- 1 -              Rev 4340/2019-2

 

 

 

 

Broj: Rev 4340/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V., OIB: …, iz C., kojeg zastupa punomoćnica V. Š., odvjetnica u V., protiv tuženice J. E., OIB: …., iz V., koju zastupa punomoćnica K. K., odvjetnica u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-437/2019-3 od 26. kolovoza 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1179/12-82 od 13. veljače 2013., na sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-437/2019-3 od 26. kolovoza 2019. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1179/12-82 od 13. veljače 2013. tuženici je naloženo da plati tužitelju 88.108,81 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka od 53.671,66 kn (točka I. izreke), a u preostalom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-437/2019-3 od 26. kolovoza 2019. odbijena je djelomično žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pogledu odluke o glavnoj stvari (točke I. izreke), dok je žalba tuženice djelomično prihvaćena u dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnih troškova te je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 29.284,66 kn (točka II. izreke).

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. - dalje: ZPP), predlažući da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Tuženica je u reviziji postavila dva povezana pitanja (jedno postupovnopravno, a jedno materijalnopravno) koja se odnose na primjenu pravnog instituta stjecanja bez osnove (konkretno nastanka izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove i pravila vraćanja stečenog bez osnove) te odgovaranja suda drugog stupnja u obrazloženju pobijane presude na određene, odlučne, žalbene razloge, a koji se odnose upravo na nastanak tog odnosa te na obvezu vraćanja stečenog bez osnove. Navedena pitanja bila su postavljena i u reviziji koju je tuženica već bila podnijela u ovom sporu protiv ranije donesene presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1358/13-7 od 15. srpnja 2015. u povodu koje je ovaj sud, svojim rješenjem poslovni broj Rev-2624/2015-2 od 23. siječnja 2019., ukinuo citiranu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Revidentica u reviziji ističe da su navedena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer je drugostupanjska presuda zasnovana na stavu nepodudarnom stavovima revizijskog suda u odlukama na koje se tuženica pozvala u reviziji (Rev-776/07 od 19. rujna 2007. i Rev-x-40/13 od 8. siječnja 2014.), a što predstavlja jedan od primjerice navedenih slučajeva (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP) za dopuštenost izvanredne revizije. Također, tuženica ukazuje da drugostupanjski sud nije postupio u skladu s rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2624/2015-2 od 23. siječnja 2019. i nije o postavljenom pitanju u obrazloženju presude dao valjane razloge zbog čega ponovno nije moguće ispitati pobijanu presudu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 156.084,17 kn sa zatraženim zateznim kamatama na ime povrata iznosa za kojeg tužitelj tvrdi da odgovara vrijednosti onoga što je tuženica stekla bez pravne osnove. Pobijanim presudama djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 88.108,81 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da su parnične stranke usmeno dogovorile izvođenje određenih građevinskih i obrtničkih radova u stanu tuženice, a u svrhu uređenja i opremanja stana;

 

- da je tužitelj, koji je građevinski poduzetnik, tijekom 2004. i 2005. izvršio dogovorene radove uređenja interijera sa zamjenom prozora i uvođenje plinske instalacije te kupio dio namještaja i opreme za stan tuženice;

 

- da vrijednost izvedenih radova iznosi, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, 68.807,12 kn, a vrijednost kupljenog namještaja 19.301,69 kn, tako da ukupna ulaganja tužitelja u stambeni prostor tuženice iznose 88.108,81 kn;

 

- da su u vrijeme izvođenja radova stranke bile u intimnoj vezi, zajedno su ljetovale te je tužitelj radove izvršio smatrajući da radove vrši za sebe i tuženicu zajedno te da nije tražio isplatu za izvršene radove, očekujući da će stranke nakon smrti supruga tuženice zasnovati zajednicu života, a koju stranke nisu zasnovale;

 

- da tuženica nije dokazala da je izvedene radove u stanu platila tužitelju,

 

sud prvog stupnja zaključio je da obim i vrijednost radova prekoračuje radove koje bi tužitelj tuženici obavio besplatno i iz prijateljstva, pa je tuženica dužna tužitelju vratiti iznos novca za koji je uvećana vrijednost njezine imovine jer se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i to stoga što je cjelokupna korist od izvršenih radova ostala tuženici nakon što su se prestali viđati i održavati izvanbračne odnose. Pritom prvostupanjski sud tek navodi da nisu ispunjene pretpostavke da bi se tužena oslobodila obveze vraćanja stečenog bez osnove.

 

Sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi, zaključuje da je tužitelj s tuženom bio u posebnom odnosu tj. da su održavali izvanbračne odnose s namjerom da zasnuju zajednicu života, pa da je upravo iz tog razloga i obavljao besplatne radove zbog čega smatra utvrđenim da su ispunjeni uvjeti za primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08. i 125/11. - u nastavku teksta: ZOO) jer da je između stranaka je postojala namjera kasnijeg zajedničkog života ali je očigledno ista otpala jer se tužena predomislila i odustala. Pored toga, drugostupanjski sud navodi da tužitelj nije znao niti je morao znati da tuženoj izvodi navedene radove bez pravne osnove jer nije znao niti to da će ista odustati od njihovog zajedničkog plana o budućem zajedničkom životu, pa budući je riječ o građevinskim radovima na stanu tužiteljice to je očigledno da vraćanje imovine nije moguće, pa je tužena dužna nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi prema utvrđenju vještaka.

 

Imajući na umu postavljena pitanja i razloge važnosti izložene u revizije tuženice, postavljena pitanja i nadalje se ukazuju važnima za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, prilikom odlučivanja o žalbi tuženika izjavljenoj na presudu suda prvog stupnja, drugostupanjski sud kod potvrđivanja prvostupanjske presude nije se u cijelosti držao izraženog pravnog shvaćanja ovog revizijskog suda iznesenog u prije spomenutom rješenju, a nije naveo valjane razloge zbog čega tako izraženo pravno shvaćanje ne prihvaća.

 

U rješenju ovog suda poslovni broj Rev-2624/2015-2 od 23. siječnja 2019. drugostupanjskom je sudu ukazano da prema odredbi čl. 210. ZOO, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

Iz sadržaja citirane odredbe razvidno je da u tijeku parničnog postupka pokrenutog tužbom zbog stjecanja bez osnove, tužitelj mora dokazati postojanje pretpostavki za nastanak odnosa stjecanja bez osnove, a to su: 1) povećanje imovine na jednoj strani, 2) smanjenje imovine na drugoj strani, 3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine 4) nepostojanje pravne osnove - bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala te 5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. Ako se utvrde sve navedene pretpostavke, dakle nastane izvanugovorni odnos stjecanje bez osnove, osnovno je pravilo da će stjecatelj biti dužan vratiti ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. Tek ako stjecatelj ne može vratiti stečeno, dužan je naknaditi vrijednost stečene koristi. Prema tome, institut stjecanja bez osnove prije svega teži uspostavi prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće, stjecatelj je dužan vratiti postignutu korist. Naposljetku, dakako pod pretpostavkom da se utvrdi stjecanje bez osnove, treba jasno utvrditi jesu li ili ne ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se traži vraćanje. Nadalje, ako postoji kakav ugovorni odnos među strankama nema mjesta utvrđenju nastanka izvanugovornog odnosa stjecanje bez osnove, a pored toga, ako je tko znao ili morao znati da drugome nešto daje bez pravne osnove, on je nesavjestan i neće imati pravo na povrat danoga jer se smatra da je drugome nešto darovao (u tom smislu ovaj sud u odluci Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.).

 

S obzirom na navedeno, i nadalje se ne može ispitati na temelju čega je utvrđena prijeporna izvanugovorna obveza tužiteljice s osnova stjecanje bez osnove odnosno postojanje navedenih potrebnih pretpostavki za nastanak takve obveze - konkretno izostanak neke pravne osnove te zbog čega bi ista bila dužna vratiti vrijednost onog što je tužitelj uložio u adaptaciju stana, a posebno u kupnju namještaja (zbog čega se ne može vratiti stečeno - namještaj, ako bi se i utvrdila obveza vraćanja stečenog bez osnove), a drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke o tome ne daje razloge pa pobijana odluka i nadalje ne sadrži potrebne razloge (upravo one u svezi kojih tuženica opravdano postavlja pitanja u reviziji i naznačuje ih važnim u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP). Nadalje, u pobijanoj odluci i nadalje su izostali razlozi o drugopostavljenom pitanju u reviziji koje je ovaj sud označio važnim pitanjem u ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda, a odnosi se na situaciju u kojoj je netko znao ili morao znati da drugome nešto daje bez pravne osnove pa je stoga nesavjestan i neće imati pravo na povrat danoga jer se smatra da je drugome nešto darovao, upućujući pri tome na pravno shvaćanje ovog suda u odluci ovog suda poslovni broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.

 

Ukazuje se posebno da sud može sadržaj isprave, iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti istinitim ili neistinitim, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži svoje (a za odluku o predmetu spora odlučno) činjenično shvaćanje.

 

Kako je obrazloženje presude suda drugog stupnja nedostatno i nerazumljivo jer se iz njega ne može razabrati koji su to rezultati dokaznog postupka iz kojih bi proizlazio zaključak o postojanju pravne osnove koja je otpala, nadalje je li tužitelj znao da nešto daje bez pravne osnove i naposljetku je li ili nije moguće vraćanje onoga za što bi se eventualno utvrdilo da je stečeno bez osnove, pobijanu presudu nije moguće ispitati pa je ponovno počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Iz navedenih razloga valjalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. 4. ZPP, presudu suda drugog stupnja ukinuti te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje i iznošenje valjanih razloga za svoju odluku. Pri donošenju nove odluke sud će imati na umu odredbu iz čl. 394.a) ZPP.

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.