1

Broj: Ppž-11674/2022

                                

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. R. C., zbog prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okr. R. C., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama od 17. listopada 2022., broj: 39. Pp J-626/2020-13, u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. R. C. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. R. C. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 70,00 (sedamdeset eura) /  527,42 kuna[1] (petstodvadesetsedam kuna i četrdesetdvije lipe) u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

             

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama od 1. travnja 2021., broj: 14. Pp J-863/2019-49 proglašen je krivim okr. R.  da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio pet prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, za koje su mu utvrđene novčane kazne u iznosu od po 1.000,00 kuna za svaki prekršaj i izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna/663,61 eura,  koju je dužan platiti u roku od 1 mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne, uz obvezu na naknadu paušalne troškove prekršajnog postupka u iznosu 1.000,00 kuna/132,72 eura.

 

2.              Protiv te presude, okr. R. C. pravodobno je podnio žalbu po branitelju odvjetniku I. S., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno izrekne blaža kazna za jedno produljeno djelo prekršaja.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik prvenstveno, ističe da je prvostupanjski sud „bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja“ i ovaj prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, iz razloga što je za prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. istog Zakona propisana novčana kazna od 1.000,00 do 5.000,00 kuna, za koje prekršaje je čl. 239. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona propisano izdavanje „obaveznog prekršajnog naloga“. Time, iako to u žalbi izričito ne naznačuje, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona, kako to proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi na procesne situacije kada je prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnih naloga za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

6.              Žaleći se istovremeno zbog povrede materijalnog prekršajnog prava i bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, okrivljenik navodi da „presuda nema razloge o odlučnim činjenicama ili su razlozi nejasni u znatnom dijelu i proturječni međusobno kao i izreci presude te je i izreka presude proturječna sama sebi“, te analizira odredbu Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama, koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom opisu prekršaja, te ističe kako u činjeničnim opisima djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama te da je ovlašteni tužitelj u izmijenjenoj optužbi zapravo „iskrojio“ novi prekršaj.

 

6.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra okrivljenik da je Prilog VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da je u odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno i precizno navedeno što se tom zakonskom odredbom sankcionira, očigledno se, zapravo, radi o interpretativnom dijelu, a ne o blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Ponašanje okrivljenika, činjenično opisano u t. 1. – t. 5. izreke pobijane presude u potpunosti ispunjava sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, zbog čega žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno nisu osnovani.

 

7.              Nastavno, u odnosu na žalbene navode da presuda nema razloga za odlučne činjenice – da se okrivljenik nalazio na plovilu u ulozi zapovjednika plovila te da je u tom svojstvu uplovio sa plovilom u teritorijalno more RH, - da se na plovilu nalaze putnici i da je plovilo registrirano za prijevoz putnika, - da kao kapetan-zapovjednik plovila u roku 24 sata prije dolaska u luku nije sačinio-predao popise posade i putnika i u koju je to luku uplovio, sve iz razloga što se odredbe Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama ne odnose na ribarska plovila nego na plovila-brodove koji obavljaju međunarodni pomorski promet putnika i kao takvi uplovljavaju u luke, pa prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice nije prekršaj koji može počiniti zapovjednik ribarskog plovila, treba navesti da obveze zapovjednika plovila, prema zakonskoj odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, nisu ograničene samo na plovila koja obavljaju međunarodni pomorski promet putnika, niti su zapovjednici ribarskih plovila isključeni od takve obveze. Iz navedenih razloga, a cijeneći da je prvostupanjski sud nakon iznošenja dokaznog materijala izložio nesporne činjenice, koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza, iznio zašto nije prihvatio obranu okrivljenika i kojim razlozima se rukovodio pri utvrđivanju postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika, ovaj sud ocjenjuje da pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama i da neosnovano okrivljenik odgovorna osoba ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

8.              Prvostupanjska presuda se osporava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, držeći pogrešna utvrđenja suda da je okrivljenik odgovoran kao vlasnik ribarskog plovila kao fizička osoba, bez obzira što u postupku nije utvrđeno da je on, odnosno tko se u konkretnim slučajevima nalazio na brodu i u kojem svojstvu ovlaštenika je obavljan gospodarski ribolov, odnosno tko je bio u funkciji zapovjednika-odgovorne osobe za obavljanje gospodarskog ribolova-zapovjednik ribarskog plovila, pozivajući se na brojne odredbe Zakona o morskom ribarstvu.

 

8.1.              Međutim, u odnosu na ove žalbene navode, treba, prije svega, navesti da se okrivljenik u konkretnom slučaju promašeno poziva na odredbe Zakona o morskom ribarstvu, jer predmet ovog prekršajnog postupka nisu prekršaji iz tog Zakona, a niti se, zbog različitosti zaštićenog objekta, zakonski pojmovi iz Zakona o nadzoru državne granice mogu tumačiti pomoću zakonskih pojmova iz Zakona o morskom ribarstvu. Ovo bez obzira na činjenicu da su se u svim inkriminiranim prilikama, koje su predmet ovog prekršajnog postupka, plovilom u vlasništvu okrivljenika obavljali poslovi gospodarskog ribolova, no optužbama koje predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku, okrivljeniku nisu stavljeni na teret prekršaji iz Zakona o morskom ribarstvu.

 

8.2.              Nadalje, s obzirom da se okrivljeniku stavljaju na teret prekršaji iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, ovaj sud smatra da je opravdano pozivanje na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno čl. 1. st. 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se radi u svim prekršajima koji su predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku. Odredbom čl. 5. t. 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je čl. 5. t. 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema čl. 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

 

8.3.              U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okr. R. C. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake xxx, naziva „N. x“, zastave Republike Slovenije, a navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom ni u jednoj inkriminiranoj prilici prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila registarske oznake xxx, naziva „N. x“, zastave Republike Slovenije, bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

 

9.              Nadalje, okr. R. C. navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, pozivajući se na zabludu o protupravnosti prekršaja iz čl. 29. Prekršajnog zakona kojom je propisano da nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno, navodeći brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

 

9.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.) te na Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

 

9.2.              Naime, sukladno t. 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama čl. 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

 

9.3.              Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

 

9.4.              Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake xxx, naziva „N. x“, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (utvrđene su radarskim uređajem na plovilu pomorske policije odnosno satelitskim praćenjem posredstvom nacionalnog pomorskog centra za praćenje prometa u Zadru, te vizualnim osmatranjem policijskih službenika), a ni okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okr. R. C. (da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja), jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (opće poznata je činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma), zbog čega je okrivljenik, kao vlasnik brodice, morao biti svjestan činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je, kod svakog prekršaja, imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Isto tako, na neosnovanost žalbenih navoda da je okrivljenik bio u zabludi o protupravnosti prekršaja ukazuje i činjenica da se ne radi o samo jednom prekršaju koji je okrivljenik počinio, nego, samo u ovom prekršajnom postupku, o pet počinjenih djela, pri čemu je okrivljenik svaki puta imao pratnju policijskih službenika Republike Slovenije i bio upozoravan, od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

 

10.              Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršajima iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okr. R. C. koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja svakog prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaji, u odnosu na okr. R. C., imaju karakter graničnih incidenata, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata, nije predmet ovog prekršajnog postupka. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima se očigledno ističe povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, a i u odnosu na taj dio obrane okrivljenika, suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži odgovarajuće razloge.

 

11.              Također, iz razloga navedenih u odlomku 9.2. i 9.3., neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

 

12.              Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da iz iskaza ispitanih svjedoka policijskih službenika nedvojbeno proizlazi da oni, prilikom postupanja prema ribarskim plovilima, nisu išli za tim da obave graničnu kontrolu plovila. Naime, iz iskaza ispitanih policijskih službenika jasno proizlazi da graničnu kontrolu plovila nisu mogli obaviti, jer su pristup na okrivljenikovo plovilo onemogućavali policijski službenici Republike Slovenije, tako da se, po ocjeni ovog suda, radi o okrivljenikovom proizvoljnom i fragmentarnom prikazivanju rezultata dokaznog postupka. U navedenom smislu, neosnovano je i pozivanje okrivljenika u žalbi na zakonske odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, kao i žalbene tvrdnje da policijski službenici Republike Hrvatske, ni u jednom inkriminiranom događaju, nisu primijenili propisane ovlasti, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno da je identitet okrivljenika, kao zapovjednika plovila čiji je vlasnik, utvrđen putem registarske oznake tog plovila, koja nije sporna. Iako okrivljenik ističe i da on, odnosno posada broda nije odbila niti izbjegavala graničnu kontrolu, žalbeni navodi istaknuti u tom smjeru nisu osnovani, jer navedena činjenica ne čini zakonsko obilježje prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.

 

13.              Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

13. 2.                 Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenim novčanim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrdio mjere kazne primjerene stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

13. 3.  Naime, za počinjeni prekršaj propisana je novčana kazna od 1.000,00 do 5.000,00 kuna, a prvostupanjski je pravilno cijeneći okolnosti iz čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona na strani okrivljenika za svaki prekršaj utvrdio novčanu kaznu u propisanom posebnom minimumu, smatrajući da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići izrečenom ukupnom novčanom kaznom, koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih novčanih kazni (čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona). I po ocjeni ovog suda ukupna novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetne prekršaje primjerena i dostatna  kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud  smatra, da, imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za ublažavanje pojedinačno utvrđenih kazni, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

13. 4.    Nije prihvaćen prijedlog žalbe „da se presuda preinači i u pogledu prekršajne sankcije i okrivljeniku izrekne blaža kazna odnosno kazna za jedan prekršaj“, jer „se opisane radnje mogu samo i eventualno uzeti kao jedno produljeno djelo prekršaja“, iz razloga što se u ovom slučaju ne radi o institutu produljenog prekršaja, jer u konkretnom slučaju nije utvrđena tzv. produljena namjera (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz 16/11 od 27. travnja 2011. i Kzz 14/11 od 18. svibnja 2011.). Naime, okrivljenik je svaki puta iznova propustio izvršiti svoju obvezu, iako je svaki puta upozoravan da je počinio prekršaj i pozvan da napusti teritorijalno more Republike Hrvatske.

 

14.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka od 70,00 eura / 527,42 kuna, dakle bliže minimalno mogućeg iznosa, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

15.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. ožujka 2023.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.