- 1 -              Rev 2539/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2539/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća te Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. B. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1537/17-2 od 16. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1302/16-33 od 29. studenoga 2016., u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              I/ Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji Ugovr je dana 20.11.2011. solemniziran od strane javnog bilježnika M. G., Z., ..., pod brojem OV-10520/11 kojeg su sklopili A. B., Z., ..., OIB: ... kao davatelj uzdržavanja i V. B., Z., ..., OIB: ..., kao primatelj uzdržavanja.

 

              II/ Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u ko T., zemljišnoknjižni uložak broj: 230, broj čestice, (kat. Čest.) 1162, oznaka zemljišta: Obiteljska stambena zgrada i dvorište, ..., površina zemljišta 217,00 m2, kakvo je bilo prije uknjižbe prava suvlasništva izvršenog Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda Zagreb, broj Z-53893/14 21, temeljem Ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji Ugovor je dana 20.10.2011. solemniziran od strane javnog bilježnika M. G., Z., ..., pod brojem OV-10520/11 kojeg su sklopili A. B., Z., ..., OIB: ... kao davatelj uzdržavanja i V. B., Z., ..., OIB: ..., kao primatelj uzdržavanja.

III/ Dužan je tuženik; A. B., Z., ..., OIB: ... naknaditi tužitelju H. B. iz Z., ... OIB: ... trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.“

 

              II. Tužitelj H. B. iz Z., ... OIB: ... dužan je naknaditi tuženoj A. B., Z., ..., OIB: ... trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja, tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

              Tuženica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tužitelja i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Potražuje troškove odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP  u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su 20. studenoga 2011. sklopili tuženica, kao davateljica uzdržavanja, i sada pok. V. B., suprug tuženice i otac tužitelja, kao primatelj uzdržavanja.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

              - da je tužitelj sin pok. V. B. iz njegovog prvog braka, a da je tuženica druga supruga pok. V. B., te da su tuženica i pok. V. B. živjeli u obiteljskoj kući od 1. siječnja 1980. na adresi ..., Z., 

 

              - da je 20. studenoga 2011. sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju između pok. V. B. kao primatelja uzdržavanja i njegove supruge A. B. kao davateljice uzdržavanja,

 

              - da je ugovor o doživotnom uzdržavanju solemniziran 20. listopada 2011. kod javnog bilježnika M. G., Z., pod brojem OV-10520/11,

 

              - da je člankom 1. navedenog ugovora utvrđeno da je primatelj uzdržavanja pok. V. B. vlasnik obiteljske stambene zgrade i dvorišta, ..., površine 217 m2, 60 čhv, koja je sagrađena na k.č.br.1162 upisanoj u z.k.ul. 230, k.o. T.,

 

              - da su ugovorom utvrđene obveze davateljice uzdržavanja prema primatelju uzdržavanja  i to: da je dužna brinuti se o osobnim potrebama primatelja uzdržavanja, osigurati mu liječničku pomoć u slučaju bolesti, brinuti se održavanju kuće, u slučaju potrebe i nemoći primatelja uzdržavanja osigurati mu održavanje čistoće i prehrane (članak 3. ugovora),

 

              - da je davateljici uzdržavanja dano pravo da se nakon smrti primatelja uzdržavanja upiše kao vlasnica 1/2 dijela nekretnine iz članka 1. ugovora (članak 5. ugovora),

 

              - da je tuženica izvršila upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u svoje ime za 1/2 dijela iste,

 

              - da je tijekom postupka provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. G. M., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da nema jasnih i nedvojbenih medicinsko utemeljenih dokaza u vidu psihopatološke simptomatike koja bi po svojoj vrsti, naravi i intenzitetu dovela u pitanje sposobnost za rasuđivanje pok. V. B. na dan 20. listopada 2011., te da je isti mogao shvatiti sve stvarne i pravne implikacije sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju,

 

              - da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pok. V. B. bio visok čovjek punije tjelesne građe, kojem se zdravstveno stanje zadnjih godina sve više pogoršavalo te da je bila angažirana i medicinska pomoć od strane njegove supruge, obzirom da je ista slabije tjelesne građe te fizički nije mogla u svemu pomagati svom suprugu pok. V. B.

 

              Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je pok. V. B. u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju u cijelosti bio sposoban shvatiti sve stvarne i pravne značajke odnosno posljedice sklopljenog ugovora. Pok. V. B. je iskazao volju za sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanja, kojim mu se njegova supruga obvezala uzdržavati ga odnosno brinuti se o njegovim osobnim potrebama, osigurati mu liječničku pomoć u slučaju bolesti te u slučaju nemoći brinuti se o njegovoj osobnoj higijeni te prehrani, što je tuženica, za života pok. V. i izvršavala. Stoga je sud prvog stupnja zaključio da pobuda pok. V. B. za sklapanje predmetnog ugovora nije bila drugačija od one koja iz samog sadržaja tog ugovora proizlazi odnosno, da predmetni ugovor ne predstavlja simulirani pravni posao.

 

              I sud drugog stupnja je shvaćanja da nije bilo zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju između bračnih drugova, te ne nalazeći da je ugovor protivan moralu, potvrdio je presudu suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.

 

              Odredbom članka 579. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prva odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

              Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              Prema odredbi članka 273. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (stavak 1.). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (stavak 2.). Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja (stavak 3.).

 

              Navodi revidenta koji se odnose na neizvršavanje ugovornih obveza u odnosu na brigu o pok. V. B. (da se tuženica nije brinula o suprugu, da nije održavala njegovu higijenu niti higijenu stana), nisu odlučni za donošenje odluke u ovom predmetu, jer u ovom predmetu tužitelj ne traže raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza iz ugovora u smislu članka 119. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03), već traži utvrđenje ništetnim tog ugovora.

 

              Tužitelj istaknute navode tijekom postupka da je ugovor ništetan iz razloga što je nedopuštena pobuda utjecala na sklapanje tog ugovora, ponavlja i u reviziji.

 

              Međutim, prema ocijeni sudova nižeg stupnja tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku pok. V. B. da sklopi ugovor, pa je samim time i po shvaćanju ovoga suda pogrešan zaključak revidenta da je tuženica znala ili morala znati za takvu nedopuštenu pobudu.

 

              Naime, treba poći od toga da je primarna pobuda primatelja uzdržavanja ali i cilj samog ugovora o doživotnom uzdržavanju da primatelj uzdržavanja za sebe osigura potrebnu skrb, dok s druge strane davatelj tu skrb ugovara uz naplatu, dakle s ciljem da mu nakon smrti pripadne cijela ili dio imovine primatelja uzdržavanja.

 

              Na odluku o tome s kim će neka osoba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju utječu brojni činitelji, a bliskost s osobom - davateljem uzdržavanja je svakako jedan od važnijih. Pritom nema zapreke da neka osoba sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju s osobom koja i inače ima po zakonu obvezu brinuti se o primatelju (npr. s roditeljima, djecom ili suprugom), a nema zapreke niti da se na strani davatelja uzdržavanja u ugovoru pojavi osoba koja spada u krug zakonskih nasljednika primatelja uzdržavanja.

 

              Pravni učinak ugovora o doživotnom uzdržavanju je upravo takav da imovina primatelja uzdržavanja obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu primatelja uzdržavanja, odnosno takvim ugovorom se i nužni nasljednici lišavaju nužnog dijela koji bi im pripao po zakonu da nema ugovora.

 

              Ne može se stoga tuženici predbaciti ponašanje koje bi bilo protivno pravnom poretku i moralu, jer je za očekivati i u skladu je sa pravnim poretkom i moralom, da će tuženica u slučaju sklapanja ugovora steći određenu imovinu. Ugovor o doživotnom uzdržavanju davatelji uzdržavanja upravo sklapaju s svrhom da steknu imovinu primatelja uzdržavanja, koja je predmet ugovora. Ta namjera ugovaratelja, odnosno očekivani cilj, nije protivan prisilnim propisima ili moralu u smislu članka 322. ZOO.

 

              Nije utvrđena niti jedna okolnost, koja bi dala osnovu za zaključak da davateljica uzdržavanja nije imala namjeru voditi brigu o sada pok. V. B. i pomagati mu, niti su utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je jedina pobuda kod sklapanja ugovora bila lišiti tužitelja nasljedstva, niti da bi takva pobuda bitno utjecala na odluku primatelja uzdržavanja da sklopi ugovor, a da bi to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, zbog čega bi ugovor bio bez učinka, a kako to tvrdi revident.

 

              Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci.

             

              Tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.