1                             Poslovni broj: 22 Gž R-20/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-20/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K., iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 14 Pr-855/2019-40 od 13.listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2021.,

 

 

p  r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tužitelja i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 14 Pr-855/2019-40 od 13. listopada 2020.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je isti tražio utvrđenje da nije dopuštena odluka o raskidu menadžerskog ugovora od 7. travnja 2014.;

 

b) preinačuje u preostalom pobijanom dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke u cijelosti i sudi:

 

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2014. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da tužitelja u roku od 8 dana vrati na posao i to na poslove koje je obavljao prema ugovoru o radu od 1. travnja 2009. odnosno druge odgovarajuće poslove.

 

2. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.“

 

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 8 dana, naknadi tužitelju na ime troškova parničnog drugostupanjskog postupka iznos od 300,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da nisu dopuštene odluka o raskidu menadžerskog ugovora od 7. travnja 2014. i odluka o otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2014. pa da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; da se tužitelja vrati na posao i to na poslove koje je obavljao prema ugovoru o radu od 1. travnja 2009. odnosno druge odgovarajuće poslove, sve uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

 

Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o raskidu menadžerskog ugovora; kao i za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sve uz vraćanje tužitelja na rad.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporavanih odluka.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pravilno a dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika temeljem ugovora o radu od 1. travnja 2009. na radnom mjestu voditelja upravljanja distribucijskim kanalima; da su sklopljeni aneksi ugovora o radu od 22. ožujka 2011. i 10. studenog 2011. (dalje: Ugovor o radu);

- da su stranke dana 30. prosinca 2011. sklopile menadžerski ugovor za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. time da je članku 2. navedeno da će obavljati poslove radnog mjesta direktor upravljanja distribucijskim kanalima i kvalitetom (dalje: Menadžerski ugovor I.);

- da su stranke dana 20. lipnja 2012. sklopile aneks ugovora o radu od 1. siječnja 2012. koji stupa na snagu 1. srpnja 2012. prema kojem je izmijenjeno radno mjesto tužitelja u odredbi članka 3. Ugovora o radu na direktor upravljanja distribucijskim kanalima i odnosima s klijentima;

- da su stranke dana 11. listopada 2013. zaključile novi menadžerski ugovor za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta direktora upravljanja distribucijskim kanalima; da je u članku 2. navedeno da menadžer obavlja poslove radnog mjesta sukladno ciljevima, uputama i nalozima koje mu daje banka i da se utvrđuje da je menadžer zaposlen na rukovodećem radnom mjestu te da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o radnom vremenu, stanci, dnevnom i tjednom odmoru, pa se ugovara samostalnost u određivanju radnog vremena (dalje: Menadžerski ugovor II.);

- da menadžer odgovara za svoj rad neposredno upravi, da je u obvezi pridržavati se načela i naputaka koji su donijeli članovi uprave banke te postupati u skladu sa važećim propisima Republike Hrvatske i aktima banke, da ima ugovorenu brutto mjesečnu plaću u iznosu od 36.000,00 kn i pravo na uporabu službenog vozila za službene i privatne potrebe te mobilnog telefona; te da uprava banke može donijeti odluku o isplati godišnjih bonusa u skladu s politikom primitcima i politikom društva;

- da je u članku 20. Menadžerskog ugovora II. određeno da uprava može opozvati menadžera i jednostrano otkazati ovaj ugovor (izvanredni otkaz ili otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) time da se razlogom za otkaz smatra i grubo kršenje odredbi ovog ugovora, Pravilnika o radu, internih procedura, posebno onih koji se odnose na upravljanje rizicima, ako je menadžer pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo za koje je propisana zatvorska kazna, grubi nemar, gruba povreda profesionalnog ponašanja te ostale povrede obveza iz članka 5 koji mogu utjecati na pitanje daljnje svrhe održavanja tog ugovora u kojem slučaju nema otkaznog roka niti menadžer ima pravo na otpremninu; i da takav raskid predstavlja razlog za raskid osnovnog ugovora o radu (izvanredni otkaz ili otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem menadžera);

- da je aktom „Politika procjene primjerenosti predsjednika uprave, članova uprave, članova nadzornog odbora i nositelja ključnih funkcija“ iz srpnja 2013. godine navedena identifikacija nositelja ključnih funkcija;

- da su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta voditelji odjela tzv. B2 linija rukovođenja (druga linija ispod uprave, izravno odgovara B1 rukovodstvu), a direktori odjela B1 linija rukovođenja (prva linija ispod uprave, izravno odgovara upravi);

- da je tužitelj e-mailom od 31. prosinca 2013. dobio nalog da prikupi dokumentaciju koja će biti podloga za izradu procjene primjerenosti sukladno Zakonu o kreditnim institucijama do 17. siječnja 2014. te ponovno 28. siječnja 2014. sa novim rokom do 31. siječnja 2014. po čemu isti nije postupio a da tužitelj nije dokazao da bi mu bio dan novi rok do 28. veljače 2014.;

- da se u izvješću interne revizije navodi što je sve bio njen zadatak te zaključuje da su propusti tužitelja vidljivi i u dijelu provedenih prometa i potpisa na nalozima uplata i isplata sredstava s računa povezanih osoba po kojima isti nije opunomoćen;

- da je tuženik dana 7. travnja 2014. zbog utvrđenih propusta, narušenog ugleda i zlouporabe položaja te stvorenog nepovjerenja donio odluku o raskidu Menadžerskog ugovora II. sklopljenog za poslove „radnog mjesta direktor upravljanja distribucijskim kanalima i kvalitetom“, s danom 11. travnja 2014. (dalje: Odluka o raskidu);

- da je tuženik dana 14. travnja 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu od 1. travnja 2009. za radno mjesto voditelja Upravljanja distribucijskim kanalima, radi kršenja obveza iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) s gotovo istim obrazloženjem kao i u Odluci o raskidu (dalje: Odluka o otkazu);

- da je radničko vijeće odbilo dati suglasnost na namjeravani o otkaz ugovora o radu,

- da je tužitelj podnio zahtjeve za zaštitu prava protiv obje odluke te potom tužbu;

- da iz iskaza svjedoka I. B., N. M. i A. B. proizlazi da je utvrđen niz propusta u radu tužitelja kao menadžera; dok isti u svom stranačkom iskazu sve osporava.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja pravilno zaključio da za prestanak menadžerskog ugovora nije potrebno provoditi proceduru iz ZR te da su stranke ugovorile u članku 20. Menadžerskog ugovora II. da uprava može opozvati menadžera i jednostrano otkazati taj ugovor uz određene razloge. Smatra da je utvrđeno da tužitelj nije do određenog roka dostavio dokumentaciju za tzv. procjenu primjerenosti i da nije opravdana tvrdnja tužitelja da mu je rok produljen do 28. veljače 2014. pa tako da nije osnovano ni opravdanje tužitelja da kako mu je tog dana uskraćen pristup računalu nije mogao dostaviti traženu a pripremljenu dokumentaciju.

 

Također, pravilno smatra da su dokazane nepravilnosti oko potpisa na blagajničkoj dokumentaciji u Poslovnici na Velesajmu vezano uz osobe koje su se mogle dovesti u vezi s tužiteljem, i da je zbog toga donijeta odluka o provođenju izvanredne revizije koji nalaz je predan upravi 24. veljače 2014. s detaljno navedenim nepravilnostima pa tako i da su obiteljski povezane osobe s tužiteljem (M. K. - majka, J. K. - otac, M. B. - suprugin brat, P. B. - suprugin otac) korisnici kreditnih proizvoda te da se kreditni plasmani uglavnom neuredno otplaćuju a sve obveze nisu izvršene u skladu s ugovorom o kreditima.

 

Prema odredbi članka 2. stavak 3. ZR, fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, a stavak 4. da se na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o prestanku ugovora o radu.

 

Prema Zakonu o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 118/03, 107/07, 148/08, 137/09, 125/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD) ovlaštena voditi poslove poslodavca kod dioničkog društva je uprava društva (članak 240. ZTD).

 

Nadalje, kako je tuženik banka, to se glede osoba koje su ovlaštene voditi poslove poslodavca trebaju imati u vidu i odredbe Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13; dalje: ZKI) pa tako prema odredbi članka 37. stavak 1. ZKI, članovi uprave kreditne institucije moraju obavljati poslove upravljanja kreditnom institucijom u punom radnom vremenu i biti u radnom odnosu s kreditnom institucijom. Odredbom članka 54. ZKI propisano je da je kreditna institucija dužna identificirati ključne funkcije u kreditnoj instituciji. Nositelji ključnih funkcija u kreditnoj instituciji osobe su koje obnašaju one funkcije koje im omogućavaju značajan utjecaj na upravljanje kreditnom institucijom, ali koje nisu ni članovi uprave, ni članovi nadzornog odbora.

 

Hrvatska narodna banka je sukladno ovlasti iz odredbe članka 54. stavak 4. ZKI donijela Odluku o procjeni primjerenosti predsjednika uprave, člana uprave, člana nadzornog odbora i nositelja ključne funkcije u kreditnoj instituciji („Narodne novine“, broj 68/13; dalje: Odluka o primjerenosti) gdje se u članku 2. stavak 2. navodi da su u smislu ove Odluke „povezane osobe, osobe koje su usko povezane u skladu s člankom 22. ZKI te osobe koje su povezane krvnim srodstvom u ravnoj lozi bez ograničenja i pobočnoj lozi zaključno do drugog stupnja, te tazbinskim srodstvom. U smislu ove Odluke osobe povezane tazbinskim srodstvom su rodbina nastala brakom, a ne krvnim srodstvom uključujući roditelje, braću i sestre bračnog druga, njihovu djecu i bračnog druga djece.“; dok se u članku 15. propisuje procjena primjerenosti nositelja ključnih funkcija.

 

Pri procjeni dobrog ugleda i sukoba interesa kreditna institucija je prema odredbi članka 16. stavak 3. Odluke o primjerenosti dužna voditi računa o tome da predsjednik uprave, članovi uprave, članovi nadzornog odbora i nositelji ključnih funkcija trebaju u svakom slučaju imati dobar ugled i ne smiju biti u sukobu interesa, te je dužna razmotriti sve dostupne informacije koje bi mogle dovesti u sumnju dobar ugled odnosno upućivati na potencijalni sukob interesa tih osoba.

 

Prema odredbi članka 18. stavak 2. Odluke o primjerenosti ako kreditna institucija u postupku naknadne procjene primjerenosti predsjednika uprave i pojedinih članova uprave ili nadzornog odbora utvrdi da predsjednik uprave, član uprave ili član nadzornog odbora više nije primjeren, dužna je zamijeniti tu osobu.

 

Odredbom članka 3. stavak 3. ZR određeno je da se na radnika koji je kao rukovodeće osoblje statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima poslodavca ovlašten voditi poslove poslodavca i koji samostalno donosi odluke o organizaciji rada i poslovanju poslodavca, te na radnika člana obitelji poslodavca fizičke osobe koji živi u zajedničkom kućanstvu s poslodavcem i koji u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca, ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru, ako su s poslodavcem ugovorili samostalnost u njihovom određivanju.

 

U Menadžerskom ugovoru II. decidirano se navodi da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o radnom vremenu, stanci, dnevnom i tjednom odmoru, pa se ugovara samostalnost u određivanju radnog vremena iz čega proizlazi da se na tužitelja ima primijeniti odredba članka 3. stavak 3. ZR, ali iz toga ne proizlazi izričito da bi se na tužitelja primijenila i odredba članka 2. stavak 4. ZR.

 

Odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) određeno je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, jedino ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

 

Zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz - raskid Menadžerskog ugovora II. iako su pravne posljedice otkaza odnosno raskida ugovora prema odredbama ZOO različite, kraj sadržaja Menadžerskog ugovora II. u tom dijelu a primjenom odredbe članka 2. ZOO, je za prihvatiti upravo dakle, imajući u vidu ugovornu volju samih stranaka koja volja u tom dijelu nije protivna kogentnim propisima.

 

Kako je u tom dijelu nedvojbeno utvrđeno ono što je pravno relevantno a to je da je tuženik dioničko društvo (pa se primjenjuje odredba članka 240. ZTD), da je tužitelj kao nositelj ključne funkcije (proizlazi iz odredbe članka 54. ZKI) postupao suprotno obvezama iz Odluke o primjerenosti jer nije do određenog roka dostavio dokumentaciju za procjenu primjerenosti i jer su utvrđene nepravilnosti oko potpisa na blagajničkoj dokumentaciji u Poslovnici na Velesajmu vezano uz osobe koje su obiteljski povezane osobe s tužiteljem kao i da budući se radi o menadžerskom ugovoru, nije bilo mjesta provođenju postupka savjetovanja s radničkim vijećem, to je slijedom svega naprijed iznijetog valjalo potvrditi pobijanu odluku u dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđenje nedopuštenosti odluke o raskidu menadžerskog ugovora od 7. travnja 2014. temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da raskid menadžerskog ugovora predstavlja i razlog za otkaz ugovora o radu (izvanredni otkaz ili otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem) koji otkazni razlog smatra da je ugovoren u odredbi članka 20. stavak 4. Menadžerskog ugovora II. i jer da je utvrđeno da su od strane tužitelja učinjene povrede obveza iz radnog odnosa. Međutim, za ponoviti je kao u ranijoj ukidnoj odluci da raskid ili otkaz menadžerskog ugovora nije moguć ni zakonit razlog za prestanak ugovora o radu u konkretnom slučaju (nema mjesta primjeni odredbe članka 37. ZKI jer se ne radi o članu uprave), pa je razvidno da je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno protumačio materijalno pravo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 556/2017-2 od 16. siječnja 2018.).

 

Odredba članka 104. ZR kojom je određena taksativna lista načina prestanka ugovora o radu prema ZR je kogentne prirode što znači da je ZR propisao na koji način ugovor o radu prestaje i da stranke ugovora o radu to ne mogu mijenjati niti nadopunjavati dodatnim načinima i razlozima. Kogentne su prirode i odredbe ZR koje uređuju otkaz kao jedan od načina prestanka ugovora o radu pa je tako odredbom članka 107. stavak 1. ZR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), 2) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), i 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Člankom 20. stavak 4. Menadžerskog ugovora II. ugovoreno je da raskid menadžerskog ugovora predstavlja razlog za raskid osnovnog ugovora o radu (izvanredni otkaz ili otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem menadžera) iz čega bi proizlazilo da su stranke ugovorile posebnu vrstu redovitog otkaza ugovora o radu, odnosno poseban razlog za taj otkaz koji nije predviđen odredbama ZR, za što prema ocjeni ovog suda nemaju ovlast.

 

Priznati pravo poslodavcu da kod sklapanja ugovora o radu nameće posebne uvjete pod kojima može otkazati ugovor o radu izvan odredbi ZR, znači postupanje suprotno odredbama ZR. Uostalom ZR omogućuje poslodavcu, radniku i radničkom vijeću ugovoriti uvjete rada koji su povoljniji od uvjeta određenih tim Zakonom (članak 7. stavak 1. ZR), ali ne i uvjete koji su nepovoljniji za radnika (to bi poslodavac mogao ugovoriti sa sindikatom i to samo kolektivnim ugovorom, ali i onda samo kad je to određeno ZR).

 

Budući da je članak 20. Menadžerskog ugovora II. u tom dijelu suprotan prisilnim odredbama ZR, to je takva odredba u tom dijelu ništetna temeljem odredbe članka 322. stavak 1. u vezi sa odredbom članka 324. stavak 1. ZOO.

 

Sud je prvog stupnja izgubio iz vida da je odredbom članka 2. stavak 4. Menadžerskog ugovora II. utvrđeno da za vrijeme važenje istog tužitelj nije dužan obavljati poslove radnog mjesta po osnovnom ugovoru o radu i aneksima iz čega proizlazi da se radi o različitim poslovima pa ne mogu biti isti razlozi za otkaz menadžerskog i otkaz ugovora o radu.

 

Konkludira, predmetna su dva pravna odnosa (menadžerski i radni) u formalnopravnom i stvarnopravnom smislu dva sasma različita pravna odnosa, a povezuje ih najčešće ali ne i nužno, činjenica da je trajanje radnog odnosa obično vezano uz trajanje menadžerskog ugovora što ovdje nije slučaj jer je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme a menadžerski ugovor je sklopljen na određeno vrijeme.

 

Nakon što su raskidom prestale važiti odredbe Menadžerskog ugovora II., ostao je na snazi ugovor o radu za radno mjesto voditelja upravljanja distribucijskim kanalima kako to proizlazi iz Odluke o otkazu jer se tužitelju otkazuje upravo ugovor o radu od 1. travnja 2009. i upravo za navedeno radno mjesto a ne za mjesto direktora upravljanja distribucijskim kanalima i odnosima s klijentima prema aneksu od 20. lipnja 2012. (koje radno mjesto se prema takvom nazivu ne poklapa niti s mjestom navedenim u Menadžerskom ugovoru I. - direktor upravljanja distribucijskim kanalima i kvalitetom a niti onim u Menadžerskom ugovoru II. - direktor upravljanja distribucijskim kanalima). Pritom, iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta proizlazi da se voditelji odjela nazivaju radnicima odgovornim za upravljanje odjelima a direktori odjela ne već se nazivaju prvom linijom ispod uprave, odgovorni su za strategiju i upravljanje dijelovima banke, donose viziju, vodstvo i inovacije te izravno odgovaraju upravi pa se nikako ne može smatrati da je mjesto direktora ujedno i radno mjesto s tim nazivom.

 

Stoga je prvostupanjski sud neosnovano smatrao da se radi o istom radnom mjestu pri čemu nije od značaja što se tuženik podneskom od 15. siječnja 2020. pokušao opravdati da se u aneksu od 1. lipnja 2012. radilo o pogrešci u pisanju navodeći da se u aneksu citirao menadžerski ugovor sklopljen 30. studenog 2011. s početkom primjene od 1. siječnja 2012. kraj dakle, okolnosti da se ne radi o radnom mjestu istog naziva. Posebice, jer nakon sklapanja Menadžerskog ugovora II. stranke nisu sklapale novi aneks ugovora o radu koji bi slijedio naziv "radnog mjesta" iz Menadžerskog ugovora II.

 

Dakle, Ugovor o radu sklopljen je na neodređeno vrijeme, a Menadžerski ugovor II. na određeno vrijeme; nakon sklapanja Menadžerskog ugovora II. stranke nisu sklapale novi aneks ugovora o radu; odredba članka 20. stavak 4. Menadžerskog ugovora je ništetna jer je protivna kogentnim propisima ZR o otkazu ugovora o radu a nema mjesta primjeni odredbe članka 37. stavak 1. ZKI; pa se tužitelju nikako iz istih razloga zbog kojih je raskinut menadžerski ugovor nije mogao nakon tjedan dana otkazati i ugovor o radu.

 

Samo napomene radi, ako je tuženik smatrao da je u trenutku nakon raskida Menadžerskog ugovora II. među strankama bio na snazi ugovor o radu s aneksom od 1. lipnja 2012. i ako je htio da tužitelju doista prestane radni odnos, imao je nakon raskida menadžerskog ugovora mogućnost otkaza ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora prema odredbi članka 22. Menadžerskog ugovora II. Međutim, iz Odluke o otkazu nedvojbeno je da je tuženik upravo smatrao da je među strankama na snazi osnovni ugovor o radu od 1. travnja 2009. s aneksima (od 22. ožujka 2011. i 10. studenog 2011. kojima nije mijenjano radno mjesto) jer je decidirano u Odluci o otkazu naveo radno mjesto prema tom ugovoru tj. voditelja upravljanja distribucijskim kanalima, a i Odluku o otkazu donio je tek tjedan dana nakon raskida Menadžerskog ugovora II.

 

Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo je djelomično preinačiti pobijanu presudu te utvrditi da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2014. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao uz obvezu tuženika da tužitelja vrati na rad, sve temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP.

 

Temeljem odredbe članka 166. stavak 2. u vezi s odredbom članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pa je pozivom na odredbu članka 380. stavak 3. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Ujedno je valjalo tuženika obvezati na naknadu tužitelju troškova parničnog drugostupanjskog postupka u iznosu od 300,00 kn odnosno, na ime sastava žalbe prema Tbr. 10. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) 60 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 600,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u žalbi iznos od 300,00 kn.

 

U Splitu, 25. ožujka 2021.