- 1 -              I Kž 37/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 37/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinje kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, u kaznenom predmetu protiv opt. A. B. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. A. B. i opt. D. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2016. broj K-18/16, u sjednici održanoj 25. ožujka 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. A. B. D. K., odvjetnika iz O. i branitelja opt. D. V. I. P., odvjetnika iz V. i Č. P., odvjetnika iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. A. B. i opt. D. V. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima opt. A. B. zbog dva kaznena djela ubojstva (na štetu G. B. i D. P.) u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 90. u vezi s čl. 29. st. 2. i 3. KZ/97., a opt. D. V. zbog jednog kaznenog djela ubojstva (na štetu  Ž. P.) u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 90. u vezi s čl. 29. st. 2. i 3. KZ/97. Na temelju istih zakonskih propisa, nakon što je opt. A. B. prethodno za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju po šest godina, osuđeni su, opt. A. B. primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. d) KZ/97. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam godina, a opt. D. V. na kaznu zatvora u trajanju šest godina.

 

1.1.Na temelju čl. 63. KZ/97. optuženicima je u kazne zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode u vezi s kaznenim djelima, opt. A. B. od 9. lipnja 2004. do 10. listopada 2010. i od 30. svibnja 2011. do 8. srpnja 2011., a opt. D. V. od 9. lipnja 2004. do 10. listopada 2010. i od 30. svibnja 2011. do 15. srpnja 2011.

 

1.2.Na temelju čl. 74. u vezi s čl. 80. st. 1. KZ/97. opt. D. V. je izrečena  sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, revolvera i streljiva pobliže opisano u izreci presude.

 

1.3.Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 146. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) optuženicima je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka o visini kojih će posebnim rješenjem odlučiti predsjednik vijeća „kada se pribave svi podaci potrebni za donošenje odluke o visini troškova.“

 

2.Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači u odluci o kazni i optuženicima izreknu kazne zatvora (opt. A. B. pojedinačne i jedinstvena) u duljem trajanju.

 

2.1.Opt. A. B. je podnio žalbu putem branitelja D. K., odvjetnika iz O., zbog „pogrešne primjene Kaznenog zakona“ (povrede kaznenog zakona) i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude jer „djelo počinjeno u nužnoj obrani nije kazneno djelo“ ili izricanjem kazne „u znatno kraćem trajanju“.

 

2.2.Opt. D. V. podnio je žalbe  putem branitelja I. P., odvjetnika iz V., i Č. P., odvjetnika iz Z., zbog odluke o kazni uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači izricanjem blaže zatvorske kazne odnosno da se  „oslobodi kazne“ (žalba po branitelju I. P.). Obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

3.Opt. D. V. je putem branitelja I. P. odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a prihvati njegova žalba.

 

4.Obojica optuženika su zahtijevali obavijest o sjednici vijeća.

 

5.Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6.Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti branitelja obojice optuženika, D. K., odvjetnika iz O., I. P., odvjetnika iz V. i Č. P., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, opt. A. B. i opt. D. V.

 

7.Žalbe državnog odvjetnika, opt. A. B. i opt. D. V. nisu osnovane.

 

8.Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik nepravilnim smatra zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici bili iznenada i „bez opravdanog razloga“ napadnuti od oštećenika, odnosno tvrdi da  su optuženici i oštećenici predstavljali suprotstavljene grupe koje su se verbalno sukobljavale tijekom čitavog dana, kako se to može zaključiti po iskazima svjedoka  i obranama optuženika, sve povezano sa paljenjem lokala D. P. odnosno zbivanjima koja su prethodila dva dana prije predmetnog događaja. Osporava se i pravilnost vrednovanja personalnih dokaza te s tim u vezi utvrđenje prvostupanjskog suda da su oštećenici bili naoružani upirući na iskaze svjedoka „J.1, J.2 pa i djelomično D. i B.“ koji suglasno tvrde da oštećenici nisu imali oružje. Stoga, povezujući iskaze spomenutih svjedoka i sa iskazom svjedoka A. P. (da je opt. B. „...iz svog pištolja izvadio preostale metke...“) te rezultatom DNA vještačenja, prema kojem na pištolju Ruger „dominiraju aleli DNA profila okr. B.“, po ocjeni državnog odvjetnika neuvjerljiva je obrana opt. A. B. o otimanju i oduzimanju pištolja od ošt. G. B. Uvažavajući sudsko medicinsko i balističko vještačenje, te činjenicu da kod oštećenika nije pronađeno oružje, po mišljenju državnog odvjetnika „sa sigurnošću [je] utvrđeno da je I.okr. B. pucao iz vlastitog oružja“. Referirajući se na balističko i sudsko medicinsko vještačenje o ukupno ispaljenih 13 metaka iz pištolja opt. A. B. i revolvera opt. D. V. te 14 ozljeda koje su zadobili oštećenici pogrešnim drži i zaključak prvostupanjskog suda „da nema supočiniteljstva“. Zaključno, državni odvjetnik tvrdi da se „radi o supočiniteljstvu I i II okrivljenika u 3 kaznena djela ubojstva iz članka 90. KZ-a  na štetu  trojice oštećenika kako je to navedeno optužnicom.“

 

9.Žalbenim navodima državnog odvjetnika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je temeljitom i savjesnom ocjenom dokazne građe izvedene na raspravi pravilno zaključio da je pouzdano dokazana kaznena odgovornost optuženika za kaznena djela ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane kako je to opisano u izreci pobijane presude.

 

10.Naime, u ovom je kaznenom predmetu pravomoćna presuda, koju čine presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 16. rujna 2005. broj K-28/04 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. ožujka 2006. broj I Kž-1043/05 i od 19. rujna 2006. broj I Kž-6/06, kojom su optuženici bili osuđeni kao supočinitelji tri kaznena djela ubojstva, ukinuta odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3872/2006 i U-III/3880/2006, nakon čega je u ponovljenom suđenju dokazni postupak dopunjen izvođenjem novih dokaza.

 

11.Nadalje, sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi (čl. 450. st. 1. ZKP/08.). Budući da prema stanju stvari, zapisniku o raspravi koja je počela iznova 30. rujna 2016. i završila izricanjem pobijane presude nije izveden dokaz ispitivanjem ili čitanjem zapisnika o iskazu svjedoka A. P., niti je državni odvjetnik na raspravi isto predložio, promašena je žalbeno upiranje državnog odvjetnika (po osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja)  na taj dokaz.

 

12.Prema stanju dokazne građe izvedene na raspravi, ocjenom personalnih i ostalih materijalnih dokaza te vještačenja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, razumna je i pravilna argumentacija pobijane presude da su optuženici napadnuti po oštećenicima, te da su pri odbijanju napada prekoračili granice nužne obrane.

 

13.U pravu je državni odvjetnik da personalni dokazi upućuju na povezanost predmetnog događaja sa požarom lokala M. koji se zbio dva dana ranije te da je aktivnost odnosno ponašanje oštećenika evidentno bila motivirano tim događajem.

 

14.Međutim, ova okolnost, sagledana u sklopu ostalih utvrđenih relevantnih činjenica ne vodi jednoznačnom zaključku o sukobu suprotstavljenih strana, a time i supočiniteljstvu pri učinu djela.

 

15.Naime, razmatrajući suglasnu obranu optuženika i konfrontirajući je s personalnim dokazima te materijalnim tragovima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. A. B. pucao iz pištolja kojeg uspio oteti G. B. Premda svjedoci na koje upire državni odvjetnik podupiru optužbu da oštećenici nisu bili naoružani, dio svjedoka govori u prilog obrani što je sve sud prvog stupnja temeljito razmotrio. Imajući na umu da je dio svjedoka naklonjen oštećenicima, a dio interesima obrane, opravdano se sud prvog stupnja rukovodio i mišljenjem vještaka balističara da su oštećenici mogli za pojasom svojih hlača imati pištolj, kako je to primjerice u svom iskazu opisao nepristrani svjedok D. K. (dolazeći na posao u mjenjačnicu nešto prije događaja susreće i pozdravlja D. P. te zamjećuje pištolj za desnim bokom). Pored toga, okolnost da se na pištolju Ruger nalaze tragovi više osoba svakako potvrđuju liniju obrane o otimanju za pištolj, a kako nije sporno da je opt. A. B. hicima iz pištolja usmrtio dvojicu oštećenika i pištolj odnio u kuću A. P. gdje ga je odložio, to dominacija DNA tragova opt. A. B. nema značaj potvrde optužbe kako se tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.

 

16.Nije sporno da se događaj zbio oko 15,50 sati, a da mu je u prijepodnevnim satima prethodilo incidentno ponašanje oštećenika prema opt. D. V. čemu nije bio nazočan opt. A. B., dok suglasne obrane optuženika o njihovom kretanju i slučajnom susretu u poslijepodnevnim satima, kada zajedno kreću prema obližnjem lokalu popiti kavu, nisu opovrgnute drugim dokazima pa ih osnovano takvima prihvaća sud prvog stupnja. Shodno tome, a kako iz dokazne građe nesumnjivo proizlazi da su oštećenici, uočivši nailazak optuženika koji se kreću normalnim korakom, krenuli prema njima ubrzano, „agresivno“, uz verbalnu provokaciju i prijetnju, a potom slijedi  i fizički napad dvojice oštećenika na opt. A. B.,  te napad  Ž. P. na opt. D. V., to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju protupravnog napada oštećenika na optuženike, kako to podrobno i razložno navodi sud prvog stupnja. Ispravna je ocjena suda prvog stupnja da ponašanje optuženika u vrijeme događaja ni na koji način ne predstavlja provokaciju niti opravdanje oštećenicima za napad, a kako se radi o vremenski odmaknutom zbivanju od onog u prijepodnevnim satima, te osobito događaju prije dva dana, za prihvatiti je pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženici postupali u nužnoj obrani braneći se od protupravnog napada naoružanih i korpulentnih oštećenika. Međutim, budući da su oštećenici osim strijelnih rana na prednjem dijelu tijela zadobili i smrtonosne strijelne rane na leđima zadane iz daljine (oštećenici G. B. i D. P. hicima iz pištolja Ruger, a Ž. P. hicem iz revolvera Buldog) što se sve zbiva u kontinuitetu i iznimno kratkom vremenskom intervalu čineći jedinstvo događaja, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja o postupanju optuženika u prekoračenju granica nužne obrane.

 

17.Pravilnost ovakvog utvrđenja činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju upiranjem državnog odvjetnika na neoštećeno zrno call 6,35 mm (iz revolvera opt. D. V.) i ozljede na lijevoj strani nosa D. P., budući da vještak (dopuna u ponovljenom suđenju) mogućnost  nastanka ove ozljede ne veže isključivo uz projektil call 6,35.

 

18.Slijedom navedenog, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju uz dopunjen dokazni materijal činjenično stanje ispravno utvrdio. Budući da su na tako utvrđeno činjenično stanje odraženo opisom djela u izreci presude, pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, to su neosnovane žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i žalba opt. A. B. zbog povrede kaznenog zakona, koja je po mišljenju ovog optuženika ostvarena jer djelo nije okvalificirano postupanjem u nužnoj obrani.

 

19.Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o kazni, smatra pravilno utvrđenim sve odlučne činjenice važne za „proces individualizacije kazne svakom od okrivljenika i to kako u odnosu na pojedinačne kazne tako i u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora. Međutim prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne I okrivljeniku te kazne II okrivljeniku“ drži da  prvostupanjski sud nije dovoljno pažnje posvetio težini i načinu izvršenja djela, da su djela počinjena u stogom centru grada i u takvim okolnostima predstavljaju veću opasnost te zavređuju veći društveni prijekor.

 

20.Nasuprot tome, opt. A. B. smatra da su valjano utvrđene olakotne okolnosti „premalo valorizirane“, upirući na zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja prema čl. 29. KZ/97. i čl. 59. KZ/97.

 

21.Kaznom nije zadovoljan ni opt. D. V. Ističe mladu životnu dob u vrijeme djela, izraženo žaljenje, izostanak imovinskopravnog zahtjeva, obiteljski i roditeljski status, što sve upućuje na postojanje izraženih olakotnih okolnosti i opravdava izricanje bitno blaže kazne, uključujući i oslobođenje od kazne. Naglašava kako je ranijom nepravomoćnom presudom, kada je bio proglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva, bio osuđen „na neznatno višu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.“

 

22.Razmotrivši tako suprotstavljene žalbene navode stranaka, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kazne zatvora na koje su optuženici osuđeni odgovaraju okolnostima počinjenja kaznenih djela, osobnosti, odnosno manjem stupnju krivnje optuženika te posljedicama djela. Naime, prvostupanjski sud je optuženicima olakotno cijenio smanjenu ubrojivost, doprinos oštećenika počinjenju djela, neosuđivanost prije i nakon učina djela te protek vremena od djela bez doprinosa optuženika dok nisu utvrđene „posebne“ otegotne okolnosti.

 

23.Stoga okolnosti utvrđene u pobijanoj presudi, uvažavajući i one na koje je ukazano u žalbama optuženika, ne opravdavaju osudu na strože kazne zatvora kako predlaže državni odvjetnik. Istovremeno, činjenica da su kaznenim djelima života lišene tri osobe, sve pred očima prolaznika, u najfrekventnije doba dana u centru grada, ne opravdava ni blaže kažnjavanje prema sugestiji optuženika. Povrh toga, opt. D. V. valja podsjetiti da je  prethodnom nepravomoćnom presudom (od 30. svibnja 2011.) za isto kazneno djelo, ubojstva Ž. P. u prekoračenju granica nužne obrane, bio osuđen na strožu kaznu zatvora, u trajanju od sedam godina, dok je ova osuda na kaznu zatvora u trajanju šest godina evidentno blaža i, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena počinitelju i okolnostima djela. Jednako vrijedi i za opt. A. B. budući je prekoračenjem granica nužne obrane života lišio dvije osobe, pa nema mjesta ublažavanju kazne, niti oslobođenju od kazne. Potonje iz razloga što psihijatrijskim vještačenjem kod obojice optuženika nije ni utvrđeno da je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom već je sa sigurnošću postavljena dijagnoza akutne stresne reakcije.

 

24.Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbama državnog odvjetnika i optuženika, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.