1              Poslovni broj: Gž R-261/2020-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-261/2020-3

 

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužiteljice I. Đ., OIB: ..., iz Z., zastupane  po punomoćniku D. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Klinike, OIB: .., iz Z., zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, te uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., za Ministarstvo zdravstva, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika, te umješača protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-5893/2018-39 od 23. prosinca 2019., dana 25. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbijaju se žalbe tuženika, te umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-5893/2018-39 od 23. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

 

Odbija se zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih plaća ukupan iznos od 33.616,69 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže određeno pod točkom I. izreke izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima, kao i iznos od 3.941,44 kune na ime manje isplaćene naknade za godišnji odmor sa zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno pod točkom II. izreke izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom iznosu. U dijelu kojim se traži isplata zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima tužbeni zahtjev je odbijen (točka III. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 12.750,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 23. prosinca 2019. do isplate (točka IV. izreke prvostupanjske presude).

 

Protiv navedene presude žale se tuženik i umješač na strani tuženika (posebne žalbe) pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Umješač je zatražio i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Prije svega valja navesti kako u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka opisane u odredbi članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bio zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijalizanta;

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio umanjene plaće na način da joj nije plaćao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad sukladno odredbama članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, dalje: KU 143/13) i članka 49. Kolektivnog ugovora za zdravstvo i zdravstvenu djelatnost („Narodne novine“ broj 29/18, dalje: KU 29/18);

- da joj nije plaćao ni dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u takvim uvjetima, a na koji bi tužiteljica imao pravo sukladno odredbi članka 57. KU 143/13 odnosno odredbi članka 55. KU 29/18;

- da joj nije plaćao ni dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužiteljica imala pravo na temelju odredbe članka 59. KU 143/13 u omjeru od 10% osnovne plaće odnosno od 1. listopada 2015. u omjeru od 12% sukladno članku 4. Dodatka I. KU 143/13 („Narodne novine“ broj 96/15);

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužiteljici tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplatio umanjene iznose te naknade, 

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema izračunu kojega je sačinio Centar za financijska vještačenja d.o.o.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužiteljici platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU 143/13, KU 29/18, kao i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09), koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014. i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR/14), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i na iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata, postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika, te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio.

 

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59. KU 143/13 i članka 4. Dodatka I. KU 143/13 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama članka 57., članka 59. KU 143/13 i članka 4. Dodatka I. KU 143/13 budući da tužiteljica i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u posebnim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU 143/13, te u svojstvu radnika sa dodatkom definiranim odredbom članka 59. KU 143/13 odnosno odredbom članka 4. Dodatka I. KU 143/13. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU 143/13 s dodacima iz odredbe članka 57. KU 143/13, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Ovo shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., kako „zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Također treba reći kako je novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen 26. ožujka 2018. („Narodne novine“ broj 29/18, dalje: KU 29/18) i primjenjuje se od 1. ožujka 2018., te sadrži identične odredbe kao KU 143/13 odnosno odredba članka 55. KU 29/18 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU 143/13, dok je odredba članka 57. KU 29/18 sadržajno ista kao odredba članka 4. Dodatka I. KU 143/13.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 60. ZR/09, odnosno članka 81. ZR/14, kao i odredbe članka 36. KU 143/13 odnosno članka 34. KU 29/18.

 

Što se tiče primjene Zaključka broj 153. valja reći da isti nije bitno promijenio način izračuna mjesečnog fonda radnih sati od prethodnog Zaključka broj 148., iako drugačije definira mjesečni fond radnih sati. Naime, način formiranja mjesečnog fonda radnih sati je na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu. U tom smislu treba istaknuti da kada se plaća ne obračunava na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, to ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu, odnosno smjenama, stavljeni su u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi članka 51. stavak 9. KU 143/13 i članka 49. stavak 9. KU 29/18 jer moraju odraditi više radnih sata (ako se radi o mjesecu u kojem neradni dan pada od ponedjeljka do petka) od onih radnika koji rade u rasporedu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak broj 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11). Kako oba Zaključka određuju da broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom ili nejednakom rasporedu, a Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne može drugačije definirati (ne)radne dane od Zakona o blagdanima i spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, to je tužiteljici valjalo priznati rad na blagdan kao prekovremeni rad pod uvjetom da pada na dan od ponedjeljka do petka i da prelazi mjesečni fond radnih sati, a kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Navedenim, a s obzirom da visina potraživanja između stranaka nije sporna, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu.

 

Odluka o zateznim kamatama utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

 

Odluka o parničnom trošku zakonita je i ispravna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. ZPP-a).

 

Inače, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), a prema priloženom troškovniku.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sastav spornih podneska kao obrazložene podneske, a ne kao podneske čije sastavljanje spada u ostale podneske.

 

Isto tako, za zastupanje na ročištu od 16. rujna 2019. ispravno je tužiteljici priznat iznos od 1.000,00 kuna, a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

 

Nadalje, u smislu Tbr. 9. toč. 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa utoliko tuženik neosnovano prigovara priznatom trošku s tim u vezi.

 

Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Zahtjev umješača za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 25. ožujka 2021.