Poslovni broj: Gž R-258/2021-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-258/2021-3

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. E. T. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku K. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. &. p., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 27 Pr-1969/2019-104 od 30. prosinca 2019., u sjednici održanoj 25. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-1969/2019-104 od 30. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, na načni da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se  da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu broj 270-IO-091/14 od 10. lipnja 2014, te da radni odnos tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., kod tuženika Z. H. d.o.o., Z., OIB ..., nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o., Z., OIB ..., da tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., vrati na posao na radno mjesto, poslovođe u Interventnoj ekipi u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o., Z., OIB ..., isplatiti tužitelju D. V. iz Z., OIB: ..., na ime naknade za izgubljenu plaću bruto iznos od 290.794,52 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 12.643,24 kn  od 16. lipnja 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. srpnja 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. kolovoza 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. rujna 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. listopada 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. studenoga 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. prosinca 2014. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. siječnja 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. veljače 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. ožujka 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. travnja 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. svibnja 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. lipnja 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. srpnja 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. kolovoza 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. rujna 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. listopada 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. studenoga 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. prosinca 2015. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. siječnja 2016. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. veljače 2016. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. ožujka 2016. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. travnja 2016. pa do isplate

- 12.643,24 kn  od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

za period od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

II. Uvažava žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-1969/2019-104 od 30. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka na način da sada glasi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 100.625,00 kuna.

 

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana, dok se preostali zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 109.062,50 kuna odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 270-IO-091/14 od 10. lipnja 2014. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kao što je odbijen i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto, poslovođe u Interventnoj ekipi u roku od osam dana. Tom presudom odbijen i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se nalaži tuženiku da mu isplati na ime naknade za izgubljenu plaću bruto iznos od 290.794,52 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeće pa do isplate, za razdoblje od 16. lipnja 2014. do 16. svibnja 2016., a sve kako je to pobliže označeno u izreci presude (točka I. izreke).

 

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužitelju da isplati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 100.625,00 kuna, u roku od osam dana (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 17.820,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, kao što je pobija i u dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu je naloženo naknaditi troškove postupka tuženiku, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja,  podredno, da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ali je pogrešno na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo iz razloga koji će biti navedeni u preostalom dijelu obrazloženja ove odluke.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu i utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te zahtjev za povratak na posao, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi izgubljenu plaću za razdoblje od 16. lipnja 2014. do 16. svibnja 2016. u ukupnom bruto iznosu od 290.794,52 kuna s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

 

U ovom predmetu prvostupanjski je sud bio donio presudu i rješenje poslovni broj Pr-4398/2014 od 27. srpnja 2016, kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanje na rad i isplatu plaća, dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kn, a rješenjem je odbio prijedlog za izdavanje privremene mjere.

 

Presudom i rješenjem ovoga Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1196/2016 od 10. studenog 2016. djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je presuda u odbijajućem dijelu, a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je potvrđeno rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere te je preinačena odluka u pogledu naknade troškova parničnog postupka.

 

Povodom revizije tuženika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 284/17 od 19. lipnja 2018. ukinute su presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1196/2016 od 10. studenog 2016. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4398/2014 od 27. srpnja 2016., te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno je da prema shvaćanju revizijskog suda sporna svjedodžba predstavlja javnu ispravu, kao i dopis škole, iz kojeg dopisa proizlazi da školovanje tužitelja u toj školi nije provedeno u matičnim knjigama, koji su zakonom propisani obrasci u koje se upisuju svi osnovni podaci polaznika škole, godina upisa, ocjene, datum svjedodžbe, potpis razrednika, a na završnoj svjedodžbi i potpis ravnatelja. Prema odredbi članka 230 stavka 3. ZPP-a, da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. U ovom slučaju da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je sporna svjedodžba vjerodostojna, odnosno da dokaže činjenicu je li završio školovanje u navedenoj školi ili ne, pri čemu je naveo kako nije sporno da je tužitelj navedenu svjedodžbu koristio za upis u radnu knjižicu, što može dovesti do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud donio je presuda i rješenje poslovni broj Pr-4644/2018-82 od 25. ožujka 2019. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok je odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere. Odlučujući o žalbi tuženika rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-340/2019 od 16. svibnja 2019. ukinuta je navedena presuda prvostupanjskog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu pod poslovnim brojem 27 Pr-1969/2019-104 od 30. prosinca 2019., kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene presude, ovaj je sud presudom pod  poslovnim brojem Gž R-199/2020-2 od 20. veljače 2020., potvrdio prvostupanjsku presuda u dijelu pod točkom I izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a preinačio ju je u dijelu pod točkom II. izreke, koji je sadržavao odluku o trošku postupka na način što je tuženiku dosuđen trošak od 2.500,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška za iznos od 98.125,00 kuna.

 

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. siječnja 2021. pod poslovnim brojem Rev 819/2020-3, ukinuta je navedena presuda ovoga Županijskog suda poslovni broj Gž R-199/2020-2 od 20. veljače 2020. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

U odnosu na predmet spora Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj odluci se izjasnio da tužitelj u reviziji ističe da u pobijanoj odluci nije odgovoreno na žalbene navode da prvostupanjska presuda nije jasna budući da se na jednom mjestu (str. 5) govori da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa dok se na drugom mjestu (str. 3.) govori da je ugovor otkazan zbog druge osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć; nadalje, u tom smislu da nije ni odgovoreno na žalbeni navod da se iz prvostupanjske presude ne vidi zbog koje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa nije moguć premda iz izreke odluke o otkazu proizlazi da je ugovor otkazan upravo zbog tog razloga; također da nisu u prvostupanjskoj presudi izneseni razlozi u pogledu gubitka povjerenja u radnika; zatim da nije odgovorio na žalbene prigovore koji se odnose na iskaze saslušanih svjedoka i drugi prigovori na koje uopće nije odgovoreno, a na koje prigovore da se drugostupanjski sud u svojoj odluci nije očitovao.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu od 10. lipnja 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da tom zahtjevu tuženik nije udovoljio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravodobno zatražio sudsku zaštitu svojih prava.

 

Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o  izvanrednom otkazu.

 

Prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi kako je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj zaposlen kod tuženika od 4. studenoga 1980., a od 10. svibnja 1996. na poslovima poslovođe u Interventnoj ekipi; da je tužitelj na temelju lažne svjedodžbe na svoje ime o završnom ispitu CUO "8. svibnja 1945.", Z., ... cesta, broj djelovodnika 01-434, matični broj ... od 22. lipnja 1989. pribavio neutvrđenog datuma i od neidentificirane osobe ishodio upis srednje stručne spreme za zanimanje automehaničar u svoju radnu knjižicu; da je navedenim ponašanjem tužitelj na prijevaran način pokušao dovesti tuženika u zabludu da povjeruje kako je stekao srednju stručnu spremu,

- da se dalje, u obrazloženju odluke o otkazu navodi da je tužitelj dostavio originalnu svjedodžbu te je iznio obranu u kojoj je istaknuo kako je svoje školovanje započeo u školi u ... ulici, koja se nakon 3. razreda preselila u ... ulicu; da je svoju svjedodžbu predao je na vještačenje stalnom sudskom vještaku Z. Ć., iz čijeg nalaza proizlazi da je svjedodžba vjerodostojna,

              - da je u obrazloženju odluke o otkazu također, navedeno da su se istoj usprotivili predsjednik Sindikata branitelja i radnika Z. E. T., te predsjednik Sindikata vozača i automehaničara Z. H., navodeći da iz vještačenja proizlazi kako je svjedodžba vjerodostojna, ali da je unatoč obrani tužitelja i priloženom nalazu vještaka tuženik naveo kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, a uzimajući u obzir odgovor ... škole iz Z. da se radi o krivotvorenoj javnoj ispravi, tj. nevjerodostojnoj svjedodžbi koja je kao takva unesena u radnu knjižicu tužitelja, zbog čega tuženik da više nema povjerenja u rad tužitelja i radni odnos uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana više nije moguć, 

- da iz preslike svjedodžbe o završnom ispitu, koja nosi oznaku ..., proizlazi kako je izdana na tužiteljevo ime 26. lipnja 1989., i istom je tužitelj stekao strojarsku struku, obrazovnog profila strojarskog tehničara, smjera automehaničar,

- da iz preslike matičnog arka tužitelja, na kojem su naznačeni tužiteljevi osobni podaci, proizlazi kako je upisao završnu fazu obrazovanja 1977., s time što se na kraju matičnog arka nalazi napomena od 26. lipnja 1989. o tome da je kandidat položio završni ispit 6. lipnja 1989. s dobrim uspjehom te je stekao ranije navedeno zanimanje 4. stupnja srednje stručne spreme,

- da iz preslike radne knjižice tužitelja proizlazi kako je navedena svjedodžba od 26. lipnja 1989. upisana u tužiteljevu radnu knjižicu, dok je prije bila upisana svjedodžba o završenom drugom razredu pripremnog stupnja srednjoškolskog obrazovanja Školskog centra .... od 16. travnja 1977.

- da iz dopisa ... škole u Z. od 27. svibnja 2014. proizlazi da svjedodžba izdana tužitelju nije vjerodostojna,

- da iz nalaza vještaka Z. Č. proizlazi da je predmetna svjedodžba vjerodostojna s obzirom na utvrđenu izvornost obrasca i potpisa tadašnjeg ravnatelja J. B.,

- da tuženik ne spori da je tužiteljeva svjedodžba izdana na originalnom obrascu i da je ovjerena originalnim pečatom,

- da iz dopisa ministarstva proizlazi da školske ustanove vode evidenciju o izdanim svjedodžbama i da je ravnatelj kao poslovodni i stručni voditelj školske ustanove ovlašten na traženje službene osobe koja vodi postupak davati potvrde o tome je li osoba čija svjedodžba se provjerava naznačena kao polaznik školske ustanove koja je svjedodžbu i izdala, je li osoba doista pohađala i završila program obrazovanja naveden u svjedodžbi i odgovaraju li podaci navedeni u svjedodžbi podacima iz službene evidencije školske ustanove,

- da iz iskaza svjedoka A. D., koji obnaša funkciju ravnatelja ... škole u Z., proizlazi da je ravnatelj navedene ustanove počevši od 2009. i da je glavni krivac za ovo stanje bivši ravnatelj J. B. koji je bio odgovoran za vođenje dokumentacije i matičnih knjiga, i prema saznanjima ovoga svjedoka tužitelj je prvotno upisan 1977. u vrijeme kada su se u školi vodili matični arci i da je napustio školu u trećem razredu te nastavlja školovanje nakon 12 godina, u vrijeme kada su se u školi vodile matične knjige, zbog čega da su za njega podaci trebali biti upisani u matičnim knjigama, pa kako podaci iz tužiteljeve svjedodžbe ne odgovaraju podacima iz matične knjige, koja je postojala 1989., to da svjedodžba tužitelja sa stajališta škole nije vjerodostojna, bez obzira što je korišten pečat ustanove,

- da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi, i to kako se u školi vodi jedna matična knjiga za školovanje odraslih, a posebna za redovno školovanje i da se radi o jednoj matičnoj knjizi za svaki smjer i da nije moguće upisivati podatke u neku drugu matičnu knjigu, dok da su istraživanja pokazala kako su u to ranije vrijeme vođene dvostruke matične knjige, što da se nije smije raditi i da ne zna za situaciju da je za polaznika vođen samo matični arak, ali da  zna kako je matični arak trebao biti sastavni dio matične knjige; da podaci o završnom ispitu za tužitelja nisu uvedeni u djelovodnik završnih ispita; da ne zna od kada se vodio djelovodnik završnih ispita i nema saznanja je li se vodio za redovne i izvanredne učenike i da kao ravnatelj nije poništavao tužiteljevu svjedodžbu kao nezakonitu, 

- da iz iskaza svjedoka J. B. koji je bio tadašnji ravnatelj škole, proizlazi kako su se matični arci kod tuženika vodili sve do 1991. kada se promijenio sistem i to samo za učenike koji su započeli školovanje na taj način, a za novo upisane učenike vodile da su se matične knjige od 1984., odnosno 1985. pa nadalje, dok su automehaničari bili na četverogodišnjem školovanju i svi koji su krenuli po sistemu matičnih araka da su imali pravo na taj način završiti svoje obrazovanje, s time da su kasnije uključeni u obrazovanje odraslih, a evidencija o njihovom završetku obrazovanja vodila se u matičnim arcima tamo gdje je bila njihova evidencija i da nisu prepisivani podaci iz matičnih araka u matične knjige te da su se  matične knjige vodile samo za novo upisane učenike,

- da u ovom slučaju nisi od značaja iskazi prosvjetnih inspektora L. G. i K. T., kao ni iskazi svjedoka L. P., D. M. i V. T.,

- da je tužitelju bilo omogućeno da iznese obranu.

 

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je da u situaciji kada postoji dopis obrazovne ustanove o tome da svjedodžba nije vjerodostojna (kao što je to u ovom slučaju), da je na tužitelju teret dokaza činjenice da je na valjan i zakonit način stekao stručnu spremu koja je upisana u radnu knjižicu. Pri tome je taj sud naveo da tužitelj na temelju izvedenih dokaza nije dokazao činjenicu stjecanja svoje stručne spreme upisanu u njegovu radnu knjižicu na temelju navedene svjedodžbe iz 1989., zbog čega je zaključio da činjenica upisivanja nevjerodostojne svjedodžbe u radnu knjižicu radnika predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, jer se radi o osobito važnoj činjenici koja narušava povjerenje poslodavca u radnika, u konkretnom slučaju tuženika u tužitelja. Ovo i iz razloga što je tužitelj svojim postupanjem doveo tuženika u zabludu o činjenici posjedovanja srednje stručne spreme, a koju ne posjeduje, pa je prvostupanjski sud zaključio da opravdano tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu. 

 

Također je prvostupanjski sud naveo kako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da nije odgovoran za činjenicu što za njega nije vođena matična knjiga i što su podaci upisivani u matični arak, a iz kojeg arka da proizlazi činjenica njegovog završetka srednjoškolskog obrazovanja, ali kako je taj sud na temelju iskaza svjedoka A. D., ravnatelja škole koja je izdala dopis da tužiteljeva svjedodžba nije vjerodostojna, utvrdio da konkretni matični arak nije vođen na način kako je to vođeno u odnosu na ostale učenike, odnosno da činjenica polaganja završnog ispita nije upisana na propisani način za tužitelja jer je činjenica o položenom završnom ispitu upisana pod rubriku primjedbe, što da nije smjelo biti, a istodobno završni ispit tužitelja da nije zabilježen nigdje drugdje, odnosno da ga nema u djelovodniku završnih ispita, gdje se trebao nalaziti.

 

Budući da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi i to da u odnosu na neke učenike nisu vođene matične knjige, što tvrdi i tužitelj, ali kako iz iskaza svjedoka A. D. proizlazi da konkretni matični arak za tužitelja nije vođen i popunjen na način kako je to trebalo biti, to je prvostupanjski sud zaključio da matični arak za tužitelja nije vođen na propisan način odnosno da isti nije vjerodostojan, pa je shodno tome zaključio da nije vjerodostojna niti svjedodžba koja se na istom temelji.

 

Dakle, prvostupanjski sud zaključio je da činjenica upisivanja nevjerodostojne svjedodžbe u radnu knjižicu radnika predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu jer da se radi o osobito važnoj činjenici koja narušava povjerenje poslodavca u radnika, u konkretnom slučaju tuženika u tužitelja, zbog čega je smatrao da nastavak radnog odnosa nije moguć i da postupanje tužitelja predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, iz kojeg razloga je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, kao i za vraćanje na rad i isplatu plaće.

 

Navedene zaključke prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj sud iz razloga što su žalbenim navodima tužitelja dovedeni u sumnju.

 

Prema odredbi članka 108. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Osnovano tužitelj žalbenim navodima pobija zaključak prvostupanjskog suda da je na temelju izvedenih dokaza tuženik nedvojbeno dokazao opravdanost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju i da tužitelj nije dokazao da je matični arak koji je vođen za njega vjerodostojan, odnosno da je svjedodžba vjerodostojna.

 

Posebno se navodi kako iz odluke o otkazu proizlazi da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, i to što bi prema navodima iz odluke o otkazu tužitelj na temelju lažne svjedodžbe na svoje ime o završnom ispitu pribavio neutvrđenog datuma i od neidentificirane osobe ishodio upis srednje stručne spreme za zanimanje automehaničar u svoju radnu knjižicu, pa da je navedenim ponašanjem na prijevaran način pokušao dovesti tuženika u zabludu da povjeruje kako je stekao srednju stručnu spremu.

 

Stoga se u odnosu na žalbene navodi kojima tužitelj tvrdi da se u jednom dijelu pobijane odluke navodi da mu je otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a u drugom zbog druge osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, ističe, da je iz izreke odluke o otkazu jasno da je  tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a ta je povreda prethodno opisana, dok je gubitak povjerenja poslodavca u radnika kao osobito važna činjenica koja opravdava otkazivanje i opravdan je u onim situacijama kada je utvrđeno da je radnik u ostvarenju prava iz radnog odnosa koristio krivotvorenu svjedodžbu i kada je svjesno dao upisati kvalifikaciju u radnu knjižnicu na temelju nevjerodostojne svjedodžbe, o čemu se ne radi u ovom slučaju.

 

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako je tužitelj prvotno bio upisan u školu 1977. i da je završio dvogodišnje srednjoškolsko obrazovanje te da su se u to vrijeme u školi vodili matični arci. Prema daljnjem utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj nastavlja školovanje nakon 12 godina (1989.), u vrijeme kada su se u školi vodile matične knjige i matični arci, koju su se vodili sve do 1992. To proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka prosvjetnog inspektora K. T., koji je kazao i da je matični arak tužitelja kao polaznika završnog stupnja srednjoškolskog obrazovanja pravilno popunjen, a što potvrđuje u svom iskazu i svjedok J. B. koji je obnašao dužnost ravnatelja tijekom 1989. kada je izdana sporna svjedodžba, koji je kazao da je tužitelj upisao srednje obrazovanje kada su se podaci za polaznike vodili na matičnim arcima pa da je na njima i završio to obrazovanje, dok činjenicu da je tužitelj pohađao školu za odrasle potvrđuje u svom iskazu i svjedok M. A., tužiteljev radni kolega koji je zajedno s tužiteljem nastavio školovanje, kao što to potvrđuje i svjedokinja V. T., što sve osnovano u žalbi tvrdi i tužitelj, a koje iskaze prvostupanjski sud nije pravilno cijenio.

 

Stoga, ovaj sud ne može prihvati zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao činjenicu da je završio školovanje i da je stekao srednjoškolsko obrazovanje i zanimanje automehaničara, jer i iz spisu priloženog matičnog arka (stranice od 32. do 35. spisa), proizlazi da je isti popunjen na način da se na njemu nalaze svi osobni podaci za tužitelja kao polaznika škole, semestri koje je polazio, ime i prezime nastavnika, program koji je završio kao i ocjene za svaki program, dok se u rubrici "Primjedbe" nalazi upisano: "Kandidat je polagao završni ispit od 6. lipnja 1989. - 26. lipnja 1989. i položio s dobrim uspjehom, stekao: 4. četvrtog stupnja, struke: strojarske, obrazovnog profila: strojarskog tehničara, smjer: automehaničar", s datumom 26. lipnja 1989. i potpisom direktora.

 

Kako i prosvjetni inspektori K. T. i L. G., koji su vršili kontrolu u školi, kao i ravnatelj A. D., u svojim iskazima ostavljaju mogućnost da su se podaci za tužitelja upisivali u matični arak, a ne matičnu knjigu, što izričito tvrdi raniji ravnatelj J. B., pa kako nitko od njih u svojim iskazima nije doveo u pitanje vjerodostojnost navedenih podataka upisanih u matični arak, to ovaj sud ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da konkretni matični arak za tužitelja nije vođen i popunjen na način kako je to trebalo, pri čemu se taj sud pozvao na iskaz svjedoka A. D. koji je u svom iskazu naveo da nedostaje poseban list o završnom ispitu, a upis završnog ispita naveden je pod rubrikom primjedbe dok je trebao biti upisan u djelovodnik završnih ispita. Ovo iz razloga što iz dijela iskaza tog svjedoka danom na ročištu glavne rasprave 14. studenoga 2019. proizlazi da ovaj svjedok ne zna od kade se vodio djelovodnik završnih ispita niti ima saznanja je li se vodio za redovne i izvanredne učenike, a koji dio iskaza prvostupanjski nije cijenio kada je zaključio da matični arak za tužitelja nije vođen na propisan način odnosno da isti nije vjerodostojan i kada je shodno tome zaključio da nije vjerodostojna niti svjedodžba koja se na istom temelji, što sve osnovano u žalbi tvrdi i tužitelj.

 

Budući da iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da podaci iz tužiteljeve svjedodžbe o završenom ispitu odgovaraju podacima iz matičnog arka koji se vodio tijekom 1989. kada je tužitelju izdana svjedodžba (postojao je sve do 1992.), to činjenica što njegovi podaci nisu upisani u matičnu knjigu kraj činjenice da su upisani u matični arak i činjenice da su se u školi paralelno vodile matična knjiga i matični arak, a što posebno proizlazi i iz dijela iskaza svjedoka L. G. (prosvjetnog inspektora i koji obavio prosvjetni nadzor u školi), čiji je zaključak bio da se ne može ništa utvrditi, s obzirom na to da su se u sporno vrijeme vodile dvije paralelne knjige za obrazovanje odraslih i da su se knjige vodile za jedno duže razdoblje, te da je puno osoba u njima upisano i da nije moguće naknadno utvrditi koji od tih upisa je sukladan stvarnom stanju, a što sve dovodi do toga da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je navedena svjedodžba nevjerodostojna.

 

Činjenica je da svjedok A. D. dužnost ravnatelj ... škole u Z. obnaša od 2009. i da se podaci za tužiteljevo obrazovanje odnose na 1989.  i da on nema nikakva neposredna saznanja vezana o završetku tužiteljevog obrazovanja, što osnovano u žalbi tvrdi i tužitelj, ali to prema mišljenju ovoga suda u ovom slučaju nije odlučno kraj prethodno navedenih utvrđenja, kao i činjenice da ni ovaj svjedok ne osporava činjenicu da je tužiteljeva svjedodžbi izdana na izvornom obrascu, da je korišten važeći pečat ustanove i da je potpisana od ovlaštene osobe. Međutim, za ukazati je da iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi kako u odnosu na tako izdanu svjedodžbu naznačena škola nije tražila utvrđenje da bi bila nezakonita, odnosno da bi je škola poništavala iz bilo kojeg razloga, a što isto tako upućuje na zaključak ovoga suda da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da bi bila nevjerodostojna.  

 

U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja kojim tvrdi da je prvostupanjski sud na ročištu održanom 5. lipnja 2015. donio rješenje da ne prihvaća prijedlog tuženika da se naknadno u spis dostavi dopis škole iz razloga što se do tog ročišta za glavnu raspravu nije pozvao na taj dopis, ističe se, a nakon što su ranije navedenom odlukom revizijskog suda ukinute drugostupanjska i prvostupanjska odluka, da se postupak vratio u fazu prethodnog postupka, zbog čega je moguće cijeniti i taj dokaz. Za navesti je da je ovaj postupak pokrenut prije stupanja na snagu odredbe članka 377. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), kojim je propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. 

 

Imajući na umu sve navedeno, prema mišljenju ovoga sud tuženik nije uspio dokazati opravdanost odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju jer je tužitelj uspio dokazati da podaci iz dopisa škole od 27. svibnja 2014., iz kojeg proizlazi da tužiteljeva svjedodžba nije vjerodostojna, kao i očitovanja te škole od 4. veljače 2016., iz kojeg proizlazi da nema podataka o ponovnom upisu tužitelja u matične knjige, nisu vjerodostojni. 

 

Kako dakle, u ovom slučaju do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu tužitelju nije došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je ovaj sud prihvatio isti i utvrdio da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu jer tuženik nije nedvojbeno dokazao da postoje na strani tužitelja povrede na koje se tuženik poziva u odluci o otkazu, pa je shodno tome valjalo na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, utvrdio da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao i naložiti tuženiku da ga vrati na posao, kao i na temelju odredbe članka 87. stavka 3. ZR-a, naložiti tuženiku da tužitelju naknadi bruto plaću u visini koja među stranama nije sporna, jer tužitelj kao radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženika kao poslodavca, skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125711., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

Prema mišljenju ovoga suda tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada u smislu odredbe članka 154. stavka 1. i 3. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada plaće. Zahtjev za naknadom plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na rad i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u ovom postupku, zbog čega tužitelju zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna. Taj iznos je tuženik dužan naknaditi tužitelju sa zatezni kamatama od 30. prosinca 2019. do isplate, na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16), dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 109.062,50 kuna odbijen kao neosnovan, s time što je odbijen kao neosnovan i zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak u iznos do 100.625,00 kuna jer mu isti ne pripada.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 25. ožujka 2021.