Poslovni broj 79 Gž-2626/2020-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

  Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-2626/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H., Z., …, OIB: …, protiv tužene C. osiguranje d.d., Z., …, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/2019-9 od 4. rujna 2020., dana 29. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužene C. osiguranje d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/2019-9 od 4. rujna 2020.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjeva tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              Nalaže se tuženoj C. osiguranje d.d., Z., … da isplati tužitelju H., Z., A. … iznos od 75.070,82 kune (sedamdesetpettisućasedamdesetkunaiosamdesetdvijelipe) sa zakonskim zateznim kamatama od 9. listopada 2019. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

 

              Protiv navedene presude žali se tuženik, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, i predlaže odbiti žalbu tuženika, kao neosnovanu.

 

              Žalba tuženika je neosnovana.

 

              Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

              Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja dovoljno ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu, te je na temelju izvedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, i za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke naveo iscrpne, jasne i prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud, i koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

 

              Doista je tuženik tijekom postupka predložio priklop spisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1805/17, no suprotno žalbenim navodima, iz sadržaja raspravnog zapisnika sa ročišta održanog dana 1. srpnja 2020. proizlazi da tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga i da je predložio zaključiti glavnu raspravu, iz čega se može zaključiti da je od toga dokaznog prijedloga naknadno odustao, pa sud prvog stupnja o izvođenju toga dokaza i nije trebao odlučivati na način da ga prihvati ili odbije.

 

              Predmet ovog postupka je naknada štete nastala isplatama invalidske mirovine u periodu od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 93.838,53 kn, a koji tužitelj, s obzirom na utvrđeni omjer suodgovornosti svoga osiguranika u šteti od 20% potražuje u iznosu od 75.070,82 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2019. do isplate.

 

              Sud prvog stupnja, prihvaća zahtjev tužitelja, polazeći od utvrđenja:

-da među strankama nije sporno da se štetni događaj dogodio 1. lipnja 1995., međutim štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja izvršena na teret mirovinskog osiguranja te ona za tužitelja ne proizlazi neposredno iz samog štetnog događaja, već se radi o posrednoj šteti uzrokovanoj posljedicama štetnog događaja

              -da je predmetna šteta tužitelju nastala sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovina pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu

-da se visina naknade štete utvrđuje na temelju zakona koji je važio u vrijeme njezinog nastanka, a kako iz obračuna isplaćene invalidske mirovine od 9. siječnja 2019. koji ima značenje javne isprave, a čiji sadržaj tuženik nije osporio proizlazi da je utužio štetu nastalu u periodu od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018., visinu naknade štete u tom periodu treba utvrđivati temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj:157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18 i 102/19-dalje: ZMO)

              -da je odredbom čl. 161. st. 2. ZMO propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to u punom iznosu

-da je osiguranik tužitelja pravomoćnim rješenjem br. IN-918988 od 18. studenog 1996. ostvario pravo na invalidsku mirovinu a ne na starosnu mirovinu, pri čemu je osnova za isplatu starosne mirovine različita od osnove za isplatu odnosno prava na invalidsku mirovnu, a zakonskim odredbama nije propisana mogućnost da samim navršavanjem godina života jednom priznata invalidska mirovina postane starosnom, već se ista i dalje isplaćuje kao invalidska mirovina, pa nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj neosnovano traži naknadu iznosa invalidske mirovine te da bi eventualno imao pravo na razliku između invalidske i starosne mirovine ukoliko bi ista bila veća od starosne mirovine jer je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života

              -da pravomoćno rješenje tužitelja doneseno u upravnom postupku obvezuje ovaj sud i sud niti ne može u parnici utvrđivati da postoji pravo osiguranika tužitelja na starosnu mirovinu koje nije prethodno ustanovljeno rješenjem donesenim u upravnom postupku (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev501/2007-2 od 5. srpnja 2007.)

-da je neosnovan i prigovor zastare, sukladno odredbama čl. 160. st. 2., čl. 166. st. 1. i čl. 167. ZMO u svezi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:35/05, 41/08, 78/15-dalje: ZOO).

 

              Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

              Po ocjeni ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isplate svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate, odnosno u konkretnom slučaju zakona koji je bio na snazi u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018.

 

              Takav pravni stav zauzela je i recentna i važeća sudska praksa, pa je tako u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 552/08, Rev x 1119/12, Rev-2530/2018 izraženo pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, time da je šteta za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate, zbog čega su za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja za izvršena plaćanja osiguraniku u ranije navedenom razdoblju mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

              U bitnome isto stajalište Vrhovnog suda proizlazi i iz rješenja Poslovni broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. u kojoj je u povodu pitanja tuženika: "Je li za razrješenje odnosa i donošenje odluke u postupku kada H. potražuje naknadu štete po osnovi razmjernog iznosa mirovine od osiguravajućeg društva štetnika po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili se primjenjuju isključivo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju?" odgovoreno da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje u odluci Revt-412/2018 od 22. travnja 2020., sukladno kojem je za odluku o sporu koji pokreće H. protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode), uz zaključak da je u pobijanoj odluci (Visokog trgovačkog suda) izraženo shvaćanje koje je podudarno shvaćanju Vrhovnog suda, pa da nije ostvarena pretpostavka koja bi opravdavala intervenciju Vrhovnog suda na ujednačavanju sudske prakse.

 

              Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. U st. 2. istog članka ZMO je propisano da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

 

              Odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 115/18) koje izmjene su u primjeni od 1. siječnja 2019., mijenjan je st. 2. čl. 161. na način da propisuje da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to između ostalog; 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

 

Također je sud prvog stupnja osnovano odbio prigovor tuženika da tužitelj ima pravo samo na razliku između invalidske mirovine i starosne mirovine jer šteta kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju, za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja, kao i općenito za sve sporove za naknadu štete koja nastaje tužitelju, kao lex specialis primjenjuje ZMO, a koji definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

 

              Dakle, budući da je važećim ZMO iznos stvarne štete koju tužitelj ima pravo potraživati od tuženika određen kao novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, to su neosnovani navodi tuženika da je stvarna šteta eventualna razlika između invalidske i starosne mirovine na koju osiguranik tužitelja ima pravo kad navrši 65 godina života.

 

              Za dodati je, da je sud nadležan odlučiti o zahtjevu za isplatu svote novca, ali ne i o samom pravu koje proizlazi iz mirovinskog osiguranja, jer se o takvom pravu odlučuje u upravnom postupku, a rješenje kojim se o njemu odlučuje konstitutivno. Određeno pravo iz mirovinskog osiguranja nastaje rješenjem, pa sud u parnici ne može utvrditi da postoji pravo kojeg nema (pravo na starosnu mirovinu) jer još nije ustanovljeno rješenjem donesenim u upravnom postupku. (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 201/2007 od 5. srpnja 2007.)

 

              S obzirom na navedeno, budući da izračun invalidske mirovine za utuženo razdoblje s umanjenjem za doprinos osiguranika tužitelja od 20% nije bio sporan, te kako ZMO kao lex specialis, ne sadrži zakonsku odredbu kojom bi se pravo tužitelja na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku gasilo stjecanjem prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, već je propisano upravo suprotno, sud prvog stupnja je pravilno primjeno materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci.

 

              Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nisu priznati troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

 

U Zagrebu 29. ožujka 2021.

 

Sutkinja:

Milena Frankić