- 1 -              I Kž 89/2021-5

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 89/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika A. P. zbog kaznenog djela iz članka 177. dijela 4. stavka b. Kaznenog zakona Republike Kazahstan iz 1997., odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 26. siječnja 2021. broj Kv I-17/2021-56, u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se žalba izručenika A. P., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Puli-Pola je odlučujući o zahtjevu Glavnog tužiteljstva Republike Kazahstan da se A. P. izruči toj državi radi kaznenog progona, pod točkom I. izreke, na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (,,Narodne novine“ broj 178/04. - dalje: ZOMPO), utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje A. P. radi vođenja kaznenog postupka koji provodi Gradska policijska uprava grada N.-S. zbog kaznenog djela iz čl.  177. dijela 4. st. b) Kaznenog zakona Republike Kazahstan iz 1997., prijevare odnosno krađe tuđe imovine obmanom i zlouporabom povjerenja u posebno velikim razmjerima. Pod točkom II. izreke, određeno je da se na temelju čl. 37. st. 1. ZOMPO izručenje dopušta pod uvjetom da država moliteljica izručenika A. P. ne progoni ili ne kazni ili ne izruči trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije uhićenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne ograničava i njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem i ne izvede pred izvanredni sud.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik po branitelju, odvjetniku D. P., zbog ,,povrede materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“. Predlaže se ,,Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači Prvostupanjsko rješenje na način da odbije izručenje Izručenika Republici Kazahstan, a podredno da postupak vrati Županijskom sudu u Puli-Pola na ponovni postupka, s napomenom da u ponovnom postupku utvrdi: Postoji li nadležnost suda u Republici Kazahstan; Postoje li osnove sumnje za počinjenje kaznenog djela prijevare; Dodatno zatraži obrazloženje od glavnog tužiteljstva Republike Kazahstan o odgovornost pravnih osoba; Može li se očekivati da će Republika Kazahstan postupati sukladno danoj izjavi, odnosno hoće li se uistinu poštivati ljudska prava Izručenika“.

 

Izručenik je po branitelju podnio i dopunu žalbe, međutim, ista je podnesena izvan zakonom predviđenog žalbenog roka.

 

U skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), koji se na odgovarajući način u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom čl. 81. ZOMPO, spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je osnovana.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je izručenik s uspjehom doveo u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je udovoljeno svim zakonskim pretpostavkama za izručenje A. P. Republici Kazahstan.

 

Obrazlažući razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja pobijane odluke, prvostupanjski sud navodi da je Republika Kazahstan uz zamolbu za izručenje priložila izjavu u kojoj je, pored ostalih jamstava, istakla da izručenik neće biti podvrgnut mučenju, okrutnom, neljudskom, ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a u slučaju potrebe da će mu se pružiti odgovarajuće medicinsko liječenje i medicinska pomoć te da kazneno zakonodavstvo Republike Kazahstan ne predviđa smrtnu kaznu za djela koja se inkriminiraju izručeniku.

 

Pobijajući pravilnost prvostupanjskog rješenja izručenik žalbom ističe povredu čl. 19. Povelje Europske Unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja) koja u st. 2. propisuje da nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

 

Naime, prema mišljenju žalitelja, spomenuta Izjava Republike Kazahstan na kojoj prvostupanjski sud utemeljuje zaključak o (ne)postojanju opasnosti od kršenja čl. 19. Povelje ne zadovoljava standarde koji su određeni sudskom praksom Suda Europske unije ni svojom ozbiljnošću i obujmom ne zadovoljava pravnu vrednotu koju štiti.

 

Kao potkrjepu takvom stavu izručenik u žalbi citira dijelove presuda Suda Europske unije u predmetu P. i u predmetu A. i C. u kojima su definirani standardi ispitivanja kršenja čl. 19. Povelje, a vezano uz dužnost države članice kojoj je podnesen zahtjev treće države za izručenje državljanina druge države članice (kao što je to ovdje slučaj) za provjerom ugrožavaju li se izručenjem prava izručenika iz čl. 19. Povelje.

 

Tako žalitelj citira dio presude P. u kojem se, između ostalog, ističe: ,,Postojanje deklaracija i prihvaćanje međunarodnih ugovora u kojima se načelno jamči poštovanje temeljnih prava nije samo po sebi dovoljno za osiguranje prikladne zaštite od opasnosti lošeg postupanja, u slučaju kada pouzdani izvori ukazuju na praksu koju poduzimaju ili toleriraju državna tijela i koja je očito suprotna načelima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom toga, ako nadležno tijelo države članice od kojeg se izručenje traži raspolaže elementima koji potvrđuje stvarnu opasnost nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja prema osobama u trećoj državi koja traži izručenje, ono je dužno ocijeniti postojanje te opasnosti prilikom donošenja odluke o izručenju osobe toj državi. U tu svrhu nadležno tijelo države članice od koje se izručenje traži mora utemeljiti odluku na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima. Ti elementi mogu, među ostalim, proizlaziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda Suda za ljudska prava, sudskih odluka treće države koja traži izručenje kao i odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koje potječu iz sustava Ujedinjenih naroda“.

 

Iz presude Suda Europske unije u predmetu A. i C. žalitelj citira dio u kojem se navodi: ,,U tu svrhu pravosudno tijelo mora se prije svega temeljiti na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima o uvjetima oduzimanja slobode koji prevladavaju u državi članici izdavateljici i dokazuju postojanje sustavnih i općenitih nedostataka ili nedostataka koji dotiču određene skupine osoba ili pak određene centre za oduzimanje slobode. Ti elementi, mogu, među ostalim, proizlaziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda Suda za ljudska prava, sudskih odluka države članice izdavateljice kao i odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda“.

 

Tvrdnje iz žalbe da je prvostupanjski sud ,,slijepo slijedio“ Izjavu države moliteljice, uslijed čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje, izručenik potkrepljuje i uz žalbu dostavljenom Rezolucijom Europskog parlamenta od 14. ožujka 2019. o stanju ljudskih prava u Kazahstanu.

 

Iz sadržaja te Rezolucije, između ostalog, proizlazi da je Radna skupina Ujedinjenih naroda (dalje: UN) koja se bavi pitanjem proizvoljnog zatvaranja potvrdila proizvoljnost pritvaranja, nepostojanje poštenog suđenja i gruba kršenja prava u nekim slučajevima, pri čemu je nekažnjavanje mučenja i zlostavljanje zatvorenika i osumnjičenika postalo norma unatoč tome što se vlada obvezala da neće tolerirati mučenje. Također, proizlazi da vlasti nisu provele uvjerljivu istragu navodnih slučajeva mučenja tijekom podužeg štrajka u naftnoj industriji u Ž. 2011., da Ured državnog odvjetnika u A. nije pronašao vjerodostojne dokaze koji bi potkrijepili optužbe o mučenju poduzetnika I. J. koji je u listopadu 2018. osuđen na sedam godina zatvora zbog velikih prijevara, pri čemu je Radna skupina UN-a zaključila da su njegovo uhićenje i pritvaranje bili arbitrarni te pozvala na njegovo puštanje na slobodu i izrazila zabrinutost zbog navoda o mučenju tijekom istražnog pritvora. Rezolucijom se poziva na djelovanje u vezi s komunikacijama Odbora UN-a za ljudska prava, Radne skupine UN-a o proizvoljnom pritvaranju i posebnog izvjestitelja UN-a za mučenje, na zaštitu žrtava mučenja, pružanje odgovarajuće medicinske skrbi tim žrtvama i na pravilnu istragu slučajeva mučenja. Zahtijeva se prekid zlouporabe Interpolovih postupaka izručenja i prekid uznemiravanja političke oporbe te se potiče kazahstansku vladu da ispuni svoje obveze u pogledu netoleriranja mučenja te da se pobrine za to da se potpuno istraže navodna mučenja, uključujući i ona počinjena u kontekstu događanja u Ž. kao i da u svjetlu zaključaka Radne skupine UN-a o proizvoljnom pritvaranju preispita slučaj I. J. i da zajamči da se optužbe za mučenja istražuju na odgovarajući način.

 

Izručenik u žalbi, u kontekstu naprijed istaknutih žalbenih tvrdnji, ukazuje i na činjenicu da udruga H. R. W. svake godine u svojim izvješćima daje negativnu ocjenu poštivanju ljudskih prava u Republici Kazahstan.

 

Slijedom svega naprijed iznesenog, izručenik s pravom u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom ispitivanja postojanja zakonskih pretpostavki za udovoljenje zahtjevu za izručenje države moliteljice za sada propustio voditi računa o svim elementima kojima se utvrđuje postojanje stvarne opasnosti nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja prema osobama u trećoj državi koja traži izručenje, slijedom čega prvostupanjska odluka, za sada, nije utemeljena na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima o uvjetima oduzimanja slobode koji prevladavaju u državi članici izdavateljici.

 

Izručenik u žalbi ističe i prigovor nadležnosti Republike Kazahstan za kazneni progon izručenika.

 

Naime, uvidom u činjenični opis Odluke o podizanju optužnice u odsutnosti izručenika Višeg istražitelja Odjela za unutarnje poslove Istražne uprave Ravnateljstva unutarnjih poslova grada A. od 22. lipnja 2018., koja je dostavljena u prilogu zahtjeva za izručenje Republike Kazahstan, vidljivo je da se izručenik tereti da je kao predsjednik uprave trgovačkog društva E. W. H. (dalje: EWH) i bivši veleposlanik neovisne države B. u R. A. razvio zločinački plan nezakonitog bogaćenja čiji je cilj nanošenje imovinske štete vlasniku imovine prevarom i zlouporabom povjerenja, pri čemu je u realizaciji tog plana s gospodinom K., predsjednikom trgovačkog društva I. i K., ponudio zajedničke aktivnosti na izgradnji vjetroelektrane u M. oblasti pa je tako između ta dva društva najprije 13. srpnja 2011. u Madridu sklopljen dokument koji je potvrdio zajedničku namjeru za zajedničko poslovanje, a potom 31. svibnja 2012. u gradu A. zaključen Memorandum o razumijevanju pri čemu je u svrhu provedbe odredaba Memoranduma u M. 13. srpnja 2012. bio zaključen Sporazum kojim su utvrđene međusobne obveze i temeljem kojeg su isplaćivani novčani iznosi pa tako s računa trgovačkog društva I. i K. na račun EWH novčana sredstva u ukupnom iznosu od 426.5000,00 eura. Također je 25. ožujka 2013. u L. potpisan dodatni Sporazum kojim je izmijenjen Sporazum od 13. srpnja 2012. te su izručeniku osobno s računa trgovačkog društva I. i K. isplaćivana novčana sredstava, pri čemu se izručenik tereti da nije ispunio svoje obveze prema trgovačkom društvu I. i K. već je novčana sredstva u ukupnom iznosu od 436.5000,00 eura ukrao i iskoristio po vlastitom nahođenju uzrokujući materijalnu štetu u posebno velikim razmjerima.

 

Iz ovakvog opisa inkriminiranih radnji proizlazi da je počinjenjem kaznenog djela za koje se izručenik navedenom Odlukom o podizanju optužnice osnovano sumnjiči nastupila šteta za trgovačko društvo čije je sjedište u Republici Kazahstan, kao i to da je izručenik već kod posredovanja prilikom sklapanja dokumenta 13. srpnja 2011. u Madridu postupao u cilju ostvarenja zločinačkog plana nezakonitog bogaćenja i nanošenja imovinske štete vlasniku imovine prevarom i zlouporabom povjerenja.

 

Slijedom navedenog, izručenik u žalbi dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda vezano uz nadležnost ovlaštenih tijela u Republici Kazahstan za vođenje predmetnog kaznenog postupka,što će prvostupanjski sud također razmotriti u ponovljenom postupku.

 

S obzirom na sve izneseno, trebalo je, prihvaćanjem žalbe izručenika, pobijano rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Prilikom ponovnog odlučivanja, prvostupanjski će, imajući na umu sve izneseno, s posebnom pozornošću utvrditi i ocijeniti sve činjenice koje su od utjecaja na tu odluku, nakon čega će, vodeći računa da je prema izručeniku određeno jamstvo uz mjere opreza kao zamjena za ekstradicijski pritvor, žurno donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku koju će i valjano obrazložiti.

 

Kod ponovljenog odlučivanja prvostupanjski sud će voditi računa i o tome da je u međuvremenu, nakon donošenja pobijanog rješenja, Savezno ministarstvo za pravosuđe Republike Austrije dopisom od 19. veljače 2021. zatražilo od Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske dostavljanje dodatne informacije vezane za kazneno djelo za koje se izručenika optužuje, a sve kako bi Javni tužitelj u Eisenstadtu mogao ponovno razmotriti relevantne okolnosti u svrhu donošenja odluke. Također, istim se dopisom moli za čekanje s konačnom odlukom o izručenju Republici Kazahstan.

 

Naime, iako je prvostupanjski sud pobijano rješenje donio uzimajući u obzir sadržaj dopisa Saveznog ministarstva za pravosuđe Republike Austrije od 15. siječnja 2021. kojim se obavještava da javni tužitelj u Eisenstadtu ne namjerava izdati europski uhidbeni nalog ili kazneno goniti izručenika, u ponovljenom odlučivanju prvostupanjski sud svakako treba imati na umu da, s obzirom na to da je izručenik državljanin Republike Austrije, koja je država članica Europske unije, u skladu s praksom Suda Europske unije (predmet P.) treba dati prednost razmjeni informacija s državom članicom čiji je izručenik državljanin, kako bi se omogućilo tijelima te države članice da, ako su na temelju nacionalnog prava nadležna za progon te osobe, za djelo počinjeno izvan državnog područja, izdaju europski uhidbeni nalog u svrhu kaznenog progona s ciljem predaje te osobe kako bi se protiv nje poduzeo kazneni progon. Surađujući u tom smislu s državom članicom čiji je izručenik državljanin i dajući prednost tom eventualnom uhidbenom nalogu u odnosu na zahtjev za izručenje, država članica domaćin postupa na način koji je manje ograničavajući za ostvarenje prava na slobodno kretanje, izbjegavajući, koliko je to moguće, opasnost da kazneno djelo ostane nekažnjeno.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 24. ožujka 2021.