- 1 -              Rev 2666/2016-2

Broj: Rev 2666/2016-2

R e p u b l i k a H r v a t s k a

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., za prava i obveze Ministarstva … koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika: 1. M. P. iz P., i M. S. iz P., koje zastupaju punomoćnici Z. K. i D. R., odvjetnici u S., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž - 1623/2013-3 od 10. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj P - 1167/2011 od 29. ožujka 2013., u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

r i j e š i o   j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž - 1623/2013-3 od 10. veljače 2016. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 61.786,94 kune s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužiteljica naknaditi tuženicima iznos od 3.658,75 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 392 a. st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Tužiteljica, pozivom na već zauzeta shvaćanja ovog suda (u odlukama br. Rev – 2860/1994 od 12. 2. 1998., Rev – 234/11 od 3. 11. 2011. i Rev – 2396/10 od 11. 4. 2012.) postavlja pitanje obveze povrata isplaćenih iznosa s osnova troškova parničnog i ovršnog postupka, te kamata na isplaćene iznose u primjeni odredbe čl. 1117. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), u situaciji kada je prestala pravna osnova, odnosno kada je ukinuta presuda kojom je dosuđena naknada štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti temeljem koje je stjecatelju isplata izvršena?

Naime, nižestupanjska odluka donijeta je na temelju pravnog shvaćanja da je (kod činjenice da su tuženici primili isplatu u postupku ovrhe temeljem ovršne presude kojom im je dosuđena naknada za neimovinsku štetu zbog smrti oca i koja je naknadno u relevantnom dijelu za ovaj spor ukinuta) pogrešno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate kamata na glavnicu, troškova parničnog postupka, kamata na te troškove, troškova ovrhe i kamata na troškove ovrhe, jer navedene tražbine kao sporedne slijede pravnu sudbinu glavnog iznosa u smislu odredbe čl. 1117. st. 1. ZOO-a.

Navedeno pravno shvaćanje po osnovu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na glavnicu, troškova parničnog postupka i kamata na te troškove, ne može se prihvatiti kao pravilno. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda iznijetom u više odluka (pa i u odlukama na koje se u reviziji poziva tužiteljica: br. Rev – 2860/1994 od 12. 2. 1998., Rev – 234/11 od 3. 11. 2011. i Rev – 2396/10 od 11. 4. 2012.), kamate i parnični trošak ne predstavljaju novčanu naknadu kao oblik popravljanja štete, zatezne kamate se plaćaju na tu novčanu naknadu temeljem čl. 29. ZOO-a, pa stoga ni ne predstavljaju njezin dio, kao ni isplaćeni parnični trošak, te stoga ne mogu dijeliti pravnu sudbinu neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenog zdravlja ili smrti. Dakle, u tom smislu, kako je za ove tražbine prestala pravna osnova to sukladno čl. 1111. ZOO-a postoji i obveza vraćanja. Međutim, prema shvaćanju ovog suda (Rev – 1321/2014 od 9. srpnja 2019.), prigovor tuženika po osnovu vraćanja troškova ovrhe i kamata na troškove ovrhe ima uporište u odredbi čl. 1117. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da je stjecatelj dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala. Tražbina troškova ovršnog postupka ne proizlazi iz osnove koja je kasnije otpala, tj. ne proizlazi iz ovršne isprave na temelju koje je vođen ovršni postupak, već je riječ o samostalnoj tražbini koja je posljedica tužiteljičinog ne postupanja po pravomoćnoj sudskoj odluci i u odnosu na nju se ne primjenjuje odredba čl. 1117. st. 2. ZOO-a.

Zbog pogrešnog pravnog stajališta u primjeni prethodno navedenih zakonskih odredaba, nisu raspravljene činjenice u smislu izloženog stajališta ovog suda po osnovu visine svake pojedine od navedenih tražbina, pa nema uvjeta za preinaku odluke.

Slijedom iznijetog temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U ponovnom postupku potrebno je raspraviti prigovore po osnovu činjeničnih utvrđenja koja se odnose na visinu svake pojedine tražbine u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 24. ožujka 2021.