1              Poslovni broj: 7 UsImio-456/20-9

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mireli Valjan-Harambašić, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Abaza, u upravnom sporu tužitelja V. G. iz V., S., …, zastupanog po opunomoćeniku M. M., odvjetniku u V., …, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 17. ožujka 2021., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 25. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 561-01/20-01/…, Urbroj: 512-2501-20-… od 14. listopada 2020.

 

  2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporenim rješenjem tuženika od 14. listopada 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/19/…, Urbroj: 512M2-6501-20-… od 31. srpnja 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ročnom sastavu VP … K. (…. Inženjerijska brigada HV) za razdoblje od 4. siječnja 1996. do 30. lipnja 1996.

Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka. Tako navodi da tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod tužitelja, već isključivo citira odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine broj 121/17, 98/19 dalje u tekstu ZHBDR) i ponavlja sadržaj prvostupanjskog rješenja. Pritom tuženik ne navodi niti jedan razlog zbog kojeg bi tužiteljevi žalbeni navodi bili neosnovani.

Ovakvo postupanje protivno je odredbama Zakona o općem upravnom postupku (NN, broj: 47/09, dalje u tekstu ZUP), čime su tužitelju povrijeđena ustavna prva na pristup tijelima javne vlasti, odnosno pravo na žalbu, a rješenje je arbitrarno. S obzirom da tuženik nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod tužitelja, tužitelj smatra da je povrijeđen i čl. 8. ZUP-a. U rubriciranom predmetu nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj u razdoblju do 30. lipnja 1996. bio, kao ročnik, na redovnom služenju vojnog roka u VP … K. Nadalje, u svom iskazu tužitelj je izjavio da je u spornom periodu vršio radnje razminiranja oko vojarne K. i rijeke K., kojom prilikom je poginuo jedan od ročnika, T. G., kojem je priznat status hrvatskog branitelja. Iz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da naslov uopće nije utvrđivao navedene činjenice. Štoviše, u obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako činjenica da bi ročniku, koji je s tužiteljem u kritičnom razdoblju služio vojni rok, bio priznat status hrvatskog branitelja, „nije niti može biti“ predmet ovog postupka. Tužitelj nije ni ukazivao da bi priznavanje statusa hrvatskog branitelja ročniku T. G. bio predmet ovog postupka, već da navedena činjenica predstavlja jedan od dokaza na okolnost ispunjenja uvjeta za priznanje traženog statusa tužitelju. Nadalje, tužitelj je u žalbi ukazivao na propuste prvostupanjskog tijela vezano za ispitivanje činjenica bitnih za donošenje odluke. Posebno, tužitelj je ukazivao kako je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi tko je u kritično vrijeme bio zapovjednik postrojbe tužitelja i uzeti njegovu izjavu na zapisnik. Također, prvostupanjsko tijelo je odbilo saslušati svjedoka predloženog po podnositelju, Z. T., pozivanjem na načelo ekonomičnosti postupka, iako se načelo ekonomičnosti postupka ne može i ne smije primjenjivati na štetu načela utvrđenja materijalne istine u upravnom postupku, a što jasno proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 10. ZUP-a. Tuženik uopće nije cijenio ovaj žalbeni navod tužitelja, čime je povrijedio temeljna načela upravnog postupka na štetu tužitelja, te je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. S obzirom da je tužitelj u prvostupanjskom postupku sudjelovao osobno, bez stručne pomoći, prvostupanjsko tijelo u ispitnom postupku, a tuženik u postupku po žalbi, povrijedili su i načelo pomoći stranci, propisano čl. 7. ZUP-a jer nije brinulo da neznanje i neukost tužitelja ne budu na štetu prava koja mu po zakonu pripadaju. Upravo suprotno, prvostupanjsko tijelo i tuženik se u pobijanom rješenje pozivaju na „Uputu Službe za vojnu obvezu od 28. ožujka 2005.“ (dalje u tekstu Uputa), pri čemu sadržaj Upute tužitelju nije poznat, niti mu je mogao biti poznat, a službena osoba ga nije upoznala sa sadržajem Upute. Štoviše, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja koje je pobijanim rješenjem neosnovano utvrđeno zakonitim, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo iskoristilo neznanje i neukost tužitelja kako bi odbilo njegov zahtjev, s obrazloženjem da nije dokazao pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja. Ovakvim postupanjem naslov je povrijedio odredbe postupka i temeljno načelo ZUP-a pomoći stranci. Ukazuje kako se u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik poziva na sadržaj Upute, posebno vezano za dokazivanje vremena provedenog na „prvoj crti bojišnice“ potvrdom postrojbe, iz čega proizlazi stav tuženika da se predmetna činjenica može dokazivati jedino i isključivo točno određenim dokazom, što je u suprotnosti s odredbom članka 58. st. 1. ZUP-a. Temeljem jasnog i izričitog stava V. u. suda Republike Hrvatske, posebno izraženog u odluci poslovni broj Usoz-… od 29. travnja 2016., vezivanjem dokazivanja određene činjenice isključivo potvrdom izdanom od nadležnog tijela, ograničava se mogućnost poduzimanja procesnih radnji radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica u upravnom postupku. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik pobijanim rješenjem, osim što je povrijedio odredbe ZUP-a i postupio suprotno jasnom stavu V. u. suda RH, pretpostavio uputu odredbama ZHBDR i ZUP-a, vezano uz utvrđenje pretpostavki za priznanje statusa hrvatskog branitelja.

Nastavno navedenom, pobijanim rješenjem povrijeđene su odredbe materijalnog i postupovnog prava, a s obzirom da je istim sadržaj Upute pretpostavljen odredbama ZHBDR-a, rješenje je arbitrarno, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te je istim povrijeđeno temeljno načelo zakonitosti upravnog postupka. Iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi kako tuženik nije cijenio činjenice i navode podnositelja na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev u rubriciranom predmetu. Posebno, tuženik nije utvrđivao točnost navoda podnositelja da bi u kritičnom periodu do 30. lipnja 1996. bio na „prvoj crti bojišnice“, provođenjem dokaza saslušanjem predloženog svjedoka Z. T., ni saslušanjem zapovjednika tužitelja Z. M. Tuženik nije utvrđivao ni činjenicu da li je ročnik iz tužiteljeve postrojbe T. G. poginuo prilikom izvršavanja zadatka koji je naložen i tužitelju, niti činjenicu da li je T. G. priznat status hrvatskog branitelja i po kojoj osnovi. S tim u vezi, ukazuje se kako se pobijano rješenje temelji na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te su istim povrijeđene odredbe postupka, a samo rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U vezi sa svim navedenim, razvidno je da je pri donošenju pobijanog rješenje došlo do niza procesnih i materijalnih propusta, da su povrijeđena temeljna načela upravnog postupka, kao i načelo ustavnosti i zakonitosti pri primjeni propisa. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu istaknuo da navodi tužitelja nisu utemeljeni. Uvidom u spis predmeta razvidno je kako je Područni odsjek za poslove obrane Š. dostavio Područnom odjelu za poslove obrane S. dopis Klasa: 561-01/18-01/…, Urbroj: 512M2-69-19-… od 7. kolovoza 2019., iz kojeg je razvidno da je navedeni Područni odjek izvršio uvid u službenu dokumentaciju ministarstva … te je utvrdio da tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s bilo koje osnove, da je također utvrđeno da tužitelju nije evidentiran podatak da je sudjelovao u Domovinskom ratu kroz pripadnost ročnom sastavu .... Inženjerijske brigade HV. Prvostupanjsko tijelo zatražilo je očitovanje od pravnog slijednika VP … K. (Inženjerijske pukovnije K.). Iz potvrde HKoV inženjerijske pukovnije, Klasa: 034-04/16-01/…, Urbroj: 1033-S1-16-… od 21. rujna 2016., razvidno je da je tužitelj proveo u VP … K. u sastavu ročnik u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 27. kolovoza 1996., kao i iz očitovanja Klasa: 034-04/19-01/…,  Urbroj: 103301-19-… od 12. lipnja 2019. Nadalje, navodi da je Uputom Službe za vojnu obvezu od 28. ožujka 2005. propisano da se vrijeme koje su ročnici proveli na „prvoj crti bojišnice“ priznaje pod sudjelovanjem u Domovinskom ratu samo u slučaju ako su postrojbe to potvrdile. Budući da u konkretnom slučaju postrojba isto nije potvrdila, tuženik nije u mogućnosti izdati tužitelju potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu u traženom razdoblju. Nadalje, iz spisa predmeta razvidno je kako je dopisom od 8. rujna 1998., VP … K. dostavila Uredu za obranu Š. očitovanje vezano za status ročnika za vrijeme Domovinskog rata. Navode da postrojba VP … K. nije izvršavala borbene zadaće u direktnom dodiru s neprijateljem, već je ista izvršavala zadaće inženjerijskog osiguranja striktno po zapovijedi Načelnika GS OS RH. Tužitelj je zahtjevu priložio i vojnu knjižicu, iz koje je razvidno da postrojba imenovanom razdoblje služenja vojnog roka od 4. siječnja 1996. do 27. kolovoza 1996. nije upisala kao „sudjelovanje u ratu“. Prvostupanjsko tijelo nesporno je utvrdilo kako je tužitelj u razdoblju od 4. siječnja 1996. do 27. kolovoza 1996. služio redovni vojni rok u ročnom sastavu VP … K. (…. Inženjerijska brigada HV). Međutim, razvidno je da aktivnosti koje je obavljao u redovnom služenju vojnog roka 1996. nisu bile na prvoj crti bojišnice, odnosno tužitelj nije pružao izravan oružani otpor agresoru niti je djelovao u izravnoj svezi s tim otporom. Isto proizlazi i iz očitovanja same VP … K. od 8. rujna 1998., iz kojeg je razvidno da navedena postrojba nije obavljala zadaće pružajući otpor agresoru, već je izvršavala zadaće inženjerijskog osiguranja. Stoga ne ispunjava uvjet iz čl. 3. st. 2. citiranog Zakona.

Suprotno navodima iz tužbe kod rješavanja ove upravne stvari primijenjen je isključivo mjerodavni Zakon i nisu mu pretpostavljene odredbe nikakve upute, već je Uputa Službe za vojnu obvezu od 28. ožujka 2005. kao interni akt, samo pomoćno sredstvo za prikupljanje činjenica i utvrđivanje zakonom propisanih pretpostavki da li je neka postrojba sudjelovala u borbenim akcijama ili ne. Vezano za navode iz tužbe o poginulom ročniku kojem je, navodno, priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, navodi kako status poginulog nije, niti može biti, predmet ovog upravnog postupka. Čitava konstrukcija tužbe ide u pravcu da se tužitelju treba priznati status hrvatskog branitelja i to u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 30. lipnja 1996. jer to razdoblje koje je na služenju vojnog roka proveo, pripada u zakonom propisano razdoblje do kada je službeno Domovinski rat trajao. Opće je poznato da u tom razdoblju nije bilo vojnih operacija niti ratnih djelovanja budući su operacije završile nakon „O.“ u kolovozu 1995. Stoga su konstrukcije tužitelja posve neutemeljene i ne proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja, niti je za isto podnio bilo kakve dokaze. Suprotno njegovim navodima iz gore citiranog očitovanja VP … K. od 8. rujna 1998., jasno je razvidno da navedena postrojba nije obavljala zadaće pružajući otpor agresoru, već je izvršavala zadaće inženjerijskog osiguranja. Imajući u vidu sve gore navedeno, te tako utvrđeno činjenično stanje smatra da su pobijana rješenja zakonita i donesena nakon zakonom propisanog postupka te da tužitelj nije pružio nikakve pravno relevantne dokaze temeljem kojih bi trebalo drugačije riješiti ovu upravnu stvar. Predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti. 

Sud je 17. ožujka 2021. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju je pristupila zamjenica opunomoćenika tuženika, dok na istu nije pristupio uredno pozvani tuženik, stoga je Sud sukladno ovlaštenju iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', broj: 121/17. i 98/19 – dalje: ZHBDR-a), hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Odredbom članka 3. stavak 2. ZHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta RH, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta RH, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Člankom 179. točkom a. ZHBDR propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 6. studenog 2018. za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ročnom sastavu VP … K. (... Inženjerijska brigada HV) za razdoblje od 4. siječnja 1996. do 30. lipnja 1996.

Povodom navedenog zahtjeva proveden je odgovarajući upravni postupak te je na predmetne okolnosti uzeta izjava na zapisnik od tužitelja.

U svom iskazu tužitelj je naveo da status hrvatskog branitelja traži za razdoblje od 4. siječnja 1996. do 27. kolovoza 1996., a u kojem je naveo da je bio pripadnik VP K. (. inžinjerijska brigada HV) kao ročni vojnik. Nakon završetka obuke oko 9. ožujka 1996. postrojba je krenula u vojarnu „P.“ i nakon nekoliko dana tužitelja i još neke dobrovoljce prebacila je na razminiravanje u okolici vojarne, kada je poginuo vojnik T. G., koji ima status poginulog hrvatskog branitelja.  Radnje razminiravanja vršio je svakodnevno i kontinuirano do 30. lipnja 1996. oko vojarne „K.“ i rijeke K. Predložio je i da se u svojstvu svjedoka sasluša Z. T., koji je također kao i tužitelj bio ročni vojnik i obavljao je poslove razminiranja.

Dakle, tužitelj je u svom iskazu naveo kako je u navedenom razdoblju bio na služenju vojnog roka, u kojem je obavljao razminiranje terena oko vojarne „K.“ i rijeke K.          

Spisu tuženika prileži potvrda ministarstva … RH, Hrvatske kopnene vojske, Inženjerske pukovnije K. od 21. ožujka 2016., kojom se potvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 27. kolovoza 1996. proveo u postrojbi VP … K. (.... inženjerijska brigada), u sastavu ročnika. U predmetnom upravnom postupku pribavljeno je i očitovanje navedene pukovnije od 12. lipnja 2019., iz kojeg je razvidno da za tužitelja nisu u mogućnosti potvrditi status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, jer je uvidom u službene evidencije tužitelj u spornom razdoblju evidentiran kao ročni vojnik na redovnom služenju vojnog roka u VP … K., u kojem nije bio na prvoj crti bojišnice.

Nadalje, iz spisa predmeta razvidno je kako spisu tuženika prileži i dopis ministarstva … RH, Glavnog stožera OS RH, Vojne pošte  … K. od 8. rujna 1998., koji je dostavljen Uredu za obranu Š., u kojem je očitovanje vezano za status ročnika za vrijeme Domovinskog rata. U istom se u bitnom navodi da postrojba VP … K. nije izvršavala borbene zadaće u direktnom dodiru s neprijateljem, već je ista izvršavala zadaće inženjerijskog osiguranja striktno po zapovijedi Načelnika GS OS RH. Stoji i napomena kako su potvrde izdavane samo onim ročnicima koji su izvršavali borbene zadaće inženjerskog osiguranja, po zapovijedi NGS OS RH.

U skladu sa navedenim, prema stajalištu ovog Suda, pravilno je tuženo tijelo utvrdilo kako tužitelj ne ispunjava zakonom propisane uvjete za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ročnom sastavu VP … K. (... Inženjerijska brigada HV) za razdoblje od 4. siječnja 1996. do 30. lipnja 1996., obzirom kako tužitelj nije bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, niti se aktivnosti koje je obavljao u navedenom razdoblju (razminiranje terena) može podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a.

Nastavno na navedeno, potrebno je ponoviti kako se u ovoj upravnoj stvari utvrđuju činjenice i okolnosti u svezi zahtjeva tužitelja od 6. studenog 2018. te na predmetni postupak nemaju utjecaja okolnosti ili činjenice iz nekih drugih postupaka, budući sud ocjenjuje zakonitost upravnog postupka u pogledu zahtjeva tužitelja, tijekom kojega su i donijete osporavane odluke. Naime, tužitelj prigovara da je drugoj osobi priznat status poginulog hrvatskog branitelja, koji je bio angažiran na istim zadaćama kao i tužitelj. Prigovor se, dakle, svodi na tvrdnju da je tužitelj stavljen u nejednak položaj pred zakonom u odnosu prema drugoj osobi.

Međutim, u situaciji kada je zahtjev tužitelja odbijen primjenom citiranih odredbi ZHBDR i u situaciji kada je nesporno da isti nije sudjelovao u Domovinskom ratu kao pripadnik borbenog sektora, ne može se govoriti o stavljanju tužitelja u nejednak položaj pred zakonom u odnosu prema pojedinim drugim osobama, posebno jer te osobe niti nisu ostvarile predmetni status temeljem relevantnih odredbi ZHBDR, koje su trenutno na snazi i na temelju kojih tužitelj traži priznanje predmetnog prava pa da bi bilo potrebno provesti test razmjernosti.

Zaključno, Sud ističe da u predmetnom upravnom postupku nije saslušan predloženi svjedok Z. T., jer je izjava tužitelja u cijelosti cijenjena vjerodostojnim dokazom i ista ničim nije dovedena u sumnju, pa provođenje tog dokaza, po ocjeni ovog suda, ne bi utjecalo na drugačije odlučivanje u predmetnom upravnom postupku. Stoga se prvostupanjsko tijelo u obrazloženju rješenja pravilno pozvalo na načelo ekonomičnosti postupka, ujedno istaknuvši kako Z. T. nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

           Utoliko, po ocjeni ovog suda, nije bilo svrhovito niti provođenje dokaza (po službenoj dužnosti), saslušanjem Z. M., za kojeg je tužitelj u zahtjevu naveo da mu je bio zapovjednik u vrijeme odlaska na teren radi razminiravanja. Tuženik se u obrazloženju osporenog rješenja osnovano pozvao na razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, ocijenivši da su činjenice koje su utjecale na donošenje rješenja pravilno i zakonito utvrđene, te je postupio sukladno odredbi članka 120. stavku 3. ZUP-a.

Prigovori tužitelja iz tužbe nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika.

Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, u kojem postupku je tužitelju omogućeno sudjelovanje, već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nisu povrijeđene odredbe postupka.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

 

 

U Splitu, 25. ožujka 2021.

 

                      S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r. 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66.  ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Zrinka Abaza