REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., . (OIB: …), zastupa ga A. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. A. d.d. iz Z. (OIB …), koju zastupa J. G., odvjetnik u O. d. G. & G. iz Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2021. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, 24. ožujka 2021.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj … od 11.9.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.216,95 HRK zajedno sa zateznim kamatama na iznose:

39,08 kn od 4.12.2007.,
38,87 kn od 4.1.2008., 39,58 kn od 2.2.2008., 39,97 kn od 4.3.2008., 40,64 kn od 3.4.2008., 39,63 kn od 3.5.2008., 50,82 kn od 3.6.2008., 51,45 kn od 2.7.2008., 50,52 kn od 31.7.2008.,
50,57 kn od 31.8.2008.,
51,12 kn od 2.10.2008.,
55,28 kn od 4.11.2008.,
52,49 kn od 2.12.2008.,
56,04 kn od 3.1.2009., 56,58 kn od 3.2.2009., 56,83 kn od 3.3.2009., 91,14 kn od 3.4.2009., 94,36 kn od 5.5.2009., 92,62 kn od 31.5.2009.,
91,34 kn od 30.6.2009.,
91,68 kn od 4.8.2009.,

2 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

92,35 kn od 31.8.2009.,
92,29 kn od 30.9.2009.,
91,61 kn od 3.11.2009.,
92,89 kn od 5.12.2009.,
93,92 kn od 7.1.2010.,
95,38 kn od 2.2.2010.,
95,04 kn od 3.3.2010.,
97,02 kn od 2.4.2010.,
96,65 kn od 6.5.2010.,
97,38 kn od 5.6.2010.,
103,72 kn od 6.7.2010.,
102,42 kn od 6.8.2010.,
106,41 kn od 8.9.2010.,
105,03 kn od 7.10.2010.,
102,81 kn od 4.11.2010.,
107,49 kn od 6.12.2010.,
113,44 kn od 7.1.2011.,
109,23 kn od 3.2.2011.,
110,70 kn od 4.3.2011.,
108,83 kn od 4.4.2011.,
109,16 kn od 5.5.2011.,
117,14 kn od 4.6.2011.,
117,92 kn od 6.7.2011.,
116,90 kn od 4.8.2011.,
113,68 kn od 5.9.2011.,
110,17 kn od 5.10.2011.,
89,79 kn od 7.11.2011.,
89,57 kn od 6.12.2011.,
90,94 kn od 7.1.2012.,
92,14 kn od 3.2.2012.,
92,30 kn od 3.3.2012.,
91,47 kn od 6.4.2012.,
92,03 kn od 4.5.2012.,
92,41 kn od 5.6.2012.,
91,77 kn od 5.7.2012.,
91,94 kn od 7.8.2012.,
91,45 kn od 5.9.2012.,
90,41 kn od 5.10.2012.,
91,52 kn od 6.11.2012.,
92,06 kn od 6.12.2012.,
91,68 kn od 8.1.2013.,
89,59 kn od 5.2.2013.,
91,37 kn od 7.3.2013.,
91,52 kn od 6.4.2013.,
90,82 kn od 8.5.2013.,
88,66 kn od 5.6.2013.,
88,60 kn od 4.7.2013.,
89,13 kn od 9.8.2013.,
89,99 kn od 5.9.2013.,

3 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

91,17 kn od 3.10.2013., 90,56 kn od 5.11.2013., 90,99 kn od 7.12.2013., 91,48 kn od 4.1.2014., 91,79 kn od 7.2.2014., 92,43 kn od 6.3.2014., 92,22 kn od 4.4.2014., 91,51 kn od 9.5.2014., 91,28 kn od 6.6.2014., 91,38 kn od 5.7.2014., 92,19 kn od 7.8.2014., 92,87 kn od 3.9.2014.,

92,73 kn od 3.10.2014., sve do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata do 1.12.2007.
obračunava po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do

31.7.2015.po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate
po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB po,
sve u 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj … od

11.9.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena
otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarske franke (CHF).

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26.329,20 HRK zajedno sa zateznim kamatama na iznose: 12,08 kn od 2.2.2008., 24,35 kn od 4.3.2008., 45,38 kn od 3.4.2008., 13,78 kn od 3.5.2008., 1,27 kn od 3.6.2008., 16,67 kn od 2.7.2008., 8,59 kn od 2.10.2008., 110,07 kn od 4.11.2008.,
42,08 kn od 2.12.2008., 128,50 kn od 3.1.2009., 141,78 kn od 3.2.2009., 147,79 kn od 3.3.2009., 131,25 kn od 3.4.2009., 134,41 kn od 5.5.2009., 109,11 kn od 31.5.2009.,
90,48 kn od 30.6.2009., 95,44 kn od 4.8.2009., 105,25 kn od 31.8.2009.,
104,40 kn od 30.9.2009.,
94,47 kn od 3.11.2009., 113,10 kn od 5.12.2009.,
128,03 kn od 7.1.2010.,

4 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

149,27 kn od 2.2.2010.,
144,40 kn od 3.3.2010.,
173,23 kn od 2.4.2010.,
167,76 kn od 6.5.2010.,
178,42 kn od 5.6.2010.,
270,68 kn od 6.7.2010.,
251,68 kn od 6.8.2010.,
309,71 kn od 8.9.2010.,
289,66 kn od 7.10.2010.,
257,41 kn od 4.11.2010.,
325,45 kn od 6.12.2010.,
412,00 kn od 7.1.2011.,
350,71 kn od 3.2.2011.,
372,21 kn od 4.3.2011.,
344,87 kn od 4.4.2011.,
349,78 kn od 5.5.2011.,
465,81 kn od 4.6.2011.,
477,11 kn od 6.7.2011.,
574,05 kn od 4.8.2011.,
524,25 kn od 5.9.2011.,
469,74 kn od 5.10.2011.,
463,89 kn od 7.11.2011.,
459,69 kn od 6.12.2011.,
485,70 kn od 7.1.2012.,
508,36 kn od 3.2.2012.,
511,40 kn od 3.3.2012.,
495,72 kn od 6.4.2012.,
506,31 kn od 4.5.2012.,
513,55 kn od 5.6.2012.,
501,36 kn od 5.7.2012.,
504,57 kn od 7.8.2012.,
495,43 kn od 5.9.2012.,
475,69 kn od 5.10.2012.,
496,73 kn od 6.11.2012.,
506,84 kn od 6.12.2012.,
499,75 kn od 8.1.2013.,
460,05 kn od 5.2.2013.,
493,78 kn od 7.3.2013.,
496,73 kn od 6.4.2013.,
483,51 kn od 8.5.2013.,
442,39 kn od 5.6.2013.,
441,35 kn od 4.7.2013.,
451,44 kn od 9.8.2013.,
467,64 kn od 5.9.2013.,
490,06 kn od 3.10.2013.,
478,49 kn od 5.11.2013.,
486,68 kn od 7.12.2013.,
495,97 kn od 4.1.2014.,
501,74 kn od 7.2.2014.,

5 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

513,95 kn od 6.3.2014., 509,96 kn od 4.4.2014., 496,45 kn od 9.5.2014., 492,12 kn od 6.6.2014., 494,07 kn od 5.7.2014., 509,40 kn od 7.8.2014., 522,31 kn od 3.9.2014.,

519,64 kn od 3.10.2014., sve do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata do 1.12.2007.
obračunava po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do

31.7.2015.po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate
po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB po,
sve u 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka od 10.370,00 kn sa zakonskim
zateznim kamatama tekućim od 25.3.2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri
postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 11.9.2007. sklopio s tuženikom
ugovor o kreditu br. …, solemniziran 12.9.2007. kod javnog bilježnika,
temeljem kojeg je ugovora tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit od 19.369,41 CHF u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tim je
ugovorom u čl. 2. Određena kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s
Odlukom o kamatnim stopama kreditora i otplata u 84 mjesečne rate.

Tužbu tužitelj podnosi smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena prava njega kao
potrošača, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se
odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te odredbu kojom je
tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Pri tome se poziva na
pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 4.7.2014. i odredbe čl.

81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, tuženik je prilikom ugovaranja valutne
klauzule propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja
ugovora o kreditu, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF zbog svega nepoštena i nedopuštena
jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u
odnosu na euro, dakle protivno svrsi valutne klauzule, tužitelj je bio obvezan vratiti
pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i
promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra
profita. Zato, nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno

26.329,20 kn i presudu kao u izreci.

Tužitelj dalje navodi da je na isti način ugovorena i odredba u čl. 2. Ugovora koja
sadrži odredbu o redovnoj kamati od 5,49% godišnje - promjenjivoj, u skladu s Odlukom o
kamatnim stopama kreditora. Tužitelj se poziva na čl. 82. ZZP tvrdeći da je sporna ugovorna

6 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

odredba nepoštena, a time i ništetna i jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Za vrijeme
trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa je tužitelju povećavana nekoliko, što je rezultiralo
značajnim porastom tužiteljeve obveze. Zbog toga traži od tuženika isplatu iznosa od

7.216,95 kn.

Tuženik osporava zahtjev u cijelosti. Smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda
njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u
postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i
apstraktnoj razini. Naglašava da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila,
zbog čega se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ne mogu koristiti u ovome
postupku.

Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je riječ o
odredbi koja je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno
pregovaralo, tužitelju su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita
uz tečaj CHF i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom ugovaranja. Prilikom
sklapanja kredita pregovaralo se o valutnoj klauzuli i tužitelj je mogao birati između ugovora
uz valutnu klauzulu u CHF ili euro ili ugovora u kunama bez valutne klauzule.

Tuženik i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra lako uočljivom, jasnom i
razumljivom, a metoda i kriterij primjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija
je primjena ugovorena u. ugovoru o kreditu. Tužitelj je, s druge strane, potpisom ugovora
izjavio da je s tekstom općih akata upoznat. Nadalje, razumljivost proizlazi i iz činjenice da je
ugovor solemniziran, dakle obrazložen od strane javnog bilježnika. Tuženik je koristio
ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao
opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe
prava. Promjena kamatne stope konkretno nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i
nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu
nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, što tužitelj namjerava postići u ovom
postupku. Ističe prigovor zastare, tijeku zatezne kamate, prigovara visini tužbenog zahtjeva pa
ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška.

Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu – informativni
izračun, prijepis kartice za tužitelja, tužiteljev izračun, zahtjev za kredit , promotivne uvjete za
odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, Opće uvjete
poslovanja sa stanovništvo, informaciju za klijente, Pravilnik o obračunu kamata i naknada i
ostalu dokumentaciju u spisu i izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom
vještaku C. z. f. v. d.o.o..

Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je
tužbeni zahtjev osnovan.

Podneskom od 26.10.2020., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je
preinačio tužbu povećavši svoj zahtjev s osnove preplaćenoga zbog ugovaranja valutne
klauzule sa 26.328,71 kn na 26.329,20 kn. Tuženik se preinaci usprotivio, no sud je preinaku
dopustio primjenom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj je zahtjev preinačio nakon rezultata
financijskog vještačenja, što bez svoje krivnje nije mogao učiniti do okončanja prethodnog
postupka, a u konkretnom je slučaju dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenja
spora među parničnim strankama.

7 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 11.9.2007.
zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom
promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama
kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,49% godišnje. Nije sporno
ni da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata,
o čemu je tuženik obavještavao tužitelja.

Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale
pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s
općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza,
odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tužiteljeva
tražbina zastarjela.

U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i
valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje
tuženik u razdoblju od 1.6.2014. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i
nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i
švicarski franak te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i
prava potrošča - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom
postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik
kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih paramateara koji utječu na
odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju
kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama čl. 96. i 97.
Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 15.4.2015. donio presudu Revt-249/14 kojom je,
između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude VTSRH Pž-7129/13 od 13.6.2014.
u dijelu kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i
prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po
ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.6.2018. donio presudu Pž-6632/17
kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude TS u Zagrebu P-
1401/12 od 4.7.2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu
valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) jer je utvrđeno da je i
tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i praa
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeči ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta
uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u
cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane
odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovonih strana, postupajući time protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o
zaštiti potrošača (NN 86/03), a nadalje od 7.8.2007.-31.12.2008. protivno odredbama iz čl.

96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

8 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

Po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme
pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete
uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba čl. 138.a ZZP/07).

Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama
za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz
tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je
tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se
ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih
granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i
prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Pritom se
naglašava da je neosnovana tvrdnja tuženika da se kolektivna presuda ne odnosi na konkretan
ugovor, onaj o kreditu radi kupnje vozila, jer se navedena presuda odnosi na sve ugovore o
potrošačkom kredititranju u kojemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF prilikom
zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim
promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na utvrđenje iz gore navedene
presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno
korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na
identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u
Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetno,
ovaj je sud zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne i na tu
okolnost nije provodio dokaze - konkretno saslušanje tužiteljice i svjedoka S. N..
Ovo je u skladu s pravnim stajalištem Vrhovnog suda RH iz presude Rev-3142/18 od

19.3.2018.

Po čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj
ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora
predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo
da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među
ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

Iz svega navedenoga proizlazi da su odredbe o promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu ništetne.

U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je
utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen
od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna
odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci
tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu
stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni
ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo
preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno
navedeno da se primjena vrši u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako
određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je
promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja
druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih
promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene

9 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo
precizirano u aktima tuženika, odnosno tuženikovim Odlukama o izmjenama kamatnih stopa
ili drugom aktu tuženika.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba
o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s
uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i
obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora., a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se
potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti
sročene jasno i razumljivo.

Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom
isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete
promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano
određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može
ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Zbog toga nije opravdan prigovor tuženika
kako tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate niti je zatražio okončanje
ugovornog odnosa. Naime, tužitelj nije ni mogla znati zbog čega se uopće mijenja kamatna
stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i
neprecizne) da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog
odnosa.

Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji
plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno
pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se
koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom
poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne
svakog potrošača ozbiljano informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i
nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je
potrošačima nerazumljiva.

Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, rizike
ugovaranja valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao
klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog
kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno
prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.
Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na
cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se
ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena
(kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba
protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice
kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor
je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o njoj
nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za
promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu
odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su
sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

10 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena
valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik
nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je tuženik po čl.

323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između
iznosa kojega je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i
iznosa obračunatoga prema početnoj stopi od 5,49% za redovnu kamatu. Također ima pravo
na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojega je platio na
temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema
početnom tečaju CHF. Naime, početna kamatna stopa među strankama nije sporna, a odredba
o načunu promjene te stope je ništetna i ostaje stoga samo početna kamatna stopa.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku C. z. f. v. d.o.o., Z..

Iz nalaza proizlazi da je u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužitelja
koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u CHF ukupno 7.216,95
kn. Visina tražbine koja proilazi iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate na
dan dospijeća i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita ukupno 26.329,20 kn, sve pod
pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u CHF bila u primjeni početno
ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio
objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije, a ni parnične
stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na konačni izračun, odnosno računsku točnost.

Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda
RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara
individualnih restitucijskih zahtjeva (pri čemu se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 241.
ZOO) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu
te tužbe (ovdje 13.6.2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog
shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja
restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u
relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje
ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje
bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i
prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira
na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni
postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je
vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u
protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te
tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune
iznose preplaćenih iznosa, kao u izreci.

11 Poslovni broj: 17-P-3329/19-17

Imajući u vidu sve sporne činjenice i ranije iznesene razloge u ovoj presudi, sud
smatra da saslušanje tužitelja i predloženog svjedoka S. N. ne bi imao utjecaj na
ishod ovoga spora, pa je taj prijedlog iz razloga ekonomičnosti odbio.

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2.
ZOO-a, od dana kada je tužitelj izvršio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih
kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih
stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti
svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa
većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Zato je
odbijen prigovor tuženika koji se odnosi na početak tijeka zatezne kamate na svaki pojedini
anuitet.

Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 2. ZPP, a trošak tužitelja
odnosi se na zastupanje po odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe od 1.000,00 kn (tbr. 7/1), podnesaka od

26.9.2019., 5.2.2020. i 26.10.2020. od po 1.000,00 kn (tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima

8.7.2020. i 16.2.2021. po 1.000,00 kn (tbr. 9/1), ukupno 6.000,00 kn, što uvećano za
pripadajući PDV od 1.500,00 kn, financijsko vještačenje od 1.500,00 kn te trošak pristojbe na
tužbu i presudu od po 685,00 kn iznosi 10.370,00 kn. Nije mu dosuđen trošak vještačenja
sačinjenog izvan postupka jer nije riječ o parničnom trošku. Tuženiku trošak nije dosuđen jer
zbog neznatnoga dijela s kojim je uspio u sporu nisu nastali posebni troškovi.

Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl.

30. Ovršnog zakona od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 24. ožujka 2021.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika

Rj:

-presuda nepravomoćna -vidi upisnik P

-kal 30 dana