Poslovni broj: I Kž-26/2021-4

Poslovni broj: I Kž-26/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić predsjednice vijeća te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. P. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 18. siječnja 2021. broj K-4/2018., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog P. P. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio je krivim optuženog P. P. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. i na temelju tog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pa mu na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu i odredio da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, s tim da rok provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. je u neuvjetovani dio kazne zatvora optuženiku uračunato vrijeme provedeno od uhićenja počev od 1. travnja 2017. u 08,45 do 2. travnja 2017. u 14,00 sati.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan platiti na ime troškova liječničkog pregleda oštećenice iznos od 121,55 kn, na ime pristupa oštećenice raspravi za putne troškove iznos od 350,00 kn, te je dužan na ime paušala platiti ovom sudu iznos od 2.000,00 kn, a sve u roku od 15 dana, po pravomoćnosti presude.

 

Optuženik je dužan naknaditi i troškove postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti, o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je djelomično oslobođen plaćanja troškova na ime provedenog biološkog vještačenja u iznosu od 30.890,00 kn.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećena M. Č. upućena je da imovinskopravni zahtjev ima pravo ostvarivati u posebnom postupku.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju Ž. M., odvjetniku iz S. B..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o troškovima postupka i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o djelomičnom oslobađanju optuženika od naknade troškova kaznenog postupka te ga obveže na njihovu naknadu u cijelosti ili u većem dijelu.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju Ž. M. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o troškovima kaznenog postupka

 

Optuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, nabrajajući da se radi o povredama iz članka 468. stavka 1. točka 11., članka 468. stavka 2. i stavka 3. ZKP/08.

 

Bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. optuženik ne konkretizira nego citira zakonski tekst te odredbe. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, a u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08., međutim, niti jedan vid žalbom naglašene bitne postupovne povrede nije utvrđen.

 

Optuženik nadalje drži da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, kakvim smatra zapisnik o očevidu, izvješće o kriminalističkoj pretrazi mjesta događaja i fotodokumentaciju. To obrazlaže navodom kako je očevid započeo praktički 10 do 12 sati nakon navodnog događaja, kao i da očevidu nije prisustvovao ni okrivljenik, a niti njegov branitelj po službenoj dužnosti, pa smatra da su ti dokazi pribavljeni povredom Ustava, zakona i međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane i da je povrijeđeno pravo na jednakost oružja. No, takvi se prigovori ne mogu prihvatiti. Naime, očevid je tzv. hitna dokazna radnja, a na temelju članka 212. stavka 2. ZKP/08. za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina o postojanju opasnosti od odgode i potrebi provođenja dokaznih radnji policija odmah obavještava državnog odvjetnika, koji može sam provesti tu dokaznu radnju ili njezino provođenje prepustiti policiji ili naložiti istražitelju. U konkretnom slučaju je iz naloga Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu od 1. travnja 2017. (list 25 spisa) razvidno da je državno odvjetništvo naložilo istražitelju P. S. provođenje te dokazne radnje. Istražitelj je tu radnju i proveo, a istom prilikom su sačinjene i fotografije koje su priložene u fotoelaboratu te je o rezultatima radnje obavijestio bez odgode državnog odvjetnika, što je u skladu s odredbom članka 212. stavka 5. ZKP/08. pa se ne radi o nezakonitom dokazu. Prigovori optuženika u suštini se odnose na vjerodostojnost sadržaja zapisnika o očevidu, jer se njima sugerira da je od trenutka odvijanja navodnog događaja do očevida proteklo dovoljno vremena pa da je mjesto događaja moglo biti izmijenjeno. Isticanjem tog prigovora tijekom rasprave i u daljnjem tijeku postupka optuženik je zapravo konzumirao konfrontacijsko pravo, nastojeći osporiti vjerodostojnost tog dokaza, što znači da mu nije povrijeđeno ni pravo obrane ni pravo na pravično suđenje. Ocjena prihvatljivosti tog prigovora, pak, predstavlja pitanje ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne argument za ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Optuženik, nadalje, tvrdi da suđenje nije završeno u razumnom roku, no taj prigovor nije prihvatljiv, jer je trajanje postupka rezultat niza okolnosti na koje sud nije mogao utjecati (dostupnost svjedoka M. V. i oštećene M. Č.).

 

Najzad, optuženik drži da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer da "pri pripremanju glavne rasprave, u tijeku rasprave te pri donošenju presude nije primjenjivao odredbe ZKP/08., na raspravi povrijeđeno je pravo obrane, a što je u konačnici utjecalo na presudu" te dodaje da "svjedoci nisu ispitani u nazočnosti okrivljenika i svih svjedoka zajedno" pa da je time povrijeđeno načelo kontradiktornosti. Prije svega treba naglasiti da niti jedna odredba ZKP/08. ne propisuje obvezu da se svjedoci ispitaju u nazočnosti svih svjedoka zajedno, a što se tiče ispitivanja svjedoka u nazočnosti okrivljenika  za istaknuti je da je svjedokinja M. Č. bila ispitana izvanraspravno na zapisniku od 23. siječnja 2019. (list 247 do 250), jer na raspravu koja je bila određena za taj dan optuženik, iako uredno pozvan, nije pristupio, ali je pristupio njegov branitelj Ž. M., koji je svjedokinji M. Č. i postavljao pitanja i dao primjedbe na njezin iskaz. Uz to su se na raspravi održanoj 4. siječnja 2021. stranke suglasile da se pročitaju svjedočki iskazi žrtve M. Č. pa je primjedba optuženika o tome kako mu je uskraćeno pravo da ispita tu svjedokinju neosnovana. Ostale vidove povrede odredaba Zakona o kaznenom postupku žalitelj ne konkretizira.

 

Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije ostvarena niti jedna druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi prema odredbi članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08.

 

Optuženik smatra da je počinjena i povreda kaznenog zakona, za koju i sam navodi da se radi o tzv. posrednoj povredi, odnosno onoj koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne obrazlaže), kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza kako su iznesene u pobijanoj presudi, posebice iskaza oštećenice i svjedoka M. V., te iznoseći vlastitu analizu i ocjenu tih dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, izveo sve raspoložive dokaze, iste savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

Optuženik drži bitnim što ne postoji "ni jedan relevantan materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovanost inkriminacije u odnosu na njega", naglašavajući i da je biološkim vještačenjem utvrđeno da seksualnog odnosa između njega i oštećenice nije bilo. No, takva interpretacija provedenog biološkog vještačenja nije prihvatljiva ni točna. Naime, to što biološkim vještačenjem nisu nađene relevantne količine humane DNA dostatne za utvrđivanje DNA profila optuženika ne podrazumijeva i zaključak da spolnog odnosa nije bilo, kako to pravilno naglašava prvostupanjski sud, ističući da je taj odnos prema iskazu oštećenice trajao jako kratko. Upravo kratkoća trajanja spolnog kontakta predstavlja argument zbog kojeg nije bilo nužno da se u tragovima vaginalnog brisa oštećenice, ali i brisu vanjskog dijela spolovila optuženika utvrdi relevantna količina humane DNA dostatna za utvrđivanje profila neke druge osobe. Podatak da je u tragu sperme izuzetom s unutarnje stražnje strane međunožja gaćica oštećenice identificiran DNA profil NN osobe muškog spola nesumnjivo potvrđuje da je oštećenica u nekom trenutku prije imala spolni odnos s NN muškom osobom, ali to ne isključuje da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo, posebice respektira li se iskaz oštećenice prema kojem je spolni kontakt s optuženikom bio izuzetno kratak, a optuženik je nakon što ga je uspjela odgurnuti pobjegao, što podrazumijeva i da nije došlo do ejakulacije. Istodobno je indikativno da optuženik prelazi preko podatka utvrđenog biološkim vještačenjem da je u tragu krvi sa stražnje strane košulje oštećene M. Č. identificiran DNA profil muške osobe koji se u potpunosti podudara s DNA profilom optuženika, a za porijeklo kojeg optuženik ne pruža nikakvo objašnjenje.

 

Suprotno navodima optuženika, ispravno je sud prvog stupnja prihvatio iskaze oštećene M. Č. i svjedoka M. V., koji su u bitnim segmentima podudarni, pri čemu treba naglasiti da to dvoje svjedoka nisu međusobno u dobrim odnosima, a niti imaju razloga lažno teretiti optuženika, što i on sam priznaje. Naime, oštećenica je optuženika upoznala tek te večeri, a svjedok M. V. je bio optuženikov prijatelj. Dakle, ne radi se o osobama koje bi bilo zbog svog međusobnog odnosa ili odnosa prema optuženiku imale motiv za lažno svjedočenje.

 

Nadalje, iskaz oštećene M. Č. je i logičan i dosljedan. Određene nepodudarnosti na koje optuženik ukazuje (o tome gdje su se našli i kada, koliko je trajao izlazak, gdje su proveli izlazak, kada se dogodio navodni događaj, da li se u dvorištu kuće nalazi vanjski toalet, je li oštećenica srušena na leđa ili koljena ili prislonjena na zid itd.) nemaju značaj koji im žalitelj pridaje. Nije sporno da su optuženik i oštećenica ranije te večeri bili u društvu zajedno sa svjedokom M. V. i S. Z., pa su odstupanja u iskazu oštećenice u odnosu na taj dio događaja potpuno irelevantna. Kraj nesporno utvrđenih ozljeda oba koljena oštećenice, ostataka potrganog remena oštećenice pronađenih tijekom očevida i navoda oštećenice o tome što je neposredno prethodilo inkriminiranom djelu (da je otišla obaviti malu nuždu u dio dvorišta kuće, a da je onda optuženik nenadano na nju nasrnuo i počeo joj trgati odjeću), neprihvatljivi su optuženikovi prigovori koji se odnose na to da oštećenica nije detaljno opisala način na koji ju je napao. Ovo tim više ima li se na umu da su oboje aktera bili pod utjecajem alkohola i da je događaj trajao iznimno kratko, pa se u tim okolnostima ne može očekivati od žrtve da percipira i memorira sve detalje ovakvog traumatičnog i neočekivanog zbivanja. Jedino bitno odstupanje u iskazu oštećenice odnosilo se na to da je, izvanraspravno ispitana, spomenula vanjski WC, a u kasnijem iskazivanju izjavila da takvog WC-a nije bilo, ali je pritom za to dala prihvatljivo obrazloženje (jer ju je bilo sram na sudu priznati kako je malu nuždu obavljala na dvorištu). Ne odgovara istini tvrdnja optuženika da su svjedokinji postavljana "sugestivna i kapciozna pitanja", jer takvo nešto nije razvidno ni iz zapisnika o tom ispitivanju niti je branitelj optuženika stavio u tom pravcu prigovor tijekom ispitivanja. Navod oštećenice o tome da je optuženik uspio svoj spolni organ dijelom ugurati u njenu vaginu nije doveden u sumnju nalazom ginekologa koji je konstatirao kako je oštećenica izjavila "napadač nije izvršio penetraciju niti je ejakulirao". Naime, oštećenica je u istrazi i izvanraspravno ispitana jednako iskazivala, dodajući da ne zna što je liječnik ginekolog upisao, pri čemu je prvostupanjski sud opravdano uočio kako su termini upotrijebljeni u nalazu ginekologa stručni i da je teško vjerovati da ih je oštećenica izrekla prilikom pregleda. Konačno, da je do spolnog odnosa došlo potvrđuje i navod svjedoka M. V. kojeg je optuženik nazvao neposredno nakon toga i rekao mu M. ja sam nju jebo".

 

Jednako tako ispravno je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz svjedoka M. V.. I ovdje treba naglasiti da iz sadržaja raspravnog zapisnika od 4. siječnja 2021. (list 310) ne proizlazi da bi tom svjedoku bila postavljana "sugestivna i kapciozna pitanja", kako se to sugerira žalbom, a niti je branitelj prigovarao načinu ispitivanja ovog svjedoka na tom raspravnom zapisniku. Iz raspravnog zapisnika razvidno je da je svjedok prvo ispričao čega se sjeća pri čemu je, reproducirajući sadržaj telefonskog razgovora s optuženikom nakon događaja, spomenuo da je optuženik bio histeričan, i da mu je loše, da bi mu nakon toga predsjednica vijeća u skladu s odredbom članka 426. ZKP/08. predočila kako je u istrazi nešto drugačije iskazivao, nakon čega je svjedok dodao da je optuženik u tom razgovoru bio histeričan i uplašen i da je rekao da mu nije dobro i da ju je jebao. Prema tome, ispitivanje svjedoka V. provedeno je u potpunosti u skladu s odredbama ZKP/08. Sadržaj pisma svjedoka V. na koji žalitelj upire nije relevantan, niti je tom svjedoku spomenuto pismo obrana prilikom ispitivanja predočila, pa ono ne predstavlja dokaz. U pravu je optuženik kada navodi da svjedok V. nije bio očevidac događaja, no to ne znači da je iskaz tog svjedoka nevažan. Naime, radi se o svjedoku po čuvenju, koji je prvo u istrazi, a potom i na raspravi prepričao sadržaj telefonskog razgovora s optuženikom, a koji sadržajno potvrđuje iskaz oštećenice i služi kao tzv. kontrolni dokaz.

 

Iz svega iznesenog slijedi da nije točna žaliteljeva primjedba kako se osuđujuća presuda temelji isključivo na personalnim dokazima, jer je iskaz oštećenice potkrijepljen sadržajem zapisnika o očevidu, a djelomično i biološkim vještačenjem i konstatiranim ozljedama koljena oštećenice.

 

Stoga je i žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

 

Iako optuženik ne navodi da se žali zbog odluke o kazni, prvostupanjska je presuda ispitana i u tom dijelu jer u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne te našao da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne pa je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine adekvatna. Doduše, treba primijetiti da se podaci iz kaznene evidencije odnose na razdoblje nakon počinjenja kaznenog djela za koje je ovom presudom proglašen krivim, pa se ne mogu cijeniti kao njegova ranija osuđivanost, budući da se odnose na razdoblje nakon počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, ali nesumnjivo reprezentiraju način života optuženika. Jednako tako navod o grubom ugrožavanju zaštićenog dobra u predmetnom kaznenom djelu ne može biti vrednovan otegotnom okolnošću, jer je to konstitutivni element tog kaznenog djela, pri čemu iskazana grubost počinitelja nije bitno odudarala od uobičajenog načina počinjenja te vrste djela. Također, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda kako je olakotna okolnost "stav oštećenice o ishodu kaznenog postupka". Naime, uvidom u spis utvrđeno je da je oštećenica u jednom duljem periodu bila zdravstveno spriječena (zbog prometne nesreće koju je pretrpjela) pristupiti na raspravu. Nezainteresiranost oštećenice za ishod postupka koju spominje prvostupanjski sud, međutim, ne proizlazi iz izvanraspravnog zapisnika o njezinom ispitivanju, niti se može o tome zaključiti iz rezignirane izjave koju je oštećenica dala nakon što je branitelj optuženika dao niz primjedaba na njezin iskaz, a imajući na umu da je takva reakcija žrtve nakon iskazivanja o događaju koji je nesumnjivo traumatičan i neugodan, životna i razumljiva. Neovisno o svemu iznesenom, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju od dvije godine odgovara svim utvrđenim okolnostima, kao i težini počinjenog djela i njegovoj opasnosti. Izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine izvršiti, dok se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo podobna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., te nema mjesta blažem kažnjavanju.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka po žalbama stranaka

 

Državni odvjetnik smatra da je optuženik neosnovano djelomično oslobođen dužnosti naknade troškova postupka koji se odnose na biološko vještačenje, navodeći da optuženik jest, doduše, bez imovine, ali da je kao vozač radio u inozemstvu kod inozemnih poslodavaca, pa je za pretpostaviti da će nakon izdržavanja kazne to i nastaviti, kao i da mu je trenutna plaća 4.000,00 kn i da živi kod roditelja te nema osoba koje je dužan uzdržavati. Konačno ističe da se radi o "stvarno nastalim troškovima" i da su rezultati tog vještačenja "omogućili određivanje takve tzv. kriminalne količine i u konkretnom slučaju bili i od koristi po optuženika".

 

Optuženik ovu žalbenu osnovu ističe navodeći da je trebalo donijeti oslobađajuću presudu, zbog čega nalazi da je posljedično i odluka o troškovima morala biti drugačija.

 

Prije svega, u odnosu na žalbu optuženika za naglasiti je da je iz do sada iznesenih navoda jasno kako je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za kazneno djelo silovanja iz članka 153. KZ/11., a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08. Sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08. optuženiku se u slučaju osuđujuće presude nalaže da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično.

 

Upravo postupajući u skladu s gore citiranom odredbom prvostupanjski sud je optuženika obvezao na podmirenje troškova kaznenog postupka koji se odnose na liječnički pregled oštećenice iznos od 121,55 kn, na ime pristupa oštećenice raspravi za putne troškove iznos od 350,00 kn, paušalnu svotu od 2.000,00 kn i troškove postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti, o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje. Istodobno je, uvažujući prihode i imovno stanje optuženika, kao i činjenicu da mu je određeno da će se izvršiti dio izrečene kazne zatvora u trajanju od godine dana, opravdano prvostupanjski sud, imajući na umu da visina troškova za obavljeno biološko vještačenje očito premašuje financijske mogućnosti optuženika pa bi time bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, optuženika oslobodio dužnosti naknade tih troškova.

 

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 25. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.