- 1 -              Revd 521/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 521/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća,  u pravnoj stvari prvotužitelja S. V. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u S. i drugotužiteljice T. V. iz S., OIB: ..., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1294/2020-2 od 10. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3879/18 od 20. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1294/2020-2 od 10. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3879/18 od 20. prosinca 2019.

 

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije, jer postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nižestupanjski su sudovi, cijeneći savjesnost (dobru vjeru) svakog od sudionika spornog pravnog posla (Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 15. svibnja 2000.), ali i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa, utvrdili da tuženik, kao stjecatelj, nije bio u dobroj vjeri kod sklapanja tog sporazuma, kao što u dobroj vjeri nije bio založni dužnik (koji je dozvolio zasnivanje založnog prava na cijeloj nekretnini iako je ona stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice njega i pok. majke stranaka), dok da postupanje majke stranaka (bračnog druga založnog dužnika) nije bilo nesavjesno.

 

Tuženik pitanjima koja u prijedlogu postavlja u bitnome preispituje ocjenu sudova u odnosu na njegovu nesavjesnost, s jedne strane te savjesnost prednice tužitelja, s druge strane, obrazlažući razloge važnosti tako postavljenih pitanja odlukama ovog suda u kojima je zauzeto shvaćanje od kojega je sud, prema shvaćanju tuženika, u pobijanoj odluci odstupio.

 

Osim što tuženik postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u predmetnom postupku (da je on bio savjestan, a majka tužitelja nesavjesna), ni razlozi važnosti na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva nisu komparabilni s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom, jer je u svim tim postupcima, za razliku od ovog, utvrđena savjesnost stjecatelja, slijedom čega je prednost u takvim okolnostima dana upravo načelu povjerenja u zemljišne knjige.

 

  Slijedom navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s člankom 387. stavak 5. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.