Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1 Poslovni broj: 1 UsI-519/19-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
Upravni sud u Splitu, po sutkinji Sandi Crljen Ivančić, uz sudjelovanje Nataše Brajević, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja K. d.o.o., OIB: ………, P., T. d. I. Š.., zastupan po direktoru M. K., a ovaj po opunomoćeniku K. Š., odvjetniku u Z., K. B…, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske (ranije Ministarstva turizma Republike Hrvatske), Prisavlje 14, Zagreb, radi ukidanja rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, izvanraspravno, 24. ožujka 2021.
presudio je
Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034-02/19-13/96, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 7. listopada 2019. te se odbija i zahtjev za naknadu troška ovog upravnog spora.
Obrazloženje
Osporenim rješenjem Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske (dalje – tuženik), KLASA: UP/II-034-02/19-13/96, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 7. listopada 2019., odbijena je žalba K. d.o.o., P. (dalje – tužitelj), te je potvrđeno rješenje Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-335-02/19-05/23, URBROJ: 2182-03-02/2-19-5 od 21. lipnja 2019., kojim je ukinuto rješenje KLASA: UP/I-335-02/09-01/35, URBROJ: 2182-03-02-4-09-4 od 16. ožujka 2009.
Rješenjem KLASA: UP/I-335-02/09-01/35, URBROJ: 2182-03-02-4-09-4 od 16. ožujka 2009. bilo je utvrđeno da tužitelj ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu dvije vrste ugostiteljskih objekata disco klub i caffe bar, naziva „T. L. P.“ u P., T. d. I. Š.., međutim rješenjem KLASA: UP/I-335-02/19-05/23, URBROJ: 2182-03-02/2-19-5 od 21. lipnja 2019. utvrđeno je da je tužitelj prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15, 121/16, 99/18 i 25/19).
U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj navodi da su tužitelj i O. P. dana 8. svibnja 2002. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora ukupne površine 187 m2 sa pripadajućim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade (članak 2.) kojim je O. P. dala tužitelju u zakup staru općinsku zgradu z.k. oznake čest.zgr.1309, K.O.Š., i to na određeno vrijeme od 10 godina, time da je člankom 4. tog Ugovora ugovoreno da zakup počinje teći kada zakupnik ishodi uporabnu dozvolu odnosno kada u tom prostoru otpočne sa obavljanjem djelatnosti, kao i da će zakupodavac (O. P.) ponuditi zakupniku (tužitelju) sklapanje novog ugovora pod tržišnim uvjetima na vrijeme od daljnjih 10 godina bez objave javnog natječaja. Nadalje je navedeno da su tužitelj kao zakupnik i O. P. kao zakupodavac dana 5. prosinca 2014. sklopili Aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora od 8. svibnja 2002. kojim su se stranke usuglasili da zakup poslovnog prostora počinje teći od 28. studenog 2008. na dan kada je tužitelj ishodio rješenje o minimalnim uvjetima. Dalje u tužbi navodi da je zakupodavac (O. P.) odbila postupiti po članku 4. Ugovora od 8. svibnja 2002., odnosno da je odbila je ponuditi tužitelju sklapanje novog ugovora pod tržišnim uvjetima na vrijeme od daljnjih 10 godina bez objave javnog natječaja, te da je tužitelj protiv O. P. pred Trgovačkim sudom u Z. pokrenuo parnični postupak radi donošenja presude koja zamjenjuje Ugovor o zakupu poslovnog prostora, koji postupak je u tijeku i vodi se pod brojem P-260/2018. Tužitelj dalje ističe da je na kompletnu građevinsku sanaciju i uređenje predmetnog poslovnog prostora utrošio cca 1.000.000,00 €, i od jedne derutne ruševine i rugla u centru P. izgradio reprezentativni objekt koji ostvaruje zavidne prihode i upošljava 20-tak radnika, a na tu investiciju da se odlučio jer je opravdano smatrao da će O. P. poštivati potpisani i ovjereni ugovor da će tužitelj predmetni poslovni prostor koristiti ukupno 20 godina (10 + 10 godina, kako je to i ugovoreno. Nadalje se u tužbi pritužuje na formalizam tuženika u pristupu rješavanju predmetnog slučaja, pri čemu ističe da tuženik nije obratio pozornost na sadržaj odredbe članka 4. Ugovora kojim se O. P. obvezala ponuditi tužitelju sklapanje novog ugovora o zakupu pod tržišnim uvjetima na vrijeme od daljnjih 10 godina (dakle, do 28. studenog 2028. godine) bez objave javnog natječaja. Slijedom navedenog tužitelj predlaže poništiti rješenje tuženika, te tuženika obvezati na naknadu troškova upravnog spora.
U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu je ostao kod navoda iz obrazloženja pobijanog rješenja, predlažući da se tužba odbije kao neosnovana. Dodatno je naveo kako nije osnovan tužbeni navod da tuženik nije ušao u bit spora što je rezultiralo nezakonitim rješenjem, jer je u osporavanom rješenju navedeno da je iz spisa predmeta i navoda tužitelja nesporno da je Ugovor o zakupu sklopljen 8. svibnja 2002. godine prestao važiti 28. studenog 2018. godine, te da novi ugovor o zakupu nije sklopljen, slijedom čega je neupitno utvrđeno da je tužitelj prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, odnosno da tužitelj više nema pravo korištenja predmetnoga poslovnog prostora. Nadalje je istakao da odredba članka 4. Ugovora o zakupu, nije bit ovoga spora, s obzirom da je pitanje nepoštivanja ugovora pravno pitanje o kojem rješava sud, što je tužitelju poznato s obzirom da je pred nadležnim sudom pokrenuo postupak radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa da bi tek pravomoćna presuda kojom bi bio zamijenjen ugovor o zakupu mogla u novom upravnom postupku mogla predstavljati dokaz prava korištenja predmetnoga poslovnog prostora. Isto tako, a vezano uz navode koji se odnose na znatna financijska ulaganja koja je tužitelj imao radi uređenja predmetnoga poslovnog prostora, tuženik ističe da financijska ulaganja i troškovi koje je tužitelj imao u predmetnom poslovnom prostoru nisu, niti mogu biti, dokaz prava korištenja toga prostora, nego eventualno osnova za zadržavanje predmetnoga poslovnog prostora radi osiguranja do isplate nužnih i korisnih troškova, sukladno članku 164. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14).
Obzirom da je u predmetnoj stvari strankama u postupku pružena mogućnost da se na navode protivne strane očituju pismenim putem, kao i da stranke raspravu nisu izričito tražile, niti su imale dokaznih prijedloga koje je trebalo izvesti uz sudjelovanje stranaka na raspravi, a činjenično stanje je nesporno, sud je odustao od odluke o zakazivanju rasprave i odluku donio bez rasprave, sve u skladu s odredbom članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12,152/14, 94/16, 29/17, dalje - ZUS).
Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je donio odluku kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Među strankama je sporno predstavlja li okolnost da je Ugovor o zakupu sklopljen 8. svibnja 2002. godine prestao važiti 28. studenog 2018. godine, te da novi ugovor o zakupu nije sklopljen, razlog za ukidanje rješenja KLASA: UP/I-335-02/09-01/35, URBROJ: 2182-03-02-4-09-4 od 16. ožujka 2009. zbog neispunjavanja uvjeta propisanog člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.
Odredbom članka 24. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta izdati ugostitelju koji ispunjava uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona, te 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ili nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.
Člankom 27. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2., članka 21. stavka 1. i članka 22. stavka 2. toga Zakona ukinuti rješenjem: 1. ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. toga Zakona, 2. odjavom obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu, s danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom uredu, odnosno Ministarstvu, ako je ugostitelj u odjavi utvrdio datum unatrag, odnosno po službenoj dužnosti ako se utvrdi daje ugostitelj trajno prestao obavljati djelatnost, 3. ako ugostitelju bude odbijen zahtjev za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u vlasništvu Republike Hrvatske.
Odredbom članka 55. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje - ZUP) propisano je ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe. Službena osoba vezana je pravomoćnom odlukom nadležnog tijela koje je riješilo prethodno pitanje (stavak 3.).
U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženik utvrđuje:
- da je O. P. 16. svibnja 2019. podnijela zahtjev KLASA: 334-08/19-03/01, URBROJ: 2182/02-02-19-1, za ukidanje rješenja kojim je utvrđeno da tužitelj ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu naziva „T. L. P.“, zbog prestanka važenja ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora,
- da je Ured državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Služba za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove zaključkom KLASA: UP/I-335-02/19-02/23, URBROJ: 2182-03-02/2-19-02 od 22. svibnja 2019. pozvao tužitelja da u roku od 8 dana dostavi novi dokaz o pravu raspolaganja (ugovor o zakupu) poslovnim prostorom u P., T. d. I. Š.,
- da iz očitovanje tužitelja od 5. lipnja 2019. proizlazi da je Ugovor o zakupu sklopljen s O. P. istekao 29. studenog 2018., te da je tužitelj imao pravo produljiti taj Ugovor na razdoblje od 10 godina, ali da je zakupodavac nezakonito odbio produljiti predmetni ugovor, zbog čega je tužitelj nadležnom sudu podnio tužbu kojom traži donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o zakupu, kao i da smatra da odluka u predmetnom sudskom postupku predstavlja pravno pitanje bez čijeg rješenja nije moguće riješiti predmetnu upravnu stvar, zbog čega je predmetni upravni postupak potrebno prekinuti sukladno članku 55. ZUP-a.
Slijedom navedenih utvrđenja i citiranih odredbi Zakona tuženik je odbio žalbu tužitelja smatrajući da je odluka prvostupanjskog tijela donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odredbi citiranih Zakona, a koji stav kao pravilan i zakonit u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
Sud prihvaća kao zakonito i pravilno obrazloženje tuženika da okolnost da je Ugovor o zakupu sklopljen s O. P. istekao 29. studenog 2018., pri čemu novi nije sklopljen, od presudnog značaja za rješenje predmetne upravne stvari.
Ovo iz razloga jer je odredbom članka 24. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti između ostalog propisano da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta izdati ugostitelju koji ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, a odredbom članka 27. stavkom 1. propisano da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta ukinuti rješenjem ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. toga Zakona.
Svi ostali tužbeni prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješenja predmetne upravne stvari, budući je dokaz o pravu korištenja prostora u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost osnovni preduvjet izdavanja rješenja o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta.
Slijedom navedenog, a kako to pravilno u osporenom rješenju obrazlaže tuženik, nije od utjecaja činjenica da je odredbom članka 4. predmetnog Ugovora o zakupu ugovoreno da se isti sklapa na vrijeme od 10 godina, s tim da će po isteku tog roka zakupodavac ponuditi zakupniku sklapanje novog ugovora po tržišnim uvjetima na vrijeme od daljnjih 10 godina bez objave javnog natječaja, budući da odlučivanje o sporovima vezanim uz predmetni Ugovor ne spada u nadležnost upravnog tijela koje je odlučivalo o izdavanju rješenja o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta, već je u nadležnosti trgovačkog suda.
Isto tako pravilan je stav tuženika da ni okolnost da se pred Trgovačkim sudom u Z., Stalnoj službi u Š., pod poslovnim brojem: P-260/2018 vodi spor u kojem tužitelj traži da se donese presuda kojom će se zamijeniti ugovor o zakupu, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, budući isto ne predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku kakvog ima u vidu odredba članka 55. stavak 1. ZUP-a , a eventualna presuda donesena u korist tužitelja može biti temelj za neki drugi, novi upravni postupak.
Kako je, dakle, o svim navedenim tužbenim prigovorima tuženik u osporenom rješenju iznio svoje stavove koje u potpunosti kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj sud, a budući su prigovori izneseni u ovoj tužbi identični žalbenim prigovorima, to se radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja tužitelj upućuje na obrazloženje osporenog rješenja.
Slijedom naprijed navedenog, prema ocjeni ovog suda, budući prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika, ovaj sud smatra da je osporena odluka donesena u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Isto tako, po mišljenju ovog suda nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.
Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je tužitelj izgubila spor, tako je i njegov zahtjev za naknadu troška upravnog spora odbijen.
U Splitu, 24. ožujka 2021.
SUTKINJA
Sanda Crljen Ivančić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Nataša Brajević
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.