- 1 -              Rev 609/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 609/2018-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik G. P., odvjetnik u S., protiv tuženika H. – O. d. s. d.o.o., E. S., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-68/2015 od 9. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-23/11 od 27. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              »Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju na ime naknade ukupne štete iznos od 11.000.000,00 kn."«

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je naveo kako je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 10., 11., 13. i 14. ZPP. Smatra da su te povrede počinjene zbog toga što drugostupanjski sud nije provodio dokazni postupak; što drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim žalbenim navodima i činjenicama, s obzirom na to da se ne obrazlaže što je osnov tužbenog zahtjeva zbog kojeg se vodi predmetni postupak.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost. Revident nije obrazložio zašto smatra da postoji takva bitna povreda. Nadalje, prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP). U reviziji nije navedeno koja su to nedopuštena raspolaganja stranaka.

 

Nadalje, revident nije obrazložio ni zašto smatra da postoje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8., 10., 13. i 14. ZPP.

 

Zbog navedenog revizijski sud nije ispitivao postojanje naprijed navedenih bitnih povreda.

 

Suprotno revizijskim navodima, prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji niti bilo kakav drugi nedostatak zbog kojih se pobijana presuda ne može ispitati. Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, za koju revident sadržajno obrazlaže da je počinjena.

 

Obrazlažući revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP revident ustvari vrši ocjenu provedenih dokaza, te iznosi razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se ne može podnositi revizija, te revizijski sud zbog tog razloga nije ispitivao pobijanu presudu (čl. 385. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom materijalne i nematerijalne štete koji je isti pretrpio zbog (po tužiteljevim navodima) protupravne obustave električne energije od strane tuženika.

 

U činjeničnim navodima tužbe, kao i tijekom postupka, tužitelj je istaknuo kako je tuženik kao isporučitelj električne energije njemu kao potrošaču izvršio protupravno isključene objekta – domaćinstva s električne mreže, zbog čega mu je nastala šteta u iznosu od 1,000.000,00 kn; da je odbio izvršiti priključenje njegovog ugostiteljskog objekta – pizzeria na električnu mrežu, pa mu je zbog izgubljene zarade nastupila daljnja šteta u iznosu od 3,000.000,00 kn. Također smatra da mu je nastala neimovinska šteta u ukupnom iznosu od 7,000.000,00 kn, odnosno sveukupno da mu je nastala šteta od 11,000.000,00 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je 5. prosinca 2001. tuženik kao isporučitelj električne energije isključio objekt u vlasništvu tužitelja (domaćinstvo) iz električne mreže zbog dugovanja tužitelja prema tuženiku s osnova naknade za isporučenu električnu energiju;

-          da je 21. travnja 2004. pod poslovnim brojem II-P-983/02 Općinski sud u Splitu donio pravomoćnu presudu kojom je naložio tužitelju u ovom postupku da isplati tuženiku u ovom postupku iznos od 9.027,37 kn s pripadajućom zateznom kamatom, jer kao potrošač energije nije platio isporučitelju energije naknadu za isporučenu energiju, i to za potrošačko mjesto na adresi u N. za razdoblje od studeni 2000. do studeni 2001.;

-          da je tuženik odbio izdati tužitelju elektroenergetsku suglasnost za priključenje objekta u kojem se trebala obavljati ugostiteljska djelatnost (pizzeria) iz razloga jer je tužitelj imao neisplaćena dugovanja prema tuženiku, a upravo s osnova korištenja usluge isporuke električne energije;

-          da u navedenom tuženikovom odbijanju davanja elektroenergetske suglasnosti za priključenje objekta u kojem se trebala obavljati ugostiteljska djelatnost nije bilo protupravnosti;

-          da je Općinski sud u Splitu pod poslovnim brojem I-P-544/02 ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P1-6241/10 20. listopada 2010. donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika, u kojem zahtjevu je tužitelj tražio naknadu štete zbog obustavljanja isporuke električne energije, odnosno neizdavanja energetske suglasnosti.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi prvog i drugog stupnja su pravilno odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete, uz obrazloženje da u radnjama tuženika ne postoji bilo kakav propust niti protupravno postupanje koje bi bilo u pravno relevantnoj uzročno-posljedičnoj vezi s eventualnim nastankom štete na strani tužitelja, čiju visinu tužitelj također ničim nije dokazao, niti je ponudio dokaze na okolnost postojanja visine štete.

 

Vidljivo je da je tuženik obustavio tužitelju isporuku električne energije na temelju odredbe čl. 77. st. 1. toč. 8. Općih uvjeta isporuke električne energije, kojom je propisano da se potrošaču može obustaviti isporuka električne energije ako ne plati obvezu za isporučenu električnu energiju u roku utvrđenom Općim uvjetima, pa na strani tuženika u tom smislu nema protupravnosti.

 

Također su sudovi ocijenili da ne postoji protupravnost na strani tuženika u pogledu odbijanja zahtjeva tužitelja za izdavanje elektroenergetske suglasnosti za priključenje poslovnog prostora u objektu u N., a što je učinjeno sukladno Općim uvjetima za isporuku električne energije ("Narodne novine" broj 8/91) i Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine" broj 31/90).

 

Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, pretpostavke za odgovornost za štetu su: 1. da subjekt može biti odgovoran za štetu, 2. štetna radnja, 3. šteta, 4. uzročna veza između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice, te 5. protupravnost. Te sve pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno. Kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao ni protupravno postupanje – protupravnu radnju tuženika, kao ni štetu, to su valjano sudovi odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog, s obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 23. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.