- 1 -              Rev 1117/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1117/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. S. iz Z., zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici u Z., protiv tuženice-protutužiteljice R. V. (prije vlasnice obrta R. – njega kose i tijela) iz Z., zastupane po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-96/14-4 od 20. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013., u sjednici održanoj 23. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja-protutuženika u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-96/14-4 od 20. svibnja 2014., kojom je odbijena žalba tuženika-protutužitelja i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. u toč. IV/ izreke.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja-protutuženika u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-96/14-4 od 20. svibnja 2014., kojom je odbijena žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. u toč. II/, V/, VI/ i VII/, kao i u odnosu na toč. IV. drugostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška žalbenog postupka te se u tom dijelu ukidaju presuda Gž R-96/14-4 od 20. svibnja 2014. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I/ izreke utvrđene su nezakonitima i nedopuštenima pismena bez naslova Odluka tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženice) od 24. kolovoza 2010., Odluka tuženice od 17. rujna 2010., kao i Odluka tuženice od 5. listopada 2010. U toč. II/ izreke prvostupanjske presude raskinut je ugovor o radu sklopljen između tužitelja-protutužitelja (dalje: tužitelja) i tuženice na neodređeno vrijeme za obavljanje administrativnih poslova s početkom rada 1. ožujka 2007. te je kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženice određen dan 26. studenoga 2010. U toč. III/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 24.704,00 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a tekućim od 12. prosinca 2013. pa do isplate.

 

U toč. IV/ izreke prvostupanjske presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženice nije prestao te da se tuženici naloži vraćanje tužitelja na rad i prijašnje poslove, dok je u toč. V/ izreke prvostupanjske presude odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da mu tuženica prizna sva prava iz radnog odnosa, računajući od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa kod tuženice pa do pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom se utvrđuje otkaz ugovora o radu nedopuštenim, te da mu je tuženica dužna od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do donošenja prvostupanjske presude isplatiti iznos od 209.984,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini i od dospijeća pa do isplate na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno pod toč. V/ izreke prvostupanjske presude. U toč. VI/ izreke prvostupanjske presude odbijen je dio eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 24.704,00 kn. U toč. VII/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.468,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2013. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u toč. VIII/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženici isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 15.093,75 kn.

 

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II/, IV/, V/ i VI/ izreke te u dijelu pod toč. VIII/ izreke presudu kojem je prihvaćen zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.062,50 kn. U toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I/ i III/ izreke, a u toč. III. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda u toč. VIII/ izreke presude te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 10.062,50 kn do iznosa od 15.093,75 kn (za iznos od 5.031,25 kn). U toč. IV. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, a u toč. V. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u pobijanom dijelu prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda, odnosno preinačena prvostupanjska presuda, reviziju je također izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu drugostupanjsku odluku sukladno navodima revizije u odnosu na odluku kojom se utvrđuje da je otkaz ugovora o radu nedopušten te u odnosu na dio sudskog raskida ugovora o radu.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju tuženice predlažući da se ista odbaci kao nedopuštena, a podredno da se odbije kao neosnovana.

 

Ovaj sud je presudom broj Revr 1631/2014-2 od 24. listopada 2018. odbio reviziju tužitelja i tuženice kao neosnovane, ali je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-1344/2019 od 20. listopada 2020. usvojio ustavnu tužbu tužitelja te ukinuo navedenu presudu ovoga suda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je odbijena revizija tužitelja kao neosnovana te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje. Stoga je predmet odlučivanja samo izjavljena revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-96/14-4 od 20. svibnja 2014.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto, ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa i isplatu naknade plaće te eventualno kumulirani zahtjev za određivanje datuma sudskog raskida s danom donošenja prvostupanjske presude te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Tužitelj sadržajno u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju da su počinili prvostupanjski i drugostupanjski sud jer iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazi da odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u pogledu vraćanja na rad tužitelja te sudskog raskida ugovora o radu.

 

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer odluke nižestupanjskih sudova sadrže razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji su u skladu sa stanjem spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, slijedom čega nema proturječnosti između sadržaja odluke i stanja spisa. Nižestupanjski sudovi naveli su sve odlučne činjenice u pogledu odbijanja zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad i u pogledu sudskog raskida ugovora o radu, a dobrim dijelom prigovori tužitelja koji se odnose na njegov zahtjev za priznavanje prava iz radnog odnosa, isplatu plaće i datum sudskog raskida ugovora o radu zapravo se odnose na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu sa tuženicom kao vlasnicom obrta i to za poslove visoke stručne spreme – administrativne poslove s početkom rada 1. ožujka 2007.,

 

- da su tužitelj i tuženica bili u izvanbračnoj zajednici,

 

- da je tužitelj bio prijavljen na mirovinsko osiguranje kod tuženice od 1. ožujka 2007. do 26. studenoga 2010.,

 

- da je tuženica donijela Odluku o otkazu ugovora o radu 24. kolovoza 2010., koju je Odlukom povodom zahtjeva za zaštitu prava tužitelja od 17. rujna 2010. ispravila i navela da otkazuje ugovor o radu zbog gospodarskih razloga,

 

- da je Odlukom od 5. listopada 2010. ponovno tuženica odlučila o zahtjevu za zaštitu prava i prihvatila isti kao djelomično osnovan te je određeno da radni odnos tužitelja prestaje 8. listopada 2010.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da su odluke koje je donijela tuženica nezakonite i nedopuštene te je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od 24.704,00 kn dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan. Pritom prvostupanjski sud zaključuje kako odluke tuženice nisu dopuštene i zakonite, jer su razlozi za donošenje pobijanih odluka drugačije naravi, budući je utvrđeno kako razlozi za otkaz nisu gospodarske i organizacijske prirode. Prvostupanjski sud je prihvatio i protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te kao dan prestanka radnog odnosa odredio 26. studeni 2010. nakon što je tužitelj odjavljen iz radnog odnosa, a protekom otkaznog roka. Prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog tužitelja iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva da se odredi kao dan prestanka radnog odnosa dan donošenja prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud je prihvatio takve zaključke prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti prvostupanjsku odluku u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev, dok je prvostupanjsku odluku preinačio samo u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 117. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), posebice u odnosu na određivanje datuma prestanka ugovora o radu u slučaju kada sudski raskid ugovora o radu zatraži poslodavac, te da taj datum nikako ne može biti onaj kad je radniku ugovor o radu prestao na temelju nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu, a kako su pogrešno to utvrdili nižestupanjski sudovi.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava je djelomično osnovan.

 

U ovoj pravnoj stvari pravomoćno je utvrđeno da su nedopuštene odluke tuženice od 24. kolovoza 2010., 17. rujna 2010. i 5. listopada 2010. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju. Nadalje, tužitelju je pravomoćnom odlukom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7632/13-48 od 12. prosinca 2013. određena i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu od 24.704,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom slijedom čega je pravomoćno presuđeno da se raskida ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženice 1. ožujka 2007. Slijedom navedenog, već samim time nije osnovan zahtjev tužitelja koji traži utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženice te da se istoj naloži da tužitelja vrati na rad i poslove koje je obavljao prije odluke o otkazu ugovora o radu. Pored navedenog, iz uvida u izvadak iz obrtnog registra za obrt R. njega kose i tijela, vlasništvo tuženice, proizlazi da je obrt tuženice prestao postojati s danom 31. ožujka 2016. Stoga nije niti moguće prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto jer više ne postoji obrt tuženice.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP u tom dijelu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Činjenica da obrt tuženice više ne postoji ne utječe na njenu obvezu kao fizičke osobe za isplatu plaće temeljem nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu, a sve do dana sudskog raskida ugovora o radu. Nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili na temelju odlučnih činjenica da su odnosi između tužitelja i tuženice narušeni na osobnoj i međuljudskoj razini, te postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć, a sve primjenom odredbi čl. 117. st. 2. ZR i na zahtjev poslodavca. Već je navedeno da je u odnosu na zahtjev tuženice za sudski raskid ugovora o radu pravomoćna odluka u ovoj pravnoj stvari, a obzirom na revizijske razloge tužitelja sporan je datum sudskog raskida ugovora o radu. Ovaj sud je u pogledu primjene čl. 117. ZR imao različitu sudsku praksu u odnosu na datum s kojim se može odrediti sudski raskid ugovora o radu. Tako je u nekim odlukama ovoga suda zauzeto pravno shvaćanje da se zahtjevu poslodavca za sudski raskid ugovora o radu može udovoljiti tek kad sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a što je učinjeno tek prvostupanjskom presudom (presude Revr 763/14 od 24. rujna 2014., Revr 757/04 od 21. travnja 2005. i Revr 784/02 od 28. siječnja 2003.). U recentnoj sudskoj praksi ovoga suda izraženo je i stajalište da sudski raskid ugovora o radu poslodavca je opravdano odrediti i ugovor raskinuti s danom kada je poslodavac podnio zahtjev. Iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1344/2019 od 20. listopada 2020. u ovom predmetu proizlazi da se sudski raskid ugovora o radu ne može odrediti s datumom prije nego što je postavljen sam zahtjev tuženika kao poslodavca slijedom čega su nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenili odredbu čl. 117. st. 2. ZR. Ovaj sud u cijelosti prihvaća takvo stajalište da se sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca ne može ni u kojem slučaju odrediti s datumom prije samog postavljanja takvog zahtjeva, a od konkretnih okolnosti slučaja i ocjene svih odlučnih činjenica ovisi da li će to biti u razdoblju od postavljanja zahtjeva pa do donošenja prvostupanjske presude.

 

Od datuma određivanja sudskog raskida ugovora o radu ovisi i pravo na potraživanje naknade plaće za vrijeme od dana nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu pa do dana sudskog raskida ugovora o radu. Isto tako, s obzirom na odredbu čl. 117. st. 1. ZR tužitelju pripada pravo i naknada štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća tužitelja isplaćenih u prethodna tri mjeseca, a koja naknada štete između ostalog ovisi i o trajanju radnog odnosa. Stoga tužitelju eventualno pored već dosuđenog iznosa naknade štete temeljem odredbe čl. 117. st. 1. ZR može pripadati i veći iznos naknade štete što ovisi o danu s kojim će se odrediti sudski raskid ugovora o radu. Stoga je djelomično osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na primjenu čl. 117. st. 1. i 2. ZR, a u odnosu na dan raskida ugovora o radu te posljedično tome o pravu tužitelja na isplatu naknade plaće za razdoblje od dana donošenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu pa do dana sudskog raskida ugovora o radu te visine naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Obzirom na navedeno valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužitelja te riješiti kao u izreci.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će odrediti novi datum sudskog raskida ugovora o radu s time da isti ne može biti prije istaknutog zahtjeva tuženice, a nakon toga odlučit će i o zahtjevu tužitelja za naknadu plaće te razlici naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 23. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.