3 P-174/2019-27           

 

 

          

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

  Osijek, Zagrebačka 2                                                           Poslovni broj: 3 P-174/2019-27                         

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu Gordani Njari, u pravnoj stvari tužitelja I. H. d.o.o. O., L. J. 5, OIB ... kojeg zastupa punomoćnik V. L. odvjetnik iz O. društva B. & T. iz Z., protiv tuženika O. banka d.d. S., D. rata 61, OIB ...kojeg zastupa punomoćnik B. T. odvjetnik iz O., radi isplate 12.907,64 kn, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 23. veljače 2021.u nazočnosti pun. stranaka, na ročištu za objavu presude održanog  26. ožujka 2021.   

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.902,65 kn (slovima: dvanaesttisućadevetstodvijekune i šezdesetpetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

 

-          na iznos od 69,45 kn od 11. ožujka 2008. do isplate

-          na iznos od 10,62 kn od 10. travnja 2008. do isplate

-          na iznos od   8,80 kn od 09. svibnja 2008. do isplate

-          na iznos od 15,32 kn od 10. lipnja 2008. do isplate

-          na iznos od 37,50 kn od 11. srpnja 2008. do isplate

-          na iznos od 4,12 kn od 10. kolovoza 2008. do isplate

-          na iznos od 10,75 kn od 11. rujna 2008. do isplate

-          na iznos od 60,06 kn od 11. listopada 2008. do isplate

-          na iznos od 113,12 kn od 11. studenog 2008. do isplate

-          na iznos od 101,12 kn od 11. prosinca 2008. do isplate

-          na iznos od 195,86 kn od 11. siječnja 2009. do isplate

-          na iznos od 211,21 kn od 11. veljače 2009. do isplate

-          na iznos od 258,55 kn od 11. ožujka 2009. do isplate

-          na iznos od 190,12 kn od 11. travnja 2009. do isplate

-          na iznos od 188,62 kn od 11. svibnja 2009. do isplate

-          na iznos od 158,12 kn od 11. lipnja 2009. do isplate

-          na iznos od 215,12 kn od 11. srpnja 2009. do isplate

-          na iznos od 198,12 kn od 11. kolovoza 2009. do isplate

-          na iznos od 210,57 kn od 11. rujna 2009. do isplate

-          na iznos od 193,12 kn od 11. listopada 2009. do isplate

-          na iznos od 203,12 kn od 11. studenog 2009. do isplate

-          na iznos od 205,12 kn od 11. prosinca 2009. do isplate

-          na iznos od 242,41 kn od 10. siječnja 2010. do isplate

-          na iznos od 215,44 kn od 11. veljače 2010. do isplate

-          na iznos od 257,72 kn od 11. ožujka 2010. do isplate

-          na iznos od 294,57 kn od 11. travnja 2010. do isplate

-          na iznos od 312,39 kn od 11. svibnja 2010. do isplate

-          na iznos od 366,12 kn od 11. lipnja 2010. do isplate

-          na iznos od 408,12 kn od 11. srpnja 2010. do isplate

-          na iznos od 351,12 kn od 11. kolovoza 2010. do isplate

-          na iznos od 498,12 kn od 11. rujna 2010. do isplate

-          na iznos od 436,01 kn od 10. listopada 2010. do isplate

-          na iznos od 446,12 kn od 11. studenog 2010. do isplate

-          na iznos od 6.216,00 kn od 9. prosinca 2010. do isplate

 

po stopi od 12 % godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, a od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020 po stopi od 5,89 % godišnje i od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 8 dana.

 

II Odbija se tužbeni zahtjev za dio glavnog duga u iznosu od 4,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

 

-          na iznos od 1,87 kn od 8. veljače 2007. do isplate i

-          na iznos od 3,12 kn od 8. ožujka 2007. do isplate.

 

III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.062,50 kn (slovima: dvanaesttisućašezdesetdvijekune i pedesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana.

 

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 12.907,64 kn po osnovu preplaćenih ugovorenih kamata i razlike u preplaćenom iznosu s osnova valutne klauzule u švicarskim francima po Ugovoru o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006.

 

              Navodi da su predmetni Ugovor o kreditu zaključili B. K. i tuženik kojim Ugovorom je tuženik istome odobrio kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 17.405,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, koji je otplaćen u cijelosti.

             

Dodaje da je dana 31. svibnja 2019. tužitelj sklopio Ugovor o ustupu tražbine s B. K. kojim Ugovorom je isti izvršio ustup svoje tražbine tužitelju prema dužniku OTP banka d.d. ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006.

 

Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o promjenjivim kamatnim stopama odlukom banke) i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik O. banka d.d. u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 6.08.2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

Ističe da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz ranije citiranih presuda je  sklopljen je 28. prosinca 2006., sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke banke i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

 

Predlaže da sud provede financijsko-knjigovodstveno vještačenja na okolnosti utvrđivanja razlike po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,30% godišnje i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama banke te razlike u preplaćenom iznosu s osnova valutne klauzule u švicarskim francima, te da donese presudu kojom će obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 12.907,64 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od valute dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate i troškovima postupka.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer svoju tužbu temelji na pravnim utvrđenjima iz tzv. kolektivnog spora u kojem su navedeni sudovi odlučivali o zaštiti prava potrošača, fizičkih osoba a tužitelj je pravna osoba te se isti ne može smatrati potrošačem, slijedom čega se pravna i činjenična utvrđenja iz navedenog spora ne primjenjuju u odnosu na tužitelja.

 

              Čini nespornim činjenične navode iz tužbe vezane za sklapanje Ugovora  o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006. ali osporava navode tužitelja da su pojedine odredbe tog Ugovora nepoštene, a time i ništetne, navodeći da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

 

Navodi da su čl. 18. Ugovora stranke jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave banke kao i kasnije izmjene i dopune istih,a to se osobito odnosi na opće uvjete poslovanja, Pravilnik o odobravanju kredita građanima i druge akte kreditora koji reguliraju kreditiranje građana slijedom čega je netočna tvrdnja tužitelja da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat jer je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukama o kamatama banke, što znači da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo.

 

Nadalje, ističe da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati.

 

U ostalom dijelu odgovora na tužbu tuženik detaljno objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa u ovisnosti o tržišnim uvjetima, te zaključno navodi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

              Predlaže da sud prekine ovaj postupak do donošenja odluke o reviziji tuženika izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. te ističe prigovor zastare.

 

              Tužitelj navodi da je čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik (ovdje K. B.), može ugovorom sklopljenim s trećim (I..hr d.o.o. - tužitelj) prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a ustupom tražbine dolazi do promjene subjekata, no tom promjenom se ne mijenja identitet obveznopravnog odnosa niti se mijenja tražbina ustupitelja slijedom čega naplatu iste tražbine od dužnika ovdje tuženika može tražiti novi vjerovnik ovdje  tužitelj jer ustupom tražbine koji je izvršio K. B. na tužitelja, nije došlo do prestanka tražbine koju je on imao prema tuženiku iz Ugovora o kreditu br.: 061215139111 AE od 28.12.2006.

 

Čini nespornim navode tuženika da tužitelj nije potrošač jer nije fizička osoba te ističe da postavljeni tužbeni zahtjev niti ne temelji na tvrdnjama da ima pravo kao potrošač te navodi da tužitelj ima pravo na postavljanje tužbenog zahtjev iz razloga što je upravo potrošač K. B., svoju dospjelu i određenu tražbinu ustupio ovdje tužitelju.

 

Nadalje navodi da je pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je O. banka d.d. u razdoblju od 01.rujna 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivala s potrošačima ugovore u kojim je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.prosinca 2008. zaključivala ugovore u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, te ističe da je predmetnim presudama već deklarirana ništetnost odredaba iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe stoga tužitelj nije obvezan dokazivati da su predmetne odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu br. 061215139111 AE od 28.12.2006. ništetne jer  ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a također na nju pazi i sud po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na utvrđenja iz kolektivnog spora, tužitelj ističe da je smisao kolektivne tužbe da se zaštite interesi pojedinačnih potrošača, a kolektivni spor predstavlja upravo kolektivnu zaštitu svih potrošača koji su u spornom razdoblju sklapali sporne ugovore o kreditu sa spornim odredbama, te da je kolektivni spor predviđen upravo zato da se u pojedinačnim parnicama tužitelji pozovu na utvrđenja upravo iz tog spora, a to proizlazi iz utvrđenja u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

 

Navodi da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. u kojoj se navodi: "Kako odredbom čl. 87. bivšeg ZZP/03 tako i odredbom čl 102. ZZP je propisano da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Ništetnost odredbe znači da ona uopće ne proizvodi pravni učinak (djeluje ex tunc), a utvrđenje suda o ništetnosti je puka deklaracija o nečemu što je ništetno po samom zakonu."

 

Dodaje da u prilog tome da se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose upravo na individualne postupke ide i stav Visokog trgovačkog suda iz presude pos.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koji glasi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.“

 

U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj navodi da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017. zauzet stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe – a to su 13.06.2014. ( Pž-7129/13.) i 14.06.2018. (Pž-6632/17.)

 

Poziva se na pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnom suda RH od 30. siječnja 2020. temeljem kojeg zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te dodaje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2922/2018. od  20.02.2020. potvrdio stav o prekidu zastare izražen u pobijanoj presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17.

 

Također navodi da je prema najnovijoj odluci Ustavnog suda poslovni broj U-2233/19. od 10. lipnja 2020. odbijena ustavna tužba izjavljena protiv odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu koju čine: Ugovoru o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006., amortizacijski plan od 10. siječnja 2007. do 10. siječnja 2021., Ugovor o ustupu tražbine od 31. svibnja 2019., pregled uplata (list spisa 13-19), obavijest o otplati cjelokupnog kredita od 18. listopada 2018., izvod iz zapisnika građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. i Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2922/18.

 

Osim toga je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. d.o.o. iz O..

 

Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da prekine ovaj postupak do donošenja odluke o reviziji tuženika izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. budući da odluka o izjavljenoj reviziji tuženika ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

Nije sporno da su B. K. i O. banka ovdje tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006. temeljem kojeg je tuženik istome odobrio kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 17.405,15 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa rokom otplate od 5 godina u 60 jednakih mjesečnih anuiteta.

 

Također je nesporno da je K. B. sa tužiteljem zaključio Ugovor o ustupu tražbine dana 31. svibnja 2019. temeljem kojeg je K. B. ustupio tuženiku novčanu tražbinu prema dužniku O. banka d.d. nastalu po osnovi nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu iz čl. 1. ovog Ugovora.

 

Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

 

Naime, sukladno odredbi čl. 80. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05.,  41/08., 78/15.  i 29/18. u daljnjem tekstu ZOO-a), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

 

Sve se tražbine, u pravilu mogu ugovorom o njihovu ustupanju prenijeti na drugoga pa i buduće tražbine, tj. one koje u trenutku sklapanja ugovora o cesiji još ne postoje, pod pretpostavkom da su određene ili barem odredive što znači da je korisnik kredita B. K. mogao ustupiti tužitelju svoju tražbinu prema dužniku O. banka po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu CHF iz Ugovora  o kreditu broj 061215139111AE od 28. prosinca 2006.

 

Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine odnosno ne mijenja svojstvo tražbine zbog ustupa te tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

 

Nesporno je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 6. izreke utvrđeno je da je O. banka H. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82 i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03.) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09. i 133/09.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom O. banka H. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora O. banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku O. banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je O. banka Hrvatska d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.a Vrhovni sud RH u Zagrebu je svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 17. rujna 2019. je odbio reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Ovo sve je sud utvrdio uvidom u citirane odluke u e spisu.

 

Sukladno čl. 502c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03., 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 89/14. i 70/19. u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1 ovoga Zakona da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni  ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

Iz citirane odredbe slijedi da su neosnovani navodi tuženika da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretni ugovorni odnos.

 

Kako je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi ugovorene kamate i odredba o valutnoj klauzuli, u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak, pa je sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem B. K. i javnog bilježnika L. P. kao svjedoka u postupku.

 

Zastara prava potraživanja tužitelja po osnovu preplaćene razlike zbog ništetne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj  P-1401/12-104 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13-4) u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17-10) u dijelu o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

 

Sud je ocijenio djelomično osnovanim tuženikov prigovor zastare u odnosu na dio glavnog duga u iznosu od 1,87 kn s rokom dospijeća 8. veljače 2007. i u iznosu od 3,12 kn s rokom dospijeća 8. ožujak 2007.

 

Naime, datum podnošenja kolektivne tužbe u predmetu Franak bio je 4. travnja 2012. a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. što znači da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe već protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a za citirano potraživanje tužitelja. 

 

U odnosu na ostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 12.902,65 kn koji se odnosi na pojedinačne iznose glavnog duga čija je valuta dospijeća u razdoblju od 11. ožujka 2008. do 9. prosinca 2010. došlo je do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe pa je zastara ovog dijela potraživanja tužitelja počela teći ispočetka od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. za dio koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno dana 14. lipnja 2018. za dio koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

 

Ovakvo stajalište je zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

Kako je tužitelj tužbu podnio ovome sudu dana 12. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

 

Vještak D. V. iz O., u svom nalazu i mišljenju od 16. studenog 2020. navodi da je prilikom izrade nalaza i mišljenja koristila dokumentaciju: otplatni plan sa svim izmjenama visine kamatnih stopa i visine anuiteta kao i pregled prometa po računu te da je  tečaj HNB na dan korištenja kredita iznosio 4,571248 kn za 1 CHF, pa je visina anuiteta od 330,68 CHF iznosila 1.511,62 kn.

 

Nadalje, navodi da je kamatna stopa od veljače 2008. iznosila 6,99% godišnje, od mjeseca studenog 2008. 8,49% godišnje i od lipnje 2009. je iznosila 9,99% godišnje te da razlika više plaćenih iznosa uslijed promjene visine kamatnih stopa iznosi 4.275,15 kn, a tečajna razlika iznosi 8.694,51 kn te da je kredit prijevremeno otplaćen 8. prosinca 2010. kada je prema prvom otplatnom planu nedospjela glavnica iznosila 4.479,85  CHF odnosno 20.478,51 kn prema tečaju 4,571248 kn za 1 CHF.

 

Dodaje da je prilikom prijevremene otplate kredita uplaćen iznos u visini od 26.697,41 kn pa je tom prilikom više uplaćeno 6.218,90 kn.

 

Zaključno vještak navodi da više plaćene kamate uslijed promjene visine kamatne stope iznose 4.275,15 kn, a više plaćeni iznos uslijed primjene tečaja iznosi  8.694,51 kn te je time ukupno preplaćen iznos od 12.969,66 kn (kao razlika anuiteta).

 

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je tužitelj utužio iznos od 12.907,64 kn što je za 62,02 kn manje od utvrđenog iznosa od 12.969,66 kn sukladno nalazu i mišljenju vještaka ali da unatoč tome ostaje kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, te dodaje da su datumi početka tijeka kamata postavljeni na prvi dan nakon dana svake pojedine uvećane uplate prednika tužitelja.

 

Tuženik je u cijelosti osporio nalaz ističući da se protivi metodologiji izračuna vještaka jer je vještak izradio mjesečni izračun razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,30% i to za cijelo vrijeme otplate kredita kao  da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi što nikada nije bila volja ugovornih strana, a isto tako je izračunavao iznos preplate koji je nastao po osnovi rasta CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju koristeći kao fiksni parametar tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, iz čega proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a što također nije bila volja niti jedne ugovorne strane.

 

Sud je ocijenio neosnovanim prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka jer je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope te ništetnost valutne klauzule u CHF slijedom čega vještak prilikom izračuna preplaćene razlike nije niti mogao kao parametre uzeti promjenjivu kamatnu stopu, a niti glavnicu izraženu u CHF.

 

Vještak je nalaz i mišljenje sačinio u potpunosti u skladu sa nalogom suda iz rješenja o određivanju vještačenja pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao stručno, objektivno i temeljito sačinjen, te nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještak pozove na ročište radi davanja odgovora na postavljene prigovore smatrajući prigovore tuženika neosnovanim i bespredmetnim.

 

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valuta klauzula u CHF, navedene odredbe se ne mogu primijeniti između tuženika i korisnika kredita pa tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, odnosno preplaćene iznose anuiteta i to razlike između iznosa koji je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,30% za redovnu kamatu, a sukladno čl. 323. ZOO-a.

 

Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka, svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 12.902,65 kn koji se odnosi na preplaćene kamate u mjesečnim iznosima čija je valuta dospijeća od 11. ožujka 2008. do 11. studenog 2010., te na preplaćeni iznos od 6.216,00 kn na ime prijevremene otplate kredita, a na svaki preplaćeni mjesečni iznos, tužitelju pripada pravo i na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, i to od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom čl.  29. st. 2. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u točki I izreke presude sukladno čl. 29. st. 2, čl. 84. st. 1, čl. 225., čl. 241., čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a i čl. 502c. ZPP-a.

 

Sud je ocijenio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 4,99 kn koji se odnosi na preplaćene iznose od 1,87 kn s valutom dospijeća 8. veljače 2007.i od 3,12 kn s valutom dospijeća 8. ožujka 2007. jer je za taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara budući je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a već u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. dana 4. travnja 2012., pa se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ne može primijeniti odredba o prekidu zastare iz čl. 388. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog valjalo je za iznos od 4.99,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odbiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u točki II izreke presude.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5 a u svezi s čl. 155. ZPP-a pa je tužitelju  koji nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dosuđen trošak postupka u iznosu od 12.062,50 kn ime troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15.) Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1, Tbr. 9. t. 1 i  Tbr. 42 - za sastav tužbe 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav podneska od 26. studenog 2019. – 1.250,00 kn s PDV-om, za pristup na ročište od 3. ožujka 2020. - 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav podneska od 10. lipnja 2020. - 1.250,00 kn s PDV-om, za pristup na ročište od 1. listopada 2020. - 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav podneska od 2. listopada 2020. – 312,50 kn s PDV-om, za sastav podneska od 20. studenog 2020. - 1.250,00 kn s PDV-om, pristup na ročište od 23. veljače 2021. - 1.250,00 kn s PDV-om, te trošak vještačenja 2.000,00 kn, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn i presudu u iznosu od 500,00 kn u skladu sa Tarifom sudskih pristojbi Tbr. 1 t. 1 i Tbr. 2 t. 1 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.)

 

              U točki IV izreke sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznos od 1.250,00 kn s PDV-om na ime sastava podneska od 25. listopada 2019. jer isti nije bio potreban za vođenje postupka

 

 

 

U Osijeku 26. ožujka 2021.                                                        

 

 

ZAPISNIČAR                                                                                                 S U D A C

Sanja Ban                                                                                              Gordana Njari

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, pismeno u roku od 8 dana od dana objave.