1              Poslovni broj: Gž R-240/2021-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-240/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja A. j. d.o.o., OIB: …,D., 2. tužitelja F. G. j. d.o.o., OIB: …, D., 3. tužitelja K. j. d.o.o., OIB: …, D., 4. tužitelja D. j. d.o.o., OIB: …, M., 5. tužitelja C. j.d.o.o., OIB: …, D., 6. tužitelja A. M., vl. obrta D., OIB: …, R. i 7. tužitelja B. M., vl. obrta C., OIB: …, D., koje zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik iz D., protiv tuženika Grada D., OIB: …, D., kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 2 P-1363/19 od 15. prosinca 2020., u sjednici održanoj 25. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

i

 

r i j e š i o  je

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 2 P-1363/19 od 15. prosinca 2020. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i IV. izreke, kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjevi.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 2 P-1363/19 od 15. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je određena privremena mjera.

 

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva (točka I. izreke).

 

Istom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je tuženik Grad D., OIB: … povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje izravnom diskriminacijom temeljem njihova nečlanstva u sindikatu:

- donošenjem Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D. (Službeni glasnik Grada D., broj 6/19 od 8. svibnja 2019.) u dijelu kojim je propisano da se javna površina, javno dobro u općoj uporabi, dio kat. čest. 2779/2, z. ul. 3028, sve k.o. D., izvanulično parkiralište ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajalište kolokvijalno zvano M. M. i P. može na korištenje dodijeliti isključivo Sindikatu– Sindikalnoj podružnici D.,

- donošenjem rješenja Upravnog odjela za promet od 4. lipnja 2019. godine, Klasa: UP/I-363-01/19-05/12, Ur. broj: 2117/01-11-19-3 kojim je Sindikatu, Sindikalnoj podružnici D. odobrena uporaba izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. – u naravi autotaksi stajalište kolokvijalno zvano M. M. i P. te kojim je zadužen S. D. d.o.o. sklopiti ugovor o zakupu izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. u Zoni "D", u naravi autotaksi stajalište kolokvijalno zvano M. M. i P. sa Sindikatom, Sindikalnom podružnicom D., te propuštanjem ukidanja istog rješenja nakon objave rješenja Visokog upravnog suda RH broj: Usoz–53/19-4, Usoz–63/19-3 od 25. srpnja 2019. godine u Narodnim novinama broj 77/19,

- zabranjivanjem i onemogućavanjem korištenja izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi stajalište kolokvijalno zvano M. M. i P. nečlanovima Sindikat Hrvatske, Sindikalne podružnice D. postavljanjem znaka "Rezervirano za Sindikat– Sindikalna podružnica D." i dopuštanjem postavljanja oglasne ploče Sindikata, Sindikalne podružnice D. s imenima članova sindikalne podružnice kojima je jedino dozvoljeno korištenje tog parkirališta te propuštanjem njihova uklanjanja nakon objave rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-53/19-4, Usoz–63/19-3 od 25. srpnja 2019. godine u Narodnim novinama br. 77/2019,- objavom priopćenja od 7. kolovoza 2019. godine na svojoj službenoj internetskoj stranici i službenoj Facebook stranici kojim je relativizirao učinak rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-53/19-4, Usoz-63/19-3 od 25. srpnja 2019. godine te ustrajao u diskriminatornim radnjama i diskriminiranju tužitelja.

Nalaže se tuženiku Gradu D., OIB: …

- ukloniti sa izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajališta kolokvijalno zvanog M. M. i P. znak "Rezervirano za Sindikat - Sindikalna podružnica D." te ukloniti oglasnu ploču Sindikata, Sindikalne podružnice D. s imenima članova sindikalne podružnice, kao i lance postavljene na ulazu i izlazu, sve u roku od 3 dana od donošenja ove presude, te mu se zabranjuje onemogućavati tužitelje u korištenju izvanuličnim parkiralištem ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajalištem kolokvijalno zvanim M. M. i P. te mu se ujedno zabranjuje svako takvo i slično postupanje ubuduće. Nalaže se tuženiku Gradu D., OIB: … objaviti ovu presudu o svome trošku u tiskanim izdanjima tjednika D. v. i D. l., kao i na internetskim portalima istih, kao i na svojoj službenoj internetskoj stranici i službenoj facebook stranici sve u roku od 15 dana." (točka II. izreke).

 

Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Gradu D. ukinuti rješenje Upravnog odjela za promet od 4. lipnja 2019. Klasa: UP/I-363-01/19-05/12, Ur. broj: 2117/01-11-19-3." (točka III. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima troškove ovog postupka u iznosu od 23.300,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od donošenja odluke pa do isplate, a koje se obračunavaju za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sve u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je prijedlog za određivanje privremene mjere u dijelu koji glasi:

"1. Nalaže se protivniku osiguranja Gradu D. OIB: ... ukloniti sa izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajališta kolokvijalno zvano M. M. i P. znak "Rezervirano za Sindikat– Sindikalna podružnica D." te ukloniti oglasnu ploču Sindikata, Sindikalne podružnice D. s imenima članova sindikalne podružnice, kao i lance postavljene na ulazu i izlazu, sve u roku od 24 sata.

2. Zabranjuje se protivniku osiguranja Gradu D. OIB: ... onemogućavati tužitelje korištenju izvanuličnim parkiralištem ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajalištem kolokvijalno zvanim M. M. i P. Ova zabrana se smatra provedenom danom dostave protivniku osiguranja

3. Ukoliko protivnik osiguranja ne postupi po nalogu iz točke I. ovog rješenja ili zabrani iz t. II. ovog rješenja, izriče mu se novčana kazna u iznosu od 40.000,00 kuna, a njegovim odgovornim osobama novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna.

4. Ova mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka za zaštitu od diskriminacije.

5. Žalba na ovo rješenje ne odgađa provedbu privremene mjere." (točka I. izreke).

 

Istim rješenjem odbijen je predlagatelj osiguranja u preostalom zatraženom iznosu glede novčane kazne i to za protivnika osiguranja – tuženika za 60. 000,00 kuna, te odgovorna osoba za 20. 000,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude i rješenja pravovremeno se žali tuženik pobijajući presudu u dijelovima pod točkama I., II. i IV. izreke, a rješenje u dijelu pod točkom I. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače u tom dijelu, podredno, da se ukinu i predmet u pobijanom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i troškove žalbenog postupka.

 

U odgovoru na žalbu 1. tužitelj A. j. d.o.o., 2. tužitelj F. G. j. d.o.o., 3. tužitelj K. j. d.o.o., 4. tužitelj D. j.d.o.o., 5. tužitelj C. j. d.o.o., 6. tužitelj A. M. i 7. tužitelj B. M. (dalje u tekstu: tužitelji), osporili su sve žalbene navode kao neosnovane te su predložili da se žalba kao takva odbije. Zatražili su i trošak žalbenog postupka.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasne i razumljive te ne proturječe same sebi ni razlozima presude i rješenja. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju opisno upire tuženik jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio njihovo pravo na jednako postupanje izravnom diskriminacijom temeljem njihova nečlanstva u sindikatu, i to donošenjem Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D. od 8. svibnja 2019. (dalje u tekstu: Odluka) u dijelu kojim je propisano da se javna površina, javno dobro u općoj uporabi, dio kat. čest. 2779/2, z. ul. 3028, sve k.o. D., izvanulično parkiralište ispod tvrđave M. (Zona D), u naravi autotaksi stajalište kolokvijalno zvano M. M. i P. (dalje  u tekstu: izvanulično parkiralište), može na korištenje dodijeliti isključivo Sindikatu– Sindikalnoj podružnici D. (dalje u tekstu: Sindikat), kao i donošenjem rješenja Upravnog odjela za promet od 4. lipnja 2019. (dalje u tekstu: Rješenje) kojim je tom Sindikatu, odobrena uporaba navedenog parkirališta, zahtjev da se omogući korištenje nečlanovima Sindikata izvanuličnog parkirališta, zahtjev da se ukloni znak rezervirano za Sindikat i ukloni oglasna ploča Sindikata, kao i zahtjev de se utvrđena povreda objavi u medijima, u tiskanim izdanjima tjednika D. v. i D. l., kao i na internetskim portalima istih, kao i na svojoj službenoj internetskoj stranici i službenoj facebook stranici.

 

Među strankama je i dalje sporno, je li tuženik donošenjem navedene Odluke i Rješenja kojim je izvanulično parkiralište dao na korištenje samo članovima Sindikata povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje iz odredbe članka l. Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12; dalje u tekstu: ZSD).

 

Člankom 1. stavkom 1. ZSD-a, propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi: rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

Dakle, diskriminacija je pravljenje razlike po nekoj od osnova diskriminacije taksativno navedenih u citiranom članku 1. stavku 1. ZSD-a, a prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelji su naveli diskriminatornu osnovu, i to (ne)članstvo u sindikatu iz toga članka.

 

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je u bitnome sljedeće:

 

- da iz Odluke o izmjenama i dopunama o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D. od 25. travnja 2019., proizlazi kako se predloženim izmjenama stvaraju preduvjeti za korištenje izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. koje je do tada bilo označeno kao taksi stajalište, a tom Odlukom postaje parkiralište s rezerviranim parkirališnim mjestima koje se može dodijeliti na korištenje isključivo Sindikatu,

- da iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D. objavljenoj u Službenom glasniku Grada D. od 8. svibnja 2019., proizlazi kako se člankom 1. te Odluke, članak 9. stavak 6. Odluke, mijenja i glasi: "Broj odobrenih rezerviranih parkirališnih mjesta u jednoj parkirališnoj zoni može biti najviše do 10% od ukupnog broja parkirališnih mjesta u toj zoni. U prethodno navedeni postotak ne uračunava se izvanulično parkiralište ispod tvrđave M. u zoni 2 (zelena)." U članku 10. Odluke dodaje se točka IV. koja glasi: "Sindikat– Sindikalnoj podružnici D. – te iza članka 11. se dodaje novi članak 11. a. koji lasi: "Izvanulično parkiralište ispod tvrđave M. (Zona D) može se dodijeliti isključivo korisnicima iz čl. 10. t. 4. ove Odluke. Člankom 12. st. 1. mijenja se i glasi: "Visina mjesečne naknade za korisnike rezerviranih parkirališnih mjesta utvrđuje se – Sindikat 12.500,00 kuna – Sindikalna podružnica D.“,

- da iz dopisa Društva D. d.o.o. upućenog Gradu D., Upravnom odjelu za promet, proizlazi kako mole proceduru raspisivanja javnog natječaja glede davanja javne površine P. određenoj skupini autotaksi prijevoznika te iskazuju interes za navedenu lokaciju i uplatu daleko veću od 12.500,00 kuna,

- da iz rješenja od 4. lipnja 2019. Grada D., Upravnog odjela za promet, proizlazi da se Sindikatu odobrava uporaba izvanuličnog parkirališta, da je parkirališna mjesta potrebno označiti odgovarajućom prometnom signalizacijom, da se zadužuje S. D. d.o.o. da sklopi Ugovor o zakupu izvanuličnog parkirališta sa Sindikatom na rok od godinu dana uz izračun naknade prema članku 12. stavka 1. i 2. Odluke od 8. svibnja2019.,

- da iz vlasničkog lista proizlazi kako je na čestici 2779/2 – cesta – upisano javno dobro u cijelosti,

- da iz preslika teksta objavljenog u D.-u, po dodijeli parkinga taksistima i sindikalistima proizlazi kako stoji "Parking ispod M. više neće biti taksi stajalište već rezervirana parkirališna mjesta koja će se dati na korištenje isključivo Sindikatu – Sindikalnoj podružnici D.",

- da iz preslike fotografije proizlazi da je na navedenom mjestu stavljen znak "Rezervirano za Sindikat – Sindikalne podružnice D.",

- da iz rješenja Visokog upravnog suda od 25. srpnja 2019., proizlazi kako je tim rješenjem obustavljeno izvršenje članka 1. stavka 2., članka 2. stavka 2., članka 4. i članka 5. stavka 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Grada D. (Službeni glasnik Grada D., broj 6/19.) u dijelu koji glasi: "3. Sindikat– Sindikalna podružnica D.…. 12.500,00 kn."; da obustava izvršenja odredaba općeg akta iz točke I. izreke ovog rješenja traje do donošenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta,

- da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2012. proizlazi kako prema odredbi članka 20. ZSD-a, stranka koja se poziva na diskriminaciju nije ju dužna dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i da je ispunjenjem tog uvjeta, protivna strana (navodni diskriminator) dužna dokazati da diskriminacije nema, a ako ne dokaže sa stupnjem sigurnosti da diskriminacije nema, ima se smatrati da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno,

- da iz ugovora o zakupu rezerviranog parkirališnog mjesta proizlazi kako je sklopljen između S. D. d.o.o. i Sindikata, kojeg zastupa sindikalni povjerenik R. K., i da člankom 1. ugovorne strane suglasno utvrđuju da je rješenjem Grada D., Upravnog odjela za promet od 4. lipnja 2019. korisniku odobrena uporaba izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M. u D. te da se sklapa se na razdoblje od 6. lipnja 2019. do 5. lipnja 2020., s time što će zakupnik za korištenje izvanuličnog parkirališta u tom razdoblju platiti naknadu u ukupnom iznosu od 150.000,00 kn s uključenim PDV-om,

- da iz rješenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 30. prosinca 2019. proizlazi kako se odbacuje inicijativa jer ne postoje uvjeti za pokretanje postupka po službenoj dužnosti, a iz istog proizlazi i to da ovlast iz članka 25. stavka 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, na temelju kojeg Agencija može tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave davati mišljenja o sukladnosti važećih zakona i drugih propisa iz Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, da bi Grad D. prilikom donošenja općih akata, iako je riječ o izvršavanju samoupravne ovlasti na temelju posebnih propisa, trebao svakako uvažavati i propise o zaštiti tržišnog natjecanja, pri čemu bi se osobito trebao suzdržavati od dovođenja pojedine skupine poduzetnika u povoljniji položaj na tržištu, primjerice članove jednog sindikata/udruge ili poduzetnike izvan sindikata/udruge,

- da je iz fotografija vidljiv lanac na predmetnoj nekretnini i znak zabrane, i znak "Rezervirano za Sindikat– Sindikalna podružnica D.",

- da iz Odluke Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-830/08 od 28. rujna 2011. proizlazi kako je u toj odluci navedeno da je člankom 391. stavkom 1. ZV-a, propisano da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno, dok je u stavku 3. istog članka, propisano da su pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovog članka ništavi, te da je spomenuta zakonska odredba jasna i ne treba joj tumačenje te iz nje proizlazi da je ništav pravni posao kojim je nekretnina jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave otuđena bez javnog natječaja.

- da je PU, Policijska postaja D. po dojavi uredovala na izvanuličnom parkiralištu,

- da iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2020., broj Usoz-63/19, proizlazi kao se ukidaju članak 1. stavak 2., članak 2. stavak 2., članak 4. i dio članka 5. stavka 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Grada D. (Službeni glasnik Grada D., broj 6/19) koji glasi: "3. Sindikat– Sindikalna podružnica D.…. 12.500,00 kn."

- da iz iskaza tužitelja koji su saslušani tijekom postupka proizlazi kako se ne mogu parkirati na izvanuličnom parkiralištu jer je tamo uvijek lanac.

 

S obzirom na navedena utvrđenja, a posebno na nesporno utvrđenje prvostupanjskog suda da je Gradsko vijeće Grada D. na 21. sjednici održanoj 7. svibnja 2019., donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Grada D. (objavljenu 8. svibnja 2019. u Službenom glasniku Grada D., broj 6.), nakon koje je S. D. d.o.o. sklopio ugovor o zakupu rezerviranog parkirališnog mjesta sa Sindikatom na razdoblje od 6. lipnja 2019. do 5. lipnja 2020., radi korištenja izvanuličnog parkirališta ispod tvrđave M., sve na temelju rješenja Grada D., Upravnog odjela za promet od 4. lipnja 2019. kojim je korisniku odobrena uporaba navedenog parkirališta, kao i utvrđenje da se presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2020. poslovni broj Usoz-63/19 ukidaju članak 1. stavak 2., članak 2. stavak 2., članak 4. i dio članka 5. stavka 1. navedene Odluke, koji glasi: "3. Sindikat turizma i usluga Hrvatske – Sindikalna podružnica D.…. 12.500,00 kn", to je taj sud zaključio da je donesena Odluka tuženika omogućavala parkiranje taksi prijevoznicima na izvanuličnom parkiralištu smo članovima Sindikata, a ne i ostalima.

 

Pravilno je prvostupanjski sud i prema stavu ovoga suda smatrao da su tom Odlukom članovi Sindikata u povoljnijem položaju u odnosu na sve ostale, pa tako i u odnosu na tužitelje, bez obzira što su kao taksisti u svojim ponudama tuženiku nudili veći iznos od iznosa koji je za zakup izvanuličnog parkirališta ugovoren sa Sindikatom. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud naveo da u situaciji kada tuženik nije raspisao javni natječaj za korištenje izvanuličnog parkirališta, da ostali taksisti snose nerazmjeran teret, odnosno da trpe veliku štetu s obzirom na atraktivnost navedenog parkirališta iz razloga što se na njemu ne mogu parkirati.

 

Budući da je člankom 1. stavkom 2. ZSD-a, propisano da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, u ovom slučaju nečlanstvom u sindikatu, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je položaj tužitelja stavljen u nepovoljniji položaj po navedenoj osnovi (nečlanstvom u Sindikatu) i da su ponašanjem tuženika, i to donošenjem Odluke kojom se izvanulično parkiralište daje na korištenje samo članovima Sindikata, kao autotaksi prijevoznici koji nisu u Sindikatu, stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na članove Sindikata.

 

Pri tome je prvostupanjski sud naveo da je navedeno parkiralište najatraktivnije parkiralište u samom Gradu D. (što je općepoznato), pa u takvoj situaciji kada su taksisti koji nisu u Sindikatu onemogućeni parkirati na izvanulično parkiralište jer mogu parkirati samo članovi Sindikata, a kako ZSD-u propisuje da je navedeno zabranjeno, to je pravilno taj sud naveo da osporavana Odluka omogućava parkiranje na tom parkiralištu samo jednoj skupini, i to članovima Sindikata, dok je svima ostalima onemogućen pristup. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se na ovakav način diskriminatorno postupa prema taksistima koji nisu članovi Sindikata i da nije opravdano postavljati razlike korisnicima javnog parkirališta na način kako je to učinjeno osporavanom tuženikovom Odlukom.

 

Isto tako, u odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije koji tuženik ponavlja u žalbi, ističe se, da je pravilno prvostupanjski sud taj prigovor otklonio pozivajući se odredbu članka 16. ZSD-a, koja propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu tog prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje. Neosnovano tuženik tvrdi da tužitelji mogu biti samo fizičke osobe, koje mogu biti samo članovi sindikata, kada u navedenom članku 16. ZSD-a jasno stoji da svatko tko smatra da mu je diskriminacijom povrijeđeno neko pravo može tražiti sudsku zaštitu, dakle, ne postoji razlika pravnih i fizičkih osoba.

 

Za navesti je da su stranke u antidiskriminacijskim parnicama s jedne strane žrtva diskriminacije, kao tužitelj, te s druge strane, kao tuženik, osoba u odnosu na koju se traži antidiskriminacijska zaštita, a koja je u pravilu osoba za koju se tvrdi da svojim djelovanjem krši ustavna i zakonska jamstva jednakog postupanja i da stavlja neku osobu u nepovoljniji položaj po osnovama određenima u odredbi iz članka 1. ZSD-a.

 

Tužitelj će u pravilu biti fizička osoba s obzirom na to da se većina razlikovnih osobina nabrojenih u odredbi članka 1. ZSD-a (spol, rasa, etnička pripadnost itd.) može odnositi samo na fizičke osobe, međutim, kako je objašnjenje diskriminacije u članku 1. toga Zakona, veoma široko, pa obuhvaća i stavljanje u nepovoljniji položaj osoba povezanih s osobom kod koje postoji neka od značajnih osobina prema stavku 2. toga članka (u ovom slučaju nečlanstvom tužitelja u sindikatu), tako da se ne može isključiti mogućnost da u iznimnim slučajevima aktivno procesno legitimirane budu i pravne osobe, a o čemu je riječ u ovom slučaju. Na to upućuje i tumačenje odredbe članka 16. stavka 1. ZSD-a, koji određuje da ima pravo tražiti antidiskriminacijsku zaštitu „svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo.“

 

Stoga je u konkretnom slučaju neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članaka 4. stavka 1. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje u tekstu: ZR), kojom je propisano da je radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično; dalje u tekstu: radnik), u smislu ovoga Zakona, fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određen poslove za poslodavca, kao i na odredbu članka 165. stavka 1. ZR-a, kojom je propisano da radnici imaju pravo, po svojem slobodnom izboru, utemeljiti sindikat te se u njega učlaniti, uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom ili pravilima toga sindikata, jer se u ovom slučaju ne radi o pravu udruživanju iz ovih odredbi.

 

Aktivna legitimacija stranke jest ovlaštenje stranke za vođenje konkretne parnice, pa ta legitimacija predstavlja odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, pa je tužitelj kod dokazivanja aktivne procesne legitimacije dužan dokazati da ima pravni interes pokrenuti određenu parnicu protiv određenog tuženika kada postoje građanskopravne pretpostavke za koje on samo tvrdi da postoje

 

Kako su u konkretnom slučaju tužitelji učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za vođenje ove parnice, odnosno da su stranke subjekti spornog građanskopravnog odnosa, tužitelji su, suprotno tvrdnji tuženika aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, a što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Dakle, tužitelji su kao pravne osobe u ovom slučaju dokazali da su aktivno legitimirani i da je tuženik donoseći Odluku u dijelu kojim je propisano da se javna površina, javno dobro u općoj uporabi, dio kat. čest. 2779/2, z. ul. 3028, sve k.o. D., izvanulično parkiralište, može dodijeliti na korištenje isključivo Sindikatu - Sindikalnoj podružnici D., izravno stavio u povoljniji položaj članove toga Sindikata u odnosu na osobe koje nisu članovi toga Sindikata, pa je pravilno prvostupanjski sud smatrao da je time tuženik javnu površinu, izvanulično parkiralište, učinio dostupnim samo jednom dijelu osoba koje obavljaju autotaksi prijevoz, a ne i svima koji se bave tom djelatnošću (ovdje tužiteljima) bez objektivnog i razumnog opravdanja.

 

Upravo tužiteljima citirana odredba članka 16. stavka 1. i 2. ZSD-a, kao pravnim osobama, iznimno omogućava podnošenje predmetne tužbe za zaštitu od diskriminacije protiv tuženika, zbog čega neosnovano tuženik tvrdi da oni ne bi bili aktivni legitimirani u ovom sporu, što se ponovno navodi.

 

Osnovano su tužitelji u tužbi istaknuli zahtjeve na temelju odredbi članka 17. ZSD-a, i to da se utvrdi da je postupanjem tuženika kada je donio Odluku da se izvanulično parkiralište dodijeli na korištenje Sindikatu povrijeđeno pravo na jednako postupanje u odnosu na njih, kao što su pravilno zatražili da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti pravo na jednako postupanje, u ovom slučaju da se to parkiralište da isključivo na korištenje Sindikatu, s time što su pravilno zatražili i da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice u odnosu na članove skupine (ovdje tužitelja), tj. da se ukloni znak: "Rezervirano za Sindikat" i ukloni oglasna ploča Sindikata s imenima članova sindikata te da se pobijana presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima jer je bio objavljen tekst sadržaja:"Parking ispod M. više neće biti taksi stajalište već rezervirana parkirališna mjesta koja će se dati na korištenje isključivo Sindikatu – Sindikalnoj podružnici D.", zbog čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja sadržaja koji su detaljno opisan u točki II. izreke pobijane presude. Ovo stoga, jer je nedvojbeno utvrdio da su tužitelji koji nisu članovi Sindikata postupanjem tuženika dovedeni kao skupina autotaksi prijevoznika u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu skupinu autotaksi prijevoznika koji su članovi Sindikata, pa je pravilno prvostupanjski sud postupi i kada je dopustio preinaku tužbe iz razloga što je to smatrao svrsishodnim za rješavanje spora među strankama

 

Za navesti je da članak 43. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10), svakom jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom. Pravo slobodnog udruživanja ograničeno je zabranom nasilnog ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

 

Imajući na umu citirani članak Ustava Republike Hrvatske kojim se svakom u Republici Hrvatskoj jamči sloboda pristupanja ili ne pristupanja sindikatu, to ta ustavna sloboda ne smije dovoditi do diskriminatornog postupanja prema osobama koje tu slobodu koriste, pa u konkretnom slučaju nisu odlučene tvrdnje tuženika o slobodnom učlanjenju tužitelja u Sindikat, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud naveo da svatko ima pravo stupiti u Sindikat ili ne, i da vezano za to ne može biti diskriminiran.

 

U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika koji se odnose na to kako je tuženik donoseći akte Odluku i Rješenje, postupio isključivo na temelju svojih ovlasti i u skladu s odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20), ističe se, kako je točno da je tuženik kao jedinica lokalne samouprave ovlašten sam organizirati poslove u vezi uređenja parkirališta radi zaustavljanja i parkiranja vozila na način kako on to smatra da je najbolje. Međutim, u ovom slučaju donesena Odluka omogućava parkiranje samo taksistima koji su članovi Sindikata, a ne i ostalim, zbog čega tuženik kao jedinica lokalne samouprave za donošenje takve Odluke nije imao legitiman cilj niti je time članove Sindikata smio dovesti u povoljniji položaj u odnosu na ostale taksiste koji nisu članovi Sindikata, a među njima su tužitelji, jer ta Odluka omogućava parkiranje na izvanuličnom parkiralištu samo jednoj skupini, i to članovima Sindikata, dok je svim ostalima to onemogućeno.

 

Kako su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2020., broj Usoz-63/19-14 (listovi 248.-256. spisa) ukinuti članak 1. stavak 2., članak 2. stavak 2., članak 4. i dio članka 5. stavka 1. sporne Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D., u dijelu koji glasi: "3. Sindikat ..., Sindikalna podružnica D. …. 12.500,00 kn.", to za ovu pravu stvar koja se odnosi na zabranu diskriminacije žalbeni navodi vezani za opravdanost te odluke nisu odlučni.

 

Budući da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da osporavana Odluka omogućava parkiranje na izvanuličnom parkiralištu samo jednoj skupini, i to članovima Sindikata, dok je svima ostalima onemogućen pristup, to je pravilno taj sud naveo da sami cilj koji se osporenom Odlukom želio postići, a to je protočnost i sigurnost prometa na području Grada D. oko povijesne jezgre, koje je u ljetnim mjesecima višestruko veće, ne može se postići tom Odlukom jer je utvrđena razlika u položaju članova Sindikata i ne članova Sindikata, s time što je pravilno naveo kako je ne članovima Sindikata nanesena šteta, odnosno nesrazmjeran teret iz razloga što se ne smije na ovakav način diskriminatorno postupati prema taksistima koji nisu članovi Sindikata, zbog čega je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Također je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odredio predloženu privremenu mjeru jer je utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 346. stavka 1. točke 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16; dalje u tekstu: OZ), kojom je propisano da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, a točkom 2. istoga članka, propisano je da se privremena mjera može odrediti ako predlagatelj učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

Odredbom članka 347. stavka 1. OZ-a, propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja.

 

Kako su tužitelji kao podnositelji prijedloga za određivanjem privremene mjere dokazali da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje, te da je ova mjera neophodna radi otklanjanja opasnosti od nenadoknadive štete, tj. teške povrede prava na jednako postupanje, diskriminacije na temelju (ne) članstva u Sindikatu, koja je zabranjena i Ustavom RH, i da im nastaje nenaknadiva šteta upravo radi nekorištenja navedenog mjesta za parkiranje i zaustavljanje, a imajući na umu njegovu frekventnosti, što je prvostupanjski sud detaljno u obrazloženju pobijane presude iznio, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio predloženu privremenu mjere, upravo radi sprečavanja nasilja i nastanka nenaknadive štete, a posebno što su podnositelji zahtjeva učinili vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na nejednako postupanje, što se ponovno navodi.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

Inače, ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. i II. izreke, ove presude i rješenja.

 

U odnosu na odluku o troškovima žalbenog postupka, ističe se da tuženik nije uspio sa žalbom, pa je odlučujući o troškovima žalbe na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a, ovaj sud ocijenio da mu ne pripadaju troškovi postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, kao što je ocijenjeno u odnosu na trošak tužitelja na ime sastavljanja odgovora na žalbu da im ovaj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke, ovoga rješenja.

 

U Splitu 25. ožujka 2021.