- 1 -              Rev 192/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 192/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz G. P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., protiv tužene R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u B., Stalne službe u D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-2295/14-2 od 10. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici br. P-226/13-34 od 28. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-2295/14-2 od 10. rujna 2015. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici br. P-226/13-34 od 28. ožujka 2014. i odbijen zahtjev tužitelja (toč. 2.) i sudi:

 

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos 55.100,00 kn sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena počev od 21. veljače 2013. pa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka plati daljnji iznos od 8.844,95 kuna zajedno sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena počev od 28. ožujka 2014. godine do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena sve u roku od 15 dana.

 

II. U odnosu na preostali odbijeni dio zahtjeva tužitelja, revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.218,75 kuna u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 310.400,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i trošak parničnog postupka od 29.117,42 kuna zajedno sa zateznim kamatama (toč. I.). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 310.400,00 kuna do zatraženog iznosa od 400.000,00 sa zateznom kamatom, odnosno za iznos od 89.600,00 kuna (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, dok je žalba tuženice djelomično uvažena, te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je preinačena u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima na način da je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 190.300,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 8.652,95 kuna zajedno sa zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za preostali iznos od 120.100,00 kuna zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

 

Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizija tužitelja samo je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode, njegovim boravkom u pritvoru u trajanju od 551 dan.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da je tuženik bio lišen slobode sveukupno 551 dan i da se nalazio u pritvoru Zatvora u B. sve do 7. siječnja 2008., a lišen je slobode 5. srpnja 2006.,

 

- da je pušten na slobodu na temelju rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj KZM-2/07 od 7. siječnja 2008.,

 

- da se tužitelj u pritvoru nalazio radi osnovane sumnje u počinjenje dva kaznena dijela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa-silovanjem u odnosu na maloljetnu osobu i jedno kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa-silovanjem u odnosu na punoljetnu osobu i to sve u odnosu na svoju pastorku,

 

- da je prvom prvostupanjskom presudom bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, koja je ukinuta, te je konačno i oslobođen optužbe pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj KZM-2/2010-159 od 20. rujna 2010.,

 

- da je tuženica odgovorna za štetu koju je tužitelj trpio zbog neosnovanog lišenja slobode,

 

- da je tužitelj 376 pritvorskih dana proveo u ćelijama s više osoba, pri čemu u to vrijeme nije bio zadovoljen kriterij od najmanje 4m2 prostora po osobi,

 

- da vještak nije mogao ocijeniti po objektivnim kriterijima je li tužitelju bilo narušeno duševno zdravlje s obzirom da o tome nije postojala nikakva medicinska dokumentacija,

 

- da su mediji pisali o slučaju tužitelja,

 

- da je tužitelj dobio otkaz kod poslodavca kod kojeg je bio zaposlen dugi niz godina do trenutka odlaska u pritvor, te da su tužitelju otkazani pojedini krediti.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je zaključio da je zbog neopravdanog lišenja slobode tužitelju povrijeđeno pravo na dostojanstveno postupanje u pritvoru, pravo na ugled i čast, pravo na duševno zdravlje, kao i temeljna sloboda, te na temelju čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje:ZOO) dosudio ukupno naknadu u iznosu od 310.400,00 kuna.

 

Odlučujući povodom žalbe tuženice drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da je prvostupanjski sud dosudio previsoku naknadu tužitelju za povredu prava osobnosti na slobodu, ocjenjujući da je naknada u iznosu od 300,00 kuna po danu neosnovanog pritvaranja primjerena naknada u smislu čl. 19. u vezi s čl. 1100. ZOO, odnosno ukupno za 551 dan 165.300,00 kuna. Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju iznos od 15.000,00 kuna u odnosu na povredu prava osobnosti na dostojanstveno postupanje u pritvoru, te u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da je tužitelju osobni prostor, koji mu je bio dostupan u jednom razdoblju bio manji od 4 m2, no da taj nedostatak nije bio toliki da bi sam po sebi opravdao utvrđenje povrede prava dostojanstva osuđenika, kao i da je ograničenost prostora u spavaonicama nadoknađena slobodom kretanja pritvorenika tijekom dana, te drugim pogodnostima.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio dosuđenu novčanu naknadu u iznosu od 25.000,00 kuna na ime povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo ocjenjujući je primjerenu okolnostima slučaja, no odbio je dosuđenu novčanu naknadu u iznosu od 50.000,00 kuna, na ime povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, ocjenjujući da tužitelj nije tijekom postupka dokazao da je došlo do povrede prava na duševno zdravlje.

 

Sloboda čovjeka je jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčeno kako Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 41/01 - pročišćeni tekst), tako i odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, br. 6/99 i 8/99) i kao takva vrednota novčano je nemjerljiva. Zato naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima simbolično značenje - satisfakciju, te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj svrsi, ali niti biti takva da obezvređuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena. U skladu s navedenim, a vodeći računa kako o vremenu koliko je trajalo neosnovano lišenje slobode tužitelja (551 dan), o životnoj dobi tužitelja (rođen 1964.) i socijalnom ambijentu iz kojeg je potekao i u kojem tužitelj živi i s kojim okruženjem se trebao suočiti povratkom na slobodu, ocjena je ovog suda da naknada u iznosu 400,00 kn po danu neosnovanog pritvaranja tužitelja je primjerena naknada u smislu odredbe čl. čl. 19. u svezi s odredbom čl. 1100. ZOO, što ukupno za 551 dana nezakonitog pritvaranja tužitelja iznosi 220.400,00 kn. Kako je tužitelju već dosuđen iznos 165.300,00 kn, trebalo je djelomičnim preinačenjem pobijane presude dosuditi daljnji iznos od 55.100,00 kn.

 

Sporna je u revizijskom stadiju postupka i pravilna primjena odredaba čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine", br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ), odnosno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06. - dalje: Konvencija), a s tim u vezi je sporna ocjena o postojanju pretpostavki odgovornosti tuženice za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti do koje je, prema stavu tužitelja, došlo zbog neadekvatnih uvjeta smještaja tužitelja u zatvoru tijekom izdržavanja pritvora, čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo.

 

Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

 

„1. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

 

2. Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

 

3. Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

 

4. Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

 

5. Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

 

6. Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.“

 

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku, kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza, da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način, je na državi.

 

Nesporno je da je u postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno da u određenom vremenskom razdoblju tužiteljevog boravka u Zatvoru u Bjelovaru nisu bili zadovoljeni propisani standardi spavaonice, i to odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ, prema kojoj spavaonica mora imati 4 m2 i 10 m3 prostora za svakog zatvorenika.

 

Međutim, također je utvrđeno da je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način. Tako je utvrđeno da je tužitelj imao mogućnost slobode kretanja tijekom dana te drugih pogodnosti i to neometan pristup prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost bavljenja sportom, korištenja knjižnice, gledanja televizije i mogućnosti primanja posjeta. Također su utvrđene i relevantne okolnosti prikladnosti zatvorske ustanove u cjelini.

 

Slijedom navedenog neosnovani su revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno Konvencijom.

 

Stoga je pravilna ocjena suda drugog stupnja da tužitelj nije mogao trpjeti duševne bolove zbog nedostatka propisanog prostora, te da sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja oblik nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kao pritvoreniku, kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo odnosno pravo osobnosti.

 

Prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva na ime povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo u ukupno dosuđenom iznosu od 25.000,00 kuna i po shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Naime, neopravdano lišavanje slobode predstavlja doista grub napad na slobodu tužitelja, u konkretnom slučaju pritvaranje tužitelja, što se odrazilo i na njegov ugled koji je uživao u svojoj okolini, osobito imajući u vidu i medijsku popraćenost postupka. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, i po ocjeni ovoga suda, dosuđena pravična novčana naknada primjerena je tim okolnostima, pa prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu neimovinske štete na ime povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo u dosuđenom iznosu nije bilo pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

Vezano za naknadu štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo na utuženu štetu, odnosno nije dokazao da je imao posljedice za duševno zdravlje, radi čega je pravilna ocjena drugostupanjskog suda kada je odbio navedeni dio tužbenog zahtjeva.

 

Slijedom navedenog, kako je revizija tužitelja djelomično osnovana, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.

 

S obzirom na to da se djelomičnim preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima koja se temelji se na odredbama iz čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

 

Tužitelju pripada pravo na naknadu parničnih troškova obzirom na njegov uspjeh u sporu koji se ocjenjuje u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

 

Utvrđeni troškovi tužitelja pred prvostupanjskim sudom iznose 39.865,00 kuna. Razmjerno uspjehu u sporu od 61% tužitelju pripada iznos od 24.317,65 kuna. Tužitelju je valjalo priznati i trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 1.824,00 kuna, što ukupno iznosi 26.141,65 kuna.

 

Utvrđeni troškovi tuženice pred prvostupanjskim sudom iznose 20.000,00 kuna. Razmjerno uspjehu u sporu od 39% tuženici pripada iznos od 7.800,00 kuna. Tuženici je valjalo priznati i trošak žalbe u iznosu od 3,125,00 kuna, koji razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 27%, iznosi 843,75 kuna. Dakle, tuženica ima pravo na naknadu troška ukupno u iznosu od 8.643,75 kuna.

 

Nakon izvršenog prijeboja tražbina naknade parničnih troškova ostala je razlika u iznosu od 17.497,90 kuna u korist tužitelja. Kako je tužitelju već dosuđen iznos 8.652,95 kuna, trebalo je djelomičnim preinačenjem pobijane presude dosuditi iznos daljnjih 8.844,95 kuna.

 

Tužitelju je dosuđen i trošak sastava revizije koji po Tbr.10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015) iznosi 3.750,00 kuna te uvećan za 25% PDV ukupno iznosi 4.687,50 kuna. Kako je tužitelj djelomično uspio s revizijom u omjeru od 26%, valjalo mu je dosuditi trošak sastava revizije u iznosu 1.218,75 kuna. Na trošak revizije nije dosuđena zakonska zatezna kamata, jer ju tužitelj nije potraživao slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 23. ožujka 2021.