- 1 -              Rev-x 59/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 59/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja L. T., OIB: ..., iz B., Republika Srbija i drugotužiteljice S. T., JMBG: ..., iz B., Republika Srbija, oboje zastupani po punomoćnici N. O. iz Odvjetničkog društva O. i H. d.o.o., Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1891/2016-2 od 13. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1096/2015 od 3. lipnja 2016., u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1891/2016-2 od 13. listopada 2016. odbija se kao neosnovana, osim u dijelu odluke o parničnom trošku.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv odluke o parničnom trošku sadržana u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1891/2016-2 od 13. listopada 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužitelju T. L., ..., B., Srbija i Crna Gora, platiti na ime naknade nematerijalne štete iznos od kn 300.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te na ime materijalne štete daljnji iznos od kn 66.480,00 s istom kamatom i to na iznos od kn 480,00 počev od 31.12.1992. do isplate, na iznos od kn 6.000,00 počev od 31.12.1993. do isplate, na iznos od kn 6.000,00 počev od 31.12.1994. do isplate, na iznos od kn 9.000,00 počev od 31.12.1995. do isplate, na iznos od kn 12.000,00 počev od 31.12.1996. do isplate, na iznos od kn 12.000,00 počev od 31.12.1997. do isplate, na iznos od kn 18.000,00 počev od 31.12.1998. do isplate i na iznos od kn 3.000,00 počev od 1.3.1999. do isplate.

 

II. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljici T. S. ..., B., Srbija i Crna Gora, platiti na ime naknade nematerijalne štete iznos od kn 300.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

III. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima platiti na ime naknade štete iznos od kn 10.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i naknaditi im parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."

 

II Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 41.620,00 kn u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu istima svih troškova parničnog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelji su zatražili trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U pravu je tužitelj kada sadržajem revizije ukazuje da je pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. st. 1. ZPP, međutim prema ocjeni ovoga suda time što su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili odredbu čl. 191. st. 1. ZPP i zaključili da je tužitelj podneskom od 16. siječnja 2014. preinačio tužbu, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u ovom sporu. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, pa imajući na umu propisano navedenom zakonskom odredbom, sadržaj tužbe kao i sadržaj podneska od 16. siječnja 2014., jedini mogući i pravilan zaključak je da tužba u ovom predmetu podnesena 28. siječnja 2005. nije preinačena već su tužitelji samo dopunili navode tužbe, a u kojoj situaciji tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga, neovisno o činjenici da je i sud drugog stupnja prihvatio shvaćanje prvostupanjskog suda da se radi o preinaci tužbe, a jer su u obrazloženju pobijane presude dati jasni razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen i to zbog zastare potraživanja tužitelja (a koje prihvaća i ovaj sud), relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je učinjena pred nižestupanjskim sudovima doista nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete, a koji tužitelji u tužbi dopunjenoj navodima iz podneska od 16. siječnja 2014. temelje na tvrdnji da su istu pretrpjeli uslijed smrti njihova oca odnosno supruga koji je 23. prosinca 1991. otišao od kuće na posao i nikada se nije vratio već je u veljači 1992. na području između N. i O. pronađeno njegovo tijelo s prostrjelnom ranom na sljepoočnici, da su u isto vrijeme pod sličnim okolnostima iz istog mjesta od kuda je bio i pokojni – iz O. nakon što su odvedeni iz svojih domova ili pak radnih mjesta ubijeni još neki pripadnici srpske manjine u O. s ciljem da se Srbi iz O. zastraše i napuste Republiku Hrvatsku, a koji navodi ukazuju da tužitelji zahtijevaju naknadu štete temeljem Zakona o odgovornosti za štete nastale uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZOŠTA), te od tuženice potražuju i naknadu štete zbog neefikasnosti provođenja istrage u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 58/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03, 79/07, 150/11 i 93/16 - dalje: ZSDU).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da se prednik tužitelja sada pok. T. T. nije vratio kući s posla 23. prosinca 1991.,

 

- da je njegova obitelj 25. prosinca 1991. nadležnim policijskim tijelima prijavila njegov nestanak,

 

- da je 20. veljače 1992. pronađeno mrtvo tijelo prednika tužitelja,

 

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 28. siječnja 2005.,

 

- da je obdukcijom utvrđeno da je T. T. umro nasilnom smrću uslijed prostrjelnih rana glave,

 

- da do danas nije utvrđeno kada se ubojstvo dogodilo, pod kojim okolnostima niti iz kojih motiva,

 

- da je pred Županijskim državnom odvjetništvom u Bjelovaru pod brojem KTN-6/96 u vezi predmetnog događaja i dalje u tijeku postupak protiv nepoznatog učinitelja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši osnovanim prigovor zastare (u smislu odredbe čl. 376. ZOO), time da je zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni tzv. privilegiranog zastarnog roka iz čl. 377. ZOO. K tomu, da tvrdnja tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o ratnom zločinu nije dokazana.

 

Prema odredbi čl. 360. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (st. 1.), dok zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok prema st. 2. u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

Prema odredbi čl. 11. st. 1. ZOŠTA ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok prema st. 2. ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

 

Prema odredbi čl. 13. ZSDU za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe, a koje su mjerodavne za odlučivanje u predmetnom sporu te polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima koja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom stupnju postupka (argument iz čl. 385. ZPP) i prema ocjeni ovoga suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova glede osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženice već u odgovoru na tužbu (list 14 spisa), radi čega je i tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

 

Naime, iz činjeničnih utvrđenja u konkretnom postupku proizlazi da je šteta uz koju tužitelji vežu tužbeni zahtjev nastala u veljači 1992., a da trenutak njihova saznanja za okolnost pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta koji odgovara za tu štetu (ovdje države), tj. saznanje za osobu koja je štetu učinila, podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužba ima vezati sa stupanjem na snagu ZOŠTA (a to je 31. srpnja 2003.). Stoga su u konkretnom slučaju već 31. srpnja 2003. bile ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je zastarni rok tužiteljima za predmetno potraživanje istekao prije pokretanja sudskog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (20. srpnja 2004.).

 

Nadalje, imajući na umu da tužitelji zahtjev za naknadu štete potražuju i zbog neefikasnosti provođenja istrage (od strane policije i nadležnog državnog odvjetništva), te polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da je pred Županijskim državnim odvjetništvom u Bjelovaru pod brojem KTN-6/96 u vezi ovog događaja i dalje u tijeku postupak protiv nepoznatog počinitelja, time da upravo iz podneska tužitelja od 16. siječnja 2014. (list 44-47 spisa) proizlazi da su određene radnje od strane kako policije, tako i nadležnog državnog odvjetništva poduzete, pa samim time što iste nisu rezultirale pronalaženjem počinitelja i kažnjavanjem odgovorne osobe za smrt prednika tužitelja ne ukazuje na njihov nezakonit i nepravilan rad. Međutim, izneseno i nije odlučno upravo zbog osnovanosti prigovora zastare, pa kako su tužitelji kako to i sami navode (podnesak od 16. siječnja 2014. – poleđina lista 46 spisa) pokazali zanimanje za radnje poduzete radi otkrivanja počinitelja ubojstva njihova prednika 18. siječnja 2005., a mogli su znati da od 1992. nije bilo napretka u istrazi smrti, jedino je moguće i pravilno zaključiti da je i zbog toga riječ o zastari njihova potraživanja.

 

Na revizijske navode tužitelja da je "u interesu" tijela državne uprave da se ne provede istraga i ne pronađe tužitelj, a upravo kako bi se spriječile ovlaštene osobe u ostvarivanju svojih prava na naknadu štete, a jer je riječ o proizvoljnoj tvrdnji tužitelja, nije sukladno odredbi čl. 375. st. 1. u vezi čl. 399. st. 1. ZPP potrebno posebno odgovarati.

 

Neosnovano tužitelji navode da su nižestupanjski sudovi imali ovlast temeljem čl. 12. ZPP o postojanju kaznenog djela odlučiti kao o prethodnom pitanju (u tom smislu i ovaj sud u Rev 217/05-2 od 20. listopada 2005. i dr.).

 

Slijedom svega izloženog, u predmetnoj situaciji, niti prema ocjeni ovoga suda nema mjesta primjeni "privilegiranog" zastarnog roka iz odredbe čl. 377. ZOO.

 

Kako je tužbeni zahtjev pravilno odbijen iz razloga jer je nastupila zastara potraživanja tužitelja, neodlučni su navodi revizije je li riječ o naknadi štete zbog povrede prava osobnosti ili pak naknadi štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe.

 

Konačno, treba reći, da niti pozivanje tužitelja na konvencijsko pravo, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ne može tužitelje dovesti u povoljniji pravni položaj.

 

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

 

Stoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u dijelu kojim pobijaju drugostupanjsku presudu u dijelu odluke o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.