- 1 -              Rev 1793/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1793/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. - L. iz Z., koju zastupa punomoćnica T. M. - P., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1726/15-2 od 8. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj P-308/15-31 od 13. srpnja 2015., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

''1. Nalaže se tuženiku S. P. da tužiteljici S. R.-L. isplati iznos od 100.830,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim na iznos:

 

- od 20.166,00 EUR-a od dana 29.12.2009. godine, pa do isplate,

- od 20.166,00 EUR-a od dana 29.01.2010. godine, pa do isplate,

- od 20.166,00 EUR-a od dana 29.02.2010. godine, pa do isplate,

- od 20.166,00 EUR-a od dana 29.03.2010. godine, pa do isplate,

- od 20.166,00 EUR-a od dana 29.04.2010. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 73.284,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana 13. srpnja 2015. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 20.170,00 EUR-a sa zateznom kamatom od dana 29.05.2010. do isplate.“.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„ I. Odbija se žalba tuženika S. P. iz Z. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, posl. br. P-308/2015-31 od 13. srpnja 2015. u dijelu toč. 1. izreke kojom je tuženiku S. P. naloženo da tužiteljici S. R.-L. isplati iznos od 100.830,00 EUR-a, te u toč. 2. izreke u kojoj je odlučeno o troškovima prvostupanjskog parničnog troška.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u toč. 1. izreke u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice, i za navedeno sudi:

 

Zatezna kamata teče na cjelokupno dosuđeni iznos od 100,830,00 EUR-a  počevši od 1. lipnja 2010. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje u visini stope određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za 3% poena, do isplate sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se tuženik s zahtjevom za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu s kojim nije uspio u žalbenom postupku, reviziju je podnio tuženik, suštinski navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Pritom neizvođenje svih dokaza koje je tuženik smatrao potrebnim izvesti (osobito predloženo knjigovodstveno-financijsko vještačenje), a koje dokaze je prvostupanjski sud smatrao nepotrebnima za utvrđivanje odlučnih činjenica, primjenjujući tako na konkretan slučaj zakonsko ovlaštenje iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ne daje osnove za zaključak da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kako to smatra tuženik. Tu valja reći i da je, prema čl. 8. ZPP, pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog novčanog iznosa od 100.830,00 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno navedene anuitete zajma u visini od 20.166,00 EUR, koji anuiteti su dospjeli 29. prosinca 2009., 29. siječnja 2010., 29. veljače 2010., 29. ožujka 2010. i 29. siječnja 2010., a koje iznose, prema tvrdnjama tužiteljice, tuženik nije vratio u skladu s Ugovorom o zajmu od 8. prosinca 2009., pri čemu tuženik tvrdi da je navedeni Ugovor ništetan, jer da je zelenaški, sklopljen pod prisilom, odnosno da je tužiteljica iskoristila tuženikovo teško materijalno stanje.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik pozajmio od tužiteljice iznos od 100.830,00 EUR, koji nije vratio te da tuženik nije dokazao da se radi o zelenaškom ugovoru, da bi ga tužiteljica navela na sklapanje takvog ugovora koristeći se njegovim teškim materijalnim prilikama, a nije dokazao niti da je predmetni Ugovor sklopio pod prisilom.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a otklanjajući da je predmetni Ugovor ništetan i bez pravnog učinka kao zelenaški ugovor ili ugovor sklopljen pod prisilom, odnosno da je tužiteljica iskoristila teško materijalno stanje tuženika i navela ga da potpiše predmetni ugovor, KOJA BI TO PRAVNA OSNOVA BILA RAZLIČITA OD ZELENAŠKOG UGOVORA? prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, ocjenjujući da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz predmetnog Ugovora, u smislu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05. i 41/08 dalje: ZOO). Pritom prvostupanjski sud obrazlaže da tuženik nije uspio osporiti tvrdnje tužiteljice u vezi visine tužbenog zahtjeva, koju visinu je tužiteljica dokazala u postupku.

 

Drugostupanjski sud prihvaća odluku prvostupanjskog suda o glavnom zahtjevu kao pravilnu, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud. Naime, obrazlažući svoju odluku, drugostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su stranke 8. prosinca 2009. sklopile Ugovor o zajmu strane valute i da je tuženiku predan novac u stranoj valuti (efektivi) u trenutku kada je režim pozajmljivanja strane valute između rezidenata fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bio reguliran čl. 15. u vezi s čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ br. 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09. i 153/09.), kao i Odlukom Savjeta Hrvatske narodne banke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji („Narodne novine“ br. 111/05.), prema kojim su propisima plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj bili dopušteni u slučajevima propisanima zakonom ili Odlukom Hrvatske narodne banke. Prema navedenim propisima, kredite (zajmove) u stranim sredstvima plaćanja mogli su rezidentima (konkretno fizičkim osobama koje imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj) odobravati samo banke, dok rezidenti  - fizičke osobe nisu smjeli međusobno davati i uzimati kredite (zajmove) u stranim sredstvima plaćanja. Stoga je ugovaranje (uzimanje i davanje) zajma devizne efektive između fizičkih osoba rezidenata Republike Hrvatske bilo protivno kogentnim (prisilnim) propisima. Kako su u ovom slučaju obje stranke navedenog Ugovora o zajmu od 8. prosinca 2009. fizičke osobe, koje imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, drugostupanjski je sud ocijenio predmetni ugovor ništetnim u smislu čl. 322 st.1. ZOO.

 

Imajući u vidu odredbu čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora te odredbu čl. 1115. ZOO prema kojoj ako se vraća ono što je primljeno zbog ništetnosti ugovora, tada se primjenjuju zakonske odredbe instituta stjecanja bez osnove, drugostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik je dužan vratiti tužiteljici kao zajmodavcu sve ono što je primio temeljem ništetnog ugovora (obveza restitucije), tj. vratiti joj iznos od upravo 100.830,00 EUR, obzirom da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze pa ga dužnik (tuženik) ne može ispuniti nečim drugim, a niti vjerovnik (tužiteljica) može zahtijevati nešto drugo, u smislu čl. 166. st. 1. ZOO.

 

U odnosu na odluku o zateznim kamatama, drugostupanjski sud obrazlaže da, prema zakonskim pravilima o opsegu vraćanja onoga što je stečeno bez osnove, stjecatelj mora vratiti i plodove, odnosno platiti zatezne kamate. Početak obveze plaćanja zateznih kamata računa se ovisno o stjecateljevom (tuženikovom) poštenju ili nepoštenju, tj. ako je stjecatelj (tuženik) nepošten, onda je početak tijeka zateznih kamata od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da tužiteljica nije tijekom postupka dokazivala tuženikovo nepoštenje u stjecanju utuženog iznosa, drugostupanjski sud smatra da tužiteljica ima pravo na tijek zateznih kamata od 1. lipnja 2010. (dan podnošenja tužbe) pa do isplate. Stoga je preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu koji se tiče tijeka zateznih kamata, pozivajući se, kod obrazloženja kamatne stope, na čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 78/15.)

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđenom dijelu iz gore navedenih razloga i na temelju gore navedenih zakonskih odredaba, a revizijski navodi kojima tuženik iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu dokaza na temelju kojih je sud donio odluku o visini dosuđenog iznosa) nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP podnositelj revizije upućuje na razloge te presude.

 

S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.