- 1 -              Rev 1305/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1305/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. N. K. OIB ... iz Z., ..., II. tužitelja I. T. OIB ... iz Z., ..., III. tužiteljice A. Č.-K. OIB ... iz Z., ..., IV. tužiteljice R. Č. OIB ... iz Z., ..., V. tužitelja S. Č. OIB:... iz Z., ... i VI. tužitelja A. V. OIB ... iz Z., ..., koje zastupa punomoćnik B. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1050/2014-2 od 7. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1195/2012-23 od 17. siječnja 2014., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija I. tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbacuje se revizija II.-VI. tužitelja kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev da se I. tužitelju isplati 409.200,00 kn s pripadajućim kamatama, odbijen je zahtjev da se II. tužitelju isplati 64.900,00 kn, da se III. tužitelju isplati 5.500,00 kn, da se IV. tužitelju isplati 5.500,00 kn, da se V. tužitelju isplati 7.700,00 kn i da se VI. tužitelju isplati 168.300,00 kn sve s pripadajućim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci presude, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka I. izreke). Naloženo je svakom tužitelju od I. do VI. naknaditi tuženiku po 4.496,66 kn troškove parničnog postupka (točke II. do VII. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti. Odbijeni su zahtjevi tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija I. tužitelja nije osnovana dok revizija II. do VI. tužitelja nije dopuštena.

 

              Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

 

              U odnosu na reviziju I. tužitelja:

 

              Revident neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbu o teretu dokazivanja jer da su prebacili teret dokaza s tuženika na tužitelja.

 

              Naime na tužitelju je bio teret dokazivanja pretpostavki iz čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) prema kojem za postojanje odgovornosti države za štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke, a prva pretpostavka je nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela. Međutim tužitelj u ovom postupku nije dokazao u čemu se sastojao nepravilan i/ili nezakonit rad Hrvatskog fonda za privatizaciju, niti je predlagao dokaze za eventualno utvrđivanje te činjenice.

 

              Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza,  nije dokazao postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu tuženice i sukladno čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelj za naknadu štete prouzročene radom bivšeg Hrvatskog fonda za privatizaciju jer da je isti nezakonito proveo pretvorbu  P. d.d. O., što je rezultiralo brisanjem tužitelja iz registra dionica društva P. d.d. O.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je Agencija za restrukturiranje i razvoj 17. studenoga 1992. temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91 i 45/92), a temeljem dostavljene dokumentacije i odluke o pretvorbi donijela rješenje broj 567-007/92-77 od 17. studenog 1992. kojim je društveno poduzeće pretvoreno u dioničko društvo i utvrđena je vrijednost procijenjenog društvenog kapitala P. O. u iznosu od 1.743.066.400,00 HRD odnosno 5.250.200,00 DEM,

 

              - da je Hrvatski fond za privatizaciju rješenjem broj 567-007-92-7771 od 25. srpnja 1994. po službenoj dužnosti obnovio postupak davanja suglasnosti na namjeravanu pretvorbu, te dopunio i izmijenio rješenje broj 567-007/92-77 od 17. studenoga 1992. tako da je utvrdio vrijednost društvenog kapitala u iznosu od 50.715.900,00 kn odnosno 13.707.000,00 DEM,

 

              - da je temeljem tog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju ovlašteni revizor izvršio preračun glavnice društva sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima te je osnivačka Skupština tuženika 16. prosinca 1996. pod toč. 4. dnevnog reda utvrdila visinu temeljnog kapitala društva u iznosu od 70.756.000,00 kn i da je ta odluka Skupštine tuženika upisana u sudskom registru,

 

              - da je Upravni sud Republike Hrvatske presudom broj Us-5457/1994-5 od 10. listopada 1996. odbio tužbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 567/007/92-77/1 od 25. srpnja 1994. s utvrđenom vrijednošću kapitala od 13.707.000,00 kn,

 

              - da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-39/1997 od 26. svibnja 1999. ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske od 10. listopada 1996. i rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 25. srpnja 1994. i predmet vratio Hrvatskom fondu za privatizaciju na ponovni postupak,

 

              - da je Hrvatski fond za privatizaciju u ponovljenom postupku donio rješenje Klasa: UP/I-943-06/00-0178, ur.broj: 563-03-02/01-2001-31 od 13. ožujka 2001. kojim se obnavlja postupak davanja suglasnosti na namjeravanu pretvorbu društvenog poduzeća P. O., te je utvrđena vrijednost društvenog kapitala od 17.926.610,00 DEM odnosno 70.674.800,00 kn,

 

              - da je Upravni sud Republike Hrvatske presudom broj Us-10008/2001-13 od 13. studenoga 2003. poništio predmetno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 13. ožujka 2001.,

 

              - da su presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-442/2004-11 od 7. srpnja 2004. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6271/2004-4 od 2. veljače 2005. utvrđene ništavim odluke glavnih skupština navedene u točkama I-XVI izreke te presude donesene u razdoblju od 1996. do 2003., između ostalih i odluka osnivačke skupštine od 16. prosinca 1996. s utvrđenim temeljnim kapitalom društva u iznosu od 70.756.000,00 kn koja je upisana u sudskom registru,

 

              - da zbog  utvrđenja ništavosti odluka iz presude Trgovačkog suda Osijek P-442/2004-11 slijedi da pretvorba društvenog poduzeća P. p.o. O. u dioničko društvo nije ni provedena pa društvo kao takvo ne može biti upisano u sudski registar,

 

              - da je Središnja depozitarna agencija na sjenici 5. ožujka 2007. donijela odluku o suspenziji člana kojom se član izdavatelj P. d.d. O. odnosno njegovi vrijednosni papiri suspendiraju od korištenja usluga depozitorija te usluga prijeboja i namire,

 

              - da je 2. listopada 2007. Odbor za uvrštenje vrijednosnih papira Z. b. d.d. Z. donio odluku kojom se od 3. listopada 2007. ukida uvrštenje redovnih dionica P. d.d. O. iz tržišta javih dioničkih društva te su tužitelji brisani iz registra kao vlasnici dionica tog društva (društvo je prestalo zadovoljavati status javnog dioničkog društva).

 

              Nižestupanjski su sudovi utvrdili da tužitelji nisu naveli u čemu se sastojala navodna nepravilnost ili nezakonit rada Hrvatskog fonda za privatizaciju čime su onemogućili utvrđivanje činjenica odlučnih za primjenu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) u smislu je li postupanje Hrvatskog fonda za privatizaciju bilo suprotno uobičajenom i  propisanom načinu postupanja, je li izraženo kakvo pravno stajalište i koje, je li ono sadrži kakve elemente protupravnosti, je li riječ o arbitrarnoj i proizvoljnoj primjeni prava, odnosno je li riječ o dovoljno ozbiljnoj povredi koja bi opravdala da se eventualno umanjenje imovine tužitelja sanira kroz institut naknade štete zbog nepravilnog ili nezakonitog rada javno-pravnog tijela. Stoga su nižestupanjski sudovi pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Prema odredbi čl. 13. ZSDU štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela.

 

              Pritom se nezakonitim radom smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koja je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti, a što tužitelj nije dokazao, niti je predlagao dokaze u tom smislu.

 

              Revident ustraje na shvaćanju da je Hrvatski fond za privatizaciju kao tijelo s javnim ovlastima počinilo tužitelju štetu nezakonitim radom jer je donosio odluke koje su kasnije od strane Upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske bile ukidane ili poništavane, a što je rezultiralo brisanja tužitelja kao vlasnika dionica iz sudskog registra, a koje shvaćanje ovaj sud ne može prihvatiti.

 

              Iz provedenog postupka proizlazi da je Hrvatski fond za privatizaciju sukladno Zakonu o pretvorbi  društvenih poduzeća provodio postupak i donosio odluke, tužitelj nije dokazao suprotno, koje su nakon toga sukladno preispitivanju po pravnim lijekovima i pravnim sredstvima bile ukidane ili poništene, a što ne može predstavljati nezakoniti rad tijela državne uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti. U suprotnom svaka odluka upravnog tijela koja bi bila od strane drugostupanjskog upravnog tijela ili nadležnog Upravnog suda bila poništena ili stavljena izvan snage bi predstavljala nezakoniti rad, a što nije prihvatljivo. Naime eventualne pogreške koje tijelo državne uprave ili tijelo s javnim ovlastima počini u primjeni postupnog ili materijalnog prave se ispravljaju u odgovarajućem sustavu pravnih lijekova i ne predstavlja nezakonit ili nepravilan radu u smislu čl. 13. ZSDU (tako i u odluci Rev-2604/14-4 od 7. prosinca 2016.).

 

              Slijedom navedenog, valjalo je reviziju I. tužitelja odbiti sukladno čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

 

              U odnosu na reviziju II. do VI. tužitelja:

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (toč. 3.).

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu štete.

 

              Spor u ovoj pravnoj stvari nije radni spor kojeg ima u vidu odredba čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, a niti je presuda donesena prema odredbi čl. 373.a, odnosno 373.b ZPP. Stoga dopuštenost revizije ovisi o vrijednosnom kriteriju.

 

              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

              Zahtjev II. tužitelja odnosi se na isplatu 64.900,00 kn, III. tužitelja za isplatu 5.500,00 kn, IV. tužitelja za isplatu 5.500,00 kn, V. tužitelja za isplatu 7.700,00 kn i VI. tužitelja za isplatu 168.300,00 kn slijedom čega proizlazi da svaki pojedini zahtjev ne prelazi navedenu graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kn, stoga revizija II. do VI. tužitelja  na temelju čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena niti po vrijednosnom kriteriju.

 

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju II. do VI. tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 30. ožujka 2021.