Poslovni broj: 32 Pž-2407/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 32 Pž-2407/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja, te Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. I. C. d.d. O., OIB …, protiv tuženika I. Ž. iz H., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u J., radi predaje u posjed, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-362/2009 od 24. lipnja 2009., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2021.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-362/2009 od 24. lipnja 2009. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za predaju tužitelju u posjed nekretnine oznake z.k.č. …/.. z.k. … k.o. H., u naravi poslovni prostor - caffe bar, prizemlje i kat, površine 80 m2, slobodnu od osoba i stvari. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.600,00 kn.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj jedini koncesionar u luci nautičkog turizma P. na temelju ugovora o koncesiji od 5. listopada 2007. Na osnovi koncesije on od tuženika traži predaju u posjed nekretnine obuhvaćene granicom pomorskog dobra. Riječ je o poslovnom prostoru kojeg tuženik koristi, a kupio je tu nekretninu od prodavatelja, S. H. d.d., na temelju ugovora od 15. svibnja 2000. Od tada, on se nalazi u nesmetanom posjedu te nekretnine u kojoj obavlja dopuštenu djelatnost.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da nisu vidljive granice pomorskog dobra iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je upravo ta čestica pomorsko dobro, dok je o tuženikovom posjedu zaključio da je zakonit, istinit i pošten (čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZV). Prvostupanjski sud je ocijenio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06 i 38/09; dalje: ZPDML) za koju tužitelj smatra da predstavlja osnovu njegovog prava, jer je objekt izgrađen na temelju samoupravnog sporazuma 1985. Odredbom čl. 1038. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ) propisano je da ako je nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima („Narodne novine“ broj 19/74 i 18/81; dalje: ZPVDLP) postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla valjano, tada će nadležni javni pravobranitelj pokrenuti postupak izvlaštenja vlasništva, a bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije.

 

Da bi došlo do primjene odredbe čl. 5. ZPDML-a prvostupanjski sud smatra da je prethodno potrebno konzumirati odredbu čl. 1038. PZ-a. S obzirom na to da nisu određene granice pomorskog dobra niti je dovršen postupak izvlaštenja u smislu odredbe čl. 1038. PZ, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

 

Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da je riječ o nekretnini koja se nalazi unutar granica pomorskog dobra za čije korištenje on ima koncesiju. Koncesija je pravni akt na osnovi kojeg tužitelj kao koncesionar može zahtijevati predaju nekretnine u posjed, jer mu je ona dodijeljena na korištenje radi obavljanja gospodarskih djelatnosti. S druge strane, tuženik je stekao posjed na osnovi pravnog posla – ugovora o kupoprodaji. Tužitelj smatra da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na Pomorski zakonik, te da je trebao primijeniti čl. 5. ZPDML-a kojim je propisano pravno jedinstvo zemljišta i građevine na pomorskom dobru.

 

Pobijanom presudom pruža se posjedovna zaštita posjedniku nekretnine na pomorskom dobru, iako se pravo posjeda odnosi isključivo na nekretnine koje mogu biti predmet pravnog prometa. Na pomorskom dobru ne može se pružiti posjedovna zaštita i zato koncesionar može steći posjedovnu zaštitu samo na nekretnini koja je pomorsko dobro. Nije jasno zašto se prvostupanjski sud pozvao na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pri čemu je ispustio iz vida specifičnost ove nekretnine, kao i zabranu stjecanja prava vlasništva i prava na posjed na pomorskom dobru.

 

U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je naveo da žalba nije pravovremena ni osnovana. Tužitelj nije aktivno legitimiran za tužbu kojom traži predaju u posjed objekta od osobe koja je te objekte držala kao vlasnik još i prije nego li je zemljište na kojima se objekti nalaze utvrđeno pomorskim dobrom.

 

Tužiteljeva žalba je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Žalba je pravovremena, jer je podnesena u zakonom propisanom roku (čl. 502. ZPP-a). Tužitelj je presudu zaprimio 16. srpnja 2009. (uz str. 169. spisa), a žalbu je podnio 22. srpnja 2009. (str. 171. spisa).

 

Ovaj sud je već odlučivao o tuženikovoj žalbi i presudom poslovni broj
Pž-6501/2009 od 25. ožujka 2014., preinačio pobijanu presudu i prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Odlučujući o tuženikovoj reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, uz uputu za daljnje postupanje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da se predmet spora iz tužbenog zahtjeva odnosi na obvezivanje tuženika predati tužitelju u posjed nekretninu ZKČ …/… Z.K. … K.O. H., u naravi poslovni prostor, caffe bar, prizemlje i kat površine 80 m2, slobodnu od osoba i stvari.

 

Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da je on jedini koncesionar u luci nautičkog turizma P., na nekretninama obuhvaćenim granicom pomorskog dobra, te da se unutar te granice nalazi i prijeporna nekretnina, na temelju ugovora o koncesiji od 5. listopada 2007. Osnovom prava na ostvarenu koncesiju, od tuženika traži predaju i te nekretnine u posjed.

 

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, uz osnovno shvaćanje:

- da je riječ o poslovnom prostoru kojeg koristi tuženik i koji je tu nekretninu kupio od prodavatelja, S. H. d.d., ugovorom od 15. svibnja 2000., od kada se nalazi u nesmetanom posjedu te nekretnine u kojoj obavlja dopuštenu djelatnost,

- da na tom području nisu vidljive granice pomorskog dobra pa nije moguće zaključiti da je upravo ta čestica pomorsko dobro, a tuženikov posjed je zakonit, istinit i pošten,  - da nema mjesta primjeni čl. 5. ZPDML-a (prema kojoj se građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju pripadnošću pomorskog dobra; na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi) – zato što je objekt izgrađen na temelju samoupravnog sporazuma 1985., odnosno obzirom da je odredbom čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ-a), na snazi u vrijeme kada je tuženik kupio prijepornu nekretninu, bilo propisano: Ako je nakon stupanja na snagu ZPVDLP-a postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru, osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja, i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu PZ-a, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje vlasništva na određenom objektu, time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu,

- da bi se čl. 5. ZPDML-a mogla primijeniti samo ako bi se prethodno konzumirala odredba čl. 1038. st. 1. PZ-a, pa budući da to ovdje nije slučaj - jer na prijepornom području nisu niti određene granice pomorskog dobra niti je dovršen postupak izvlaštenja u smislu čl. 1038. PZ-a, ne postoje razlozi za udovoljenje zahtjevu.

 

Pritom prvostupanjski sud drži da su pravni prednik tuženika i tuženik stekli pravo vlasništva na tom objektu sagrađenom 1985., na temelju valjane pravne osnove.

 

Ovaj sud je u ranijem postupku odlučivanja o tuženikovoj žalbi u bitnome zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, uz obrazloženje:

- da su u zemljišnim knjigama kao vlasnici prijeporne nekretnine upisane treće fizičke osobe,

- da nekretnina koja ima status pomorskog dobra predstavlja opće dobro (čl. 3. st. 2. ZV-a, čl. 3. ZPDML-a), a pomorsko dobro može biti samo u uporabi svih. Zasnivanjem faktičke vlasti (posjeda) nad takvom stvari, jednako kao i zasnivanjem stvarnih prava, ograničava se uporaba općeg dobra. Međutim, u smislu čl. 3. st. 4. i čl. 9. st. 4. ZV-a, te čl. 9. st. ZPDML-a, zasnivanje posjeda i pravo na posjedovnu zaštitu ima koncesionar pomorskog dobra, u dijelu za koji iz sadržaja koncesije proizlazi da ima pravo isključiti to dobro iz opće uporabe. U tim okvirima pruža mu se posjedovna zaštita i to u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o zaštiti posjeda (čl. 19. do 27.),

- da je prvostupanjski sud pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja da u ovoj pravnoj stvari tužitelj prije provedenog postupka izvlaštenja i konzumacije prava iz čl. 1038. PZ-a, ne može ostvariti zahtijevanu zaštitu: da je ovdje riječ o sporu između koncesionara i posjednika nevlasnika, a odredba čl. 1038. PZ-a imala bi primjenu u slučaju da je riječ o sporu o zahtjevu vlasnika nekretnina radi predaje objekta u posjed (čl. 162. ZV-a), odnosno između vlasnika neposjednika i posjednika nevlasnika,

- da tuženik nije upisani vlasnik ove nekretnine, kao što to nije bio niti njen prodavatelj tuženiku - S. H. d.d. a tužiteljevo pravo na pravnu zaštitu u odnosu na tuženika bilo bi dvojbeno tek za slučaj da je tuženik bio upisani vlasnik ove nekretnine. Tada bi trebalo sačekati rezultate postupka izvlaštenja na ovoj nekretnini. Pitanje eventualnog tuženikovog vlasništva na ovoj nekretnini bilo bi tada predmet njegovog odnosa s Republikom Hrvatskom,

- da stoga tužitelj kao koncesionar ima pravo na zatraženu posjedovnu zaštitu.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske drži da tuženik opravdano u reviziji ističe da su u pobijanoj presudi izostali uvjerljivi i jasni razlozi koji bi navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda činili provjerljivim i jasnim, ali i koji bi opravdavali izloženo shvaćanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja;

a) što se podrazumijeva pod navodom iz njezina obrazloženja „...ta okolnost vidljiva je između ostalog i iz identifikacije izgrađenih objekata na tom zemljištu Ureda za katastarsko geodetske poslove, Ispostava Hvara, zajedno sa skicom tog prostora (list spisa 59. do 60. spisa). Jednako proizlazi i iz odluke o koncesiji pomorskog dobra od 7. lipnja 1999. (list 127. do 132. spisa).“,

b) da li su ili kako su ocijenjeni navodi tuženika:

- da je prijepornu nekretninu njegov prednik stekao građenjem na temelju SAS-a sklopljenog sa prednikom tužitelja (ACY spo) iz svibnja 1984., dakle na jedan od originarnih načina stjecanja vlasništva nekretnine - za koje stjecanje nije potreban i upis u zemljišne knjige, s time da je nakon izgradnje ovaj stekao i imao “pravo korištenja" kao tadašnje stvarno pravo,

- da zemljište na kojemu je prijeporni poslovni prostor izgrađen nije niti u vrijeme gradnje bilo unutar granica luke posebne namjene i nije imalo pravni status pomorskog dobra: da je gradnja toga prostora vršena na zemljištu u vlasništvu fizičkih osoba izvan granica pomorskog dobra i na kojemu je po tada važećim propisima bilo moguće steći vlasništvo ili „pravo korištenja“,

- da je prijepornu nekretninu (prostor sa zemljištem) stekao potom kupoprodajnim ugovorom od 15. svibnja 2000. od vlasnika, prodavatelja S. H. d.d. - koji mu je kasnije cedirao i sva stvarna i obvezna prava glede te nekretnine, pa je njezin „istinit, zakonit i pošten posjednik“,

- da osporava aktivnu legitimaciju tužitelja obzirom da „se ne radi o pomorskom dobru“: da to ne proizlazi iz zemljišnoknjižnih podataka i katastarskih operata.

 

Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske predmet ovoga spora treba razriješiti polazeći od:

- čl. 1038. PZ-a te utvrđenja da tuženik nije upisani vlasnik prijeporne nekretnine kao što to nije bio niti njen prodavatelj tuženiku - ali i da se ona u evidenciji nekretnina vodi kao vlasništvo fizičkih osoba, a ne kao pomorsko dobro,

- imajući na umu da je stupanjem na snagu ZPDML-a iz 2003, a prema njegovoj odredbi čl. 123. prestao je važiti čl. 1038. PZ-a, ali (da) je njegovim odredbama čl. 118. propisano: Upisi prava vlasništva ili kojega drugoga stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno su nevaljani. Državni odvjetnik podnijet će prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugoga stvarnog prava na pomorskom dobru iz stavka 1. ovoga članka i upisati pomorsko dobro. Ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju. Ako se dio građevine iz st. 5. i 6. tog članka koristi za obavljanje gospodarskih djelatnosti, za korištenje građevine u tom dijelu potrebno je zatražiti koncesiju za obavljanje gospodarskih djelatnosti,

- čl. 7. ZPDML-a kojom je propisano: (st. 1.) „Za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se u Zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.“, (st. 4.) „Koncesija na pomorskom dobru može se dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama“,

- čl. 14. st. 1. tog Zakona, prema kojoj: „Granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice.“, sve u svezi sa odredbama Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra („Narodne novine“ broj 8/04 i 82/05) i Pravilnika o evidentiranju i obilježavanju pomorskog dobra („Narodne novine“ broj 29/05),

- dakle: od toga da se ta granica, da bi bila mjerodavna, ne utvrđuje ugovorom o koncesiji,

- čl. 33. ZVDSP prema kojima: (stavak 1.) „Pravo vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekoga prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju“, (stavak 2.) „Bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje“, sve u vezi s odredbom čl. 170. tog Zakona, prema kojoj: „Pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjega vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje.“

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je zaključio da su istaknuti razlozi odlučni za primjenu mjerodavnog materijalnog prava (tih odredaba), te za odluku o zahtjevu tužitelja. Zato je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon ocjene o tome da ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, prihvatio tuženikovu reviziju i ukinuo navedenu presudu ovog drugostupanjskog suda te odlučio vratiti mu predmet na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je uputio ovaj drugostupanjski sud da postupi u skladu s iznesenim shvaćanjem i razmotri ono na što je ukazano.

 

Slijedom svega navedenoga uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. i čl. 370. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku radi donošenja pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud će ispitati je li sporna nekretnina, na kojoj je izvršeno građenje, kako to tužitelj tvrdi, već i u vrijeme gradnje ovog objekta bila pomorsko dobro, budući da po sili zakona granica lučkog područja ujedno predstavlja granicu pomorskog dobra neovisno o tome je li ona u zemljišnim knjigama upisana kao pomorsko dobro te je li evidentirana u katastru pomorskog dobra.

 

S druge strane, prvostupanjski sud će ispitati je li ova nekretnina, kako to tuženik ukazuje, bila u režimu po kojem je tuženikov prednik mogao steći pravo korištenja, a nakon toga pretvorbom tog prava korištenja i utuženo pravo vlasništva, pod uvjetom da je objekt unesen u tuženikov temeljni kapital, a ne samo da je procijenjen kao vrijednost ulaganja na pomorskom dobru (čl. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća).

Činjenica što su nekretnine koje su pomorsko dobro procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe ili je procijenjeno ulaganje u te objekte ili u zemljište - nema za posljedicu stjecanje prava vlasništva u korist trgovačkih društava nastalih pretvorbom.

 

Nakon što prvostupanjski sud ispita odlučne činjenice na koje je ukazao Vrhovni sud Republike Hrvatske, te nakon valjane ocjene svih izvedenih dokaza i zaključaka o odlučnim spornim okolnostima, prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o troškovima cjelokupnog postupka.

 

Zagreb, 25. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća

Marina Veljak