Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Meliti Poljanec Bubaš, u
pravnoj stvari tužitelja I., V.,
OIB: ..., zastupan po punomoćnici M.W.,
protiv tuženika B.Ć. iz Z., OIB: ...,
zastupan po punomoćnici M.K.B., radi
utvrđivanja osnovanosti osporavanja, nakon održane glavne rasprave zaključene 12.
veljače 2021. u nazočnosti punomoćnica stranaka, dana 29. ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja I.V., koji glasi:
"Utvrđuje se da je osnovano osporavanje tužitelja I.V., u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim
sudom u V., pod poslovnim brojem St-529/17, u odnosu na tražbinu tuženika
B.Ć. iz Z., u iznosu od 176.793,38 kn, kao tražbine
II. višeg isplatnog reda."
2. Odbija se tužitelj I., V. sa svojim
zahtjevom da mu tuženik B.Ć. iz Z., naknadi
parnične troškove ovog postupka u iznosu od 4.600,00 kn.
3. Odbija se prigovor tuženika B.Ć. iz Z., nepostojanja
pravnog interesa tužitelja I., V.
za vođenje ovog postupka.
4. Nalaže se tužitelju I., V., da
tuženiku B.Ć. iz Z., u roku od 8 dana naknadi
parnični trošak u iznosu od 3.281,25 kn, dok se s preostalim dijelom zahtjeva s tog
osnova u iznosu od 468,75 kn tuženik odbija, kao neosnovanim.
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da je Rješenjem Visokog trgovačkog suda R.H.
poslovnog broja Pž-6223/19 od 17. prosinca 2019. kojim je potvrđeno Rješenje Trgovačkog
suda u V. poslovnog broja St-529/17 od 4. srpnja 2019. upućen u parnicu radi
dokazivanja osnovanosti svog osporavanja. U stečajnom postupku koji se vodi kod
Trgovačkog suda u V. pod poslovnim brojem St-529/17 nad dužnikom I. u
stečaju tuženik je prijavio tražbinu koju je osporio tužitelj kao vjerovnik. Tužitelj ističe da
prijavljenu tražbinu tuženika koja se temelji na ovršnoj ispravi (rješenju Općinskog
građanskog suda u Z. poslovnog broja Pr-2135/14) osporava iz razloga što je tražbina
tuženika nastala prije otvaranja predstečajne nagodbe nad pravnim prednikom tužitelja
(društvom I.G., Z.), a koji postupak se vodio pred Trgovačkim
sudom u Z. pod poslovnim brojem Stpn-332/14 (ranije Stpn-344/13), te je obuhvaćena
nagodbom (rješenje Trgovačkog suda u Z. poslovni broj Stpn-332/14 od 5. rujna 2014.)
koja je pravomoćna, pri čemu je tražbina tuženika namirena sukladno nagodbi u cijelosti –
prijenosom odgovarajućeg broja dionica, nakon što je utvrđena u spomenutom parničnom
postupku. Tužitelj upire na odredbu čl. 71. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj
nagodbi (Narodne novine, broj 108/2012, 144/2012) kojom je propisano da pravne posljedice
otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku
koje su nastale do otvaranja postupka, ako tim Zakonom nije drukčije propisano. Tužitelj
dodaje da tuženikova tražbina ne proizlazi iz radnog odnosa, nego se radi o tražbini koja je
rezultat jamstva pravnog prednika tužitelja. Stoga smatra da se predmetna tražbina tuženika
mogla namiriti isključivo u okviru predstečajne nagodbe nad pravnim prednikom tužitelja, a u
prilog tom stavu poziva se na odredbu čl. 62. st. 1. aktualnog Stečajnog zakona. Nadalje,
tužitelj navodi da su poslovni odnos pravnog prednika tužitelja i tuženika (kao i eventualna
tražbina tuženika prema pravnom predniku tužitelja) podjelom društva I. prešli na
tužitelja pa tuženik nema osnove za prijavu svoje tražbine ni po navedenom kriteriju.
Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je osnovano
osporavanje tužitelja u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u V.
pod poslovnim brojem St-529/17 u odnosu na tražbinu tuženika u iznosu od 176.793,38 kn, te
traži i naknadu troškova parničnog postupka.
Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je dopunio podneskom od 13. siječnja 2021. te konačno
postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je osnovano osporavanje tužitelja u
stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u V. pod poslovnim brojem
St-529/17, u odnosu na tražbinu tuženika u iznosu od 176.793,38 kn kao tražbine II. višeg
isplatnog reda.
U svom odgovoru na tužbu tuženik je prije svega predložio da sud tužbu odbaci kao
nedopuštenu, s obzirom na to da je „tužiteljeva tražbina“ u međuvremenu podmirena, pa on
nema pravni interes za daljnje vođenje ovog spora.
Ujedno je osporio tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Postupak predstečajne nagodbe nad
pravnim prednikom tužitelja I.G. (koje je u međuvremenu prestalo
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
postojati) otvoren je 3.1.2013., a u to vrijeme vodio se spor pred ORS u Z. broj Pr-
2135/2014 te je tuženik s ostalim radnicima – vjerovnicima obavijestio Finu o postojanju
njegove prioritetne tražbine, a podredno prijavio tražbinu i u predstečajni postupak. Budući da
je pravni prednik tužitelja osporio tražbinu tuženika, ista je svrstana u popis osporenih
tražbina, pa sve da se i ne radi o prioritetnoj tražbini, ista, kao osporena, nije mogla biti
obuhvaćena predstečajnom nagodbom, jer tuženik nije sudjelovao u postupku sklapanja
predstečajne nagodbe, niti je dao suglasnost na prijenos dionica. Istakao je, da prema tada
važećem Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, dodavanje vjerovnika
osporenih tražbina u rješenje kojim je odobrena predstečajna nagodba, nije osnovano, u prilog
čemu govori i recentna sudska praksa. Tuženik smatra da osporenu tražbinu vjerovnika,
dužnik (prednik tužitelja) koji ju je osporio, ne može naknadno namirivati prijenosom dionica
neutvrđenih vrijednosti, jer tuženik ima pravo naplatiti svoju tražbinu u iznosu koji je naveden
u pravomoćnoj presudi. Prednik tužitelja je samoinicijativno, suprotno zakonskim propisima
sadržanim u odredbama ZOO-a, ZOR-a, ZPP-a, Zakona o sudovima, te ustavnim odredbama
iz čl. 56. i 57. Ustava RH, uknjižio dionice iako s tuženikom nije sklopio nikakvu nagodbu.
Sam prijenos dionica izvršen je bez ikakve pravne osnove (ugovora o prijenosu dionica sa
prenositelja na stjecatelja, potpisanog od strane obje stranke, dakle i tuženika kao stjecatelja),
samo na inicijativu tužitelja (koji je dostavio jedan primjerak ugovora za treću osobu tvrdeći
da je ta pravna osnova „tipski ugovor za sve“), te je nezakonit. Pritom tuženik ukazuje da se
radilo o dionicama koje uopće nisu kotirale na burzi, radi čega su i povučene. Tuženik
zaključno navodi da mu niti tužitelj, niti njegov pravni prednik nikada nisu namirili njegovu
tražbinu iz radnog odnosa, pa slijedom svega navedenog, tuženik smatra da tužiteljev tužbeni
zahtjev valja odbiti kao neosnovan.
Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj je osporio sve navode koji su u
suprotnosti s navodima tužbe. Istakao je da nije točan navod tuženika da bi tužiteljeva
tražbina u stečajnom postupku broj St-529/2017 bila podmirena, pri čemu ukazuje na odredbu
čl. 2. st. 2. Stečajnog zakona kojim je propisano da se stečajni postupak provodi radi skupnog
namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, a u predmetnom stečajnom postupku još nije
provedeno skupno namirenje tražbina svih vjerovnika. Naglašava da u stečajnom postupku
nije moguće pojedinačno, već samo skupno namirenje utvrđenih tražbina, a da je tužiteljeva
tražbina prema stečajnom dužniku utvrđena pravomoćnim Rješenjem ovog suda broj St-
529/2017 od 4.7.2019., kojim je sud uputio tužitelja u pokretanje ovog postupka. Napomenuo
je da je tužitelj stečajni vjerovnik koji ima osobno imovinsko pravno potraživanje prema
stečajnom dužniku i s tim povezana druga neodvojiva prava, pa tako i pravo sudjelovanja na
skupštinama vjerovnika, pravo predlaganja odluka skupštine vjerovnika, pravo glasa i
odlučivanje u proporcionalnom omjeru na skupštini vjerovnika te pravo na namirenje u
proporcionalnom omjeru iz stečajne mase. Slijedom toga ima i pravni interes za vođenje ovog
postupka.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, a
naročito u isplatnicu koja prileži listu 108 spisa, u ovosudni predmet St-529/2017, u javnu
objavu Fine za predstečajnu nagodbu za društvo I.G.., broj Stpn-
332/2014.
U pogledu tužiteljeve dopune tužbenog zahtjeva sud smatra da ista ne predstavlja
preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, s obzirom na to da njome nije došlo do promjene
tužbenog zahtjeva, već je samo usklađen sa čl. 270. Stečajnog zakona (Narodne novine broj
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
71/2015, 104/2017, dalje: SZ) budući da tužiteljeva nadopuna ne predstavlja preinaku tužbe, za istu nije bio potreban pristanak tuženika.
Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na
temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu sa čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni
zahtjev tužitelja neosnovan.
Predmetna parnica predstavlja parnicu u smislu čl. 266. st. 2. i 4. Stečajnog zakon i to
parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja tražbine prijavljene u stečajnom postupku s
time da je u konkretnom slučaju parnica proizašla iz stečajnog postupka koji se vodi nad
društvom I. u stečaju V. kod Trgovačkog suda u V. pod poslovnim
brojem St-529/17.
Uvidom u spis Trgovačkog suda u V. poslovnog broja St-529/17 koji se odnosi
na stečajni postupak nad društvom I. u stečaju V., utvrđeno je:
- da je u stečajnom predmetu u skladu sa čl. 265. SZ-a doneseno rješenje o utvrđenim i
osporenim tražbinama poslovnog broja St-529/2017-265 dana 4. srpnja 2019. te da je isto
potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda R.H. poslovnog broja Pž-
6223/2019-2 od 17. prosinca 2019.,
- da tužitelj u stečajnom postupku ima status stečajnog vjerovnika te da mu je pravomoćnim
rješenjem o utvrđenim i osporenim tražbinama tražbina utvrđena i svrstana u II. (drugi) viši
isplatni red,
- da tuženik u stečajnom postupku ima status stečajnog vjerovnika te je tražbina tuženika u
prijavljenom iznosu od 176.793,38 kn osporena od strane vjerovnika I.G., V.
i I., V. (tužitelj u ovom parničnom postupku) i priznata po stečajnom
upravitelju i to kao tražbina II. (drugog) višeg isplatnog reda,
- da su vjerovnici I.G., V. i I., V. (tužitelj u ovom
parničnom postupku) kao osporavatelji upućeni pravomoćnim rješenjem o utvrđenim i
osporenim tražbinama na parnicu protiv tuženika radi dokazivanja osnovanosti svog
osporavanja,
- da tuženik za svoju tražbinu ima ovršnu ispravu, i to Presudu Općinskog radnog suda u
Z., broj Pr-2315/2014-38 od 26.5.2015., potvrđenu Presudom Županijskog suda u
Z., broj GžR-1918/2015-2 od 26.4.2016.
Slijedom navedenih utvrđenja, sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika o
nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje ove parnice.
Naime, tužitelj je pravomoćnom sudskom odlukom, donesenom u stečajnom postupku
St-529/2017, upućen na parnicu radi pokretanja tužbe za utvrđenje, slijedom čega je imao
pravni interes na podnošenje iste (čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku). U pogledu
navoda tuženika da je tužiteljev pravni interes prestao namirenjem njegove tražbine utvrđene
u tom stečajnom postupku u iznosu od 700,00 kn, koje namirenje dokazuje isplatnicom,
napominje se da je sud uvidom u isplatnicu (na listu 104 spisa), utvrdio da je doista, s naslova
namirenja tražbine ovdje tužitelja I. u stečajnom postupku broj St-
529/2017, dana 1.6.2020. izvršena uplata iznosa od 700,00 kn, međutim, time nije prestao
pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka. Naime, stečajni vjerovnik, osim novčanog
potraživanja prema stečajnom dužniku, ima i druga neodvojiva prava koja mu temeljem istog
pripadaju, kao što su pravo sudjelovanja na skupštinama vjerovnika, pravo predlaganja odluka
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
skupštine vjerovnika, pravo glasa i odlučivanja (u proporcionalnom omjeru) na skupštini
vjerovnika, te pravo na namirenje u proporcionalnom omjeru iz stečajne mase. Stoga, pravni
interes tužitelja za vođenje ove parnice, unatoč izvršenoj uplati s naslova njegove tražbine u
stečajnom postupku, i dalje postoji.
Stoga je sud, temeljem čl. 288. st. 3. ZPP-a, odlučio kao u izreci pod točkom 3.
Između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je društvo I.,V. (nad
kojim društvom je sada u tijeku stečajni postupak kod Trgovačkog suda u V. pod
poslovnim brojem St-529/17) pravni slijednik društva I.G., Z.
odnosno da je društvo I. (sada I. u stečaju) preuzelo obvezu plaćanja B.Ć. glavničnog novčanog iznosa iz pravomoćne Presude Općinskog radnog suda u
Z. broj Pr-2135/2014-38 od 26.5.2015.
Iako tuženik u odgovoru na tužbu navodi da njegova tražbina proizlazi iz radnog
odnosa te da stoga ima status prioritetne tražbine, ovdje se ističe da je prema Rješenju o
utvrđenim i osporenim tražbinama poslovnog broja St-529/2017-265 dana 4. srpnja 2019.
donesenim u stečajnom postupku nad društvom I. u stečaju V. tražbina
tuženika svrstana kao tražbina II. (drugog) višeg isplatnog reda te u skladu s tim, u stečajnom
postupku nije tretirana kao prioritetna tražbina u smislu čl. 138. st. 1. SZ-a. Tuženik, kao
vjerovnik u stečajnom postupku imao je mogućnost ulaganja pravnog lijeka protiv citiranog
rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama, a što nije učinio, pa se u ovom parničnom
postupku više ne može raspravljati o tome da li je tražbinu tuženika trebalo svrstati kao
tražbinu I. (prvog) ili II. (drugog) višeg isplatnog reda u smislu čl. 138. st. 1. i 2. SZ-a.
Vezano uz tvrdnju tužitelja da je tuženikova tražbina nastala prije pokretanja postupka
predstečajne nagodbe nad društvom I.G., te da je ista obuhvaćena
sklopljenom predstečajnom nagodbom, ističe se da je sud uvidom u Internet stranice
Financijske agencije na kojima su objavljene i odluke donesene u spisu Trgovačkog suda u
Z. broj Stpn-332/14 u kojem se vodio postupak predstečajne nagodbe nad društvom
I.G., Z., utvrdio da je postupak vođen prema odredbama Zakona o
financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj: 108/12 i 144/12 –
dalje u tekstu: ZFPPN) te je u istome sklopljena predstečajna nagodba u smislu čl. 66.
ZFPPN-a. Trgovački sud u Z. je rješenjem broj Stpn-332/14-102 od 05. rujna 2014.,
koje je steklo svojstvo pravomoćnosti, odobrio sklopljenu predstečajnu nagodbu. Iz citiranog
rješenja vidljivo je da je u postupku predstečajne nagodbe dužnik I.G. Z. osporio tražbinu vjerovniku B.Ć. u iznosu od 176.793,38 kn, a nesporno je
među strankama da ta tražbina i tražbina koju je prijavio u stečajni postupak nad društvom
I., V. proizlaze iz iste osnove, te da je o toj tražbini donesena pravomoćna
presuda u predmetu Općinskog radnog suda u Z. broj Pr-2135/2014.
Za odluku o pravnom pitanju utječe li sklopljena predstečajna nagodba u postupku
predstečajne nagodbe nad društvom I.G., Z. na sudbinu tuženikove
tražbine koju je prijavio u stečajnom postupku nad društvom I. na temelju spomenute
presude Općinskog radnog suda u Z., valja primijeniti odredbu čl. 66. st. 12. ZFPPN-a u
kojoj je određeno da predstečajna nagodba ima snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su
tražbine utvrđene i razlučne vjerovnike ako su se odrekli svoga prava na odvojeno namirenje.
Imajući u vidu navedeno zakonsko uređenje, sud zaključuje da sklopljena predstečajna
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
nagodba u postupku predstečajne nagodbe nad društvom I.G., Z.
nije od utjecaja na tuženikovu tražbinu, jer se ne radi o utvrđenoj, već osporenoj tražbini.
Stoga tuženik u tom postupku nije imao pravo glasa niti prilikom odlučivanja o planu
financijskog restrukturiranja kod Financijske agencije niti na ročištu radi sklapanja
predstečajne nagodbe kod nadležnog suda, odnosno tuženik ni na koji način nije utjecao na
sklapanje predstečajne nagodbe. Slijedom navedenog, ista ni zbog toga ne može imati utjecaj
na njegovu tražbinu. Ovakav stav zauzeo je i Visoki trgovački sud R.H. u
svom Rješenju poslovnog broja Pž-8738/14-3 od 3. veljače 2015., u kojem ističe da popis
vjerovnika osporenih tražbina, a koji čini dio sadržaja rješenja Trgovačkog suda u Z.
Stpn-332/14-102, nije sadržaj predstečajne nagodbe, ali da to ne utječe na pravilnost i
zakonitost pobijanog rješenja kojim je sud odobrio sklapanje predstečajne nagodbe između
dužnika i vjerovnika utvrđenih tražbina. Dakle, već je u sudskom postupku u kojem je
dopušteno sklapanje predstečajne nagodbe za društvo I.G., Z.
jasno izražen stav da sklopljena predstečajna nagodba ne utječe na vjerovnike osporenih
tražbina.
Vezano za primjenu čl. 62. st. 1. SZ-a na koji se tužitelj poziva u historijatu tužbe,
ističe se da se odredbe Stečajnog zakona ne primjenjuju na odnose koji proizlaze iz
provedenog postupka predstečajne nagodbe nad društvom I.G., Z..
Naime, prema čl. 442. st. 1. Stečajnog zakona postupci predstečajne nagodbe pokrenuti prema
ZFPPN-u dovršit će se prema odredbama tog Zakona. Imajući u vidu citiranu zakonsku
odredbu, zaključuje se, da sve odnose proizašle iz dovršenog postupka predstečajne nagodbe
nad društvom I.G., Z., kao i pravne posljedice sklopljene
predstečajne nagodbe, treba procjenjivati isključivo prema odredbama ZFPPN-a.
Sud je ispitao i okolnosti vezane za tvrdnju tužitelja da je poslovni odnos društva
I.G., Z. i tuženika, te i eventualna tražbina tuženika prema
navedenom društvu, prešla podjelom društva I., V. na ovdje tužitelja.
Uvidom u sudski registar za društvo I., V. (sada u stečaju) vidljivo je da
je za društvo I., V. temeljem Plana podjele društva I.V.,
donesenog od strane uprave društva 10. travnja 2017., te odobrenog od strane skupštine
društva 18. travnja 2017., izvršena podjela društva I. prijenosom dijela imovine
društva I., kao društva koje se dijeli i ne prestaje, na nova društva koja se osnivaju
radi provođenja podjele s osnivanjem društava I.G. i I.(tužitelj u ovom parničnom postupku).
Vezano za društvo I., V., izvršena je podjela društva s osnivanjem dva
nova društva s time da društvo koje se dijeli ne prestaje. U pogledu odgovornosti za obveze
društva koje se dijeli, relevantna je odredba čl. 550.o Zakona o trgovačkim društvima
(Narodne novine, broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11,
152/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje u tekstu: ZTD) u kojoj je određeno da za sve obveze
društva koje se dijeli, a koje su nastale do upisa podjele u sudski registar odgovaraju, zajedno
s onim društvom na koje je ta obveza prešla suglasno planu podjele, sva ostala društva koja su
sudjelovala u podjeli, i to kao solidarni dužnici, ograničeno, do iznosa vrijednosti dijela
imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele, umanjene za obveze koje su
pojedinome društvu dodijeljene suglasno planu podjele.
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
Imajući u vidu citiranu odredbu ZTD-a sud zaključuje da su za predmetnu obvezu
prema tuženiku solidarno odgovorna sva društva koja su sudjelovala u podjeli odnosno
solidarno su odgovorna društva I. , I.G. i I. Ističe se da
je odgovornost navedenih društava, u smislu citirane odredbe ZTD-a, ograničena do iznosa
vrijednosti dijela imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele te se za
potrebe ovog parničnog postupka navodi da nakon izvršene podjele temeljni kapital društva
I. iznosi 77.042.000,00 kn odnosno sud zaključuje da je društvo I. solidarno
odgovorno za obvezu prema tuženiku neovisno na koje društvo je eventualno prenesen pravni
odnos zasnovan između društva I.G., Z. i tuženika. Ističe se da iz
Plana podjele društva I. nije vidljivo na koje društvo je eventualno prenesena
predmetna obveza prema tuženiku, no, navedeno nije niti relevantno s obzirom na to da su sva
društva solidarno odgovorna za obvezu prema tuženiku.
Tužitelj, osim tvrdnje da je obveza prema tuženiku podjelom društva I. prenesena na tužitelja, nije naveo niti jednu činjenicu iz koje bi se mogao donijeti zaključak
da društvo I. (sada u stečaju) eventualno ne bi bilo solidarno odgovorno za predmetnu
obvezu prema tuženiku. Vezano za to ukazuje se da je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka
stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev te kako
tužitelj vezano za gore navedeno nije dokazao postojanje spornih činjenica pa sud u smislu čl.
221a. ZPP-a zaključuje da ne postoje činjenične okolnosti na temelju kojih bi se moglo
zaključiti da društvo I. (sada u stečaju) eventualno ne bi bilo solidarno odgovorno za
predmetnu obvezu prema tuženiku.
U pogledu pitanja je li predmetna tražbina tužitelja eventualno namirena prijenosom
odgovarajućeg broja dionica u vlasništvo tuženika, posljedično čemu bi tražbina tuženika
prestala ispunjenjem, napominje se da nije sporno među strankama da je određeni broj dionica
prenesen u korist tuženika. Time, međutim, po ocjeni suda, nije prestala tražbina tuženika
ispunjenjem. Naime, prema čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj
35/05, 41/05, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u
obveznom odnosu, ispunjenjem i drugim zakonom određenim slučajevima. Odredba čl. 166.
st. 1. ZOO-a propisuje da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te
niti ga obveznik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.
Odredbom čl. 167. st. 1. ZOO-a propisano je da obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s
dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Primjenom navedenih odredbi
na činjenični supstrat utvrđen u ovom postupku, sud zaključuje da predmetna tražbina
tuženika nije prestala na način kako to tvrdi tužitelj. Naime, pravomoćnom Presudom
Općinskog radnog suda u Z., broj Pr-2135/2014-38 od 26.5.2015., društvu
I.G, Z. naloženo je ispunjenje obveze koja se sastojala u isplati
odgovarajućeg novčanog iznosa. Temeljem iste, a uvažavajući zakonsko određene iz čl. 161.
ZOO-a društvo I.G., Z. svoju obvezu prema tuženiku moglo je
ispuniti isključivo isplatom tog novčanog iznosa tuženiku, a ne prijenosom dionica u
vlasništvu tuženika, i to još prema vrijednosti koja je manja od novčanog iznosa utvrđenog u
citiranoj presudi. Ispunjenje prijenosom dionica bilo bi moguće samo u slučaju postojanja
takvog sporazuma između navedenog društva i tuženika. Teret dokazivanja u ovom
parničnom postupku da bi takav sporazum postojao, je na tužitelju, koji međutim, isto nije
dokazao. Stoga sud zaključuje da obveza društva I.G., Z. nije
prestala unatoč prijenosu određenog broja dionica u vlasništvo tuženika. Na ovom mjestu
valja opet naglasiti da sadržaj sklopljene predstečajne nagodbe u postupku predstečajne
Poslovni broj: 2 P-55/2020-13
nagodbe nad društvom I.G., Z. ne predstavlja sporazum u smislu
odredbe čl. 167. st. 1. ZOO-a, jer sklopljena predstečajna nagodba ne utječe na tuženikovu
tražbinu, te tuženika ni na koji način ne obvezuje.
Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao
osnovanost svog osporavanja tražbine koju je tuženik prijavio u stečajnom postupku nad
društvom I. u stečaju V. te je stoga tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti
valjalo odbiti.
Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa kako
tužitelj nije uspio ni s najmanjim dijelom svog tužbenog zahtjeva, to je dužan tuženiku
naknaditi cjelokupne parnične troškove koje mu je uzrokovao. Tuženiku su priznati troškovi
sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. OT – 75 bodova), zastupanje na pripremnom ročištu
13.1.2021. (Tbr. 9. t. 2. OT – 37,5 bodova), sastava podneska od 13.1.2021. (Tbr. 8. t. 1. OT –
75 bodova), te zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 12.2.2021. (Tbr. 9. t. 1. OT – 75
bodova), što ukupno iznosi 262,5 bodova, odnosno uz obračun vrijednosti boda i PDV
3.281,25 kn.
U Varaždinu 29. ožujka 2021.
Sutkinja
Melita Poljanec Bubaš
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od
dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno
obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem
ovoga suda Visokom trgovačkom sudu R.H..
DNA:
- tužitelju po punomoćnici M.W.
- tuženiku po punomoćnici M.O.K.
