Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: UsI-516/19-9
Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Tamari Taraš, u upravnom sporu tužitelja M. P. d.o.o. Z., G. K. …, OIB: …, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta (ranije Ministarstvo turizma) Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, uz sudjelovanje zainteresirane osobe D. K. iz T., P. G. 1, OIB: …, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz O. d. V. i P. d.o.o. Š., S. R. .., radi ukidanja rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, bez održavanja rasprave 25. ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
Obrazloženje
Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-034-02/19-13/95, Urbroj: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 16. listopada 2019. po žalbi D. K., kao vlasnice U. o. „E.“ (dalje U.O. E.), ovdje zainteresirane osobe, poništeno je rješenje Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I-335-02/19-02/89, Urbroj: 2182-03-02/2-19-2 od 16. srpnja 2019., te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Prvostupanjskim rješenjem ukinuto je rješenje tog tijela Klasa: UP/I-335-02/15-01/670, Urbroj: 2182-03-02-02-16-2 od 11. siječnja 2016. za ugostiteljski objekt vrste c. b. „L.“ T., Z. G. …, ugostitelja D. K. iz T., s danom 16. srpnja 2019., uz obrazloženje kako je došlo do prestanka ispunjavanja uvjeta propisanog odredbom članka 24. stavak 1. točka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“, broj 85/15, 121/16, 99/18 i 25/19), a s obzirom da ugostitelj nema ugovor o zakupu, niti drugi dokaz o pravu raspolaganja za navedeni poslovni prostor.
Protiv osporenog rješenja tuženika tužitelj je pravodobno podnio tužbu u bitnom navodeći kako odluka tuženika nije pravovaljana u pogledu navoda da J. b. d.d. ne bi bila upisana u zemljišne knjige, pri čemu se poziva na Izvansudsku nagodbu zaključenu 24. rujna 2001. između J. b. d.d. Š. i R. d.d. T. u stečaju, koju prilaže uz tužbu, a iz koje je razvidno da je J. b. d.d. Š. postala posjednik navedene nekretnine, te ima pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, što se i navodi u Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 29. ožujka 2019. Zaključno, ističe kako je iz članka 1. točka 1.8. Ugovora o zakupu razvidno kako je dosadašnji ugovor između J. b. d.d. i UO E. iz T. istekao 30. lipnja 2016., te je zakupodavac poslao više poziva za ispražnjene odnosnog dijela nekretnine, na koje se UO E. oglušio. Premda ne precizira tužbeni zahtjev, sud je ocijenio kako je isti usmjeren na poništenje osporenog rješenja tuženika Klasa: UP/II-034-02/19-13/95, Urbroj: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 16. listopada 2019.
U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom ističe kako iz zemljišnoknjižnog uloška broj …, K.O. T. na neupitan način proizlazi kako je čest. zgr. … u društvenom vlasništvu, s upisanim pravom korištenja trgovačkog društva R., odnosno kako vlasnik nije J.b. d.d. Š., dok tužitelj nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazio drugačije vlasničko stanje predmetne nekretnine. Nadalje, ističe kako navedena izvansudska nagodba nije bila priložena u spis predmeta, pa se radi o dokazu kojeg tužitelj treba dostaviti u ponovnom postupku, kako bi se nesporno utvrdila osnovanost zahtjeva tužitelja za ukidanje rješenja izdanog UO E. za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu u T., Z. G. …, pa dokazi priloženi uz tužbu nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja. Također, napominje kako tužitelj nije dostavio dokaze iz kojeg bi proizlazilo da se UO E. oglušio na pozive za ispražnjene predmetne nekretnine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
Za istaći je kako je stupanjem na snagu Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave („Narodne novine“, broj 85/20), odnosno 23. srpnja 2020., Ministarstvo turizma nastavilo s radom kao Ministarstvo turizma i sporta, koje je i označeno u uvodu presude na strani tuženika.
Sud je u smislu odredbe članka 19. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) pozvao zainteresiranu osobu D. K. da kao zainteresirana osoba sudjeluje u sporu i očituje se navode iz tužbe tužitelja, koja u odgovoru na tužbu ponavlja žalbene navode, pa tako ističe kako J. b. d.d. nije upisna kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora da bi s njim mogla raspolagati, slijedom čega nije valjan Ugovor o zakupu od 29. ožujka 2019., sklopljen između tužitelja i J. b. d.d. Š.. Pri tome, napominje kako je pravilno tuženik skrenuo pozornost prvostupanjskom tijelu kako je ocjena valjanosti ugovora u sudskoj nadležnosti, pa se valjanost pojedinog ugovora može utvrditi samo temeljem pravomoćne sudske odluke, a ne uvidom u ugovor od strane službene osobe u prvostupanjskom postupku. Nadalje se poziva na naprijed navedeno zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine, te dodatno ističe kako se u naravi radi o dijelu objekta kojeg koristi tužitelj i dijelu objekta koji koristi treća osoba, a kojeg je bez akta za građenje izgradio zakupodavac G.K., koji je podnio zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju. Ističe kako rješenje o izvedenom stanju ne utječe na pravo vlasništva, međutim, mišljenja je kako zakupodavcu G. K. daje veće pravo na posjed dijela objekta kojeg je izgradio, nego tužitelju. Napominje kako predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća R., koji je uknjiženi nositelj prava korištenja, slijedom čega je ista u skladu s odredbom članka 23. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10) postala vlasništvo Republike Hrvatske, pa nitko treći nije mogao s njome raspolagati, što znači niti R. d.d., niti J. b. d.d. Š., niti bilo koji njihov sljednik. Iz navedenog, kako je jednaka pravna snaga oba ugovora o zakupu, kada se ima u vidu pravna osnova zakupodavca. Zaključno, navodi kako je ona korisnik predmetnog poslovnog prostora skoro petnaest godina, kojeg je, bez valjanog akta za građenje, dogradio njezin otac G. K., pa ona kao zakupnik polaže veće pravo na predmetni poslovni prostor od bilo kojeg drugog subjekta, osim Republike Hrvatske. Predlaže odbiti tužbu tužitelja, te potražuje trošak upravnog spora prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14, dalje Tarifa) na ime sastava odgovora na tužbu od 250 bodova, odnosno 2.500,00 kuna, uvećano za vrijednost PDV-a.
Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 36. točka 4. ZUS-a), sud je bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, koji spis je sudu dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava.
Odredbom članka 20. stavak 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je kako nadležni ured, na zahtjev ugostitelja, rješenjem utvrđuje jesu li ispunjeni minimalni uvjeti za vrstu ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju te utvrđuje ispunjavanje uvjeta za posebni standard i dodjelu oznake kvalitete za ugostiteljske objekte iz skupina »Ostali ugostiteljski objekti za smještaj«, »Restorani« i »Barovi«.
Prema stavku 2. citirane zakonske odredbe nadležni ured, na zahtjev ugostitelja, rješenjem utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za vrstu i kategoriju ugostiteljskih objekata, osim za vrste navedene u članku 21. stavku 1. ovoga Zakona.
Odredbom članka 24. stavak 1. propisano je kako će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2. i članka 21. stavka 1. ovoga Zakona izdat ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. ovoga Zakona uz sljedeće uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga Zakona, 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ili nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.
Odredbom članka 27. stavak 1. točka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je kako će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2., članka 21. stavka 1. i članka 22. stavka 2. ovoga Zakona ukinut rješenjem ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. ovoga Zakona.
Iz spisa predmeta proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo, postupajući po zahtjevu tužitelja od 11. lipnja 2019. (koji ne prileži spisu tuženika), ukinulo rješenje Ureda državne uprave Klasa: UP/I-335-02/15-01/670, Urbroj: 2182-03-02-02-16-2 od 11. siječnja 2016. za ugostiteljski objekt vrste c. b. „L.“ T., Z. G. …, s danom 16. srpnja 2019.
Protiv navedenog rješenja žalbu je uložila zainteresirana osoba, o kojoj je tuženik odlučio na način da je osporenim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje, te je predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz obrazloženje kako to tijelo ne može otkloniti žalbene navode zainteresirane osobe, budući da spisu predmeta ne prileži dokumentacija na koju se poziva prvostupanjsko tijelo u obrazloženju rješenja, odnosno Ugovor o zakupu sklopljen između zainteresirane osobe i G. K., kao ni ugovor o zakupu kojim je zainteresirana osoba dokazivala pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora prilikom izdavanja rješenja od 11. siječnja 2016. Nadalje, ističe kako iz zemljišnoknjižnog stanja za čest. zgr. …, K.O. T., nije razvidna osnova na kojoj J. b. d.d. Š. temelji pravo davanja u zakup poslovnog prostora, koje je u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga je dana uputa prvostupanjskom tijelu kako će u ponovnom postupku na neupitan način utvrditi osnovanost zahtjeva tužitelja od 11. lipnja 2019. za ukidanje rješenja od 11. siječnja 2016. (izdanog zainteresiranoj osobi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste c. b. nazva „L.“ u T.), odnosno na neupitan način utvrditi je li zainteresirana osoba prestala ispunjavati uvjet propisan odredbom članka 24. stavak 1. točka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, pri čemu će svoju odluku obrazložiti u skladu s odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).
S navedenim obrazloženjem tuženika suglasan je i ovaj sud, budući da i prema shvaćanju ovog suda u provedenom upravnom postupku nije na nesporan način utvrđeno jesu li se u konkretnoj upravnoj stvari stekli uvjeti za postupanje upravnih tijela u skladu s odredbom članka 27. stavak 1. točka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Naime, spisu predmeta ne prileži spis prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I 335-02/15-01/670, odnosno ne prileži dokaz o pravu korištenja predmetnog poslovnog prostora od strane zainteresirane osobe, te ujedno ne prileži Ugovor o zakupu sklopljen između zainteresirane osobe i G.K., na kojeg se poziva prvostupanjsko tijelo.
Nadalje, pregledom e-zemljišne knjige za čest. zgr. …, K.O. T., utvrđeno je kako je na predmetnoj nekretnini izvršen upis na Republiku Hrvatsku (upis izvršen pod …), dakle, J. b. d.d. Š. s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o zakupu 29. ožujka 2019. nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dok izvansudska nagodba koju je tužitelj tek dostavio uz tužbu, zaključena 24. rujna 2001., nije provedena u zemljišnoj knjizi.
Slijedom navedenog, kako prvostupanjsko tijelo nije u cijelosti i na nesporan način utvrdilo činjenično stanje, sud cijeni kako je pravilno postupio tuženik kada je poništio predmetno prvostupanjsko rješenje od 16. srpnja 2019., pri čemu je u obrazloženju rješenja dao pravilnu uputu prvostupanjskom tijelu u kojem pravcu treba upotpuniti postupak, te takvim postupanjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Stoga je sud pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.
Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a kojom je propisano kako troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 4. citirane zakonske odredbe propisano je kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom članka 79. stavak 2. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom članka 79. stavak 1. i 4. ZUS-a, te Tbr. 23. Tarife zainteresiranoj osobi priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 9. ožujka 2020. od 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 2.500,00 kuna, te uvećano za vrijednost PDV-a od 25%, daje ukupno priznati iznos od 3.125,00 kuna. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
U Splitu, 25. ožujka 2021.
S U T K I NJ A
Anđela Becka
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
DNA:
Rj.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.