Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 44/2018-8
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Lj. L., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Lj. L., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2017. broj K-33/17, u sjednici održanoj 2. ožujka 2021. i 30. ožujka 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice održane 2. ožujka 2021. branitelja optuženika, odvjetnika Z. Ž.
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog Lj. L., preinačuje se pobijana presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se, na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oštećenom Z. h. d.o.o. dosuđuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 120.120,00 kuna te se nalaže optuženom Lj. L. da navedeni iznos plati oštećeniku u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, solidarno sa osuđenikom R. N. i osuđenikom E. L., kojima je plaćanje naloženo presudom Županijskog suda u Zagrebu Kov-11/2017 od 23. ožujka 2017.
II. Žalba optuženog Lj. L. u ostalom dijelu, a žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi Lj. L. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. u vezi članka 52. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 1. i 3. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju na temelju članka 246. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, dok mu je za kazneno djelo krivotvorenja isprave na temelju članka 278. stavak 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je optuženi Lj. L. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako isti u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.
Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. dalje: ZKP/08.) optuženom Lj. L. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećenom Z. h. d.o.o. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u cijelosti te je optuženom Lj. L. naloženo plaćanje iznosa od 120.120,00 kuna oštećeniku u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.
Žalbu je podnio i optuženi Lj. L. po branitelju odvjetniku Z. Ž. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovi postupak, podredno da se ista preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovog branitelja.
Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika sa prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana te da se, u slučaju da sud drugog stupanja ne usvoji žalbu optuženika, potvrdi odluka o kazni koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom.
Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi Lj. L. i njegov branitelj odvjetnik Z. Ž., kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća je nazočio branitelj odvjetnik Z. Ž., dok uredno pozvani državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
Žalba optuženika je djelomično osnovana dok je žalba državnog odvjetnika u cijelosti neosnovana.
U pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi Lj. L. u žalbi tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a iznesene činjenice da su u znatnoj mjeri proturječne ispravama koje prileže spisu. Pri tome upućuje na okolnost da sud prvog stupanja nije iznio na koji je način utvrdio da je optuženik znao da je dokumentacija koja mu je predata radi izdavanja povlaštenih parking karata, krivotvorena. Osim toga, drži da sud prvog stupanja, unatoč tome što je predao na sudski spis dokumentaciju koja upućuje da su povlaštene karte izdavane i u situaciji kada su tražene isprave predate samo u preslikama, toj činjenici nije dao dostatan značaj.
Suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.
Ispitujući pobijanu presudu, u tom dijelu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ponavlja svoje tvrdnje koje su već bile predmetom ocjene prvostupanjskog suda, kako on nije znao da dokumentacija koja mu je predata, a na temelju koje su izdate inkriminirane povlaštene karte, krivotvorena. Naime, tvrdi da nije bilo neuobičajeno da se predaje dokumentacija samo u kopijama, pri čemu se ne vrši uvid u originale kako bi se utvrdila autentičnost podataka. Iako se takvo neispravno postupanje očito događalo (predao je na spis više predmeta drugih blagajnika gdje su izdata karte samo na temelju kopirane dokumentacije), na te propuste ni optuženik, a niti drugi blagajnici nisu upozoravani, iako su se vršile nasumične kontrole rada, mjesečno ili nekoliko puta godišnje. Drži kako se u odnosu na njega vršila od strane poslodavca ciljana kontrola rada, a sve kako bi mu se utvrdio bilo kakav propust i optužilo ga se.
Suprotno istaknutim žalbenim navodima optuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice, te je na temelju istih donio ispravne zaključke.
Naime, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, ponajprije u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave uporabom lažne isprave, proizlazi iz činjenice da su osobe kojima su izdavane povlaštene parkirne karte u iskazima navele kako one nisu popunjavale obrasce zahtjeva za izdavanje povlaštenih parkirnih karata, niti ih potpisivale, niti su priložile uz to isprave ali su iskazale da su dobile povlaštene karte iako su znale da na njih nemaju pravo jer nisu ispunjavale uvjete za takvu kartu. Nedvojbeno je utvrđeno, nadalje, kako osobni podaci osoba koje su dobile povlaštene parkirne karte, ne odgovaraju njihovim stvarnim podacima, ponajprije u pogledu adrese stanovanja. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio kako su R. N. i E. L. predavali konkretne zahtjeve i kopije dokumenata samo optuženiku, koji je, potom, izdavao povlaštene parking karte osobama koje na to nisu imali pravo. Da se radilo o inkriminiranom postupanju optuženika, prvostupanjski sud ispravno zaključuje iz činjenice da je vršena kontrola rada svih blagajnika u inkriminiranom razdoblju te su jedino kod optuženika utvrđene nepravilnosti, i to ne samo u odnosu na prihvaćanje dokumentacije u kopiji, već da su se povlaštene karte izdavale na temelju kopirane dokumentacije u kojoj su bili navedeni lažni podaci. Iako optuženik i sada u žalbi tvrdi da su i drugi blagajnici radili sa kopiranom dokumentacijom čija se autentičnost nije mogla utvrditi, ne nudi obrazloženje iz kojeg razloga je jedino kontrolom njegovog rada utvrđeno postojanje krivotvorene dokumentacije (bez obzira da li u kopiji ili ne).
Nadalje, a u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik izdavanjem povlaštenih parking karata na temelju lažne dokumentacije povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa oštećenika, svog poslodavca, koja dužnost proizlazi iz ovlasti i obveza radnog mjesta blagajnika na kojem je optuženik u inkriminirano vrijeme radio. Pri tome je prvostupanjski sud svoj zaključak o krivnji optuženika ispravno temeljio na iskazima svjedoka R. N. i E. L., iz kojih nedvojbeno proizlazi da su inkriminiranu dokumentaciju predavali upravo optuženiku, koji po svojoj funkciji može omogućiti pribavu povlaštene karte. Osim toga, iz iskaza R. N. proizlazi kako mu je na upit da li postoji mogućnost „sređivanja“ povlaštene karte, optuženik direktno rekao da ima načina da se „to sredi“, misleći očito na pribavu povlaštene karte osobama koje na to nemaju pravo. Sve navedeno, u svojoj ukupnosti, a kako je to zaključio prvostupanjski sud, a sa kojim zaključkom se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupanja, upućuje na inkriminirano ponašanje optuženika za koje ga je prvostupanjski sud i oglasio krivim.
Pri tome je nedvojbeno da su korisnici konkretnih povlaštenih karata koji na to nisu imali pravo, stekli nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 120.120,00 kuna, te da je za taj iznos oštećeno trgovačko društvo Z. h. d.o.o. Neupitno je da se radi upravo o navedenom iznosu, što optuženik dovodi u pitanje žalbom, jer je to razlika između cijene povlaštenih karata koje su doista plaćene oštećeniku i cijene komercijalne parkirne karte na koju su osobe zapravo imale pravo.
Slijedom svega iznesenoga, nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženik u uvodu žalbe navodi da istu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, no navedenu povredu nalazi isključivo u okolnosti da je sud prvog stupanja utvrdio da je počinio kaznena djela, što on negira, pa se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, u čemu, međutim, nije u pravu. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Temeljem iznesenoga proizlazi da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. u vezi članka 52. KZ/11. u stjecaju sa kaznenim djelom krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 1. i 3. KZ/11. Pri tome ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve pravne argumente prvostupanjskog suda u pogledu njegovog zaključka da se u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. ne radi o kvalificiranom obliku ovog kaznenog djela iz stavka 2., kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret, već o osnovnom obliku produljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. ZKP/08., koje je blaže za optuženika, a za koje ga je sud prvog stupnja i oglasio krivim.
Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik upućuje kako je izrečena kazneno pravna sankcija preblaga. Naime, tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj izloženih olakotnih okolnosti, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojnost radnji koje je optuženik izvršio u inkriminiranom razdoblju što ukazuje na upornost u ostvarenju kriminalnog cilja. Osim toga, upućuje na pomanjkanje kritičnosti optuženika prema vlastitom postupanju, kao i na okolnost da nakon počinjenja kaznenih djela optuženik nije niti pokazao namjeru da obešteti oštećenika.
Suprotno, međutim, ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika, ovaj sud drugog stupnja drži da je, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud pravilno ocijenio utvrđene olakotne okolnosti u vidu optuženikove dosadašnje neosuđivanosti i općenito urednog života, pri čemu ispravno zaključuje da se radilo o ekscesu u njegovom životu, zbog kojeg je, uostalom, i ostao bez posla. Otegotnim mu je ispravno cijenjeno kako je kaznena djela počinio kroz period od godine dana, te da nije pokazao nikakav trud da obešteti bivšeg poslodavca.
Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju osam mjeseci za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. u vezi sa člankom 52. KZ/11. te kazne zatvora u trajanju šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 278. stavak 3. KZ/11., a potom i jedinstvena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, koja se temeljem uvjetne osude neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo, ukazuju se primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje, pogodnima za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
U pogledu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva Z. h., djelomično je u pravu optuženik.
No, iako stoje navodi optuženika da je već ranije u odnosu na R. N. i E. L. donesena presuda na temelju sporazuma stranaka Kov-11/2017 od 23. ožujka 2017. te da je u odnosu na njih već djelomično dosuđen imovinskopravni zahtjev oštećenika, i to u iznosu od po 40.040,00 kuna svaki, valja žalitelja uputiti da se o imovinskopravnom zahtjevu odlučuje po pravilima građanskog prava u skladu sa kojim za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno, ispravnom primjenom zakona svi sudionici odgovaraju solidarno. U konkretnom slučaju radi se o solidarnoj odgovornosti i ovdje optuženog Lj. L., počinitelja produljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u stjecaju sa kaznenim djelom krivotvorenja isprave, kao i ranije osuđenih R. N. i E. L. kao pomagača optuženiku u produljenom kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.
Prema tome, ispravno je prvostupanjski sud naložio optuženiku plaćanje cjelokupnog iznosa imovinskopravnog zahtjeva od 120.120,00 kuna, no u pravu je optuženik kada navodi da je doveden u teži položaj od supočinitelja zbog naloženog plaćanja cjelokupnog iznosa. Stoga je u tom dijelu odluku o imovinsko pravnom zahtjevu iz prvostupanjske presude trebalo preinačiti, te naložiti optuženom Ljupku Lovriću da navedeni iznos plati oštećeniku, ali da on za tu obvezu odgovara solidarno sa osuđenikom R. N. i osuđenikom E. L., kako je i odlučeno u točki I. ove presude.
Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, presuđeno je kao u izreci na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. te 482. ZKP/08.
Damir Kos, v.r.