prepuštanju stvari na uporabu, naknađuje se vrijednost koju su imali u vrijeme ulaganja.", (stavak 3.) "U svrhu namirenja dugova i vraćanja uloga, unovčit će se zajednička imovina, ako je to potrebno.", (stavak 4.) "Ostatak zajedničke imovine, nakon podmirenja dugova ortakluka i vraćanja ortačkih uloga, dijeli se na ortake prema njihovim udjelima u dobiti.",

 

nejasnim (neobrazloženim) je ostalo:

 

- temelji li tužitelj svoj zahtjev na odredbama čl. 647v. ZOO-a, kako bi se moglo zaključiti prema trenutku pokretanja spora - tek nakon što je ortakluk prestao,

 

- ili na tvrdnji da je ovdje riječ samo o zaradi koju je ugostiteljski objekt, uzet po ortacima u zakup, ostvarivao mjesečno za trajanja ortakluka kroz utuženo razdoblje, onoj zaradi - za koju je postojao dogovor da se svaki mjesec dijeli (isplaćuje) u jednakim dijelovima svakom ortaku, a koji dogovor (da) tuženik nije poštivao.

 

U ovome je slučaju prvo trebalo razjasniti tu okolnost (o tome dati potrebne razloge) i (time) utvrditi volju stranaka ugovora, sve imajući na umu da se odredbe čl. 647v. ZOO-a primjenjuju za uređenje posljedica (i time) nakon prestanka ortakluka, kod diobe zajedničke imovine ortaka - i u situaciji ako je izostao dogovor stranaka ortačkog ugovora o toj diobi.

 

Nadalje, ako je riječ o prvoj situaciji - prava tužitelja i njegov zahtjev trebalo je sagledati kroz odredbe čl. 647v. ZOO-a, u svezi kojih je prvo trebalo provesti diobu zajedničke imovine stranaka u ortakluku - u kojoj bi tužitelju pripadala dobit ostvarena za razdoblja ortakluka (sve do njegova prestanka) u obliku „ostatka zajedničke imovine“, onog („ostatka“) koji bi preostao nakon podmirenja dugova ortakluka i vraćanja ortačkih uloga - sa dospijećem (vezano za odluku o zateznim kamatama) cijelog iznosa dobiti tek od te diobe (budući i da se ta dobit mogla ostvariti u raznim oblicima: ne samo u novčanom).

 

Sa druge strane, ako tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji (iz druge situacije) da mu je pripadalo pola zarade od one koju je ugostiteljski objekt ostvarivao mjesečno za trajanja ortakluka - sa pravom da mu se njegova polovina zarade i isplaćuje mjesečno, valja prihvatiti da bi zahtjev za isplatu prema takvoj tvrdnji sa uspjehom mogao postaviti samo ako je takvu podjelu zarade ugovorio sa tuženikom - sa isplatom po mjesecima, istekom kojih bi pojedinačno ostvarena zarada dospijevala za plaćanje drugome ortaku. U toj je situaciji tužitelj, ako je pretendirao uspjehu u postupku, trebao dokazati sadržaj upravo takvog dogovora (ugovora). To je pogotovo trebao dokazati ako je on vršio takva plaćanja tuženiku do 2002., dok je on vodio obrt - za što bi, razumno gledano, mogao raspolagati potrebnim dokazima - koji bi sa određenim stupnjem vjerojatnosti upućivali da se isti sadržaj ugovora o ortakluku (ako nije promijenjen: a što nitko ne tvrdi) nastavljao i u narednom, ovdje utuženom razdoblju - u kojemu je obrt vodio tuženik.

 

Pritom je, za prihvaćanje realnom (ili istinitom) takve (druge) situacije, trebalo otkloniti (dostatnim, razumnim razlozima) ipak primjetnu nelogičnost postojanja takvog dogovora kraj utvrđenja da je svo utuženo razdoblje od 2004. do 2008. tužitelj radio u ugostiteljskom objektu po ugovoru o radu i ostvarivao plaću od tuženika - a (da) i pored toga do ovoga postupka (2008.) nije ostvarivao (ako mu je već pripadala) zaštitu i takve mjesečne zarade.

 

Nižestupanjske presude za shvaćanje na kojemu su temeljene ne sadrže potrebne, za pravilnu odluku o predmetu spora dostatne, jasne, uvjerljive i logične razloge - pogotovo u svezi onih činjenica na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju svojih zaključaka.

 

Samo uopćeni navod da tužitelju prijeporna zarada (u nižestupanjskim presudama koristi se izričaj „zarada“ i „dobit“) pripada u svezi sklopljenog ugovora o ortakluku, razloge potrebne za takvo utvrđenje ne može nadomjestiti, a pogotovo ne u situaciji kada je to odlučno za odluku o predmetu spora - i kada činjenicu postojanja takvog dogovora tuženik osporava.

 

Sud može određene dokaze pa, dakle - i iskaze stranaka, ocijeniti irelevantnim za odluku o predmetu spora, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim - za utvrđenje činjenice zbog koje su predloženi, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, kao što može određenu ispravu držati vjerodostojnom ili istinitom, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje: u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

To treba sagledati u svijetlu shvaćanja da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati, gledano prema izloženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik pravilno ukazuje, valjalo je, odlukom iz izreke, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.