1

Poslovni broj: UsI-96/20-19

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. D. iz V., zastupane po opunomoćeniku F. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, 29. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/19-01/42, URBROJ: 513-04-19-2 od 8. studenog 2019. u dijelu u kojem se odbija žalba tužiteljice protiv dijelova točke I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja u kojima je utvrđena razlika porezne osnovice preko iznosa od 18.000,00 kn i obveza poreza na promet nekretnina preko iznosa od 900,00 kn.
2. Poništava se točka I. i II. izreke rješenja Ministarstva financija, P. u., P. u. S. H., I. V., KLASA: UP/I-410-20/14-01/401, URBROJ: 513-07-05-01/18-11 od 3. listopada 2018. u dijelovima u kojima se utvrđuje razlika porezne osnovice preko iznosa od 18.000,00 kn i obveza poreza na promet nekretnina preko iznosa od 900,00 kn.
3. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev.
4. Nalaže se tuženiku u roku od 30 dana naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 9.327,50 kn.
5. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška preko iznosa priznatog u toč. IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/19-01/42, URBROJ: 513-04-19-2 od 8. studenog 2019. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, P. u., P. u. S. H., I. V., KLASA: UP/I-410-20/14-01/401, URBROJ: 513-07-05-01/18-11 od 3. listopada 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je utvrđena razlika porezne osnovice poreza na promet nekretnina u iznosu od 98.293,04 kn na koju je utvrđena porezna obveza u iznosu od 4.914,65 kn.

Tužiteljica u tužbi osporava rješenje tuženika, smatra da je razlika porezne osnovice utvrđena u previsokom iznosu i da nekretnina koja je uzeta kao usporediva uopće nije usporediva s kupljenom nekretninom. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda tužbe. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 1. veljače 2021. i 25. ožujka 2021. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Tuženik u osporavanom rješenju navodi da je tužiteljica temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. veljače 2014. stekla nekretninu, nakon čega je na osnovi  podataka iskazanih u poreznoj prijavi doneseno privremeno porezno rješenje od 10. ožujka 2014. kojim je tužiteljici utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 110.000,00 kn i porezna obveza u iznosu od 5.500,00 kn. Potom je, pozivajući se na odredbe članka 9. stavka 4., 5. i 6. Zakona o porezu na promet nekretnina, sastavljen zapisnik od 4. rujna 2018. o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine na osnovi kojeg je u konačnici utvrđena razlika osnovice poreza na promet nekretnina, o čemu je tužiteljici pružena mogućnost očitovanja. Kako su u prvostupanjskom postupku poštivana sva pravila postupka, to tuženik smatra da prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Prema članku 9. stavku 5. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11 i 143/14; dalje: ZPPN) Porezna uprava je ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz isprave o stjecanju manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze.

Prema članku 9. stavku 6. ZPPN procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz stavka 5. članka 9. ZPPN utvrđuje službenik Porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme.

Iz podataka spisa tuženika proizlazi da je na temelju ugovora o kupoprodaji od 14. veljače 2014. ostvaren promet nekretnina i da je tužiteljica stekla nekretninu – poslovni prostor površine 19,26 m2, u naravi poslovni prostor površine 16,98 m2 i sanitarni čvor 2,28 m2 u V. Ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 110.000,00 kn. Privremenim poreznim rješenjem od 10. ožujka 2014. utvrđena je porezna osnovica u iznosu od 110.000,00 kn te je tužiteljici utvrđena porezna obveza u iznosu od 5.500,00 kn.

Pozivajući se na usporednu kupoprodajnu cijenu od 12.016,45 kn/m2 za poslovni prostor (poslovni prostor na adresi V., površine 51,00 m2, godina izgradnje: 1992.; voda, struja, kanalizacija; dovršen, dobro stanje objekta), koja je umanjena za 10% s obzirom na položaj nekretnine tužiteljice (poslovni prostor tužiteljice je u unutrašnjosti zgrade, dok je usporedni poslovni prostor na uličnoj strani), prvostupanjsko tijelo je utvrdilo kao mjerodavnu tržišnu vrijednost za nekretninu tužiteljice iznos od 10.814,80 kn/m2, odnosno ukupno 208.293,04 kn. Na taj način došlo se do razlike porezne osnovice u iznosu od 98.293,04 kn u odnosu na cijenu iz kupoprodajnog ugovora i osnovicu iz privremenog poreznog rješenja od 10. ožujka 2014.

Tužiteljica je tijekom upravnog postupka kontinuirano osporavala da bi poslovni prostor, na koji se pozivaju porezna tijela, bio usporediv s poslovnim prostorom koji je stekla ugovorom od 14. veljače 2014. Sadržajno ukazuje da je njezin poslovni prostor u unutrašnjosti objekta (poslovne zgrade), na znatno lošijem položaju i teže dostupan, slijedom čega da nikako nije usporediv s prostorom koji je na boljoj lokaciji, na uličnoj strani objekta, i da umanjenje vrijednosti od 10% nije dostatno da bi se moglo govoriti o usporedivim nekretninama. Na ove prigovore tuženik sadržajno u osporenom rješenju nije dao obrazložen i stručno uvjerljiv odgovor.

Radi razrješenja spornog pitanja, koje je specijalizirane i stručne naravi, sud je odredio vještačenje po sudskom vještaku za procjenu nekretnina, dipl. ing. T. B., sa zadatkom utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine tužiteljice na dan kupoprodaje (14. veljače 2014.). Sudski vještak je u obrazloženom pisanom nalazu i mišljenju od 15. veljače 2021., nakon prikupljanja dostupnih podataka o kretanju cijena nekretnina na predmetnoj lokaciji i njihovom korigiranju (između ostalog, s obzirom na vrijeme ostvarenih transakcija), procijenio da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine u relevantnom periodu koji uključuje 14. veljače 2014. iznosila 128.000,00 kn, odnosno 6.645,90 kn/m2.

Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručne osobe za procjenu tržišne vrijednosti nekretnina, dok sud isti prihvaća kao argumentiran, dostatno obrazložen i utemeljen na relevantnim podacima koji su sudskom vještaku bili dostupni. Pri tome, sud uzima u obzir da je sudski vještak, za razliku od službenika P. u., koristio ostvarene kupoprodajne cijene više usporedivih nekretnina i to, između ostalog, cijene koje proizlaze iz baze podataka koju vodi Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja za potrebe procjene tržišnih vrijednosti nekretnina (baza e-Nekretnina), na temelju čega se može dobiti objektivnija podloga za utvrđenje realne tržišne vrijednosti u usporedbi sa situacijom kada se koristi samo jedna cijena usporedive nekretnine. Uostalom, i sam članak 9. stavak 6. ZPPN govori u prilog tome da se kod procjene koriste tržišne vrijednosti (više) sličnih nekretnina, a ne tržišna vrijednost (jedne) slične nekretnine.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je opravdano utvrđenje razlike porezne osnovice do iznosa od 18.000,00 kn, što posljedično dovodi do porezne obveze od 900,00 kn, dok nema osnove za uvećanje porezne osnovice za daljnjih 80.293,04 kn, odnosno nema osnove za uvećanje porezne obveze za daljnjih 4.014,65 kn.

Slijedom izloženog, zaključak je suda da je osporavano rješenje tuženika nezakonito u dijelu u kojem se odbija žalba protiv toč. I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja u kojima je razlika porezne osnovice utvrđena preko iznosa od 18.000,00 kn, a porezna obveza preko iznosa od 900,00 kn. Nadalje, nezakonito je i prvostupanjsko rješenje u dijelovima točke I. i II. izreke u kojima je razlika porezne osnovice utvrđena preko iznosa od 18.000,00 kn a porezna obveza preko iznos od 900,00 kn. Stoga je, pozivom na članak 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje ZUS), odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

U preostalom dijelu, koji se odnosi na zakonitost utvrđenja porezne osnovice u iznosu od 18.000,00 kn i porezne obveze u iznosu od 900,00 kn, rješenja javnopravnih tijela su zakonita, slijedom čega je sud na temelju članka 57. stavak 1. ZUS odlučio kao u toč. III. izreke ove presude.

Suprotno navodima tužiteljice, sud ne smatra da porezna tijela nisu imala povoda za utvrđenje razlike porezne osnovice. Znatno viša tržišna vrijednost poslovnog prostora koji se nalazi nedaleko od lokacije poslovnog prostora koji je kupila tužiteljice može biti indicij i osnovani poticaj poreznom tijelu da ispita mogućnost primjene članka 9. stavka 5. i 6. ZPPN. U tom postupanju, kao što je naprijed navedeno, temeljna pogreška poreznih tijela se sastojala u tome da nisu, za razliku od sudskog vještaka, uzela u obzir veći broj usporedivih nekretnina radi preciznijeg utvrđenja tržišne vrijednosti. Stoga je ovaj nedostatak ispravljen u ovom upravnom sporu i to na način da je utvrđeno do kojeg iznosa je bilo osnove za utvrđenje razlike porezne osnovice (18.000,00 kn) i posljedično porezne obveze (900,00 kn), a preko kojeg iznosa je to bilo neosnovano (preko 18.000,00 kn na ime razlike porezne osnovice i preko 900,00 kn na ime porezne obveze). Napominje se da razlika od 18% između ugovorene cijena i tržišne vrijednosti nije neznatna ili zanemariva pa da ne bi bilo zakonske osnove za utvrđenje porezne obveze u odnosu na dotičnu razliku porezne osnovice.

Tužiteljica je zatražila naknadu troškova zastupanja po opunomoćeniku (odvjetniku). O troškovima tužiteljice je odlučeno sukladno uspjehu u sporu – tužiteljica je uspjela u omjeru od 82%.

Tužiteljica ima pravo na naknadu troška angažiranja odvjetnika kao opunomoćenika po osnovi sastava tužbe te pristupa na ročište od 1. veljače i 25. ožujka 2021., uvećano za PDV, što ukupno daje 9.375,00 kn (Tbr. 23., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa). Nadalje, tužiteljica ima pravo na naknadu troška vještačenja (2.000,00 kn). Ukupan trošak iznosi 11.375,00 kn te je sud pod točkom IV. izreke presude, pozivom na članak 79. stavak 4. ZUS, uzimajući u obzir omjer uspjeha u sporu, naložio tuženiku plaćanje iznosa od 9.327,50 kn na ime troškova spora.

U preostalom dijelu je odbijen zahtjev za naknadu troškova spora. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška u pogledu onog dijela (18%) za koji nije uspjela u sporu. Uz navedeno, podnesci od 20. siječnja 2021. i 5. ožujka 2021. nisu bili neophodni za vođenje spora i donošenje odluke u ovom predmetu. Sastav podneska od 20. siječnja 2021. nije bio neophodan, s obzirom da je navode iz podneska opunomoćenik mogao iznijeti na raspravi. Ista argumentacija važi i za podnesak od 5. ožujka 2021., čiji sadržaj je mogao biti iznesen na raspravnom ročištu od 25. ožujka 2021. Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke presude.

U Zagrebu 29. ožujka 2021.

 

 

              Sudac

 

Tomislav Krušlin

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

 

DNA:

1. opunomoćenik tužiteljice

2. tuženik

3. U spis

 

RJ:

presuda nepravomoćna

vidi upisnik „UsI“

kal. 30 dana