- 1 -              III Kr 120/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 120/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. S., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. broj Kzd-80/2017. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2020. broj Kžzd-95/2020., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. broj Kzd-80/2017. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2020. broj Kžzd-95/2020. D. S. proglašen je krivim zbog počinjenja pet kaznenih djela, i to pod točkom 1. izreke, zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11. za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, kaznenog djela mamljenja djece za zadovoljenje spolnih potreba iz članka 161. stavka 1. KZ/11. i kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavka 1. KZ/11. za koja su mu na temelju tih zakonskih odredbi utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za svako od tih djela, a pod točkom 2. izreke, zbog kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11. za koje mu je na temelju članka 163. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. kolovoza 2017. do 3. travnja 2018.

 

Osuđeni D. S. je po branitelju, odvjetniku N. I. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene pravomoćne presude (dalje: zahtjev), zbog povrede iz članka 517. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/1., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), i to zbog prekoračenja optužbe iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., te povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. (jer se presuda temelji na nezakonitim dokazima te je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-95/2020. od 07. srpnja 2020. na način da prihvati žalbu okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Kzd-80/2017. od 04. prosinca 2019., te ukine prvostupanjsku presudu“.

 

Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08. spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na koji je dan odgovor, a taj je odgovor dostavljen obrani.

 

Zahtjev osuđenika nije osnovan.

 

              Osuđenik ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe kaznenog postupka u članku 468. stavku 1. točki 9. ZKP/08. jer je prekoračio optužbu izmijenivši je tako što je iz činjeničnog opisa izostavio onaj dio koji opisuje nasilno postupanje optuženika unatoč protivljenju oštećenice. U tom smislu pojašnjava kako iz činjeničnog opisa optužnice proizlazi da je optuženik „unatoč njenom protivljenju nasilno skinuo odjeću, rukama ju dirao po spolovilu što je kod njega izazvalo uzbuđenje, pri čemu je u sva tri navrata zavukao prst svoje ruke u njezinu vaginu“, a to upućuje na uporabu sile i da je protivno volji oštećenice obavljena spolna radnja, koja je ujedno i posebno ranjiva zbog dobi. Budući da iz činjeničnog opisa proizlazi da se radi o težem djelu (ili o kaznenom djelu iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. KZ/11. ili o kaznenom  djelu iz članka 158. stavka 5. KZ/11.), Općinski sud u Splitu nije bio nadležan za vođenje ovog postupka. Umjesto da se proglasi stvarno nenadležnim, prvostupanjski je sud izmijenio činjenični opis, proglasio optuženika krivim, bez preciziranja o kakvoj se izmjeni radi. Osim toga, optuženik je oslobođen optužbe u odnosu na jedno kazneno djelo, iako je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu pobijane presude i dalje zadržao sintagmu da je optuženik postupao „unatoč njezinom protivljenju nasilno“, a za koje djelo nije nadležan.

 

Naime, prema članku 449. ZKP/08. presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Pri tome sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

 

U ovom je kaznenom predmetu, počevši od optužnice, razvidno da je optuženiku pod točkom 1. optužnice (između ostalog) stavljeno na teret počinjenje tri kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. i to na način da je optuženik u vremenu od 16. do 18. kolovoza 2017. u cilju zadovoljenja spolnog nagona, u tri odvojena navrata, i to u jednom navratu dok je oštećenica bila obučena, a u dva navrata nakon što joj je prethodno unatoč njenom protivljenju nasilno skinuo odjeću, rukama ju dirao po spolovilu što je kod njega izazvalo uzbuđenje pri čemu je u sva tri navrata zavukao prst svoje ruke u njenu vaginu.

 

Međutim, prvostupanjski je sud optuženika proglasio krivim za dva kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, i to za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. te za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta iz članka 158. stavka 2. KZ/11., a oslobodio ga je optužbe da bi počinio jedno kazneno djelo iz članka 158. stavka 1. KZ/11., pri čemu je činjenični opis nedokazanog protupravnog postupanja upravo onakav kakav je bio opisan u optužnici za to djelo.

 

U odnosu na kazneno djelo iz članka 158. stavka 1. KZ/11. zbog kojeg je osuđenik proglašen krivim, prvostupanjski sud nije izmijenio identitet optužbe na štetu optuženika jer ga nije proglasio krivim za drugo ili drugačije kazneno djelo od onog koje mu je bilo stavljeno na teret, već je samo jasnije i preciznije opisao spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem poduzetu na štetu oštećenice iz članka 158. stavka 1. KZ/11. i to na način da je oštećenica bila odjevena, a da je optuženik „zavlačio ruku ispod njenih gaćica, rukama je dirao po spolovilu i zavukao prst svoje ruke u njenu vaginu“. Stoga da je doista točno da je prvostupanjski sud ispustio „nasilno postupanje“ optuženika, tada bi se moglo govoriti samo o smanjenju kriminalne količine terećene optuženiku, odnosno izmjeni u njegovu korist. Međutim, u činjeničnom opisu optužnice to kazneno djelo nije bilo tako niti opisano.

 

Što se tiče izmjene činjeničnog opisa u odnosu na drugo kazneno djelo iz članka 158. stavka 1. KZ/11. zbog kojeg je podnositelj zahtjeva osuđen, prvostupanjski je sud intervenirao u činjenični opis na način da je uskladio činjenični opis sa stvarno utvrđenim činjeničnim stanjem tako da je optuženik umjesto, a kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, da je poduzeo spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem odnosno “zavukao prst svoje ruke u njezinu vaginu“, zapravo izvršio bludnu radnju na štetu oštećenice i to „rukom i prstima je dirao po spolovilu“, pa je sukladno takvoj izmjeni optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11. koje je blaže po zaprijećenoj kazni u odnosu na kazneno djelo iz članka 158. stavka 1. KZ/11. stavljeno mu na teret optužnicom. Osim toga, opisanom intervencijom u činjenični opis kaznenog djela prvostupanjski je sud napravio izmjenu u korist optuženika, a nikako njemu na štetu jer ga je proglasio krivim za kazneno djelo blaže pravne oznake nego što mu je bilo stavljeno na teret.

 

Stoga, suprotno zahtjevu osuđenika, u prvostupanjskom postupku nije prekoračena optužba u smislu bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., kao razloga predviđenog odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08.

 

Navod da izmjene činjeničnog opisa u prvostupanjskoj presudi nisu dostatno obrazložene predstavlja upiranje na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

Osim toga, nije točno da je prvostupanjski sud bio nenadležan za postupanje u ovom kaznenom predmetu. Naime, za sva kaznena djela koja su optuženiku bila stavljena na teret podignutom optužnicom, a radi se o kaznenim djelima iz članka 158. stavka 1., članka 161. stavka 1., članka 165. stavka 1. te članka 163. stavci 1. i 2. KZ/11., s obzirom na visinu zaprijećene kazne, prema članku 19. stavku 1. točki 1. ZKP/08., nadležan je suditi u prvom stupnju općinski sud, a ne radi se o pravnoj situaciji koja bi člankom 19.c. ZKP/08. drukčije propisivala nadležnost za ta kaznena djela. Prema tome, Općinski sud u Splitu bio je stvarno nadležan donijeti prvostupanjsku presudu.

 

Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

              Naime, osuđenik tvrdi da se prvostupanjska presuda temelji na „podacima pribavljenim pregledom profila na društvenoj mreži T.“, „fotografiji obnaženog muškog spolovila u erekciji“, „zapisnika o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa od 19. kolovoza 2017.“ i na „prepisci između profila L. K. i P. M. i M. K.“, a koji dokazi su pribavljeni bez odgovarajućeg naloga o pretrazi pokretne stvari. Navedeno je, kako sada osuđenik ističe, upirao u žalbi, no drugostupanjski sud je naveo neke druge dokaze.

 

Prije svega, u ovom kaznenom postupku provedena je pretraga doma i drugih prostorija na temelju naloga suca istrage od 19. kolovoza 2017. broj Kir-t-194/2017. uz prisutnost dvoje punoljetnih građana kao svjedoka. Iz zapisnika o pretrazi doma i drugih prostorija, uz priležeće potvrde o oduzimanju predmeta proizlazi da su oduzeti laptop, tablet, više mobitela, USB stick te dva CD-a. Osim toga, na temelju naloga suca istrage za pretragu pokretnih stvari od 22. kolovoza 2017. broj Kir-t-195/2017. naložena je pretraga, između ostalog, i optuženikovih mobitela te F. profila „L. K.“. Pri tome treba napomenuti da se ne radi o podacima pribavljenim pregledom T. profila kako se to pogrešno ističe u zahtjevu osuđenika, već o podacima pribavljenim pretragom F. profila „L. K.“, temeljem koje pretrage je pronađena prepiska osuđenika i osuđenice, upravo na temelju naloga suca istrage.

 

Dakle, u obje situacije pretraga je obavljena na temelju naloga suca istrage, budući da, kako to sada osuđenik pogrešno tvrdi, nije bilo uvjeta za primjenu članka 246. ZKP/08., a niti je sudac istrage tako postupao.

 

Jedini dokaz koji je pribavljen bez naloga suca istrage je „prepiska između profila L. K. i P. M. i M. K.“, na način da je oštećenica potpisala pristanak te dragovoljno uz prisutnost zakonskog zastupnika, svoga oca I. G. predala svoj mobitel te ustupila lozinku za pretragu njezinog profila na F. No, za pretragu mobitela oštećenice u toj situaciji nije bio potreban nalog suca istrage.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitim dokazima na kojima bi bila utemeljena osuđujuća presuda, kako to osuđenik tvrdi, a koje prigovore je uostalom, iako općenito, otklonio i drugostupanjski sud kada je odlučivao o optuženikovoj žalbi.

 

Konačno, osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda zbog povrede niza procesnih radnji kojima je „umanjeno pravo na obranu“. Prije svega, tu povredu nalazi u tome što je stručna suradnica na dokaznom ročištu prilikom ispitivanja oštećenice postavljala kapciozna, neprofesionalna i sugestivna pitanja, čime je nastala teza o „penetraciji“, a prvostupanjski je sud propustio na valjan i vjerodostojan način utvrditi relevantne činjenice. U tom smislu osuđenik upire na razlike iskaza oštećenice danog na dokaznom ročištu i iskaza danog na raspravi, smatrajući da prvostupanjski sud „na čudan način“ obrazlaže zbog čega više vjeruje njezinom iskazu danom na raspravi, ne uzimajući u obzir da oštećenica nije odavala dojam istraumatizirane osobe. Smatra da je stručna suradnica ispitana isključivo kako bi prvostupanjski sud „legalizirao“ sva kapciozno postavljena pitanja oštećenici. Uz to, prvostupanjski sud je prvo proveo psihijatrijsko vještačenje optuženika po dr. sc. S. B. i D. D., iz kojeg proizlazi da isti ima seksualne aberacije, odnosno elemente parafilije, da bi potom proveo novo psihijatrijsko vještačenje po dr. sc. N. S., a koje je predloženo od strane obrane, iz kojeg proizlazi da nema elemenata za postavljanje takve dijagnoze. No, osuđenik smatra da upravo zbog toga što je prvostupanjski sud prihvatio novo vještačenje i time zaključio da postojanje te dijagnoze više nije pravno relevantno, nije proveo pravičan postupak jer ga je proglasio krivim unatoč provedenom vještačenju. Konačno, osuđenik tvrdi da obrana nije imala mogućnost postavljanja pitanja prilikom ispitivanja oštećenice na raspravi i da se oštećenica nije očitovala na istaknute primjedbe.

 

Iako navedenu povredu osuđenik formalno podvodi pod povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., ovakvim opširno istaknutim navodima zahtjeva, u suštini, osporava pravilnost činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, a pobijanje činjeničnog stanja ne može biti osnovom podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka, kako to proizlazi iz taksativno navedenih razloga u članku 517. stavku 1. ZKP/08. U suprotnom bi se, mimo zakonskih uvjeta, dozvolila ocjena dokaza i raspravljanje o činjenicama u trećem stupnju, što nije dopušteno.

 

Međutim, svakako treba istaknuti sljedeće

 

Maloljetna oštećenica M. M. G. ispitana je na dokaznom ročištu, a potom i na prijedlog obrane na raspravi sukladno tada važećim odredbama članka 292. stavaka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-I), kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, a ispitivanje je provedeno putem audio-video uređaja uz pomoć stručne osobe, socijalnog pedagoga I. T.-M., koja je navela da je oštećenica iskazivala tjeskobu, povučenost te zbunjenost prilikom ispitivanja. Sadržaj snimke je, sukladno članku 330. stavku 3. ZKP/08-I., utvrđen reproduciranjem, kako je razvidno iz raspravnog zapisnika od 5. srpnja 2019., a nisu uočena nikakva sugestivna ili kapciozna pitanja.

 

Ujedno, iz transkripta kao sastavnog dijela raspravnog zapisnika od 5. srpnja 2019. nije vidljivo da bi obrani bilo onemogućeno postavljanje pitanja svjedokinji. Razvidno je tek kako je obrana postavljala pitanja, iznosila primjedbe na iskaz oštećenice, tražeći da sud, ako smatra potrebnim, zabrani pitanje obrani, a što sud nije učinio, nakon čega obrana nije dalje postavljala pitanja. Prema tome, iz transkripta ne proizlazi da bi strankama, pa tako niti obrani, raspravni sudac uskratio odobrenje za postavljanje pitanja, dok su istaknute primjedbe konstatirane.

 

Stoga nije osnovan prigovor osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), kako to podnositelj nastoji prikazati.

 

Slijedom navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, pa je na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.