Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA P-3322/17 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja M. F. G. iz S., OIB: ….zastupan po pun. V. S. odvj. u S., protiv tuženika P. B.
Z. d.d. Z., OIB:…, zastupan po pun. V.
V. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana
26. veljače 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja V. S. odvj. u S., i zamj.
pun. tuženika S. R. odvj. vjež. u S., dana 26. ožujka 2021. godine,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;
"-Utvrđuje se ništetnim čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 sklopljen između tužiteljice i tuženice "U S., dana 22.04.2009. god.", koji glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita
platiti Banci naknadu s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od
2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita ."
-Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.872,20 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče:
-od 23.04.2009. god. do 31.07.2015. god., po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
-od 01.08.2015. god. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.
-Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u roku od 8 dana od
donošenja presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana
donošenja presude pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku
parnični trošak u iznosu od 703,12 kn.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 30. lipnja 2017. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika u
kojoj navodi da su stranke dana 22.04.2009.god., sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu
br. 9014423138 u iznosu od 9.200,00 EUR plativo u kunama prema srednjem tečaju za EUR
tečajne liste tužene na dan korištenja kredita. U čl. 11. predmetnog Ugovora, ugovorena je
nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu podružnice tužene. U zaglavlju tog ugovora
je navedeno da se radi o podružnici u Splitu.
U čl. 12.3. predmetnog ugovora stoji: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili
istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnova odobravanja kredita i
obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od
iznosa kredita ."
U čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, dalje ZOO),koji je bio
na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora stoji: "Ugovorom o kreditu banka se
obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na
određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se
obvezuje plaćati banci ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način
kako je ugovoreno."
U čl. 322. st. 1 ZOO-a stoji: "Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske,
prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne
upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo."
U čl. 323. st.1 ZOO-a, u bitnome stoji: "U slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora…"
Iz navedenog čl. 1021 ZOO-a, jasno proizlazi da je tužiteljica dužna plaćati samo
ugovorene kamate, a ne naknadu koja je obračunata u čl. 12.3. predmetnog Ugovora. S
obzirom da je takva odredba protivna prisilnim propisima, radi se o ništetnoj odredbi
sukladno čl. 322 st. 1 ZOO-a, te se radi o djelomičnoj ništetnosti. Zbog navedenog, tužena je
dužna vratiti tužiteljici ono što je stekla na temelju te odredbe, i to temeljem čl. 323 st.1 ZOO-
a. Ugovor je bio na iznos od 9.200,00 EUR, a 2,75 % od toga je 253,00 EUR, što preračunato
iznosi 1.872,20 HRK.
U čl. 1115 ZOO-a stoji: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti
plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od
dana podnošenja zahtjeva."
U čl. 10 st1. ZOO-a stoji: "Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju
obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima
struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)."
S obzirom da je tužena banka, nesporno je da se radi o osobi koja ispunjava obvezu iz svoje profesionalne djelatnosti, te je morala prilikom sklapanja predmetnog Ugovora postupiti
s pažnjom dobrog stručnjaka, i ne unijeti u taj Ugovor njegov čl. 12.3. Tim više što se radi o
Ugovoru koji je pripremila i predložila tužena, a tužiteljica nije mogla imati nikakav utjecaj
na njegove odredbe. Dakle, radi se o stjecanju bez osnove s nepoštenim postupanjem tužene,
te tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate od dana kada je tužena stekla iznos od
1.872,20 HRK, a sve sukladno čl. 1115 ZOO-a.
Tužiteljica navodi da se je obratila tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora
dopisom odvjetnika dana 30.05.2017.god., no tužena je samo lakonski zatražila original
punomoći.
Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.
U podnesku od 07. siječnja 2021.god., tužiteljica navodi da je Europski sud presudom
od 03.09.2020.god., u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19, odlučio da ne
kamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope jesu
podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13, kao i da troškove koji ne čine
glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti
troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi,
nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju.
Također, sud EU je odlučio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo
ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi, te da nacionalni sud mora
provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja
sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. Isto tako je odlučio i da
nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je
pružena te na iznos ugovorenog kredita.
I kako navodi udruga F. (Izvor S. D. 20. studenog 2020.-10:56)
"Možemo zaključiti u skladu s tom presudom, budući da naknade za obradu kredita u
hrvatskim potrošačkim ugovorima ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma –
naknada za obradu kredita – da su sve takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su
ništetne."
Ugovaranje naknade je u načelu dozvoljeno, ali u svakom pojedinačnom slučaju treba
utvrditi šta se time plaća, da li je cijena za određenu uslugu ili što banka čini za klijenta po toj
cijeni ili se nadoknađuje nešto što za banku predstavlja izdatak ili trošak koji se prevaljuje na
klijenta. Ako se ne može utvrditi za šta je klijent platio naknadu troškova ta odredba bi mogla
da bude ništetna zbog neodređenosti predmeta obveze u smislu čl. 269 Zakona o obvezni
odnosima ili ako je banka za sebe ugovorila nerazmjernu korist prema obavljenom poslu, čl.
3, 4 i 7 Zakona o obveznim odnosima.
U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke su shodno
odredbi čl. 4 ZOO-a dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, a u zasnivanju
dvostranih ugovora strane polaze od načela jednakih vrijednosti davanja u smislu odredbe čl.
7 ZOO-a. Ugovorna obveza se shodno odredbi čl. 9 ZOO-a može sastojati u davanju,
činjenju, ne činjenju i trpljenju, i mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.
Kada je predmet obveze nemoguć, ne dopušten, ne određen i ne odrediv, ugovor je ništetan u
smislu odredbe čl. 270 ZOO-a, međutim ništetnost jedne odredbe ugovora kao u konkretnom
slučaju, ne mora da povlači ništetnost samog ugovora, ako on može da opstane bez te odredbe
i ako ona nije ni bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen, kako to propisuje odredba čl. 324 ZOO-a.
Obveza plaćanja troškova obrade kredita može uživati sudsku zaštitu samo onda kada
je ona određena na osnovu ugovorom utvrđenih jasnih, nedvosmislenih i objektivnih kretanja
koji su u neposrednoj vezi sa predmetom obveze, a uz uvjet da se i tako propisanim
odredbama ne vrijeđaju osnovna načela obveznog prava, jer u suprotnom kada se radi o
neodredivim odredbama ugovora ili su iste suprotne osnovnim načelima obveznog prava, sud
će utvrditi njihovu ništetnost.
Tužiteljica očekuje da će sud cijeniti što piše u ugovoru, da li je trošak bio predočen
stranci, da li joj je to razjašnjeno, da li je kao stranka bila zaštićena, da li se krše načela
jednakosti uzajamnog davanja i načela savjesnosti i poštenja. Nesporno je da tužena banka
ima pravo na naknadu troškova i naknadu bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu
kojom se korisnik kredita obvezuje da banci plati troškove kredita nije ništavan, ali jedino pod
uvjetom da je ponuda banke sadržala jasno i nedvosmislene podatke o troškovima kredita.
Troškovi obrade kredita i puštanja kredita u tečaj, kao i drugi troškovi koje banka obračunava
korisniku prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna, i koje banka
obračunava korisniku u toku realizacije ugovora o kreditu, mogu biti iskazani u postotnom
iznosu i naplaćuju se samo kroz obračun efektivne kamatne stope.
Obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita je nepravična ugovorna
odredba, jer banka za uzvrat ne pruža nikakvu konkretnu protučinidbu klijentu. Obradu
kredita i provjeru boniteta klijenta banka radi prvenstveno u vlastitom interesu, i to čini dio
općih troškova poslovanja banke, koje ona želi da prebaci na klijenta. Problem je u načinu
ugovaranja ove naknade. Ona čini dio gotovog teksta, paketa odredbi koji se u pravu
označavaju kao opći uvjeti poslovanja banke, kojima klijent pristupa kada sa bankom
zaključuje ugovor o kreditu kao ugovor po pristupu. Spornom odredbom ugovora se ne
preciziraju koji su to stvarni troškovi kredita i zašto se isti vezuju za iznos kredita. Glede
navedenog, tužiteljici je nepoznat postupak temeljem kojeg se dobiva visina tih troškova, a što
je nesporno dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu koja je na temelju unaprijed
pripremljenog i otisnutog ugovora o kreditu, na čiji sadržaj tužiteljica kao korisnik kredita ne
može da utječe, stavlja korisniku kredita određeni novčani iznos na raspolaganje, a pri tom za
sebe zadržava pravo da odredi troškove kredita bez odgovarajućih obrazloženja, koji su to
troškovi, na temelju čega su utvrđeni i zašto se vezuju za iznos odobrenog kredita. Polazeći od
navedenog, takvo postupanje tužene je u suprotnosti sa osnovnim načelima na kojima počiva
pravni poredak Republike Hrvatske, prije svega načelom jednakih vrijednosti uzajamnih
davanja koje je Zakonom o obveznim odnosima normirano kao osnovno načelo dvostranih
ugovora, upravo sa ciljem da se kod takvih ugovora zaštita pruža onoj strani čija je ugovorna
obveza u disporporciji sa obvezom druge strane. Naknada troškova obrade kreditnog zahtjeva
se sastoji u tome što banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos za
razdoblje korištenja kredita, i za koji naplaćuje kamatu, i ona obuhvaća cijenu korisnikove
kreditne usluge, bez ekonomske opravdanosti da banka od korisnika naplaćuje i dodatne
pravne usluge u smislu naplate troškova obrade kredita.
Međutim, iz same formulacije spornog članka 12.3. ne može se zaključiti da je iznos
od 2,75% od iznosa ugovorenog kredita tužene predstavljen i naplaćen kao provizija banke,
koja po prirodi stvari predstavlja zaradu za izvršenu financijsku uslugu, već je naprotiv samim
ugovorom i to spornim čl. 12.3. iznos od 2,75 % od iznosa odobrenog kredita, po strukturi
prikazan kao trošak odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva (nije šija nego vrat).
Takvo je postupanje tužene u suprotnosti sa osnovnim načelima pravnog poretka, prije svega
sa načelom savjesnosti i poštenja, a potom i načelom jednake vrijednosti uzajamnog davanja.
Ovo iz razloga što odredbom čl. 12.3. ugovora nije precizirano koji su stvarni troškovi kredita
i zašto se isti vezuju za iznos kredita. Sve kreditne usluge banka naplaćuje kroz kamatnu
stopu. Drugim riječima, način na koji je odredba ugovorena omogućava sudovima da odbiju
njenu primjenu iz razloga nepravičnosti prema korisniku kredita, a po osnovi čl.296 ZOO-a.
Ako se jedna ugovorna strana tijekom postupka poziva na opće uvjete ugovora, ona
mora dokazati da su opći uvjeti ugovora sastavni dio ugovora koji je pravna osnova njezinog
potraživanja. Međutim, čak i u slučaju da ona to dokaže, sud će odbiti primjenu pojedinih
odredbi općih uvjeta koje su nepravične prema drugoj ugovornoj strani – Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske br. Pž-4132/05 od 31. prosinca 2007.godine.
Cijenu kredita prije svega treba da određuje kamatna stopa koju banka naplaćuje, a da
naknade i troškovi ne treba da budu zamjena za kamatnu stopu ili služe naknadi eventualnog
gubitka koji bi banka mogla da pretrpi zbog prenisko određene nominalne kamatne stope, već
odraz stvarnih troškova koje banka ima pri uspostavljanju i tijeku trajanja ugovornog odnosa
na ime svake pojedinačno definirane i realno pružene usluge korisnicima. Slijedom
navedenog, a uzimajući u obzir da naknade i troškovi koji padaju na teret korisnika kredita
treba da odražavaju stvarne troškove banaka, njihovu visinu bi bilo potrebno odrediti
jednoobrazno, u fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku, što je uglavnom bila
dosadašnja praksa banaka. Određivanje visine naknade u postotku od vrijednosti kredita u
praksi dovodi do toga da za istovrsni bankarski proizvod, odnosno uslugu, korisnici kredita
plaćaju naknadu različite visine (pri čemu banka zapravo ima potpuno iste troškove) što znači
da visina naknade ne predstavlja odraz stvarnih troškova usluge.
Osim navedenog, kada je riječ o potrošačkom kreditu, čl. 47 Zakona o zaštiti
potrošača, zabranjuje trgovcu (ovdje banci) da potrošaču naplati bilo kakve dodatne troškove
(ovdje troškove obrede kredita), ako ne dobije izričitu suglasnost potrošača za konkretne
dodatne troškove, i to prije zaključenja ugovora. Od svih mogućih upozorenja i objašnjenja,
tužiteljici je objašnjeno samo gdje treba da stavi potpis na ugovor.
Tužiteljica napominje da su se identični sudski sporovi s uspjehom vodili i u
N. i u S., te da su banke U. po prvim izgubljenim sporovima, samoinicijativno
kako bi izbjegle trošak sudskog spora, vraćali klijentima novac koji je protuzakonito uziman
za "obradu kredita".
Ako banka može da naplati naknadu za obradu kredita, onda je jasno da će je zadržati,
ali u drugoj formi. Ona može da postane dio cijene kredita, kamate, a to je upravo ono što su
banke željele da izbjegnu, iz prostog razloga što će kamata biti veća. Nije svejedno kada netko
vidi da je kamata na gotovinski kredit 7 % godišnje, ili 10%, i koliko je efektivna kamata sa
svim uračunatim drugim troškovima koje banka naplaćuje. Niti u Zakonu o potrošačkom
kreditiranju, čl. 2 toč. 7 i 8, ne može se iščitati obveza tužiteljice/klijenta banke da je obvezna
platiti troškove na koje nije izričito pristala i na koje nije bila upozorena, i koji joj nisu bili
objašnjeni na način razumljiv prosječnom građaninu. O takvom pristupu postoje i odluke EU
sudova i najnovije presude Županijskog suda u Splitu, glede zaštite potrošača. Ukupni trošak
kredita za potrošača je kamata, kroz koju banka naplaćuje svoju cijenu kredita, a Zakon o
potrošačkom kreditiranju određuje samo moguću strukturu te cijene. Osim navedenog, upitna
je (ako se norma tumači restriktivno) i u stalnost i zakonitost takvih odredbi, ako se promotre
s aspekta načela Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.
U odgovoru na tužbu od 13. siječnja 2021.god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi
tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Naime, zaključenjem Ugovora o nenamjenskom
kreditu, tužiteljici je stavljen na raspolaganje iznos od 9.200,00 EUR, koji iznos se ista
obvezala vratiti u 60 mjesečnih anuiteta sukladno roku otplate koji čini njegov sastavni dio.
Sukladno čl. 12.3. Ugovora je propisano da se Korisnik kredita obvezuje istovremeno
s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog
zahtjeva 2,75 % od iznosa kredita. Zaključenjem predmetnog Ugovora o nenamjenskom
kreditu, kao dvostranoobvezujućeg ugovora za stranke ugovora, nastupila su odgovarajuća
prava i obveze sukladno odredbama ZOO-a.
Tako je tuženik svoju obvezu uredno ispunio u vidu isplate ugovorenog iznosa,
umanjenog za iznos naknade na tekući račun tužiteljice, a na navedeni iznos kao i otplatnu
tablicu je tužiteljica izrijekom pristala, nije isticala prigovore prilikom njegova zaključenja, a
u konačnici je cjelokupno ugovoreni iznos kredita i uredno vratila. Slijedom navedenoga,
predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu je svakako konvalidirao u smislu čl. 326 ZOO-a,
ispunjenjem ugovora u cijelosti od strane obiju ugovornih strana, i to isplatom od strane
Banke, i izvršenim povratom cjelokupno ugovorenog iznosa kredita od strane tužiteljice.
Tužiteljica nema opravdani pravni interes za ustajanje tužbom, obzirom da je predmetni
ugovor ispunila u cijelosti, i isti je zatvoren u poslovnim knjigama Banke.
Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranje naknade za učinjene usluge platnog prometa
Banke nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti
odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužiteljica. Naime, iznos (brzog
gotovinskog) kredita je isplaćen na tekući račun tužiteljice sukladno odredbi čl. 12.3.
Ugovora, pa dovodeći istu u svezu s odredbama ZOO-a glede bankarskih tekućih računa, čl.
1014 ZOO-a, propisano je kako Banka ima pravo uračunati posebnu naknadu za troškove
učinjene u svezi s ugovorom o bankarskom tekućem računu. Potpisom i zaključenjem
predmetnog ugovora Korisnik kredita, ovdje tužiteljica, pristala je na Opće uvjete poslovanja
P. d.d. s fizičkim osobama, i Odluku Banke o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim
poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama, a kako izrijekom slijedi
iz čl. 4 predmetnog Ugovora.
Općim uvjetima poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama, u čl. 20 naziva "Kamate i naknade po transakcijskim računima", u odredbi 20.9. propisanom je:
"Klijent plaća Banci naknade za vođenje računa, naknadu za izvršenje naloga za
plaćanje kao i druge naknade i troškove koje proizlaze iz ugovornog odnosa kao i sve naknade
vezane za obavljanje usluga platnog prometa sukladno Općim uvjetima poslovanja P.
b. Z. d.d. za platni promet s fizičkim osobama – potrošačima i Tarifi Banke."
U predmetnoj tužbi, tužiteljica očigledno gubi iz vida temeljno načelo slobode
uređivanja obveznih odnosa sadržano u čl. 2 ZOO-a, prema kojem sudionici u prometu
slobodno uređuju obvezne odnose, a isti ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva, što u predmetnom slučaju, a pozivom na naprijed citirane
zakonske i podzakonske akte Banke, nije slučaj.
Tužiteljica gubi iz vida i načelo dužnosti ispunjenja obveza sadržano u čl. 9 ZOO-a, pa ista čak osam godina nakon isplaćenog kredita i ispunjenog ugovora, spori iznos naknade na
koji je izrijekom pristala potpisom Ugovora o nenamjenskom kreditu i zaprimanjem
ugovorenog iznosa.
Tuženik ističe kako je na dopis tužiteljice upućen dana 30.svibnja2017.god., Banka
nakon zaprimanja punomoći odvjetnika kojom stranka istog ovlašćuje na zastupanje pred
Bankom, zaprimljenom dana 12.lipnja 2017.god., odgovorila dopisom od 13.srpnja
2017.god., a kojim izvješćuje tužiteljicu kako nije u mogućnosti udovoljiti njenom zahtjevu, i
upućuje na važeće akte Banke sukladno kojima je ugovorena i obračunata sporna naknada.
Konačno, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja obzirom da je iz spornog
ugovora razvidno kako je predmetna isplata iznosa kredita umanjenog za iznos naknade,
izvršena dana 22.04.2009.god, pa je jasno kako je tužba podnesena izvan općeg zastarnog
roka od pet godina.
Dakle, a obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, a sklopljeni Ugovor o
brzom gotovinskom kreditu i pripadajuća naknada ugovorena sukladno pozitivnim zakonskim
propisima, i podzakonskim aktima Banke – Općim uvjetima i Odluci Banke o naknadama u
poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim
institucijama, na koje je tužiteljica pristala potpisom i ispunjenjem, a da je predmetna tražbina
radi isplate u zastari, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
Tužiteljica na pripremnom ročištu dana 26.veljače 2021.god., navodi da ispunjenje
ugovora nema značaj u ovom predmetu jer tužena obavlja djelatnost kao profesionalac i nije
smjela unijeti spornu odredbu u ugovor, a radi se u unaprijed pripremljenom ugovoru,
odnosno "uzmi ili ostavi" situaciju za tužiteljicu. Opći uvjeti P.-a ne mogu derogirati ZOO,
jer njegov članak 1021 jasno propisuje da je korisnik kredita dužan plaćati samo ugovorene
kamate. Prigovor zastare je neosnovan jer kod ništetnosti nema zastare. Nema daljnjih
dokaznih prijedloga, te predlaže zaključenje rasprave.
Tuženik na istom ročištu navodi kako je u istovrsnim postupcima Županijski sud u
Zagrebu potvrdio presude ovog suda, kojima se odbijaju tužbeni zahtjevi tužiteljice iz istog
činjeničnog i pravnog osnova. U spis je prilažio presudu Županijskog suda u Zagrebu br. 3
Gž-4583/2018-2 od 03. rujna 2019. godine, presudu ovog suda br. P-3326/2017-8 od 17.
svibnja 2018. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja
2020. godine, i presudu ovog suda ber. P-3325/17 od 09. studenog 2018. god., sve u
dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 od
22. travnja 2009.god., Poziv na mirno rješenje spora od 30.svibnja 2017.god., Izvadak iz
Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama (čl.20 toč. 1-9), dopis od 10. lipnja
2017.god., sa punomoći za zastupanje od 27.05.2017.god., i Potvrdom o predaji pošiljke od
10.06.2017.god., Odgovor na zahtjev od 13.srpnja 2017.god., Presudu Županijskog suda u
Zagrebu posl.br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020.god., Presudu ovog suda posl.br. P-
3325/17 od 09.studenog 2018.god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 3Gž-
4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., te Presudu ovog suda posl.br. P-3326/2017-8 od
17.svibnja 2018. godine.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem
tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora
koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i
obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe
sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela
(st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir
sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge
koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta
odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje
se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije
sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati
na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako
uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH,
prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju nišetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to
nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća
naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne
određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome
suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema
okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora
ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni
uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati
valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je
ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Tuženik je u dokazne svrhe priložio Izvadak iz Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s
fizičkim osobama (čl. 20 toč. 1-9), iz kojega je razvidno da je u čl. 20 toč. 9, određeno da
Klijent plaća Banci naknade za vođenje računa, naknadu za izvršenje naloga za plaćanje kao i
druge naknade i troškove koje proizlaze iz ugovornog odnosa, kao i sve naknade vezane za
obavljanje usluga platnog prometa, sukladno Općim uvjetima poslovanja P. b.
Z. d.d. za platni promet s fizičkom osobama – potrošačima i Tarifi Banke.
Spisu predmeta je priložena Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž-
633/2019-2 od 14. siječnja 2020. god., donijeta u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice radi
utvrđenja ništetnosti identične sporne odredbe Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br.
9014608567 od 03. 11. 2009. god., i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova protiv
tuženika, u kojoj se između ostalog navodi da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive 93/13 EEZ od
05. travnja 1999. god., (dalje Direktiva), reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te
se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i
poštenja prouzroči značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti
obuhvaća tri glavna kriterija, i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije
pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i
obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se može primjenjivati direktno,
implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u mjerodavan Zakon o zaštiti
potrošača (dalje: ZZP).
Imajući u vidu da je Ugovor sklopljen 2009., valja se primijeniti ZZP iz 2007. ("Narodne novine" broj: 79/09 i 125/97).
Prema odredbi čl. 96. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj
ugovorenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od
strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o
odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
U konkretnom slučaju, a što nije sporno, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom
obrascu, pa se stoga ima smatrati da je sporna odredba unaprijed formulirana od strane tuženice,
te da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj.
Međutim, prema odredbi čl. 99. ZZP-a (nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih
odredaba), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene ako su
te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom
postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim
iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni
te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a, kako to pogrešno smatra tužiteljica u žalbi, već je pravilan
zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna.
Kako taj zaključak prihvaća i ovaj sud, to su neprihvatljive suprotne žalbene tvrdnje.
Spisu predmeta je priložena i Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br, 3 GŽ-
3583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., donijeta u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice radi
utvrđenja ništetnosti identične sporne odredbe Ugovora o pozajmici br. 9015148886 od
01.07.2010. god., i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova protiv tuženika, u kojoj se
između ostalog navodi da ugovorna odredba, koja je predmet tužbenog zahtjeva, nije ništetna
u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,
41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). To zato što je tužiteljica bila upoznata s odredbama
Ugovora, pa tako i s obvezom plaćanja jednokratne naknade, predviđene i općim aktima
tuženika, s kojima je također bila upoznata, a koja naknada se odnosi na troškove za učinjenu
uslugu Banke u svezi sklapanja predmetnog Ugovora, a na koju obvezu je pristala sklapanjem
Ugovora, primitkom pozajmljenog iznosa i njegovom otplatom sukladno ugovorenim
odredbama.
Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima
ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2.
ZOO-a.
Pri tome još treba ukazati da u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, sve kada bi i bile
utemeljene tvrdnje tužiteljice o uzroku ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, iste ne bi bile
od značaja obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen.
Kako navedena odredba Ugovora nije ništetna, to u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO
nema osnova niti za plaćanje (vraćanje) iznosa plaćenog tuženiku temeljem te odredbe, pa je i
taj zahtjev pravilno odbijen.
Među parničnim strankama nije sporan citirani sadržaj sporne odredbe čl. 12.3.
predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 od 22. travnja 2009.god., kao
niti sadržaj citirane odredbe čl. 20 toč. 9 Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s fizičkim
osobama.
Slijedom navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajalište sadržana u
citiranim obrazloženjima priloženih presuda Županijskog suda u Zagrebu, a budući da je
sporna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu koja glasi; "Korisnik
kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu
s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva
cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita", vrlo razumljiva i jasna, te ih je tužiteljica
jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bila jasno i precizno navedena, pa stoga
nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1999. god., i odredbe
čl. 99 ZZP-a, a kako to pogrešno smatra tužiteljica.
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Među strankama nije sporno da je predmetna isplata iznosa kredita umanjenog za
iznos naknade, izvršena dana 22. travnja 2009. god, dok je predmetna tužba podnesena dana
30. lipnja 2017. god., pa je jasno kako je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja
budući da je tužba podnesena po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, koji je otpočeo
teći od dana isplate, pa je i iz tog razloga odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na
isplatu iznosa od 1. 872,20 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom
postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to
za sastav odgovora na tužbu 25 bod., pristup na jedno ročište 6,25 bod., pristup na jedno
ročište 25 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 140,62 kn, sve sukladno važećoj
Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U Splitu, 26. ožujka 2021. godine
S U D A C
Živomir Topić, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana
od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u
dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika