- 1 -              Rev 192/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 192/2015-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz L., koju zastupa punomoćnica S. G.-G., odvjetnica u K., protiv tuženika Ž. H. iz L., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1584/13-2 od 11. srpnja 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-1025/11-44 od 13. studenoga 2012. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Koprivnici broj P-1025/11-49 od 24. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1584/13-2 od 11. srpnja 2013. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom ispravljenom presudom pod točkom I. izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici plati iznos od 23.156,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose glavnog duga te mu je naloženo da joj plati parnični trošak u iznosu od 13.549,74 kn, također sa zakonskom zateznom kamatom a pod točkom II. izreke presude je utvrđeno postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tuženika se uvažava te se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-1025/11-44 od 13. studenog 2012. godine preinačuje i sudi se:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. H. protiv tuženika Ž. H. koji glasi:

"Tuženi Ž. H. dužan je platiti tužiteljici M. H. novčani iznos od 23.156,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena koje se računa na novčani iznos od 21.375,00 kn od 10. kolovoza 2011. godine a na novčani iznos od 1.781,25 kn od 11. siječnja 2012. godine sve navedeno do konačnog plateža, te joj je dužan nadoknaditi trošak parnice sa istovjetnom kamatom koja se na taj trošak računa od presuđenja do plateža, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Tužiteljica M. H. je dužna tuženiku Ž. H. naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.037,50 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode, te predlaže reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

U ovom predmetu revizija nije dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, a ne radi se niti o radnom sporu u kojem bi bila dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Iz sadržaja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP presudom preinačio prvostupanjsku presudu, pa kako u ovom predmetu drugostupanjski sud nije prvostupanjsku presudu preinačio na temelju odredbe čl. 373. a a niti 373. b ZPP to nije dopuštena niti revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmetni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj na ime korištenja njezinog suvlasničkog dijela kuće u L. u razdoblju od 10. kolovoza 2006. do 11. siječnja 2012. tuženik plati mjesečnu naknadu od 356,25 kn ista temelji na činjeničnim navodima da je s tuženikom, bivšim bračnim drugom, suvlasnica nekretnine u L., u naravi kuća, dvor i oranica, površine 364 čhv, da je tuženik promijenio bravu na kući, te joj ne da ključ od kuće i da sam koristi nekretninu od prosinca 2005. pa da joj pripada naknada na ime korištenja njezinog suvlasničkog dijela nekretnine od 3/8 odnosno 356,25 kn mjesečno.

 

U postupku je utvrđeno da su stranke bivši supružnici i suvlasnici predmetne nekretnine i to tužiteljica u dijelu od 3/8, a tuženik u 5/8 dijela, da su tu nekretninu stekle u braku, da je u prosincu 2005. tužiteljica zbog narušenih odnosa otišla sa sinom iz kuće, da je tuženik promijenio bravu na kući, te tužiteljici neda ključ od kuće, da je tuženik koristio cijelu nekretninu od prosinca 2005., te da bi tržišna najamnina za korištenje nekretnine iznosila 950,00 kn.

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik koristeći suvlasnički dio nekretnine tužiteljice stekao nepripadnu imovinsku korist u visini razmjernog dijela najamnine izračunatog prema visini suvlasničkog dijela koji pripada tužiteljici, a što iznosi 356,25 kn mjesečno i da je tu korist tuženik dužan predati tužiteljici po osnovi stjecanja bez osnove, na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO), čl. 1120. ZOO (uporaba tuđe stvari u svoju korist), kao i čl. 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 73/00, 114/01 – dalje: ZVDSP).

 

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku te odbio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je tuženik suvlasnik predmetne kuće i kao takav je u smislu čl. 38. st. 1. ZVDSP ovlašten da izvršava glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva pa je tako ovlašten i posjedovati predmetnu kuću, odnosno suposjedovati ju sa tužiteljicom, i to cijelu kuću budući da stranke nisu podijelile posjed kuće. Nadalje smatra da se prilikom presuđenja ne može primijeniti niti odredba čl. 1111. ZOO jer tuženik nije posjedovao kuću bez osnove. Eventualno, smatra drugostupanjski sud, bi se mogla primijeniti odredba čl. 1120. ZOO. Međutim, smatra da primjena te zakonske odredbe dolazi u obzir kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist na način da se ona pretvorila u nešto drugo od onoga što je bila ili je prestala postojati, a obzirom da to ovdje nije slučaj jer predmetna kuća i dalje postoji, niti ta zakonska odredba ne može biti pravna osnova za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje drugostupanjski sud navodi da bi osnova za presuđenje eventualno mogla biti odredba čl. 165. st. 1. ZVDSP koja određuje da nepošteni posjednik tuđe stvari tu stvar mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Međutim, ta zakonska odredba se primjenjuje samo kada nepošteni posjednik tuđe stvari predaje vlasniku stvari tu stvar što znači da se primjenjuje kada vlasnik stvari temeljem čl. 161. st. 1. ZVDSP nepoštenom posjedniku podnese vlasnički zahtjev za povrat stvari. Kako u ovom predmetu tužiteljica nije podnijela zahtjev za predaju suposjeda predmetne kuće, drugostupanjski sud smatra da ne dolazi u obzir niti primjena te zakonske odredbe.

 

Tužiteljica smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u odnosu na tužbeni zahtjev postavlja pitanje:

 

„Da li tužiteljica kao suvlasnica nekretnine može tražiti naknadu za korištenje nekretnine od strane bivšeg bračnog druga  koji je sa njome suvlasnik te nekretnine i koji tu nekretninu drži u isključivom posjedu bez prethodnog traženja predaje posjeda, uz činjenicu da kuća nema dva stambena odvojena prostora, da su stranke bivši bračni drugovi koji ne mogu zajedno živjeti, a tuženik je promijenio bravu na ulaznim vratima kuće i ne dozvoljava tužiteljici da ulazi u kuću jer joj nije dao novi ključ, niti joj je ponudio da taj ključ preuzme?“

 

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tužiteljica ukazuje na odluke ovog suda broj Rev-1419/98 od 9. svibnja 2001., Rev-1786/88 od 22. veljače 1989., Rev-1881/91 od 28. studenog 1991. u kojima je zauzeto stajalište da se suvlasnik koji je bez naknade koristio suvlasnički dio nekretnine drugoga suvlasnika neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače trebao plaćati, pa je to korist koju je dužan nadoknaditi, i to u nominalnom iznosu najamnine kako bi dospijevala za naplatu.

 

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 1. ožujka 2021. o navedenom pitanju izraženo je shvaćanje koje glasi:

 

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

 

Drugostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev neosnovanim primjenom odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP koja određuje da nepošteni posjednik tuđe stvari tu stvar mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Sud obrazlaže da se ta zakonska odredba primjenjuje samo kada nepošteni posjednik tuđe stvari predaje vlasniku stvari tu stvar što znači da se primjenjuje kada vlasnik stvari temeljem čl. 161. st. 1. ZVDSP nepoštenom posjedniku podnese vlasnički zahtjev za povrat stvari. Kako u ovom predmetu tužiteljica nije podnijela zahtjev za predaju suposjeda predmetne kuće, drugostupanjski sud smatra da ne dolazi u obzir primjena navedene zakonske odredbe.

 

Ovakav stav drugostupanjskog suda suprotan je izraženom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela ovog suda, čime je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, u predmetnoj stvari osnovanost tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti primjenom odredbe čl. 164. st. 1., odnosno 165. st. 1. ZVDSP, i to na način da je potrebno utvrditi odlučnu činjenicu je li i kada je tuženik postao nepošten posjednik tužiteljičinog suvlasničkog dijela nekretnine. Sukladno citiranom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 1. ožujka 2021. pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

 

Kako je sud drugog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice, i to činjenice koje se odnose na (ne)poštenje tuženika, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovnom postupku sud će u skladu sa zauzetim shvaćanjem u ovoj odluci primijeniti materijalno pravo i utvrditi odlučne činjenice.

 

Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da će se o troškovima revizije odlučiti u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.