- 1 -              Rev 190/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 190/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. O. S. I., Š., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-736/2020-2 od 23. lipnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-44/2020-171 od 7. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-736/2020-2 od 23. lipnja 2020. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-44/2020-171 od 7. veljače 2020. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da Odluka tuženika od 1. lipnja 2000. o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da se sudski raskida radni odnos tužitelja kod tuženika s danom 12. rujna 2004., da se tuženiku naloži na ime naknade štete isplatiti tužitelju 3 prosječne neto plaće u iznosu od 67.809,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati neisplaćene plaće u bruto iznosu od 1.703.628,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže opisano u točki IV. prvostupanjske presude kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sve u roku od 8 dana. Pod točkom II. izreke prvostupanjski sud je naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 225.381,25 kuna u roku od 8 dana.

 

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-736/2020-2 od 23. lipnja 2020. pod točkom I. izreke preinačio je prvostupanjsku presudu i pod točkom 1. je utvrdio da Odluka tuženika od 1. lipnja 2000. o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pod točkom 2. je odredio sudski raskid radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 12. rujna 2004., pod točkom 3. je naložio tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju 3 prosječne neto plaće u iznosu od 67.809,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do isplate po stopi kako je to opisano u točki I.3. izreke drugostupanjske presude, a pod točkom 4. je naložio tuženiku isplatiti tužitelju neisplaćene plaće u bruto iznosu od 1.703.628,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže opisano u točki I.4. tužbenog zahtjeva, dok je pod točkom 5. naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 290.112,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do isplate po stopi kako je to opisano u točki I.5. izreke drugostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 27.671,87 kuna u roku od 8 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iz revizije te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz revizije proizlazi da je revident podnio reviziju zbog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. Budući da revident nije u skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a određeno naveo koju je to bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a počinio drugostupanjski sud niti u čemu se ona sastoji, ovaj sud ovakve revizijske navode u skladu s čl. 391. st. 3. ZPP-a nije mogao uzeti u obzir.

 

Revident je u reviziji naveo da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži dva posve proturječna utvrđenja što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Revizija se prema odredbi čl. 382.a st. 1. ZPP-a podnosi protiv presude donesene u drugom stupnju pa ovaj sud nije ovlašten razmatrati je li sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Osim toga, u ovom predmetu sud drugog stupnja donio je presudu primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 373.a st. 3. ZPP-a drugostupanjski sud presudu iz stavka 1. tog članka može donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona pa kako je drugostupanjski sud donio presudu primjenom čl. 373.a ZPP-a, to nije odlučan revizijski navod da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da je riječ o osobno uvjetovanom otkazu te da tužitelj nije bio sposoban čime se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos nije prestao, određivanje sudskog raskida radnog odnosa, nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete i neisplaćene plaće.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 1999. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu izvršnog direktora,

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu od 1. lipnja 2000. otkazao tužitelju ugovor o radu,

 

- da su u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu kao razlozi navedeni: utvrđeno nezadovoljavajuće stanja u uredu I. O. -H., odnosno propust od strane zaposlenika u obavljanju funkcije izvršnog direktora nastalih zbog nedovoljne sposobnosti za obavljanje iste,

 

- da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je Upravni odbor na svojoj sjednici od 22. i 23. svibnja 2000. konstatirao da Ured instituta ne funkcionira u skladu s potrebama i očekivanjima, a što se negativno odražava na rad poslodavca.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika jer je utvrđeno nezadovoljavajuće stanje u uredu I. O. -H. odnosno propust od strane zaposlenika u obavljaju funkcije izvršnog direktora.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a utvrdio da tužitelj nije povrijedio svoje radne obveze propustom u dostavi strategije tuženika pri čemu propusti tužitelja da dostavi strategiju i da saziva kolegije programskih direktora i sastanke zaposlenika nisu navedeni kao razlozi otkaza niti je tuženik dokazao da su ti propusti uzrokovali nezadovoljavajuće stanje u uredu tuženika te da zbog tih propusta ured ne funkcionira u skladu s potrebama i očekivanjima. Nadalje, sud je utvrdio da poslovi dostave strategije i sazivanje kolegija programskih direktora i sastanaka zaposlenika nisu niti navedeni u opisu poslova Izvršnog direktora prema čl. V. L) Statuta tuženika. Osim toga, drugostupanjski sud je utvrdio i da iz obrazloženja odluke o otkazu nije jasno koji su to propusti tužitelja u obavljanju poslova izvršnog direktora doveli do nefunkcioniranja ureda u skladu s potrebama i očekivanjima i jesu li ti problemi uzrokovani skrivljenim propustima u radu tužitelja. Slijedom navedenog, kako drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje otkaznih razloga u odluci o otkazu iz čl. 106. st. 1. alineja 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 142/2003, 123/2003, 30/2004, 68/2005, 94/2009, dalje: ZR), zaključio je da je otkaz ugovora o radu nedopušten.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je u ovom konkretnom slučaju riječ o osobno uvjetovanom otkazu, a ne otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

 

Nižestupanjski sudovi su prema odredbi čl. 394.a ZPP-a vezni pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda u ovom predmetu, a to je u ovom slučaju odluka revizijskog suda broj: Revr-453/17 od 2. srpnja 2019. U toj odluci revizijski sud je ukazao da je s obzirom na otkazne razloge navedene u odluci o otkazu riječ o otkazu zbog skrivljenog ponašanja iz čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR-a, a ne o osobno uvjetovanom otkazu iz čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR-a zbog čega su ukinute nižestupanjske presude kako bi se utvrdilo jesu li ostvareni razlozi za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika. Drugostupanjski sud je postupio u skladu sa shvaćanjem izraženim u gore navedenoj odluci revizijskog suda i ocijenio da ne postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je otkaz tužitelju ocjenjivao kao otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje (nije dokazano postojanje propusta u obavljanju funkcije izvršnog direktora prema obvezama propisanima Statutom tuženika kao niti onih na koje je revident ukazivao tijekom postupka niti je utvrđeno da su navodni propusti u obavljanju funkcije izvršnog direktora uzrokovali nezadovoljavajuće stanje u radu i funkcioniranju ureda) pravilno zaključio da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz iz čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR.

 

Čak i kad bi bila riječ o osobno uvjetovanom otkazu, otkaz niti tada ne bi bio dopušten. Naime, otkaz sadrži samo općenitu formulaciju da je utvrđeno nezadovoljavajuće stanje odnosno propust zaposlenika u obavljanju funkcije direktora zbog nedovoljne sposobnosti za obavljanje iste. Međutim, u odluci o otkazu nedostaje činjenični supstrat iz kojeg bi bilo vidljivo o kojim je to osobnim svojstvima riječ niti je navedeno u čemu se sastoji to nezadovoljavajuće stanje u uredu.

 

Poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku kojem otkazuje učiniti vidljivim zbog čega mu otkazuje jer tek tada radnik može štititi svoja prava. Naknadno navedeni razlozi izneseni tijekom prvostupanjskog postupka ne mogu se uzeti u obzir.

 

Stoga je odluka već zbog izostanka adekvatnog obrazloženja stvarnih razloga otkazivanja nedopuštena.

 

 

Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.