Poslovni broj: 78 Pž-6326/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-6326/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja T., d.o.o. Z., OIB …., kojeg zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u O. D. M. & L. d.o.o., Z., protiv tuženika S. K. d.o.o. D., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-260/2017-50 od 6. rujna 2019., 29. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-260/2017-50 od 6. rujna 2019. u pobijanoj točki I. njene izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-260/2017-50 od 6. rujna 2019. u pobijanoj točki II. njegove izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj
Povrv-260/2017-50 od 6. rujna 2019., održan je na snazi platni nalog u odnosu na glavnicu, dio kamate i troškove ovršnog postupka (točka I. izreke presude), platni je nalog ukinut i odbijen je tužbeni zahtjev za dio kamata (točka II. izreke presude), platni je nalog ukinut u dijelu glavnice i predvidivih troškova te je utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena (točka I. izreke rješenja), naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 42.219,00 kn s kamatama (točka II. izreke rješenja), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 12.096,97 kn (točka III. izreke rješenja). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je tuženik stekao bez osnove iznos iz točke I. izreke presude, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), jer se tužitelj izveo radove u većoj vrijednosti od ugovorene, a tuženik mu te radove nije platio. Pri tome se poziva i na čl. 620. st. 2. ZOO-a propisuje da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku, te da za radove izvedene izvan ugovora nema pisane dopune odnosno anexa Ugovoru (koji oblik je pretpostavka valjanosti dopune ugovora o građenju). Stoga sud smatra kako bi eventualno usmeno sklopljeni ugovor o građenju bio ništetan, a takvom slučaju svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora ili, ako vraćanje nije moguće, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetnog ugovora smatra se zahtjevom za povrat stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Visinu naknade prvostupanjski je sud utvrdio vještačenjem po vještaku građevinske struke (obujam izvedenih radova) te financijske struke (ukupno plaćen iznos).

 

Protiv dijela navedene presude kojim je održan na snazi platni nalog (točka I. izreke presude) i dijela rješenja kojim mu je naloženo platiti trošak postupka (točka II. izreke rješenja) žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako je tuženik dao svoju suglasnost da se naplata izvrši po konačnom obračunu s investitorom, te da, bez obzira na to što je investitor tuženiku sve platio, tužitelj nema pravo tražiti plaćanje za radove koje nije izveo, već ih je izveo drugi izvođač, a tuženik nikada nije s tužiteljem sklopio Aneks ugovora po kojemu bi tužitelj imao pravo na naknadu, niti je dokazao da bi upravo on izveo te radove. Smatra kako je sud priznao tužitelju radove koje nije izveo, pa postoji proturječnost u obrazloženju odluke o odlučnim činjenicama, pri čemu se ukazuje i kako sud nije naložio vještaku da izvrši sva potrebna mjerenja, niti analiza nabavke materijala, a vještak nije izvršio niti druge radnje koje bi bile potrebne za utvrđenje stvarne vrijednosti radova. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i pobijani dio rješenja te predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pobijana je presuda valjano obrazložena, zaključci suda nisu u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima, pa nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik.

 

Prvostupanjski sud pravilno ukazuje na čl. 620. st. 2. ZOO-a, koji propisuje da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku, te da za radove izvedene izvan ugovora nema pisane dopune odnosno anexa Ugovoru (koji oblik je pretpostavka valjanosti dopune ugovora o građenju). Kako je eventualno usmeno sklopljeni ugovor o građenju ništetan, tužiteljev je zahtjev pravilno promatran kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a).

 

Nakon provedenog dokaznog postupka i to građevinskog i financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio kako je tužitelj izveo radove u vrijednosti od 523.152,87 kn (bez PDV-a), dok mu je tuženik ukupno platio iznos od 372.210,61 kn, te da utuženi iznos predstavlja razliku između vrijednosti izvedenih i plaćenih radova. Pri tome ovaj sud ukazuje kako je tuženik imao primjedbe na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, no nakon što je isti usmeno na raspravi 20. svibnja 2019. na te primjedbe odgovorio, više nije imao pitanja niti prigovora na nalaz i mišljenje. Nadalje, tuženik nije imao prigovor niti na vještačenje kojim je utvrđen ukupan iznos koji je plaćen tužitelju.

 

U ovom konkretnom slučaju nesporno je kako je tuženik ujedno bio i investitor, a to jasno proizlazi i iz podneska tuženika (str. 146.-149. spisa), pa je prema tome tuženik bio taj koji je stekao korist na temelju više izvedenih radova koji nisu plaćeni.

 

Iz iskaza svjedoka S. M., za koji sud navodi da je istinit i u skladu s utvrđenjima u postupku i bez nelogičnosti zbog kojih bi se moglo posumnjati u njegovu istinitost, proizlazi kako većina radova nije bila predviđena ugovorom između stranaka, već su radovi i cijena usmeno dogovoreni između tuženika kao investitora i izvođača. Taj isti svjedok navodi i kako je investitor često mijenjao svoje odluke vezano za dogovorene radove, da su te ponude išle usmeno, te da su radovi išli dalje, a tuženik nije imao primjedbe na kvalitetu izvedenih radova.

 

Dakle, iz isprava u spisu, provedenih vještačenja i iskaza svjedoka kojemu je sud povjerovao jasno proizlazi kako su radovi vršeni za račun tuženika kao investitora, te da je on bio taj čija se imovina na taj način povećala za vrijednost izvedenih radova. Stoga tuženikov žalbeni navodi kako je između stranaka postojao dogovor o tome da će tuženik platiti radove nakon što primi novac od investitora nije osnovan. Nadalje, imajući u vidu kako tuženik, nakon provedenog saslušanja, više nije imao pitanja niti prigovora na vještačenje vještaka građevinske struke, vrijednost više izvedenih radova pravilno je utvrđena.

 

Kako je tužitelj dokazao da od tuženika nije primio potpunu naknadu za više izvedene radove, ostvarena je osnovna pretpostavka za stjecanje bez osnove na strani tuženika iz čl. 1111. ZOO-a, odnosno da je došlo do prelaska imovine tužitelja u imovinu tuženika. Nadalje, s obzirom na to da ako nije moguće izvršiti vraćanje više izvedenih radova, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je tuženik dužan naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena.

 

Zagreb, 29. ožujka 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić