Poslovni broj: 13 P-587/2019-22

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužiteljice B. T. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćnicima Z. o. u. R. B. i D. N. iz V., protiv tuženika P. M. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima O. d. S. & V. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 25. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.         Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku, P. M. d.o.o., Z., da tužiteljici, T. B. iz R., OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 31.357,98 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući istu u periodu od 31.01.2005.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, u periodu od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, u periodu od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, a u periodu od 01.01.2019.g. pa nadalje po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekuće:

 

na iznos od 07,09 kn od 30.06.2008 pa do isplate

na iznos od 13,24 kn od 31.07.2008 pa do isplate

na iznos od 15,24 kn od 30.09.2008 pa do isplate

na iznos od 65,89 kn od 31.10.2008 pa do isplate

na iznos od 89,86 kn od 30.11.2008 pa do isplate

na iznos od 34,80 kn od 31.12.2008 pa do isplate

na iznos od 172,64 kn od 31.01.2009 pa do isplate

na iznos od 183,31 kn od 28.02.2009 pa do isplate

na iznos od 125,21 kn od 31.03.2009 pa do isplate

na iznos od 141,86 kn od 30.04.2009 pa do isplate

na iznos od 147,31 kn od 31.05.2009 pa do isplate

na iznos od 120,91 kn od 30.06.2009 pa do isplate

na iznos od 128,21 kn od 31.07.2009 pa do isplate

na iznos od 118,66 kn od 31.08.2009 pa do isplate

na iznos od 118,71 kn od 30.09.2009 pa do isplate

na iznos od 104,93 kn od 31.10.2009 pa do isplate

na iznos od 132,68 kn od 30.11.2009 pa do isplate

na iznos od 42,06 kn od 31.12.2009 pa do isplate

na iznos od 112,08 kn od 31.01.2010 pa do isplate

na iznos od 123,27 kn od 28.02.2010 pa do isplate

na iznos od 132,28 kn od 31.03.2010 pa do isplate

na iznos od 149,96 kn od 30.04.2010 pa do isplate

na iznos od 182,71 kn od 31.05.2010 pa do isplate

na iznos od 204,98 kn od 30.06.2010 pa do isplate

na iznos od 240,09 kn od 31.07.2010 pa do isplate

na iznos od 260,13 kn od 31.08.2010 pa do isplate

na iznos od 287,78 kn od 30.09.2010 pa do isplate

na iznos od 277,54 kn od 31.10.2010 pa do isplate

na iznos od 292,79 kn od 30.11.2010 pa do isplate

na iznos od 367,29 kn od 31.12.2010 pa do isplate

na iznos od 364,04 kn od 31.01.2011 pa do isplate

na iznos od 359,89 kn od 28.02.2011 pa do isplate

na iznos od 397,05 kn od 31.03.2011 pa do isplate

na iznos od 351,55 kn od 30.04.2011 pa do isplate

na iznos od 395,39 kn od 31.05.2011 pa do isplate

na iznos od 467,69 kn od 30.06.2011 pa do isplate

na iznos od 573,77 kn od 31.07.2011 pa do isplate

na iznos od 644,91 kn od 31.08.2011 pa do isplate

na iznos od 512,69 kn od 30.09.2011 pa do isplate

na iznos od 464,93 kn od 31.10.2011 pa do isplate

na iznos od 466,50 kn od 30.11.2011 pa do isplate

na iznos od 501,05 kn od 31.12.2011 pa do isplate

na iznos od 533,15 kn od 31.01.2012 pa do isplate

na iznos od 539,70 kn od 29.02.2011 pa do isplate

na iznos od 525,74 kn od 31.03.2012 pa do isplate

na iznos od 520,35 kn od 30.04.2012 pa do isplate

na iznos od 538,65 kn od 31.05.2012 pa do isplate

na iznos od 540,07 kn od 30.06.2012 pa do isplate

na iznos od 526,08 kn od 31.07.2012 pa do isplate

na iznos od 515,79 kn od 31.08.2012 pa do isplate

na iznos od 478,07 kn od 30.09.2012 pa do isplate

na iznos od 524,85 kn od 31.10.2012 pa do isplate

na iznos od 530,67 kn od 30.11.2012 pa do isplate

na iznos od 525,58 kn od 31.12.2012 pa do isplate

na iznos od 470,28 kn od 31.01.2013 pa do isplate

na iznos od 495,82 kn od 28.02.2013 pa do isplate

na iznos od 500,68 kn od 31.03.2013 pa do isplate

na iznos od 529,82 kn od 30.04.2013 pa do isplate

na iznos od 466,98 kn od 31.05.2013 pa do isplate

na iznos od 471,31 kn od 30.06.2013 pa do isplate

na iznos od 479,97 kn od 31.07.2013 pa do isplate

na iznos od 475,73 kn od 31.08.2013 pa do isplate

na iznos od 492,29 kn od 30.09.2013 pa do isplate

na iznos od 507,06 kn od 31.10.2013 pa do isplate

na iznos od 507,88 kn od 30.11.2013 pa do isplate

na iznos od 525,98 kn od 31.12.2013 pa do isplate

na iznos od 507,94 kn od 31.01.2014 pa do isplate

na iznos od 573,46 kn od 28.02.2014 pa do isplate

na iznos od 588,33 kn od 31.03.2014 pa do isplate

na iznos od 576,09 kn od 30.04.2014 pa do isplate

na iznos od 556,13 kn od 31.05.2014 pa do isplate

na iznos od 565,27 kn od 30.06.2014 pa do isplate

 

II.     Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 11.250,00 kuna u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.   Tužiteljica B. T. je protiv tuženika P. M. d.o.o. Z. podnijela tužbu 11. lipnja 2019. navodeći da je sa tuženikom 24. travnja 2008. zaključila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj 02020 na iznos kunske protuvrijednosti od 21.185,87 CHF, uz rok vraćanja kredita od 7 godina, u mjesečnim anuitetima od 316,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize R. b. A. d.d. važećim na dan plaćanja, da je sa tuženikom zaključila i dodatak Ugovora o kreditu 27. travnja 2014., i da je kredit u cijelosti i isplaćen. Navodi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,70%, i da se je ista više puta mijenjala na njezinu štetu, a sve to sukladno odredbama Ugovora koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom, pozivajući se pri tom na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda U-III-2521/15 i rješenje U-I-3685/15 i odluku Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17 kojom je, pored ostaloga, utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

 

2.              Valja napomenuti da se tužiteljica u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTSRH) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu obvezu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica se poziva i na presudu VTSRH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točci 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

             

3.              I na kraju tužiteljica navodi da je tuženik, imajući u vidu pravomoćnu presudu VTSRH kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO, pri čemu valja istaknuti da je tužiteljica, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Đ. S.-B., u podnesku zaprimljenog na sudu 27. kolovoza 2020. (str. 82-85) precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je slijedom toga predložila da sud u cijelosti usvoji takav tužbeni zahtjev, pobliže naveden u točci I. izreke presude.

 

4.              U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, i to kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te zatim i prigovor zastare novčanog potraživanja tužiteljice. Tuženik pored ostaloga ističe da iz samog teksta tužbe nije razvidno što je osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da tužiteljica uopće nije točno naznačila odredbe predmetnog Ugovora koje osporava ili smatra ništetnim, te ne navodi niti konkretne razloge ili dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, i da zapravo samo "prepričava" tijek postupka i odluke koje su donesene u kolektivnom postupku za zaštitu potrošača, pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača (tzv. "Udruge FRANAK"), koji postupak se je vodio protiv osam točno određenih banaka, i da tuženik, ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije niti banka. Nadalje, tuženik ističe da sukladno pozitivnim pravnim propisima sudovi u RH sude temeljem Ustava, zakona i drugih važećih pravnih izvora, a ne temeljem ranijih sudskih odluka, pa smatra da su svi izneseni navodi tužiteljice koji se tiču odluka donesenih povodom kolektivne tužbe potrošača nebitni za ovaj postupak i da se na istima ne može temeljiti niti odluka suda, i da je osim toga, člankom 502.c ZPP propisano u kojim slučajevima je sud vezan utvrđenjima iz postupka pokrenutog kolektivnom tužbom, pa stoga smatra da je u potpunosti jasno da u odnosu na istog u konkretnom predmetu nema niti subjektivnog niti objektivnog identiteta spora. Tuženik smatra da ne postoji zakonsko uporište za primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka potrošača protiv banaka u odnosu na istog, time da ističe kako ne osporava činjenicu da je sa tužiteljicom 24. travnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 02020, ali da u cijelosti osporava njene tvrdnje da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna.

 

5.               Iz navedenih razloga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

6.              Valja napomenuti da je Županijski sud u Puli – Pola rješenjem poslovnog broja Gž-783/2019-2 od 25. rujna 2019. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda (str. 37-39).

 

7.              Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (str. 8-10), u Ugovor o kreditu broj 02020 (str. 11-14), u plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 02020 (str. 15-16), u dodatak Ugovoru o kreditu broj 02020 (str. 17), u  prijedlog za mirno rješenje spora (str. 18-20), u dopis tuženika od 11. veljače 2019 (str. 21), u odluku Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-783/2019-2 (str. 37-39), u pregled promjene kamatne stope po predmetnom Ugovoru s otplatnim planovima (str. 45-51), u obavijesti o promjeni kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 02020 (str. 52-60), u plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 02020 (str. 61), u Ugovor o kreditu broj 00702 (str. 64-67), u nalaz i mišljenje vještakinje Đ. S.-B. (str. 72-78), u očitovanje vještakinje (str. 95-96).             

 

8.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

9.              U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke 24. travnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 02020 za kupnju motornog vozila na iznos 21.185,87 CHF, odnosno protuvrijednost u kunama prema prodajnom tečaju za CHF R. b. A. d.d. na dan isplate kredita, s  rokom otplate od 7 godina, odnosno 84 mjeseci,

- da je mjesečni anuitet trebao iznositi 316,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju R. b. A. d.d. na dan dospijeća plaćanja anuiteta, koji je na dan plasmana kredita iznosio 1.387,54 kuna,

- da je kredit isplaćen na dan 7. svibnja 2008. po prodajnom tečaju R. b. A. d.d. koji je na dan 7. svibnja 2008. iznosio 1 CHF – 4,511443 kuna,

- da su stranke 4. siječnja 2014. zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu broj 02020,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 14. svibnja 2015.,

- da se je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, pa su i iznosi anuiteta bili i veći od anuiteta koji je utvrđen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, ali ne i tuženika u ovom predmetu, pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

              - da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07). Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom članka 140. toga zakona (odnosno čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), prema kojoj odredbi pokretanje ili vođenje postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne sprječava pojedinog potrošača da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim Zakonima.

 

10.              Tužiteljica u predmetnoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što bi joj pripalo temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica bi bila, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlaštena pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što bi i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), bio vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

 

11.              Iako se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, ovaj sud nalazi da bi ponovno provođenje dokaznog postupka u tom smjeru, bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. (istovjetno stajalištu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

 

12.              Međutim, imajući u vidu nespornu činjenicu da tuženik nije banka, niti je sudjelovao u naprijed navedenim postupcima kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, niti je u izrekama navedenih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da bi takav Ugovor, kakav su zaključile stranke u ovom postupku, bio ništetan, bilo u cijelosti ili samo neka njegova ugovorna odredba, tako da pravni učinci na pobijani ugovor o kreditu ne proizlaze niti iz pravnih posljedica koje proizvodi presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača propisanih odredbom čl. 502.c ZPP, kao niti odgovarajućih odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

 

13.              Dakle, iz utvrđenih činjenica i utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da tužiteljica doista nije dokazala, kako to tuženik tvrdi u odgovoru na tužbu tijekom postupka, osnovu potraživanja, tj. pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pri čemu valja imati u vidu i činjenicu da tužiteljica nije postavila niti deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg je zaključila sa tuženikom, ili samo nekih njegovih odredaba.

 

14.              Prema tome, polazeći od prethodno navedenih odredbi ZPP i odredbi 502.c ZPP, presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, na koje se tužiteljica poziva u ovom postupku, same po sebi na pojedinačne ugovore o kreditima, kao što je to Ugovor u konkretnom slučaju, ne proizvode one pravne učinke u smislu prestanka važenja tih ugovora između stranaka, već je za navedeni pravni učinak nužno potrebno pokretanje pojedinačnih parničnih postupaka sa postavljenim tužbenim zahtjevom koji će biti usmjeren na konkretan ugovor o kreditu, a što tužiteljica nije učinila.

 

15.              Slijedom navedenog sud je zbog nedostatka pravne osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i presudio kao u točci I. izreke, ne upuštajući se više u odlučivanje o istaknutom prigovoru zastare potraživanja i o samoj visini potraživanja tužiteljice tj. o visini tužbenog zahtjeva.

 

16.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tuženika u iznosu od 11.250,00 kuna odnosi se na trošak za sastavljanje odgovora na tužbu od 2. srpnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna i odgovora na žalbu od 16. rujna 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna, sastavljanje podnesaka od 23. prosinca 2019., 9. rujna 2020. i 24. veljače 2021. za svaki u  iznosu od 1.000,00 kuna, na zastupanje na raspravama 25. studenoga 2019., 30. lipnja 2020., 11. studenoga 2020. i 25. ožujka 2021. za svako u iznosu od 1.000,00 kuna, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 2.250,00 kuna, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT). Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

 

U Virovitici 25. ožujka 2021.

 

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

 

Dostaviti:

1. ZOU B. i N., V.
2. OD S. & V., Z.