Poslovni broj: Kž-128/2018-9

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Srebrenke Šantić predsjednika vijeća, Sandre Juranović suca izvjestitelja i Saše Cvijetića, člana vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Diane Matijašević, u kaznenom predmetu protiv okr. S. Š. zbog kaznenog djela iz članka 113. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne Novine broj 125/11 i 144/12 dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okr. S. Š. izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-565/2014 od 12. prosinca 2017., nakon javne sjednice vijeća održane 24. ožujka 2021.,                       

 

p r e s u d i o      j e

 

1. Prihvaća se žalba okrivljenika S. Š. te se djelomično preinačuje prvostupanjska presuda na način da se za djelatnost opisanu u izreci prvostupanjske presude okrivljenik S. Š. proglašava krivim da je počinio kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 1. KZ/11 te se uslijed te odluke i prihvaćanjem žalbe okrivljenika preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni pa se okrivljenik S. Š. na temelju članka 123. stavka 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. rujna 2013. do 4. listopada 2013.  godine.

 

3. U preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, odbija se žalba okrivljenika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje 

 

Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-565/2014 od 12. prosinca 2017. proglašen je krivim S. Š. za kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz članka 113. stavak 2. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora okrivljeniku S. Š. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. rujna 2013. do 4. listopada 2013.  godine.

 

Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08 okrivljeni S. Š. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 4.000,00 kuna, trošak pristupa svjedoka M. R. u iznosu od 350,00 kuna i trošak vještačenja u iznosu od 1.200,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio okrivljeni S. Š. po branitelju P. T., odvjetniku iz S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu Općinskog državnog odvjetništva iz Splita smatra da niti jedan od žalbenih razloga nije doveo u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda te predlaže kao neosnovanu žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Temeljem članka 474. stavka 2. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci na dužno razgledavanje.

 

Dana 24. ožujka 2021. održana je javna drugostupanjska sjednica na koju nije pristupio nitko od pozvanih osoba.

 

Prije svega se navodi da nije u pravu žalitelj kada ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 pogrešnim citiranjem nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. M. D. G. jer je njezin nalaz i mišljenje sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pravilno reproducirao navodeći mišljenje vještakinje da je pravodobna liječnička pomoć moguće mogla ukloniti nastup smrtne posljedice. Isto tako nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja ponašanje i stanje pokojne oštećenice po uvidu u sadržaj snimke video nadzora ulaza u njezinu zgradu, pogrešno opisao. Sud je pravilno i vjerno opisao stanje i ponašanje pokojne oštećenice koje se može opaziti iz sadržaja snimke jer je iz iste doista razvidno kako se pokojna oštećenica nije mogla uspraviti, posrtala je, nije mogla održati ravnotežu, klonula joj je glava i previjala se u grčevima.

 

Ovaj sud drugog stupnja smatra da su odlučne činjenice od strane suda prvog stupnja pravilno utvrđene no da je obzirom na činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona trebalo donijeti drukčiju presudu.

 

U odnosu na činjenični opis koji tereti okrivljenika sud prvog stupnja je činjenicu da je oštećenica predmetne večeri konzumirala alkohol pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedoka M. M., A. Ž. i S. Ž. koji su bili očevici postupanja oštećenice i konzumiranja alkohola s njezine strane, što je naposljetku naveo i okrivljenik u svojoj obrani. O tome da je pokojna oštećenica konzumirala amfetamin čiji su tragovi pronađeni po izvršenoj obdukciji pokojne oštećenice sud prvog stupnja utvrdio je vještačenjem po vještaku sudske medicine dr. M. D. G..

 

Okrivljeni se tereti da je bio svjestan da je oštećenica bila u stanju koje je zahtijevalo liječničku intervenciju. Da je okrivljeni bio svjestan stanja u kojem se oštećenica nalazila proizlazi iz navoda njegove obrane jer je najprije donio odluku da ju odveze u hitnu medicinsku pomoć u P., a potom je promijenio odluku te ju je imao namjeru voziti na hitnu pomoć u T. što je sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza svjedoka koji su uvidjeli njezino stanje za boravka u ugostiteljskim objektima u R. i to M. M., A. Ž. i S. Ž., a naposljetku i na temelju poruka koje je poslala bivšem dečku M. J. i koje je razmjenjivala s prijateljicom S. M. tijekom vožnje u vozilu okrivljenika.

 

Da je po dolasku pred zgradu u kojoj je živjela pokojna oštećenica ista u stanju koje zahtijeva tuđu pomoć i liječničku intervenciju utvrđeno je uvidom u snimku video nadzora ulaza u zgradu iz koje je razvidno stanje i postupanje pokojne oštećenice kao i samog okrivljenika prije ulaska u zgradu, pa je tako razvidno da pokojna oštećenica sjedi na podu sa kojeg ne može sama ustati, ne može sama hodati, ne može nositi svoje stvari, a kako bi ustala i uopće ušla u zgradu okrivljeni je mora nositi te je vidljivo kako ju je u zgradu i unio.

 

Oštećena je zatečena ne međukatu zgrade, kako je to naveo svjedok E. C., stanar predmetne zgrade, u stanju u kojem se nije mogla kretati pa je sud pravilno zaključio da je ostavljena na mjestu gdje je po svjedoku i pronađena.

 

Svijest okrivljenika o tome da je ugroženo zdravlje oštećenice sud je također pravilno utvrdio i obrazložio. Okrivljenik je svjestan konzumacije alkohola tijekom večeri, bolova i slabosti kod oštećenice te već u R. procjenjuje da je njezino stanje takvo da joj treba liječnička pomoć koju iz osobnih razloga odlučuje zatražiti u T., a ne u bližem P., zasigurno je svjestan stanja u kojem se ista nalazi za vrijeme vožnje prema S., a o kojem ista piše svom bivšem dečku, kao i prijateljici. Naposljetku, kod dolaska pred zgradu pokojne oštećenice istu mora podignuti sa poda, uzeti joj stvari i unijeti je u zgradu jer ova to ne može samostalno učiniti. Dakle, za zaključiti je da je okrivljenik u cijelosti svjestan opasnosti za život oštećenice odnosno stanja u kojem je stvorena bliska, izravna i stvarna mogućnost ugroze života. Nedvojbena je svijest okrivljenog kao normalne odrasle osobe da je pokojna oštećenica  prema vanjskim manifestacijama u teškom stanju obzirom na slabost, mučninu, nemogućnost hodanja i temperaturu, a kakvo stanje pretpostavljaju nuždu i potrebu za osiguranjem pružanja liječničke pomoći za što kod okrivljenika nisu postojale nikakve objektivne smetnje.

 

Svjestan psihofizičkog stanja oštećenice u kojem je stvorena stvarna i izravna mogućnost ugroze života i u mogućnosti pružiti joj pomoć odvoženjem liječniku, okrivljenik svjesno i namjerno, dakle, bez objektivnih zapreka odlučuje pomoć ne pružiti. U objektivnom je smislu vještačenjem po vještaku sudske medicine utvrđena nužnost pružanja liječničke pomoći kao i mogućnost da se pruženom pomoći spriječe posljedice po život pokojne oštećenice.

 

U odnosu na učin kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja iz članka 113. KZ/11, pravilno tvrdi okrivljeni da kada se radi o kaznenom djelu nečinjenja, što je ovdje slučaj, posljedica mora biti u uzročnoj vezi sa propuštanjem počinitelja koje predstavlja njegovu zakonsku obvezu. U konkretnom slučaju ne može se govoriti da bi se radilo o zakonskoj obvezi okrivljenika već je to bila njegova građanska odnosno moralna dužnost jer zakonska obveza je primjerice ona koju roditelj ima prema maloljetnom djetetu ili koju ima službena osoba kojoj dužnost nalaže pružanje pomoći u situacijama potencijalno opasnim po život. Takvo obrazloženje u odnosu na odnos okrivljenika prema obvezi pružanja pomoći daje i sud prvog stupnja kada obrazlaže da bi okrivljeni svoju dužnost ispunio i tako da je oštećenicu pustio ispred zgrade gdje bi ona zasigurno bila zamijećena pa time dakle pretpostavlja ispunjenje građanske obveze od strane drugih građana odnosno propust okrivljenika u tom smislu.

 

Stoga na temelju činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi zaključak da je okrivljeni djelatnošću koja je opisana u izreci prvostupanjske presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela nepružanja pomoći iz članka 123. stavak 1. KZ/11 odnosno nije pružio pomoć osobi u životnoj opasnosti iako je to mogao učiniti bez opasnosti za sebe ili drugoga.

 

U odnosu na ranije optuženo kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz članka 113. KZ/11 svijest okrivljenika o posljedicama njegova nečinjenja ne čini obilježje kaznenog djela za koje je ovom odlukom okrivljenik proglašen krivim jer se kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 1. KZ/11 čini već samim propuštanjem pružanja pomoći osobi u životnoj opasnosti kada za to postoji mogućnost pa je time irelevantan dio optuženog postupanja kojim se opisuju bitna obilježja kaznenog djela iz članka 113. KZ/11 u odnosu na svijest o posljedicama propuštanja.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 486. stavak 1. ZKP/08 preinačena prvostupanjska presuda jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio no obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona za djelatnost opisanu u izreci presude valjalo je donijeti drukčiju presudu odnosno preinačiti prvostupanjsku u pogledu pravne oznake kaznenog djela na način određen u izreci ove odluke.

 

Uslijed takve odluke valjalo je odlučiti o primjeni kaznene sankcije za okrivljenika kojom prilikom je sud cijenio odredbu članka 41. KZ/11 kojom je propisana svrha kažnjavanja.

 

Okrivljeniku je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznene sankcije olakotnim cijenjena činjenica da se radi o osobi koja je do sada bila usklađenog ponašanja sa zakonom, cijenjen je i protek vremena od počinjenja kaznenog djela u kojem prema podacima kojima sud raspolaže okrivljeni nije počinitelj novih kaznenih djela, dok je otegotnim sud cijenio društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela koja se ogleda u teškoj posljedici koja je za oštećenicu nastupila u vidu smrtnog ishoda.

 

Slijedom tako utvrđenih okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja te imajući u vidu da je djelomičnim prihvaćanjem okrivljenikove žalbe isti proglašen krivim za kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 1. KZ/11 za koje je propisana i blaža kazna, sud je okrivljenika na temelju članka 123. stavka 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Sud smatra da će se takvom kaznom u dostatnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te jačati svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja kaznenih djela.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljenom je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru na način kako je to utvrđeno u izreci presude.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     

 

Sud nije utvrdio povreda kaznenog postupka niti povreda zakona na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti temeljem članka 494. stavak 4. ZKP/08 te je stoga slijedom svega navedenog u pobijanom, a nepreinačenom dijelu žalba okrivljenika odbijena kao neosnovana.

 

Rijeka, 24. ožujka 2021.

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

                                                                                                                          Diana Matijašević