REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5861/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., O.:
…, zastupanog po pun. I. M., odvj. u S., protiv tuženika
P. B. Z. d.d. Z., O.: …,
zastupanog po odvjetnicima iz O. L. i P., Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. veljače

2021. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 26. ožujka

2021. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti
tužitelju iznos od ukupno 169.331,67 kn na ime ništetne odredbe o
valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to sa
zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od podnošenja
tužbe – 11. prosinca 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena;

dok se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan za više zatražene zakonske zatezne kamate po istoj stopi koje teku na iznos od:

- 206,37 kn od 31. 08. 2007. godine,
- 145,58 kn od 30. 09. 2007. godine,
- 141,30 kn od 31. 10. 2007. godine,
- 188,99 kn od 30. 11. 2007. godine,
- 163,99 kn od 31. 12. 2007. godine,
- 223,62 kn od 31. 01. 2008. godine,
- 427,27 kn od 29. 02. 2008. godine,
- 488,34 kn od 31. 03. 2008. godine,
- 382,76 kn od 30. 04. 2008. godine,
- 359,50 kn od 31. 05. 2008. godine,
- 393,94 kn od 30. 06. 2008. godine,
- 325,53 kn od 31. 07. 2008. godine,
- 329,40 kn od 31. 08. 2008. godine,
- 369,77 kn od 30. 09. 2008. godine,
- 708,07 kn od 31. 10. 2008. godine,

2

P. 5861/18

- 479,91 kn od 30. 11. 2008. godine,
- 723,43 kn od 31. 12. 2008. godine,
- 760,64 kn od 31. 01. 2009. godine,
- 776,97 kn od 28. 02. 2009. godine,
- 725,67 kn od 31. 03. 2009. godine,
- 733,82 kn od 30. 04. 2009. godine,
- 667,00 kn od 31. 05. 2009. godine,
- 609,96 kn od 30. 06. 2009. godine,
- 622,74 kn od 31. 07. 2009. godine,
- 655,60 kn od 31. 08. 2009. godine,
- 651,93 kn od 30. 09. 2009. godine,
- 620,56 kn od 31. 10. 2009. godine,
- 679,23 kn od 30. 11. 2009. godine,
- 722,04 kn od 31. 12. 2009. godine,
- 790,87 kn od 31. 01. 2010. godine,
- 772,94 kn od 28. 02. 2010. godine,
- 861,83 kn od 31. 03. 2010. godine,
- 842,39 kn od 30. 04. 2010. godine,
- 882,95 kn od 31. 05. 2010. godine,
- 1.152,04 kn od 30. 06. 2010. godine,
- 1.094,56 kn od 31. 07. 2010. godine,
- 1.249,66 kn od 31.08. 2010. godine,
- 1.199,79 kn od 30. 09. 2010. godine,
- 1.094,18 kn od 31. 10. 2010. godine,
- 1.298,40 kn od 30. 11. 2010. godine,
- 1.552,70 kn od 31. 12. 2010. godine,
- 1.377,42 kn od 31. 01. 2011. godine,
- 1.441,03 kn od 28. 02. 2011. godine,
- 1.355,57 kn od 31. 03. 2011. godine,
- 1.368,42 kn od 30. 04. 2011. godine,
- 1.708,26 kn od 31. 05. 2011. godine,
- 1.731,12 kn od 30. 06. 2011. godine,
- 133.276,58 kn od 13. 07. 2011. godine do podnošenja tužbe.

II. Odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:
"Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 24.329,60
kn na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zakonskom
zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 287,31 kn od 31. 08. 2007. godine, - 282,13 kn od 30. 09. 2007. godine, - 281,56 kn od 31. 10. 2007. godine, - 285,26 kn od 30. 11. 2007. godine, - 282,94 kn od 31. 12. 2007. godine, - 287,61 kn od 31. 01. 2008. godine, - 507,08 kn od 29. 02. 2008. godine, - 515,42 kn od 31. 03. 2008. godine, - 500,64 kn od 30. 04. 2008. godine, - 497,06 kn od 31. 05. 2008. godine, - 501,31 kn od 30. 06. 2008. godine, - 491,54 kn od 31. 07. 2008. godine, - 491,62 kn od 31. 08. 2008. godine, - 496,67 kn od 30. 09. 2008. godine, - 542,10 kn od 31. 10. 2008. godine, - 510,62 kn od 30. 11. 2008. godine, - 543,10 kn od 31. 12. 2008. godine,

3

P. 5861/18

- 547,55 kn od 31. 01. 2009. godine,
- 549,16 kn od 28. 02. 2009. godine,
- 541,59 kn od 31. 03. 2009. godine,
- 542,09 kn od 30. 04. 2009. godine,
- 532,45 kn od 31. 05. 2009. godine,
- 524,10 kn od 30. 06. 2009. godine,
- 525,14 kn od 31. 07. 2009. godine,
- 528,88 kn od 31. 08. 2009. godine,
- 527,71 kn od 30. 09. 2009. godine,
- 522,79 kn od 31. 10. 2009. godine,
- 529,91 kn od 30. 11. 2009. godine,
- 534,85 kn od 31. 12. 2009. godine,
- 543,24 kn od 31. 01. 2010. godine,
- 540,00 kn od 28. 02. 2010. godine,
- 541,01 kn od 31. 03. 2010. godine,
- 547,57 kn od 30. 04. 2010. godine,
- 552,03 kn od 31. 05. 2010. godine,
- 586,69 kn od 30. 06. 2010. godine,
- 578,07 kn od 31. 07. 2010. godine,
- 597,54 kn od 31. 08. 2010. godine,
- 589,92 kn od 30. 09. 2010. godine,
- 574,95 kn od 31. 10. 2010. godine,
- 600,58 kn od 30. 11. 2010. godine,
- 632,72 kn od 31. 12. 2010. godine,
- 608,59 kn od 31. 01. 2011. godine,
- 615,62 kn od 28. 02. 2011. godine,
- 603,23 kn od 31. 03. 2011. godine,
- 603,59 kn od 30. 04. 2011. godine,
- 646,26 kn od 31. 05. 2011. godine,
- 647,80 kn od 30. 06. 2011. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u
iznosu od 16.959,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na
ovaj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 11. prosinca 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da su stranke dana 25. svibnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu temeljem
kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 77.600,00
CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Korisnik kredita da se obvezao otplaćivati
kredit kreditoru u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj
tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i
otplati duga tužitelj da je u konačnici ispunio svoju obvezu, a kako su ugovorne odredbe
kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive i
nepoštene, a time očito i ništetne, to da je tužitelj tuženiku isplatio veći iznos od onog
kojeg je trebao za 166.612,47 kn. Radi navedenog postavlja zahtjev kojim ovaj iznos
potražuje od tuženika sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od 31. srpnja

2007. godine pa do isplate, ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

4

P. 5861/18

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu navodeći da
je isti neosnovan, da tužbeni zahtjev nije moguće postaviti za isplatu bez prethodnog
deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Tužitelj da je tužbu koncipirao na način
kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren još 27. prosinca 2010.
godine. Interes za podnošenje ove tužbe da postoji samo ako i dok postoji povreda koju
je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podnošenja tužbe nema, odluka suda da
ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba
ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više niti ne postoji,
odnosno istoga da nikada nije niti bilo. Nadalje, ako je temeljem čl. 22. Zakona o
obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba
jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
Navodi da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska
osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na
regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju
banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u
realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
U ovom slučaju ni na koji način da nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi da nije nezakonita i da se odlukama sudova ne dovodi u
pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu
stopu. Građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka
da su svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope, takav stav da iznosi
HNB. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije
sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne
kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim
propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi, tužitelj da je izričito pristao
na klauzulu o promjeni kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare
potraživanja.

Nakon provedenog dokaza financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj je
povećao tužbeni zahtjev, preinačuje tužbu te na ime ništetne odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi potražuje iznos od 24.329,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a na
ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 169.331,67 kn sa zakonskim
zateznim kamatama. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe, sud je rješenjem od 10.
veljače 2021. godine dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, tuženik se
usprotivio tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog
između parničnih stranaka dana 25. svibnja 2007. godine; kompletne dokumentacije u
vezi tog pravnog posla; financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom
sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj traži isplatu temeljem predmetnog ugovora o kreditu, koji je otplaćen, a
zaključen je između stranaka dana 25.svibnja 2007.godine, vezano za ništetne odredbe o
valutnoj klauzuli i više plaćenoj kamati (promjenjiva kamatna stopa). Prema stavu ovog
suda, zahtjev za isplatu je valjano postavljen i tužitelj nije prethodno trebao tražiti
utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedinih odredbi, da bi imao pravo na podnošenje
tužbe na isplatu, više plaćenog temeljem ništetnih odredbi. Nakon što je sud proveo
dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.
oecc. M. T., tužitelj je preinačio tužbu povećanjem zahtjeva te zatražio isplatu
više plaćenog s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

5

P. 5861/18

Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, sudski vještak
za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T. u svom nalazu i mišljenju od

1.rujna 2020.godine, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza daje zaključak i mišljenje iz
kojeg proizlazi da je u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta 30.  lipnja 2007.godine do
otkaza ugovora 13.srpnja 2011.godine zbog promijenjene kamatne stope i primjene
valutne klauzule uplatio veći iznos od 169.297,10 kn, od čega na ime promjene kamatne
stope iznos od 23.959,89 kn. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao
stručno, logično i uvjerljivo, ničim dovedeno u sumnju i nije bilo potrebe radi posebnog
razjašnjenja pojedinih stavki i izračuna.

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi
nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje naplate kredita po
valutnoj klauzuli CHF radi primjene valutne klauzule u CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4.
srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, tako i ovaj tuženik, u razdoblju od 10.
rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.
lipnja 2014. g., a VS RH svojom odlukom broj Revt-249/14-2
od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i
tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema
ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje
prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača
radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s
odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme
zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj
stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.

131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1.
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade
štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u
odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g.
do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na
način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po
ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim
internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao
trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom

6

P. 5861/18

povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno
odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN
broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj
parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci VS RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile
uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati
kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila
određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i VS RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da
prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i
pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka
prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja
kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima
ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila
određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da
je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće,
jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti
im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog
pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka
solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita JB očito nisu izrazili
svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je
jasno da JB nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o
JB (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj
stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku
tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do
zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i
ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba sadržana u spornom Ugovoru o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika (a prvotno ugovoreno od 7,88%

7

P. 5861/18

tuženik je jednostrano mijenjao na 8,88% i 9,63%) ništetna jer je odredba o ugovornoj
kamati nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl.

269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe
ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je
ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda
Ugovora bila ova odredba ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom
dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 7,88 % .

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj
kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti
tužitelju sve što je od njega primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno
ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na
temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je ništetan, a to je prethodno pitanje za
zahtjev za isplatu.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o
valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema stavu
ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi Visokog
trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine i odluku Trgovačkog
suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Kod ugovaranja valutne
klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela savjesnosti
i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije
mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule
upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu
tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao
znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne
promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i
okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF
prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri
pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti
ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog
Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i
obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj
za ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je
znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to priopćio i
stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i ona o
promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i stekao je
pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku temeljem
tih ništetnih odredaba.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost
utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti po mjesecima i u ukupnom zbroju,
uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom i početnim tečajem u kunama, sa
stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M. T. dala je pisani nalaz i mišljenje,
sud je isto prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo, dakle, prema nalazu i mišljenju
sudskog vještaka tužitelj je na ime više plaćenog po pitanju promjene kamatne stope i

8

P. 5861/18

primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak platio tuženiku ukupan iznos od

169.297,10 kn i ovaj iznos tuženik mu je u obvezi isplatiti, sa zakonskim zateznim
kamatama od podnošenja tužbe do isplate, za više zatražene kamate na svaki pojedini
iznos koji tvori ovu glavnicu do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao
neosnovan.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja
svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez
osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana
podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 11.prosinca 2018.godine do
isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev
i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove
tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da
zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije
bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe
tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao
neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa
sjednice GO VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni
istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati
savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u tč. I. izreke ove presude.

Međutim, očito omaškom tužitelj je pored iznosa od 169.297,10 kn (ukupno više
plaćeno tuženiku na ime na ime više plaćenog po pitanju promjene kamatne stope i
primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak) zatražio i iznos od 23.959,89 kn sa
zakonskim zateznim kamatama (više plaćeno po pitanju promjene kamatne stope), a što
je već inkorporirano u iznos od dosuđenih 169.297,10 kn, pa je zahtjev za iznos od
23.959,89 kn sa kamatama zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, odnosno
odlučiti kao u tč. II. izreke presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je
trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada
je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s
obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada
je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, jer je tom odlukom u
kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu
izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja
drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe u ovoj
pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući
da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali
posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični trošak koji je
imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi
se na trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na ročištu održanom

9

P. 5861/18

dana 10. veljače 2021. godine u iznosu od 2.500,00 kn; pristupa na odgođeno pripremno
ročište od 14. svibnja 2019. godine u iznosu od 625,00 kn (25%); sastava jednog
obrazloženog podneska u iznosu od 2.500,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.031,25 kn;
troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu od 2.016,00
kn i sudske pristojbe presude u iznosu od 2.287,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos
od 16.959,25 kn, koliko je tuženik na ime naknade cjelokupnog potrebnog troška
obvezan isplatiti tužitelju. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za
vođenje postupka. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj
112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljima zakonska zatezna kamata na dosuđeni
trošak pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i
stopu ove kamate.

U Splitu, 26. ožujka 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu
u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom
sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika